Književne novine

- nje o znanju,

< 4

aaa nnanueanaSunrrnneenznneueuNuunauwnaCaBu _ESEJISTIKA b ~

PLATON O VRLINAMA

_P_ 1 U ranim spisima

Hzlažući svoje učenje o vrlinama, Platon se u najranijim dijalozima, Protagori, Hipiji manjem Lahetu, Harmiđu, Eutifronu, Lisiđa, kreće samo na zemljištu Sokra tova učenja. Tu se još ne pojavljuje učenje o idejama, koje će biti glavno obeležje njegova docnijeg filosofiramja, mada se mogu poznati klice iz kojih će se ono razviti. U tom periodu Platon se najviše interesuje za probleme vrline i znanja i za pitanja o suštini vrline. Vrlina je za njega jedna i osniva se na znanju, a OVO nije racionalno pojedinačno mnenje ni

racionalno saopštavanje, nego zna= ·

nje koje se stiče u borbi ied: mišljenja sa drugim, to je ao nje socijanogn i svetskog poretka iz kojega proizlazi pravo delo. Da je vrlina znanje, i to ne u statičkom nego u dinamičkom smislu, i da, prema tome, niko ne može svojom voljom biti zao i činiti zlo, ta sokratsko-etička misao provlači se kroz ceo prvi periođ Platonova filosofiranja. od svoga učitelja učenik se razHkuje samo u tome što on sistematski izvođi i provodi ono što je učitelj samo postavio i na pojedinim primerima dokazao. Sokratov stav_ đa je vrlma znanje i da joj se Čovek zato može naučiti Platon u Protagori uđružuje sa stavom koji Sokrat još nije bio po stavio u njegovoj opštosti i određenosti, a taj je da se sve vrline sestoje samo u jednoj vrlini. Jer kako su pravednost i pobožnost, pa mudrost i trezvenost istovetne, a kako i pravednost i trezvenost padaju ujedno, to te četi wrhme pretstavliaju ustvari semo jednu (828 D-—555 D). Naposletku se i hra brost svođi na mudrost, jer hrabrost je manje o onom što je strašno i Što nije strašno (360 D) i otuda samo jedan oblik znanja na kome se uopšte osniva suština vrlina (548 B—360 E). __

Platonovo učenje o vrlini „Kao znanju ne može se održati, jer za vrhinu treba i volje, a ne samo zna nja. Ne može se, na primer, pri hvatiti tvrđenje u Lahetu da je hrabrost znanje zla i dobra, jer hrabrost zavisi ođ jhinačkoas srca kojim ko dečekuje opasnost, 1 fa me ma MRoju nego onu u «kojoj treba očuvati glavu, a u kojci se može i podgimuti; ho toga Aema, neće se odbrathiti svim znanmiem ovoga sveta. Razume se, odbran"Mće se znanjem, ali me znanjem zi,

i dobra, nego manjem vVeštime la-

ko će mepriiatelja nadmudriti i

opasnost savlađati. 2. U spisima prelaznog perioda

U spisima prelaznog perioda P.atem modifikuje svoje učenje O vrlini. T u tome periođu osnova sve9. filosofiranja icste Sokratov na učni postupak, ali Platon prevazifezi Sokrata time što uzima u obvir i dosokratske filosofeme i Što svoje filewofske Vvidike proširuje orfičko-pitagorovačkim Sshvatanjima, koja će pripremiti zemljište za niemovo učenje o iđejama i besmrt nosti „duše, jE

U Gorgiji on dokazuje da je VIlina bitan uslov blaženstva, i to ne samo radi nagrade koja joi je zajamčena na ovom i ona onom Ssvetu, nego bi pravedan čovek bi? srećniji od nepravedna i onda ked bi bogovi da ljudi s pravedn'kom postupali onako kako zaslužuje nE pravednik, a 5 nepravednikom “< nako kako zaslužuje pravediK, Nepravdu činiti gore je nego nepravdu trpeti (469 S), i podnosit! kaznu za grehe bolje je nego bež kazne ostati Jer kao lepota i zdravlje duše vrlina je sama 50bom i blaženstvo; vrlina stiče SvOja nagradu u samoj sebi, kao što i nevaljalstvo đobiva kaznu Ssaro u sebi; ona je prevlast onoga što je božansko nad onim što je Ži“ vožinjsko tu čoveku; Ona je jedino što nas čini slobodne i bogate, što nam daje trajno zađovoljstvo i spokojstvo duše. Rešavajući pitanje u kome odnosu učenje o Vrhnama stoji prema državi, Platon dolazi do zaključka da se prave politika u svojim osnovnim načelima može osnivati samo na istoj

' etici koja i pojeđincu propisuje za-

da pojedinac tek se preda pokad se· etički

datak života, a onda stiče pravo da 'itičlcoj BIJO sasvim izgradio. · ; j U vezi s pEORIrIVOP IEC RO ih vidi ubljuje se skih viđika. Prim ea Menon, sta : svako učenje Je SseC 3 i tezi(kovanjefhi znanja i pravoga. mnenja. Dok je ranije stajao a intelektualističkom stajalištu :_ kratovu i učio da niko ne mor činiti đobro ako to ne Cini iz Ze: nja, tako da nema vrline ei na prirodnim dđispozicijana, O OEe sada otstupa od toga strogog kog intelektualizma i uči da, oo red vrline iz znanja, postoji i č lina koja proizlazi iz pravoga Tn) nja. U čoveku postoje nesvesno e urođene i takoreći spavaćive pr |; ve pretstave kao OosnovB. pravilrih

UMA. ika, i ome se to Roćanjem i buđenjem mogu barvati u skupnost, Adoa. BG SEP

uzdignu do znanja, to buđenje desava se anamnesom, tj. sećanjem onoga što je čovek već znao u negdašnjem sasvim 3juhovnom životu, dakle buđenjem znanja stečenog u stanju preegzisten cije, ti. traženjem i poučavanjem, a ostanu li te pretstave na stepenu istinskog mmenja, onđa se to buđenje vrši božanskim zadahnućem (Men. 99 E).

5. U docnijim spisima

U spisima što ih je pisao na vrhuncu svoje stvaralačke snage,

'Platon učenje o vrlinama osniva

na svojoj psihologiji. Ljudska đu-

lja njenim životom. Vrlina volino= ga dela jeste hrabrost, i sna se ispoljava kad je volja jaka i pokorava se umovim 'zjavama o onom čega se treba i čega se mne treba bojati. Vrlina požudnoga dela jeste umerenost, i:ona se objavljuje kad se volja i požuda pokoravaju umu i s njime slažu u tome ko od njih ima da naređuje a ko da sluša. Iz te saglasnosti (Reip, 442 S) proizlazi da je ona vrlina i cele đuše. Kađ svaki deo duše izvršuje svoj specifični zadatak, tako đa sva tri dela sa svojim vrlinama čine jednu ha"moniju, onda se pojavljuje praved nost kao opšta vrlina,

Miloš N. ĐURIĆ

ša je besmrtna, što se razlaže nnaročito u Fedonu, đakle srodna s idejama, ali im nije jednaka. Kako iz iđeje Dobra nije mogao izvesti nikakav konktetan sadržaj morala, to je određenije moralne zahteve postavio samo oslanjanjem na psihologiju,

Prema učenju u Državi, duša ima tri dela: 1) umni, 2) voljni i 5) požudni deo. Prema Timeju 69 D ss ta tri dela lokalisana su u određenim oblastima tela: umni đeo ima sedište u mozgu, odakle on kao iz kakva visa zamka „izdaje svoja maređenja: voljni đeo prebiva u grudima, gde srce svojim centralnim položajsm u sistemu žila i krvotoku omogućuje da se uzbuni celo telo čim um buđe obavešten da se spoljia ili unutra nešto nepravilmo dešava; požudni deo ima svoje sedište u donjem telu, između prečage i pupka, gde cina džiqgerica requlše njegovu delatnost u smislu uma. Prema pretezanju jednoga il: drugoga dela razlikuju se karakteri različnih naroda. U Helena preteže umni, ·u severnih naroda, Tračana i Skita, voljni, a u južnih, Feničana i Egipćana, požudni deo (Reip. 455 E s). Dušu imaju ! životinje i biljke, ali u duši biljaka ima samo požudni deo (Tim. 77 A, Epin. 981 D), a u životinjskoj bpored požudnoga, i voljni deo ({iim. 90 .E 92 B); sva tri dela ima samo ljudska duša. Odnos tih triju delova duše prema đuši Platon nije svagđa jednako shvatao, Dok u Fedonu 80 A ss smatra da duša za grehe što ih je učinila u zemaljskom životu trpi

pripadaju sva tri dela, dotle se u Timoju 69 C.- ss izrično razlikuju druga dva dela duše kao smrtna ođ prvoga koji je besmrtan, druga dva dela pripadaju, dakle, duši samo dotle đok je ona u telu. S5udbina duše u postegzistemciji, tj. posle smrti, zavisiće od mere U kojoj se ona za svoga zemaljskog života klonila požudnosti i težila svom višem određenju, saznanju iđeja (Gorg. 525 A ss, Phaed, 197 C ss, Reip. 614 A ss). . Na omaovi tih triju đelova i njihova uzajamnog odnosa Platon Državi, koju je neđavno objavila peogradska „Kultura“ u prevodu Albina Vilhara, razlikuje četiri stožerne vrline. VriHna umnog dela duše jeste mudrost, i ona se pojavljuje kad um zna ono što dušu unapređuje ši uprav“

; mađa, Myosayljević: Beograd {sa jzložbe u Kroguicyem)

| na onom” 'svetu, dakle da duši i posle smrti

Što se tiče samog pojma vrline, Platon ga objasnjava upoređivanjem duše s očima. Kao što oči bez svoje sposobnosti koja im pripada po njihovoj prirodi ne mogu dobro vršiti 'svoj zadatak, tako ni duša ne može bez vrline. Poslovi koji ne pripadaju nikojem drugom organu nego samo duši jesu staranje za buđućnost, upravljanje, savetovanje i sve drugo slično, i njih ona ne može dobro vršiti ako nema svoje vlastite Vrline. Bez svoje vriHne duša mora zlo vladati i upravljati, a 5 vrlinom Sve to dobro rađi (Reip. 555 B ss). Ima i ovakvo objašnjenje: „Vrlina bi bila neko zdravlje, lepota i dobro stanje duše, a nevaljalstvo neka bolest, rugoba i nemoć“ (Reip. 444 D E). Jer ono što čine zdravlje i bolest od telesnih sila, to čine i vrlina i nevaljalstvo od sila duševnih, tj. vrlina Uspostavlja takav prirodan odnos du-

ševnih sila đa one jedna drugom vladaju i jedna drugu slušaju, a nevaljalstvo uspostavlja takav neprirodan odnos da jedna drugom protiv prirođe vlađaju i jedna drugoj se pokoravaju (Reip.444 CD).

* Kao cela etičko-politička misao Platonova, tako i njegovo učenje

'o vrlinama nije drugo nego desti-

lacija. celokupne helenske politčko-istoriske supstancije. Jer, na primer, osnovne vrline o kojina laton dijalektički raspravlja u različnim dijalozima, na primer u Eutifronu o pobožnosti, u Lahetu o hrabrosti, u Harmidu o sofrosini, u I-oj knjizi Države o nepra= vednosti, u Lisidu o prijate!js*vi, pa ih psihološki zasniva i opravdava, josu ustvari sublimisano duhovna imovina helemskot maroda, prerađeni i prečišćeni kanon političkih vrlina koji je sto qodina ranije. postavio FEshil u Vojevanju seđmorice ma Tebu, prikazujući vrača Amfijaraja kao trezvema, pravedna, dobra i sveta čovoka koji „ne pretvara se da je, no jest najbolji“,*

tj. ne želi da se izđaje za čestita čoveka, nego i hoće to da bude, dakle svojim postojanjem i delanjem pretstavlim punu harmoniju reči i đela (st..610).

Uostalom Platonova etika nije toliko individualna koliko socijalna etika, i nju je Platon izneo u Državi, Državniku i Zakonima.

#* MEshil Trageđije, preveo, uvod napisao i objašnjenja i napomene dodao Miloš NM. Đurić, Beograd 1858, izd. Kulture, str. 142.

KNJIGA O SERVANTESU

Nemaćiki književnik Bruno Frank, emi\igrant ız KalLiOLOVE ivemacıe, napisao je 1534 gođince roman o Servantesovom ŽžŽivotu, sa namerom da osvetii jedno vreme u kome Su, 1sto tako kao i wu eri hitlerizma, vladali netrpeljivost, teror i Sila, OvA MSVOFISHGA anarogija Je Dida osnovni pokretač Franpkove biografsko gOmansiJeOTBILe 4uiVHOBG&k, Đebnaeši

_Š seđamnaesti vek su pružnli mno-

Btvo prizora i karakteristika u mno sWsım creama Suktmin uriacsetm O đinama Mdvađesetoga Veka: politički! i WerspKy ueror, autmosteru „sumnji eenja, progomai, Ziostavijanja. Iruno Frank, i sam žrtva političke i rasne netolerancije, hteo je u ovoj knjizi đa objasni nekoliko problema svoje epohe Sslikajući Život velikog Bpanskog romansijera.

mbervantesov “ivot, bun avantura, omamican, nemiran, sav UzDHUrTHMAm oogaaajuima ı! aozitviJajana, prete stavlja ižvanređno značajan primer za ono istorisko Yazdoblje u kome sm se Ssukobljavali Stari srednjovećKovni nazorl o svetu, sa novim hu mhnistićčko + renesansnim „iđeJama

koje sm sve više hvatale maha neodoljivo podrivajući katolički pogled ma Bvet, Bruno Frank je usretsre.

đio svoju pažnju na taj egzotični, čudni i ganimljivi život, prikazuju» ći wu drugom planu istorisku | 50" cijalnu pozađinu,. Ali ipak „iautorua kujige „Servantes”» je bilo majviše stalo do toga đa opiše spoljnju, materasa zanmiumijiVOSL „bervanteso> vog Života, Zivim, duhovitim 1 umetnički rafiniranim stilom, Frank, na osnovu istoriskih činjenica gradi Servantesov lik, literarno upećatljiv i plastičan. Iako često me 1stiče dovoljno wunntrašnje, Dpsiholo» ške poluge Servantesovog delanja, njegove misaone preokupacije, nje• govu weunovnu StruWiuru aakte, Frank đaje u naknađu za to ustreptalu sliku dramatičnog Servanteso» vog Žživotnog puta, Od njegovog prvog dolaska u svet, u Rim, u vatikansku Sšređinu, Đa preko učešća u pomorskoj bici sa Turcima, i mjeBovog robovanja u Africi, sve đo potucanja po Spaniji, Servantes o ličava liudsku ftežnju za novinama, za osvajanjem novih oblasti 6aznanja, za doživljavaniem celine sveta i čoveka. Njegov avanturizam, koji mu je đonosio uvek beđu, patnju i razočaranje, značio je za njega jedini način da zađovolji svoju žeđ za novim j Pepoznatim, P. Ž.,

i

LIRIKA/U PREVODU

KETLIN REJN

RETLIN „REJN (Cathieen Raine) rođena je 1%98 godine. Btodđirala je prirodne nauke, Spađa među «#majistaknutije pretsaqyvnike savremene engle

ne, đruge.

ske poezije, Objavila. še nekoliko zbirki pesama: »Stena i cvete, »Življenje a vreme" »Delfiska pproročica— i

PLAČ U PROLEĆE 1943

O vi devojke, dđragane, koje takođe volite

Plodnog boga Ozirisa, i Adonisa

Čiji vrt vekovima cveta iz naše Krvi, Mađa je ljubav nešto drugo za svaku od nas, bi i Znajte sađa, on umire, naš dragi, umire širom celog sveta,

Širom celog sveta — njegova će smrt obojiti

Zelena polja grimizom, zatarmmiti blistav }ug,

Učiniti sever hladnim za uvek, uznemiriti okean,

Od istoka do zapađa, njegov pogreb mrači sunčevu stazu.

To su bili naši muškarci, oni čija sudbina je pustinja, I oni koje su zadnji put viđeli kako se bore sa morem,

Mada ne za dugo — talasi su ih savlađali

I njihove uši i usta i srca su zanemeli sa peskom,

To su bili neši muškarci — sađa bezimeni u milionu smrti, Naši sinovi, naši muževi koje smo milovali još od stvaranja

_ sveta To su bili ljubavnici koji su obrisali sve suze iz maših očiju, A sada naše prazne utrobe i slomljena srca

Su mera nesreće rata, i cena ljubavi.

TRENUTAK

Da zapišem sve što ja sadržavam ovog tremutka Morala bih sipati pustinju kroz peščani sat,

a ae e -———-~

More kroz vođeni sat, Zrnce po zrnce i kap po kap pustiti,

o _ : h Da otiču u bespuina, neizmerna, mutava mora i pešćare.

Jer noći i dani zemlje prelaze iznad mene

Plime i peščare protiču kroz mene,

A ja imam samo dve ruke i jedno srce da zađrže pustinju

Šta ja mogu posedovnti od toga? Beži i

Plime me spiraju

i more,

izmiče mi

Pustinja promiče pod mojim nogama, \F?*

#*.

RASTANAK

Dragi, ovo je zbogom. Reči su obične,

Ati ljubav je retka. Zato neka ođe nežno

Kao Što zvuk violine prelazi u tišinu.

Rastanak je tužan za mas, jer mešto je umrlo, Ali za stvar koju smo završili, to je početak Neka ljubav ođe kao ptiče koje izleće iz gmezda,

Kao nova zvezda, rođena u vazduhu Večeri, . I ispraćena očima, ili neka padne nežno kao suza,

Neka maša ljubav ode sa ovoga sveta

kao molitva za pokoj duše.

Neka odu ruže, koje si ti pričvrstio u mojoj kosi

Jedne letnje noći u vrtu, i pesma

Moju smo čuli iz susedne kuće, gde je neko svirao klavir; Senka ulime lampe probija se kroz tkanje zavese, Reka u noći, glatka i tiha Temza, teče kroz London.

Dve tođine je Ulsvoter bio osrebren mojem ljubavlju za tebe, Zlatno brezovo lišće bi sveto, đivlje trešnje slatke

Na pađinama brežuljaka, dok sam mirjsala proleće za tebe. Pčele, pijane od cveća padale su kao grozdovi po putu.

I tišina je bila tvoja, nad celim Vestmorlanđom u noći.

Pođigla sam planme zbog tebe, i iskopala potoke

Da teku niz padine zbog ljubavi. Viđela sam mahovinu da raste I paprat da odvija svoja žezla za ljubav tebi, ! Pahuljice snega, jagorčevinu, čaplju, festu bregumicu,

Sneg Je bio tvoj.u zimi, i Kristali fmja

OVCU Ti& brežuljku.

Koji su sijali kao ametist i safir pod svetlošću zvezda, Čija je geometriska lepota oživljavala qranje drveća,

Smrznuti vodđdopad, koralne pećine leda,

Divlju buku potoka koji se tope.

Vetar na planini, senicu vrta, Kamen pod jelom, vatru u noći,

Hlebac u kući pečen, jabuke, pasirmke iz potoka Sam volela zbog tebe i posvećene su tebi, moj dragi.

To je bila ljubav. Liubav sa travama,

Ljubav sa noćima, životinjama i zvezđama,

Sve je to smrtno u nama, i mora proči,

Stvotenja čija sopstvena smrt je miihova meoškriVema tajna, Dok vole jedno u đrugom ružu koja mora svenuti.

Tvoje, takođe, bilo je pretsoblje anđela,

Kada sam mogla da čujem pad igle, ili kap kiše, ili zvuk zraka sunčevog, ili leptira zalutalog m gređama.

, Molila sam se anđelima za tebe. i u mom biću

Podnela oproštajni blagoslov ljubavnog bola.

Sve ovo je istinito. Ove stvari, Življen zbog ljubavi za tebe. I dečije priče s večeri, čak smrt nađe

Bila je dragocena zbog tebe. Dragocene sve stvari u wemenu

moj drani, su život Vatra u srcu

, vatra na ognjištu,

I van vremena. Pesma koju znam, i mudrost Koja nije moja, pesma koja nikađa ne može biti napisana.

Tebi, jednom čoveku među svim ljudima,

Svet koji poznajem, Anđele, jađe, viđove života osvećujem. U tvoje ime, daleko izvan nas, Ovo su obeležja Boga.

Tebi, jednom voljenom i za uvek, od koga

Ne zato što sudbina je slepa,

Nego jer svet je ni tvoj, niti moš, Ne nas same, me Sto je najdeaže, · Ja nudim što

Moju ljudsku veličinu.

(Preveo Nikol& Prerodović)

ja posvećujem

moje dane i noći, moje cveće,

ili bilo koga drugog —

se vastajem

ili srce hladno, ·

modu, trenutak mog života,