Književne novine

jod: Ba U

aa Yi Ve a

a

ji.

OV

FBI O

ANKETA

|O UDRUŽENJIMA KNJIŽEVNIKA

'0 Ijubljanskom listu „Ljudska vica“ aprila ove godine intervju VRI(Oeika Dobre

Ćosića, u kome,

ported ostalog, toi i ovo pitanje i odgovor: a

Pitanje:

misilte o fizlonomiji i mwžihovom životu (aktivnosti)? · 12 MMO SO OON S

Odgovor: Mislim đa je organizacija pisaca, onakva kakva

je sađa, u odnosu na naš društveni i kulturni ra Pa živela, To je nekoherentna, inertna, dosadna TOMI ODOroda

cehovska organizacija. Naš književni i kulturni život traži slobodnije, raznovrsnije i aktivnije oblike organizovanja, organizovanja na principu stvaralačkih i prijateljskih afiniteta, aktivističkog, književno~kulturnog programa itd.

Ređakcija „Književnih novina“ pokreće anketu i moli čitatelje da iznesu svoja gledišta povođom problema koji je pokrenut a čiji je značaj nesumnjiv za naš kulturni život, ·-

Isuviše brzo „prevazilazimo“ stvari

_ I pored lepih reči da „naš knji“ ževni i kulturni život traži slobodnije, raznovrsnije i aktivnije oblike organizovanja“, ne mogu đa se složim sa mišljenjem Dobrice Čosica, da je naše Udruženje „nekoherentna, inertna, dosadna i privilegovana cehovska organizacija“. IaKo smo krupno zakoračili napređ u našem društvenom i kulturnom razvoju, ipak (čini mi se) nismo još toliko visoko da bismo mogli odbaciti sadašnji „oblik“ naše organiza~+ cije i tražiti nešto što ne bi bilo adekvatno postignutom. „Nećemo se, dakako, potcenjivati, ali još manje smemo da precenimo napredak koji smo postigli! Rekao bih, da mi, ponekad, isuviše gordo dižemo gqlavu i da, umesto s prve na drugu, hoćemo odmah na desetu stepenicu! Zašto da ne kažem: volimo da se zanosimo, da dajemo lekcije, đa se Čak i razuzđavamo u samozađovoljstvu. Nekako mi se čini đa mi isuviše brzo „prevazilazimo“ stvari, đa ih veoma lako oglašavamo dotrajalim i „preživelim“.

_ Sto se tiče našeq Udruženja, moje je mišljenje da ono treba da ostane „na snazi“, da i đalje postoji

BEOGRADSKI DNEVNIK ot

wW današnjem „obliku“, đa ne ođumre. Jer ono se nije još „iživelo“, još nije dalo svoju punu meru, u njegovim okvirima može još mnogo da se učini. Mislim đa bi ukidanje Uđruženja dovelo do stvaranja raz

%

objavljen je 19

nih literarnih grupa i grupica, đo koterijašenja, anarhoidnih obilibag nja, književnog rokenrolisanja i još koječega. Uđruženje, i ovakvo kakvo je, pretstavlja jednu društvenu instituciju, čije nas postojanje drži na okupu, osigurava izvesna naša prava (socijalno osiguranje, zaštita autorskih prava itd). Ono je zvaničan i društveno oformljen organ našeg kulturnog života, koji nas pretstavlja pred našom i inostranom javnošću. Ako je Udruženje đanas zaista „inertno“, „nekoherentno“, „dosadno“ (o privilegovanosti ne može biti ni govora), onđa smo mi sami za to krivi, onda to znači đa ne nastojimo zžajeđnički i složno da ono ne bude takvo kao što ga je Dobrica Ćosić, možđa i s pravom, okarakterisao. Slažem se đa naša organizacija treba đa počiva „na principu stvaralač kih i prijateljskih afiniteta, aktivističkoy, „Književno-kulturnog programa“, ali da bi taj princip postao živa stvarnost, moralo bi se

več jednom sa reči preći na dela.

Nikola DRENOVAC *

Udruženja: da ili ne?

Lakše je uništavati #0 ukiđati stvari, ustanove, tradiciju, dela ljudskih ruku, — teško ih je stvoriti i osigurati da žive, da traju. To svako, to svi (verovatno) znaju. I zato nam se, iz tog aspekta gledano, izjava Dobrice Čosića o „preživelosti“ i „dosadnosti“ književnih udruženja čini u najmanju ruku preuranjenom i preterano strogom, ft u svakom slučaju nedovoljno objašnjenom i obrazloženom. Na-

stavimo li tako, možemo da obe-

Đorđe Popović: "Teraziska terasa

snažujemo, potcenjujemo ili „Uuk'damo“ ređom sve ostale naše dru> štvene i druge organizacije. Gde bi nas to odvelo?

Niko, naravno, ne tvrđi da su nam udđruženja književnika zlato i srebro, da se viđovi njihove delatnosti ne mogu menjati i saobražavat) prema aktuelnim potrebama i shvatanjima, i da im aktivnost ne može biti življa, svestranija, raznovrsnija. I umesto svakog daljeg nađmudrivanja upitajmo se: šta je ko od nas učinio đa to zaista tako i bude? _

M. Il. B.

voa may Ne a aa O O a Pripovetke Veljka Petrovića

a u OR LA i

O DUHU KOJI SE. PSOVKAMA BRANI

Članak „Eruđicija i đuh“, objav“ ljen u pretprošlom broju „Književ“ nih novina“, napisao sam protiv jedne zabluđe naše savremene kritike, I mađa sam, govoreći O OVOJ zabludi, mislio i na neka konkretna imena naših Kritičara, nisam po menuo nijedno ime. I-to stoga Što mi je bilo stalo do istine a ne do afirmacije moje ličnosti na račun nipođaštavanja ili vređanja drugih ličnosti.

U polemičkom ođgovoru na taj moj članak u prošlom broju „Književnih novina“, Pređrag Palavestra se, pokušavajući da ospori moja shvatanja, međutim, nije ustruča– vao da me grubo vređa iskrivljavajući moja shvatanja, zamenjujući tezu, nipodaštavajući činjenice, pre ćutkujući pravi povođ i upotrebljavajući psovke kao sredstvo điskusije. e

Grubo iskrivljavanje mojih shvatanja stoji u Palavestrinom tvrđenju da ja nastojim đa se „sruši i u paramparčad razbije legenda o tome da je kritičaru za obavljanje njegovog posla potreban nekakav talenat i mekakvo bogatstvo đuha“. Tako nešto, međutim, niko pametan nikađa nije tvrđio. de.

Zamena teze ogleđa se u Palavestrinom nastojanju đa moje uverenje da tek znanje uz talenat čini zrelog kritičara, kritikuje kao tobožnje shvatanje đa kritika treba đa postane nauka a takvoj kritici je mesto na univerzitetskoj ka tedri. Njegov pokušaj da kritičara protivstavi eruditi je neodrživ Uutoliko više što je, slučajno ili „Voljom Proviđenja“, štampan u istom broju „Književnih novina“ u kojima niz naših istaknutih pisaća pišući u spomen Isiđore Sekulić ističe veliku vređnost eruđicije u njenom kritičkom delu!

Ako je Palavestra hteo đa govori 6 naučnoj kritici, onđa je pre nego o Brinetieru morao da govori o Emilu Enekinu, koji je bio jeđini kritičar koji je izričito isticao potrebu đa Kritika postane nauka i u tom đuhu pisao svoje „studije naučne kritike“ (objavljene ođ 1888 đo 18900 qođineć). Ovo nepoznavanje činjenica on može đa smatra samo neznačajnim neđostatkom svoje eruđicije u oblasti u kojoj piše i drugima đaje lekcije. Ali ako usto tvrđi i da je kritika kritičara eru-

“~

u mađarskom prevodu

Pod naslovom »Prolećni pogrebu (Tavaszi temetćs) buđimpeštansko Yzdavačko pređuzeće »Evropa« objavilo je sređinom «aprila meseca m mađarskom prevodu obiman izbor pripoveđaka Veljka Petrovića, Izbor sađrži triđeset pripoveđaka i obuhvata, celu bogatu pripoveđačku deJatnost Veljka Petrovića, od najranijih pripoveđaka sve do najnovije štampanih, Knjiga sadrži i njegove najpoznatije pripovetke: „»Buhnja«, »Love, »Backo i njegova sestra«, »U ohladnelomoe domu Negovana« »Gospođin Grof«. Izbor je izvršen mn osnovu četiri knjige pripoveđaka

Sabranih đela Veljka Petrovića u izđanju Matice srpske.

Poređ poznatog prevodioca jugoslovenske književnosti na mađarski jezik, Zoltana Čuke, pripovetke su još prevodili Šandor ileš, Deže Geleji i Ištvan Čikoš.

Izbor pripoveđaka Veljka Petrovića je druga Knjiga mađarskih izđavačkih „pređuzeća, koja prikazuje pripoveđačku „delatnost isključivo jednog jugoslovenskog „Književnika. Knjiga se pojavila mw nkusnoj opremi, w tiražu ođ 200 primeraka.

)

S. D. V.

dita i profesora univerziteta besplodna i beznačajna, onda to znači đa on nipođaštava i čimjenice koje mora đa 8u mu poznate, u ovom SU čaju činjenicu da su naši najveći kritičari Jovan Skerlić, Bogđan Popović i Ljubomir Neđić bili profesori Univerziteta.

U svom članku ja sam se jednom konkretno dotakao Palavestre: Onda kad sam govorio o preciznosti, odnosno o prazbacivanju znanjem koje je slučajno stečeno i koje nije solidno utvrđeno i kađa sam kao primer naveo bezimenog pisca koji bez velike potrebe govori o Ajnštajnovoj konstanti R mađa se Ustvari rađi o Plankovoj konstanti. On je to morao da osoti. Ali je u svom „odgovoru“ prećutao ovaj stvarni povođ za polemiku.

On se nije služio argumentima nego psovkama. Intetpretirajući samovoljno pojedine istrgnute delove mog članka, on me je — na dosađ nečuven način u našoj publićistici — uvređio u više mahova naziva-– jući moje teze đetinjastim, jađnim, očajničkim i Kratkoviđim, tvrđeći đa sam rekao „kola mudrosti —g dvoja ludosti“, đa sam izrazio jedan nesporazum o kritici zbog krat ke pameti itd. Ne govore li, međutim, ove psovke o nemoći argumenata protiv moje teze da je meznanje neprijatelj duhu, sposobnosti, uspehu kritičara.

Vodi se diskusija o jeđnom vrlo važnom problemu: da li je kritika književnosti naučan posao, ili nije, da li je kritičar znalac ili đoživljavalac literature, đa li je onaj koji spremno i mirno saopštava rezultate svojih analiza, ili onaj koji strasno pokazuje đa ga je književnost uzbudila?

To je jeđan veliki i teški teoriski problem. Poslednjih decenija posebne nauke dale su kritici književnosti moćne instrumente u ruke, i ona se njima koristi. Štaviše, mora se koristiti. Ali ipak ostaje nešto Što kritičaru niko ne može

· da da: moć da živi đelom koje kri-

tikuje. Umetnost je život, a život mora da se živi ako se hoće da se o njemu nešto vredno kaže. Ali živeti život još ne znači znati život, ma da znati život znači živeti i pro živeti. To su sasvim proste istine. Kakav. je to čuđan posao kritikovanje književnosti? Kritikovanje je reč koja može da navede na pogrešne zaključke, i danas, kada se kaže „književna kritika“ misli se na pošao ahaliziranja književnosti. Jedan kritičar, učesnik ove plahe diskusije, lepo je rekao: „kriti“ čar razlaže i nenametljivo pokušava da uveri... (on) operiše sa činjenicama... (i) oslanja se na svoju snaqu“. Više nego tačno rečeno, Ali, šta znači to? | Ako sam dobro razumeo tekst, glagol! „razlagati“ treba đa označa-

„TREBA

FRUDIDIRA + |

va ono što se obično naziva anali zom. „Amalizirati nešto“ pretpostav.

Palavestra smatra kritičarem č6, veka „koji često i radije piše po„

vođom nekog dela nego o delue,

Ustvari, moje duboko uverenje ja da kritičar treba manje da «piše povođom dela, da zanesen Bvo„ jom slatkorečivošću, skreće u praz,

no, nego đa piše o delima, Opis

cima, o literaturi, što nužno pretpostavlja znanje o svim ovim stvarima, ozbiljan i mučan rad na upoznavanju ovih stvari. Ne z

nedostatka talenta i duha, nego zbog nedostatka znanja i predam

rađa, naša kritika, naprimer, još ni danas nije dala, ne svoju odlučuju. ću reč, nego ni dokumentoganu studiju o našoj literaturi dva svetska rata, mada je OvO vre. me već prilično odmaklo. Ružan po lemički napad Palavestre na moja

shvatanje da kritičar radi Koristan ·

posao koji pretpostavlja ozbiljan rad i široko znanje a ne gubi se u

ispraznim retoričkim „egzibicijama, ·

ustvari je pokušaj da se ođrži ta. kav status quo naše kritike. Bu đući đa niko i ne pomišlja na ta đa napađa đuh, čini mi se đa Pa„ lavestra stvarno brani ne duh, ne,

go njegovu lJenjost i Kratkovido samozađovoljstvo, ne prezajući ni od ioga da se pritom služi pSovka«

ma. \ Dragah M. JEREMIĆ

IJH = KRITIKH:

lja mnogo stvari. Jedna analiza ma

čega je uvek i jedna metodđologija,. jedna razrađena i izgrađena meto» |

đologija. Sada, jedna muetođologija je uvek jedan naučan posao. Ako nije naučan posao onđa je prijat+ no ćaskanje. Ima onih koji pišu o književnosti i koji samo umeju da lepo sa mama ćaskaju — ćaskanje je metod, jedna vrsta metođa, ali nije metođ kojim se dolazi do činje nica, a lcritičar, rečeno je, „operiše sa činjenicama“. I analiza, i „O perisanje .sa činjenicama“ su poslovi. U našem~običnom raz govaranju mi ne „operišemo sa Činjenicama“, mi mislimo da to činimo, dok se samo igramo sa činjenicama. Kod nas, kritičari često rade ovo drugo misleći da rade Ono prvo. Ali to su dva načina razgovaranja, i svaki od njih ima svo» je vrednosti i prednosti, samo što

ćaskanje o Kknjiževnosti nije kriti ·

ka književnosti. Ako je Kritičarevo da razlaže i operiše sa činjenicama, onda je kritika ne samo ozbiljan, nego i naučan posao. Kritičaru, ako

od njega očekujemo da nam nešto –

vredno kaže, ne možemo oprostiti ako se ne oslanja na naučan metod. U svakom drugom slučaju, kritika nije ono što treba da buđe, razlaganje i operisanje sa činjenicama, Nastavak ma 4 sftrani

Jovan HRISTIĆ

đolazi t pitanje, kao neustezajući, jetki, sigurni bezobzirni udar na vrata sopstvene sudbine:

ojačati volje

ne traćiti vreme

među.

naučni”.

_odoljivik plovidbu.

Nesvestan sasvim Kakvu to dstvari temu nosim u sebi toliko vremena, ja sam i te večeri bio samo slučajno usmereni posetilac i hodočasnik jednoj nesvakidašnjoj pozorišnoj pretstavi, nesvakidašnjoj zbog toga što je veći, ili ispravnije, bolji deo teksta koji sam imao da u iniernmalnoj, znojnoj tami jednog gleđališta saslušam, što je taj skup neobičnih misli i britkih ozarenja potekao od jedne mentalno preterano razvijene jevrejske devojčice, umrle u svojoj Šesnaestoj gođini, marta 1945, u završnoj, nejakoj pomami nacističkog logora u Bergen Belzenu. Onog istog marta, kojeg sam ja, sa svojih krnjih i uplašenih trinaest godina već stidljivo. provirivao između kulisa porušenog i gladnog ali slobodnog, još ratnog Beograđa, pišući svoje prve prenaglašene angažovane pesme, unoseći u njihov nesiguran sklad koliko samo naivne uverenosti da su već te prepričane epizođe nedostižnih umiranja nekih meni nepoznatih ratnih heroja, sama Ssuština života i poozije, življenja i poimanja sveta. Sada pak, sedeći u svojoj neugroženoj stolici, imao sam da posmatram kako druga jedna đevojka pruža užarene ruke svojoj umrloj holandskoj prijateljici, dragovoljno ulazeći u jedan domen lucidne infantilnosti, tražeći i nepogreSivo nalazeći u svom samo nešto više odmaklom životu prave, pridružujuće akcente jedne neukrotive mladosti, slušajući đakle ovaj zagrobni, potresni dijalog između Ane Frank i Rade Đuričin, između Ane Frank i toliko đrugih devojaka svih jezika sveta koje svoja lica zajme izgubljenoj, iščezloj teroini iz jednog amsterdamskog potkrovlja, a. sam shvatio da sam upravo zakucao na vrata jednog pitanja, jednog. neminovnog. i usplahirenog procesa kojem sam, srećom, jednim svojim delom i sam zahvaćen, obavio čitavu svoju neođređenu, bezobzirnu, promašenu, divnu, upornu, svoju neProces taj počeo je moguće kađa je ova iscrpljena holandu tami svog skrovišta čeeuhvatljivim lepti-

upravo onog dana | ska učenica koja je u nula za toplim nebesima i n

Žž

yima, kada je ova mala žena i istovremeno golov i potpun pisac, zapisala u senci svoje Sesnaeste godine, pri kraju svog brižljivo čuvanog dnevnika, ove reči: „Svako ko tvrdi da je starijima teže, svakako ne shvata u kolikoj nas meri pritiskuju naši problemi, problemi za koje smo verovatno suviše mlađi, ali koji se bacaju na nas stalno, sve dok, posle đugo vremena, ne pomislimo da smo našli rešenje, ali rešenje me izgleda da je u stanju da se odupre činjenicama koje ga opet razbijaju u ništa. To je teškoća u ovim vremenima: iđeali, snovi i voljene nade rastu u nama samo da bi se sreli sa užasnom istinom i bili razbijeni. · Svako se može zapitati Što nisam napustila sve moje ideale, jer su tako apsurdni i nemogućni za sprovođenje, Ipak ih zadržavam, zato što upr=

' kos svega još uvek verujem da su ljudi u srcu

dobri. Prosto ne mogu izgrađiti svoje nađe na temeiju koji se sastoji od haosa, nesreće i smrti. Vidim kako svet postepeno divlja i čujem grmijavinu koja se stalno približava, koja će i nas uništiti, osećam patnje miliona, a ipak kad pogledam u nebo, mislim da će se sve uređiti, da će ova surovost prestati i đa će se mir i spokojstvo opet povratiti. · :_rJ

A dotle, moram gajiti svoje iđeale, jer će možda doći vreme kađa ću biti u stanju da ih sproveđem“. Proces jedan koji se za ovih petnaest godina neprekidno pokazivao kao proces neverovatnih promena i neshvatljivih sazrevanja mladog čoveka kao biološke, društvene i emotivne, pa.otud neposredno stvaralačke celine, i koji je napokon odneo misteriju 0 prizvuk čudesnog iz Remboovorj slučaja, otkrivajući i ovom izvrsnom dečaku samo jedinstvenog, isturenog ambasadora jedne geneYacije unekom dalekom, otvrđiom, ođraslom svetu.

Na drugoj strani i pri kraju ciklusa koji je sve manje to Što jeste a SsVe više obećanje za jedno trajno, novo, inteligentno, smišljeno, zrelo prihvatanje sveta prema kome će s punom ozbilj-

nošću i neodložnim zahtevima biti od sada pruw žene ruke petnaestogodišnjih devojčica i Ššesnaestogođišnjih muškaraća, Mirjana Stefanović, najtipičnija pesnikinja svoje generacije i bistri tumač jasnih zahteva koje ovi mladići i devojke, lišeni predrasuda upućuju svojim buđućim živosima, piše pre kojih mesec dana:

„Na igranci sva bez ostatka utrošena na kibicovanje, izdržavanje dugih i upućivanje letimičnih (fol bašmebriga) pogleda, skoncentrisana u svoju lepotu (?), hod, držanje, mladiće s kojima bih želela da igram, Dragana koji će doći pred kraj (a ja ga potajno čekam) kao svi mangupi koji nemaju đa plate kartu — prelivena preko glave tom vrcavom smejavom atmosferom, prava zgodna guska ispršena, spremna na upoznavanje, očekujući u suštini nekog „lepog kao bog“ koji će doći i odvesti me...

Na kupanju —+— brljiva, neozbiljna, skačem, plivam, vičem, guraju me, gnjuram se, igram lopte, ljušti mi se nos, a usput stalno trčim na ogledalo đa se očešljam, i pravim izložbu svoje zgodnoće.

U „ozbiljnom razgovoru“ — istresem najiskrenije svoju glavu na tapet, čeprkam još po ćoškovima napregnuto da iscedim misao do kraja, sva napeta u razmišljanju, u hvatanju finesa koje sagovornik pokušava da iskaže, ulutavam u njega kao guska u maglu, snalazim se, pametna, konfuzna pomalo, bez i mrve misli o tamo nekom Draganu ili sanđolinama i kibicovanju.

WU školi — sva demagog i frazer i Kiša oko Kragujevca, koja uvek izvuče bar trojku na zdrav razum, opštu kulturu i šaptanja sa strane, sva uvo i misao „kako mu ono beše sa tim carem Dušanom“, prenešena među feudalce, namrštena, a gleđam na sat kađ će zvoniti, kakve misli u stilu „zašto postojimo“, kakvi bakrači...

A onda, kao neođrecivi imperativ, kao ponešto pojednostavljen, komičan u svojoj upomosti ali o&tvarljivost, čija za nju mi jednog trenutka ne

paziti na spoljašnost pametno istuđirati

napisati odlične stvari

ići u inostranstvo

snaći se na leđima života...“

| Međutim, između ovih petnaest godima rastavi ljenih tekstova ne postoji onolika vzazlika kolko bi to u prvom trenutku moglo da se pomisli, budi đući da se već među herojski in*oniranim rečima male jevrejske Ane našlo osećanje kretanja pd

jednom putu definitivnog gubljenja iluzija prema tome i ideala u jednom ranijem katoličkoi mlađeškom smislu, a da je srpska Mirjana s. pre“ imućstvom svog boravka u ovoj, 1958-oj godini ia SO GOO, ko je imao da se stvara jednom očenju | | nije, OKU ju bila jednostavnija, određe“ senci njihovoj, i iza svih finesa Koje ovi

mali ljudi unose u neku novootkrivenu ija,

Te GrORiYU upućenost u stvari televiziskog 5 reaktivnih motora, regulisanja začeća i nukle” ara reaktora, a koja znanja im ne smetaju da PS : noči prekobrojno prepune sve predviđene ~ Pe 1 Autoput, pri čemu čista nota iskre“ a O HKeVa od njih da priznaju kako na akciju ea. e samo da pomognu zemlju koju vole doce im ta zemlja omogući nekoliko vrsta 24" ovo jBtava, u senci njihovoj raste jedan čudno o an svet dece koja na ulicama, za ozbiljno ROSO porođičnim stolovima, u neobavezno, je a olskoj letargiji i već dovoljno „asvojeni e: jskim igrama po parkovima seju svoje me” a orične, eliptične rečenice i svoje male, lude, BponiciJ6; pametne misli pune „gzapanjujući S Fla; Tako se obnavlja jedna planeta koja će s bo postati samo polazni splav za neka ne“ O ia oorarua ij. plovidbu će izvršiti jedan mo i : ođind

atećavi o HL PP SNONKO preostalih g

Bora ČOSIG

—mdIi: HN AarSrsK=— a _______

KNJIŽEVNE NOVINB