Književne novine

Osve(lienz ravmiezn

40 godina umetničkog rada Milana Konjovića j

Ostala je u vesti jedna svetlest mneponovljiva i užarena koja se wi sa čim nije pođuđarala, i nije ni na šta opominjala. Nekoliko puta viđena, “svetlila je jedan mrak, rastopila ga i uništila, i on je iščezao za sva vremena. I na mesto njega nastanila se oha koju nikakve nepogode i nikakve promene nisu mogle da nadvladaju.

Ona je nastala posle prvog sUsteta sa slikama Milana Konjovića na onoj njegovoj prvoj poratnoj izložbi o kojoj se više govorilo nego Što se pisalo. Otada, ona se samo širila, zgušnjavala, i ne gubeći od svoje lepote prerastala u saznemnje.

I đugo godina posle te izložbe, pre nekoliko nedelja, došlo je do susreta sa slikarom. U Somboru, i u njegovom ateljeu.

_ Dok sam se, tek što je bilo pro-

što podne, pored poređanih fijakera od kojih su mnogi bili sjajni i novi da bi upozorili da su još uvek potrebni, približavao zgradi Građskog muzeja znajući da ću tu maćt slikara, razmišljao sam o tome zašto an živi u Somboru, a ne u qlavnom gradu kao mnogi drugi slikari. Zašto je ostao među il nekoliko ravnih ulica u kojima še ništa ne događa, iH se bar tako čihi.

Iskustvo poučava da su mnogi, čak daroviti umetnici koji su otišli iz centra svekolikog umetničkog zbivanja izgubili kriterijum i meru, „muereći sve stvari najdužom ulicom provinciskog grada izneverili očekivanja. Oni su retko kad imali prilike đa urađe ono Bto sl želeli f publikuju sve što su voleli, i postepeno, iz dana u dan, dolazili do ubeđenja đa ih oni u cenmtru ne razumeju, pa potajno im zavideći počeli da ih mrze. A to je najsigurniji put da se izgubi Kko* rak sa kretanjem u umetnosti, da se zaostane.

A Konjović? U provinciji —a ipak u centru našeg umetničkog zbivanja. U Somboru, — a ipak prisutan u svakom ozbiljnom rasmatranju problema likovne umetmosti., Znao sam da se on u tom gradu zauvek nastanio onđa kada je već viđeo mnoge evropske gradove i pošto je živeo u Parizu koji se ne bez razloga kod nas podrazumeva pod pojmom svet. Znao sam da je tu ostao onđa kađa je već izgrađio svoj stil i našao svoj Svef koji je primamljiv i u koji su mnogi zakoračili na putu umetničkog sazrevanja pa počeli da govore ono što on govori, samo, naravmo, uz zamuckivanje i ne tako snažnim glasom. Sve sam to žao, pa ipak bilo mi je dđonekie meshvatljivo njegovo otsustvo iz glavnog građa. Sve dok se nisam setio onilı drugih, istina malobroMnijih, koji su životom u nekom malom mestu primorali svet đa nauči da izgovara mjegovo im.

Susret je bio mnogo običniji nego što sam očekivao i mnogo pri: rodniji nego što sam bio navikao. Zaista, velhki umetnici nemaju potrebe đa rečima čine svoju lič“ nost neobičnom.

Prve slike koje sam viđeo u Ateljeu, koje su bile poređane uza zid, uz kauč, uz druge slike, nisu bili pejzaži sa Kkrstinama ili tkukuruzom. Bila su to dva portreta, formata koji je već karakterističan za Konjovićevo slikarstvo.

što je govorilo da se ta žena instinktom nije još sasvim odelila od životinje i u isto vreme nečeg opiemenjeno tužnog.

Za vreme dok smo gledali tu sliku svu u sivim tonovima, počeli smo razgovor o prisustvu slikara u svakodnevnom životu. I priznajem, retko sam kad čuo čoveka da govoti tako ubeđljivo, tako duhovito i tako luciđno. Govorio je o tome da stalno kretanje umetnosti ne podrazumeva i izuzimanje čoveka iz viđoktuga umetnikovog interesovanja, već naprotiv, da umetnik uvek mora da nađe čoveka tu svom vtemenu.

Ustao je iznenada, i onaj drugi portre stavio u ram, pa se opet, isto onako kao i prvi put, vratio do svoje stolice i zagledao se u sliku, govoreći mi da je ona skorijeg datuma, da mu se dopada, afi da ne zna šta će o njoj misliti kasnije. ·

Razgovarali smo za sve vreme dok smo razgledali slike, i raz-

Milam, Konjović

govor se prekidao samo onda kad je on ustajao da iza velike zavese, koja je do tavanice dopirala do poda, iznese novu sliku. Ili, kad bismo &e približili slici da on pro“ veri neki detalj, a ja sagledam lepotu tog detalja.

Sa kakvim je poštovanjem govotio o slikarima svoje generacije sa kojima je živeo u Parizu ili se pojavljivao na izložbama, i kako je iskreno žake što neki mlađi slikari koje ceni, zaboravljaju ovu našu zemlju i ovog našeg čoveka, napominjući đa se veliki slikar može postati slikajući baš te naše njive i našeg čoveka a ne težeći samo za onim što je samo po sebi atraktivno, i na šta naše oko nije naviknuto. I sa kakvim je odđuševljenjem Govorio o Pikasu.

— On je kao sunce, rehao je sto-

O vrednostima u gradu

zadržavajući samo onaj minimum da bi mogao đa Bto više i što glasnije kaže kroz kolorit, počeo je đa– iznosi mnekoliko najnovijih slika bačkih pejzaža, Od onih gde je žito još zeleno i treperavo kao prolećna vođa, mlako i sočno, đo onih već zrelih iz kojih izbija teška i smrtonosna zapara, i preko kojih kao đa se razliva usijana švetlost. TI u tim slikama on je najviše bio svoj, najviše onaj dobro poznati Milan Konjović, jeđinstven slikar pođ našim nebom.

To su sve &like sa dobro pomatim motivima iz Bačke sa ravnicom koja je prvi put pod njegovom rUukom prestala đa bude ravna, Uu onom viđenom nivou, već sva mabrekla i ma mnogo mesta propeta a ipak ravhica, sa omim njegovim stravičnim nebom imađ te ravnice. Sa kućama izgubljenim u toj

Wad jd ed 6 arhitekturi svako sG oseća 5po~ H sobnim da daje svoj sud lo kategori čnom obliku. Dođuše to je shvatljivo jer naš život je najintimnije „poveži drugo odelo čoveka jako mnogo košta i

iu vr

an ša njom. je „ to je životni okvir, ali koji stoji godinama na repertoaru. Te činjenice ukazuju da bi o pitanjima izqradnje trebalo vrlo ozbiljno razmikljati, ali za čuđo naša javnost ipak ukazuje više noj pretstavi (koja traje j menjenoj igri pros koja će trajati đecenij radoksa našega života: đema, đok su „ ocenjene“, kako je jedahput sto su pak pogrešno ocenjene Reč je dakle o vrednostim: ocene o zgradama da dajemo prednost pros toga pojma nad njegovom pot Arhitektura kao pojam stvo prostih upotrebnih inventara (kuća, ulica, zdrađa ješte vrednost, tektura, dakle ne tak

pažnje jednoj pozotiedno veče) neqo oka'rga Marksa i Engelsa, ama. I to je jedan od pasvako đaje suđove o zgravređnosti u arhitekturi ostale nenegde napisano. Čei kao vrednošti, ~

a. TI kođ davanja đa pravimo greške, tom upotrebnom svojstvu" encijalnom stranom.

objekata napr, gradskih celina). Stanbena ali ne mora da buđe i arhiva Vrednost koja nas ovđe zanima 1 obratno, jedna neupottebljiva za stanovanje đotrajala zarada iz proš ima vrlo veliku potencijalnu vre

borija: prekrasna arhitektura, istoviski spomenik,

Jovan KRUNIĆ

istaknutog

j tu e Arhitektura j Cisgledu J

prošlosti

potencijalno svojgrađskog log veka, može da ~ objašnjivog utiska neke 1 načinjena je objektima male tekuće arhitekture, provinciske, pojeđinačno uzeto, nezanimljive. Ku~

nost raznih kate~

istoriskog značaja ili kulturno-ist. ! jeđan tlo skladan oblik, u svome načinu, đaikle jedan umetnički potencijal, što već prelazi u podtučje apsolutnog, dakle prevazilazi lokalne interese, uslovljene. kriterije i ograničeno vreme.

Sa pogrešno označen je onaj đivan i reklo bi se utisak koji daje atmosfera ambijenta Kosančićevof venca. Tu ne može da se tačno ođređi šta je to što tu uličicu čini tako prijatnom. Da li su to kamene ploče trotoara, krivine grana drveća, 'malterna pseudoklasična plastika tih zgrađića, nji“ hova mala višina ili izvesna zatvotenost same ulice, Ta „istoriska“ atmosfera oblika i Beograda početkom ovoga veka, puna draži, ne~

·

naše novije istorije i za život ncosporwa abe 0 Kolbe toga oba Kneza Miloša. Ali ta „apstraktna“ istoriska vrednost ovoga Konaka potencitana je višestruko, To Je po ı a tipična zgrađa u načinu oblikovanja tzv. balkanske arhitekture, dakle jedna kulturno-istoriska vrednost, đdokument stanbene kulture, načina građenja i života jednoga periođa Beograda i Srbije. Ali ta tipična zgrađa ima i vanredna plastično-iztažajna svojstva mase i oblika, tako đa pretstavlja nezavisno O. |

isto tako po ošnovi

oriske redhcaib

upotrebljenim izrazom „istorisko" jeđinstveh

merila

bliskosti i harmonije,

ravnici i među krstinama, iza Ssuncokreta i perjalog kukuruža, koje opominju da je ta ravnica živa i da je ustvari čovek. Ravnica sa jedmom svetlošću koju samo taj urmetnhik nosi u sebi. Ravnica na nekoliko slika nikad ista, uvek drukčija i uvek do tada neviđena. Ođ svega što sam video, ođ tih mnogobrojnih slika koje mi je pokazao, najveći doživljaj pretstavlja ona na kojoj je zgusnuta po'dnevna žega iznađ đozrelog žita. Ta vatra koja izbija iz svega: iz zbuna, iz stabljike pšenice; vatra koja puže uz drvo, uz stari zvonik crkve, vatra koja otiča preko &veg rastihja, vatra koja kaplje iz neba, iz sumca. Da. iz 8Unć6a koje 86 retko može videti na Konjovićevihi

Rulturno-istoriski, dokument itd. Ta potencijalna ,

Vrednost se btetvara cada i u opipljivu materljalnu. Uništavanje takvih vrednosti je mnenaknadiv wqubitak. Međutim, baš ovakve vrednosti u građu su u stalnoj opasnošti. J ve _ Imperativ stanbene izqradhje Beograda nalaže da se rešavaju celi kompleksi. Među njima ima i takvih ji čime vrlo eksponitane đelove našega qrađa i koji u sebi imaju mnodo atmosfere i kvaliteta ambijenta. Jeđan od takvih vrlo istaknutih delova Beofirađa u njegovoj veleplastici jie Savska padina, sa jedinstvenim štimungomn ulice Kosančićevog venča. Međutim prilikom diskusije o uređenju toda đela (rađa pogrešno su upotrebljavani neki poimovi. Na pr. istoriski ambijent, mi ı Tstoriški spomenik je ono mesto ili zqarađa čije postojanje je vezano za neki istoviski đogađaj ill za život ili delatnost mekon velikog čoveka narođa. Takav istoriski spofmenik je Konak Kneginje Ljubice. Njegovo postojanje je vezano 28 važhe đo“

ćice toga tipa mnotjo izrazitije rasute 8U bO celom pBoogradu, te po tome One ne pretstavljaju niti istoriski niti neki naročiti kulturho-istoriski interes. Te Klasicističke zgrađice, uvezeni muanir sal početka ovoqa veka, sa svim oznakama provincije, jesu samo dokument jedne faze razvoja Beograđa, u hjegovoj metarmorfizi od pograničnog utvrtđemjaj turske imperije đo velegrađa.

zanimljivo je pitanje kakav odnos zauzeti pre- |

ma tom ambijentu, toj jedinstvenoj i retkoj atınosferi Beodqrađa, sastavljenoj od pojedinačno uzeto, nezanimljivih 1 relativnih nevređnih objekata, jeđmog vrlo pogodnog i istaknutog đela građa, u iniperativu njedove dalje izgradnje. Mis đa ja ovđe majmanje na mestu kompromisno rešenje. Potpuno je jasno đa bi i najmanja intervencija već narušila taj divan sklad, ravnotežu, organsku jeđnačinu čiji i broj | Karakter elemenata je nepo znat (viđeli smo, haprimer, kako je sečenje samo

slikama, jako io izgleda gqobovo meverovatno, iako se pretpostavlja da je sunce neodvojivo od ravnice,

A eto, On ji. aj OG slikama & svega tri puta mašlikao Suhce, Jed- ) nom na toj slici gđe je sve vatra, POZORI': TE

. Sam kaže da je kao zemlja. Zimi ne rađi, odmara se, sprema se za proleće. A kada ona zagošpodari ravnicom, slika danima, nedeljama, mesecima. Radi do malaksalosti, đok se ne istroši, Onda opet mir. Inače, kako bi se drukčije moglo objasniti da je naslikao toliki broj slika, i kako bi se drukčije mogao razumeti taj njegov odnos prema ravnici i njegovo razumevanje ravnice, -

ije imalo smisla odlagati rastanak. On je bio neminovan, A bio je tako prirođan kao i susret. Samo, ovog puta je nepotreban komentar. _ Otišao je jednom somborskom ulicom đa, kako to kaže, svakodnevno pronalazi nešto novo u njoj, A ja sem bošao na štranu %8 jeđnom. novom svetlošću ravnice U sebi, uveren da še pošle upoznavanja svetlosti ta ravniča mora vole ti, i đa je posle toga mija teško

shvatiti. a grees Dragoslav Grbić

Prva godina je bila pipanje po mraku,

S dalekih i nevidljivih visova svemira. Godinama stu putovali šnovi uzaludni, Vekovima su ranjavali umorne duše ljudi: Planeta je bila okružena gluvilom ćutanja, Utontila u svoj mali i zatvoreni sVet.

BASNA O_TRA

Prva ljudska zvezda Tanasije MLADENOVIĆ

Zvezđe su nam bežale, samo je Svetlost stizala

S bravama i ključevima nepoznatog potekla i kotahija,.

Sima Janićijević i Tatjana L.ukjanova wu Milerovoj đrami »Pogled s mosta= ·

Nemo u a&ivoj praznini začnu 85% časovi očaja. Stvar neka, obris či sta pofila, ptica Moja zapeva po> javi se svetleći u mraku. Ruka se ispruži đa đodđirne senku, đim, prašinu, a hiljade prstiju dignu e optužujući: u krvi zatutnje milioni Fitanja da malo posle završe kao jedem jedini odjek na dnu pećine. U srće trageđije ulazi se kroz lavirinte slučajnosti, kroz katastrfe nasleđa, zamke nesporazuma, Na njenom. đenja šve je jednostavno i plamti zaslepljujuća vetra nekog

Pitanja. Na kraju, u oči-

GEDIJI

izmišljenog neprijatelja, svoj stah i tragičnu krivicu, svoj besmislen život. „Naposletku „izgovorio je „Zašto“. 7

Za Tmen6 je Milerova dtama „Po“ gled s mosta“ pre svega neka vtr4 sta estetske basne o bitnim obeležjima „trageđije. Ona mi govori kakva se basnoslovna moć krije u doslovnoj priči koja rešava suštinske moralne dileme života. Ona me uči koliko je nevažno psihologiziranje u drami 1 u kojoj je meri za

trageđiju presudno đa rešava bpl· tanja od |

moralnog značaja. „Pogled s mosta“ mi kazuje kakva nc6doljivost leži u jođnostavnoj dramskoj akciji bez prepričavanja, ilustrovanja i okolišenja; u dramskoj akciji u kojoj svaki pokret kreća dramu ka njenom neminovnom kraju, u alkciji kojom se ništa ne dokumentuje i ne objašnjava. Kad je pređ nama heprestano „fin, Vi sok, uvek vidljiv luk snage koji 56 diže ka jeđinstvenoj eksploziji“.

Milerovo delo ml osim toga briča

kako nas u blizmu srca tragedije pedbližava trađicionalam hewoj od trenutka kad se identifikujomo s njim: o načinu 1' mogućnostima đa za dva časa'usvojimo nje(ova merila vređnošti i đa buđemo sveđeni na elememtarnost i wolotinju njegove situacije. Ne 'znarn da

_A

_e i i jeći mn eđ ateljea. moralnot Ponovo, posle nekoliko godina „eći na sted ateljea ma so javi jedno „zašto“ od koga Bih smeo đa tvrđim đa je to naj

Oko nje st se okretali neištraženi fantomi đalekog sjaja,

gledam ovu sliku, rekao je on pošto je jeđam portret stavio u ram.

Dok se odmicao od slike ostavljajući je za leđima, ne idući unatrag kako sam to video kod mnogih slikara, dok je teškim kao težačkim korakom, malo pognut i opuštenih ramena, odlazio u ugao gde se nalazila pletena stolica, gledao sam figuru Ciganke. U njemom stavu, malo raskrečenim no gama u njenom liku sa nagnutom glavom, bilo je mnogo umora i neke zastrašujuće vitamošti, Nečeg

Da, za njega je Pikaso skoro neuništiva energija. To mu imponu~

'je pre svega zato što je i sam u-

metnik kakvih je malo kod nas, Blizu dve hiljađe slika za poedesetpet godina. života. Ali, njega Pikaso oduševljava i nečim drugim svojom radoznalošću i mnogostra-

'nošću.

Pošto mi je pokazao „Pijakere”, one koje sam -video pre nekoliko godina na jednoj beogradskoj izložbi, i one koje je tek nedavno naslikao, i gde se oslobodio forme

Milan Momjović: Mrtva priroda

Zamršeno klupko nije htele nikako da se odazove: Čuđovište nije fmalo sluha za slabašni ljuđski 6la8,

Al i žiži jednoj — isao se potajno bremenila, Baslo je drvo čudnog lišća i plođnog ukusa,

S nemirima u jeđrom i hlorohi Ineom krvotoku. Pod njim su še otvorile sve žedne i gladne usnć: Da prime kap bo kap za najlekovitiju budućnost. OM viđovhjaka razrogačile su se u ponor hladne noći.

Jer, tajna je puštila svoju kotvu na samo dno nesagleđane ~

Jer, zvezđe su bežale | otimele še pogledu.

Očajanje i nađa spuatile Bu nespokojnu sondu u nemitna. srca

Upućena na traganje po neiskrčenim oranicama neba, 1 ofali su duboko svoju brazdu orači bez premća. Svaki ie tražić novu tačku oslohca da k sebi ptivuče Još jedno, | još jedno, i uvek drugo zvezdano jato.

Jet, zvezde su kao vatrene ptice lepršale zlatnim MMeilima,

T odletale ko žna kuđa | ko zna gde, U Svim pravcima drugih Bvetova. a Od lepeta i mahanja njihovog zasenjivao 56 Viđ, „,

Tamnilo sc stalno od potajnog plamena vekovno vatre. Planeta je plivala, sićušha kao zmo zanemarčnog graška,

HRT o: aaa: Tate S

o se da je a u narogušenom stađi Nešpokojnih nebeskih zveri; jaganjac nevini U čoporu izgladnelih vukova...

Prva gođina je počela kao i uvek, kao | obično: Pipanjem po OR masi ohlađene noći,

U kojoj su, odjednom, nezgrapnim, drhtavim rukamd Razbili prvi 16kot., |

Kroz otvorenu bfešu Binula je prva Ljudska zvezđa. Signali su naglo progovori Jezikom otvorenog 1 razvlašćenog svemira...

,

tamme otsevi jesenjih vođa, ple. meniti lukovi kupola u jasnom ne-

ba, melođije koje trepere u večernjem vazduhu.

_ Edi Karbome, heroj Milerove drame, izgovorio je ne ktaju svog života „zašto“. Rođio se negde na · Siciliji jli u Bruklinu, naprosto ne6de, Imeo je neprijatnu ivinu nos#, tu zimsleim jutvima voleo je dah vatre, Preboleo je gorke dileme mladosti, pomitlo se Ba ŽiVotom, stekao žemu, svoj đom. Stokao je mneutozć, gubio i ponovo promalazio moral, saživeo se sa zlom. Negđe u dnu duše treptao je nejasan osećaj da se vreme može {i vratiti, đa ćasovi nisu neminovno svrstani u sive, izbrojame kolon. Neka devojka, svejedno lepa ili ružna, izronila je iz teme na njegovom putu. Bili su gotovo bliski rođaci, Onđa, jednog dana dđođoše dva Yođaka, stranci ustvari, koji ilegalno ulaze u Ameriku. Tragdđija se i devojka je poželela đa ođe s jednim od njih. Edi Karbone to mije mogao đa dozvoli i potkazao „je vlastima | dđošljake. Posle toga mogao je bezbroj puta

da đoziva svojo ime, vraćao mu se”

We BORO 46 ke mehanički odđw | poštovanje dragih ljuđi, alto ne i ljubav; želeo ha uzmalme, ali qa je svaki Konak priblžavao smrti. Umro je u trenuiku kad je hteo da uništi svog

ispravniji način đa se u našem Većku piše tragedija. Sigurno je da ća se naći oholo srce koje putanja Edijeve sudbine neće dirnuti. Izve“ sno je, međutim, da nas ova drama još jednom potseća koliko su važni primcipi ma kojima počiva antička trageđija i kakva je ne“ slućena dramska snaga u delu ko? je kroz jednostavnu akciju iedno“ stavnih karaktera kaže jednoštav“ mu istinu koja pokrene ideje slo“ žene kao i sama migterija sveta, Ređitelj. Soja Jovanović ostvarila je pretstavu jasnih i čigtih kontural, pretstavu skoro sasviti u đuhu Milerovih intencija. Prosto i neposredno prazvijala se drama, tek postepeno otkrivajući elementarne karaktere i neumoljivo 8Ć približavajući neminovnoj katastro fi. Ličnosti su prirodno rasle krož konflikte i upoređo sa uobličavanjem njihovih odnosa širio se i đah atmosfere na Sceni, Kako 5ćĆ drama razvijala, đoslovna akcija dobijala je i Biri smisao sa kulminacijom na kraju. Režiji se jeđino može zameriti usporen tempo u prvom činu, usporen hođ pretsta“ ve sa obiljem pauza, akcenata { tehničkih majstorija. Pri bržem raz vijanju događaja promenio bi 56 ritam Komada, drama bi se 2zgu“ Nastavak na 7 strani

KNJIŽEVNE NOMINE