Književne novine

|

- čitav roman kao oni,

· NAGRAĐENI ROMAN ALEKSANDRA VUČA

„Mrtve javke“, izdanje „Kulture“, Zagreb, 1957 ~

Nagrađena dela su poseban slučaj u Kritičarskoj praksi. Javno priznanje koje se ispoljava dđodeljivanjem neke zvučne i velike nagrađe kao da unapred obezbeđuje uspeh i pozitivnu ocenu; takva situacija moze da bude beznadežna za kritićata koji bi hteo da se suprotstavi „zvaničnom mišljenju žirija ili, pak, neprijatna zbog toga Što on, ako misli da je delo dobro, mora, hteo ne hteo, da ponavlja zajednički sud nekoliko autoritativnih ljudi, izrečen sa pompom koju daje veliki publicitet... Između ove dve situacije ja birara onu neprijatnu: roman Aleksandra Vuča, „Mrtve javke“ je dobro ostvarenje; jedan njegov deo, srednji, čak i izvrstan. x

Od prvog trenutka kađ počnete da čitate, odmah osetite da je taj takst pisan vrlo literarno, rutinirano, dinamično, mođermno; on nema narativne jednoličnosti ni tra-

dicionalne psihološke analize Koja.

otkriva ljudske karaktere kroz spo ri tok radnje. Vućo fabulira, ali ne zamara intrigama. Ambijent romana je konkretan, mađa ga sjedinjeni san i čulna realnost oba-

vijaju neođređenom izmaglicom Ko:

ja sugerira uopštemost, univerzalnost. Vučove ličnosti više se manifestuju kroz spletove asocijacija i opažaja nego kroz čvrste i odeljiene forme statičnih karakternih stanja; ipak, one su, uglavnom pri hvatljive, jasne i razumljive. Piščev stil, vrlo Živ, nervozan, izlomljen, pun vamica metafora i iskri sarkazma, dobro odgovara zbog svoje uznemiremosti i talasavosti „unutrašnjem 7usplahirenom ritmu dešavanja. Roman je diskon tinuiran: sadašnjost i prošlost, savremeni događaji i sećanja, različite sudbine ljudi, sve se to meša, prepliće; blesne svetlost koja treba da osvetli jednog čoveka, da oživi meku uspomenu, i odmah se gasi đa bi iz tog mraka izronio neki drugi problem, druga nit. Tako se ukrštaju putanje mnoštva kontrapunktiranih zbivanja i obrazuju celinu, uopšteno govoreći, SOlidnu, na mahove i natprosečnu. Prvi i treći deo knjiye pisani su vešto i sigurno, sa poznavanjem li-

' torarne tehmike mođernog romana,

sa izvesncm, dozom Uuhutirašnje \ stvaralačke snage, ali ipak sa daIcko više književne veštine. Da je onda bismo mogli đa zaključimo da je on Wsmeo, đa je dobar, ali ne bismo u niemu našli nikakvog povoda da se odđuševimo... Ovako, između ta dva dela, solidna i hladna, nalazi se centralni, najuspeliji, izvanredni deo: onaj u kome je reč o povlačenju srpske vojske preko Albanije, Tu je Aleksanđar Vučo zaista bio briljantan! Ko je ovako sugestivno, toplo, sveže i bogato evocirao te sumorne i velike. dane naše istorije? U kojoj knjizi, koja'govori o istoj temi, možemo naći ovoliko autentične poezije? Mi cenimo zanat, sigurnu ruku,.ali nas samo istinska i snažna viziia uzbuđuje. Stranice posvećene albanskoj trageđiji su najbolje u čitavom romanu, najnađahnutije i najautentičnije. -

U romanu „Mrive Javke“ pisac obrađuje problem angažovanosti čoveka, Glavna ličnost, Dragan, našao se u procepu između dye suprotne struje i on “stoji nemoćaw i nmneodlučan. On zna kome treba da priđe, ali je nesposoban da ma Šta preduzme. To je jedan mo derni hamletizam, uslovljen socijano i politički više nego metafizički... U čitavom „đelu osećamo Draganovu tragićnu mneodlučnost, njegovo trzanje u tamnici njegqovog porekla, vaspitanja i navika. 'On nema smisla ni, moći za akciju i.u tome je tragično i dramatično obeležje njegove ličnosti, On mrzi nemačkog okupatora, ali to pokazuje pasivnim otporom. Vučo prikazuje specifični položaj u kome se našao intelektualac buržoaskog porekla, antifašista, koji je nesposoban da svoju rezistenciju i delom dokaže. Jedna vrlo aktuelna tema tražila je socijalnu i istorisku lokaciju. Vučo je đao atmo= sferu okupiranog Beograđa i ne·koliko isećaka iz predratnog pres stoničkoy života. U prvom delu 'romana otvara se pred našim očima pusti, crni pejzaž okupacije: strah, mržnja, očajanje; RkomuniSta koji je pobegao iz zatvora izvođi stravične vratolomije po ivici visoke kuće, da bi umakao svojim razjarenim mučiteljima; usred gomile utučenih i prestravljenih ljudi zapažamo neobičnu figuru Draganovu koji luta ulicama grada tražeći izlaz i utehu u anima vezi Sa svojom bivšom ljubavnicom đok oko njih pađaju bombe i “smrt hara... Vučo stvara niz lčnosti koje treba đa Draganove dileme još više pojačaju, zaoštre: kolaboracioniste, literarno prilično bleđe, Razumenku Jovanović, gospođu iz visokog društva, koja je predmet posebnih „poglavlja koja su u svakom slučaju mogla da bu-

ENJIŽEVNE NOVINE

du kraća i funkcionalnija. Problem Draganove savesti je prvenstveno psihološki motiv, dok su slike ambijenta više soc:jalne i po litičke prirode. Tako od samog početka iskrsava nekoliko tendencija. u Vučo voli iznenadnost i jačinu šoka, — nema kod njega pripre=ma, uvođa, deskriptivnih objašnjenja. Njegovo pisanje je puno tempa. Veze i odnosi u koje se zapliće Dragan u svojoj jalovoj težnji za akcijom, već postoje kad čitalac ulazi u samu dramu. Draganovo tumaranje po zatvorenom krugu produžuje se na prvih stotinu stranica. Mi smo svedoci bolnog i grozničavog traženja spasa, svih paklenih prizora života zod okupacijom, posmatrači ljudi, nekih unakaženih i poniženih, a nekih — «ponosnih i hrabrih. Ipak, stalno imamo utisak da je sve to samo predigra za nešto glavno, da . su sve te dramatične „peripetije put do nekih dubljih i značajnijih

AMMeksandar Vučo

tema i problema... Dragan pokušava da pobegne iz domena nasilja, zla i mraka, ali se, izmučen, uvek vraća pod vlast iscrpljujućeg dejstva rušilačkih sila. Našavši se u nemačkom zatvoru, njemu je još jeđino ostalo sećanje kao nadoknada za sve muke;Z~ono Xu, istoO~ ı vremeno, \ pomaže da ·'bolje sagleda sve staze koje su ga dovele đo

ovog koprcanja. Kakve se uspome-

ne javljaju pod pritiskom patnje, odakle počinje da se otvara pu: preko padina i ponora života? Dra gan se seća albanskog povlačenja. To je sadržina drugog. najobimnijeg dela koji pretstavlja celinu za sebe. Možda su kompozicione spone među pojedinim delovima isuviše tanke i labave. Slike povlačenja svojom zaokrugljenošću, čvr stinom i zatvorenošću razbijaju arhitektonske okvire romana. Ali

njihova izuzetna vrednost nadoknađuje kompozicione nedostatke celine.

Ražlika u temperaturi pripove-

danja· odmah se uočava, Boje po~ . staju gušće, literarni sok počinje brže da struji čim Vačo počne da

·ske,

·hiljađdu vidova javlja se kao stal

ciju

·'kreacija

opisuje Srbiju uoči i za vreme Prvog svetskog rata. Prvih nekoliko desetina stranica romana su plod apstraktnog konstruktivizma. Svet Draganovog sećanja, međutim, SOčan je, pun, snažan, Om. je prožet čarima doživljenoga i viđenoga, spontanim i dubokim vizijama, Upečatljivim i neponovljivim dđogađajima. Albanska pustoš, kroz koju se probijaju ostaci srpske vojdeluje kao simbol propasti.

Ona je opisana „jarko i direktno,

isto kao što su kolone polumrtvih ·ljudi date neposredno u jezivom |

fosforisciranju ništavila, Smrt “u

ni saputnik čoveka koji se probija po guđurama. Strađanja mladića regruta Vučo evocira sa mnogo poetske snage. Pisac preobražava sve istinite detalje strađalničkoga. problema ka moru, ka nađi, od golog i surovog naturalističkog dešavanja u pesničke, prođuhovljene, suptilne vizije. Tu naročito do lazi do izražaja crna i teška poezija Vučovog romansijerskog stila, razgranatost i bogatstvo metaforisanja, aroma i gustina bolnog i zagrcnutog kazivanja. U prvom i trećem delu romana, Vučov stil po

i kazuje slične odlike, ali tamo ima

dosta preciznosti i bizarnosti.., Sećanje Draganovo je zasnovamo na tačnosti i svežini đoživljaja, a re-

'Čenice dnevnika koji on vođi još

više podvlače karakter verođostojnosti. Ipak, faktografska podloga nije to što ovim stranicama daje izuzetnu vrednost. Istoriske činjenice su oživljene pomoću piščeve imaginacije i one pred nama stoje kao elementi potresne vizije mu Čeništva. Vučo nije bio' romantičan ni patetičan; njegovo gledanje i tumačenje čitave stvari je oslohođeno patosa, pošto mu cinizam i realizam ne dozvoljavaju heroizajednog tragičnog i surovoq događaja. S druge strane, poetska spiritualizira stvarnost preobražavajući je u san, u mag!o vite i nostalgične pređele sećanja u kome živi ono što se stvarno desilo pomešano sa onim što dodaje čovečnost umetnika,

Treći deo romana ponovo Tas vraća u vreme okupacije, Albanska kalvarija je davna prošlost koju je Dragan bio oživeo u trenucitna“ samoće i očajanja, da bi,. po izlasku iz zatvora, opet počeo da traži izlaz. On aa neće naći, i na kraju svega ostaće mrtve javke kao oličenje nemoći i izgubljenosti. Ovaj deo pisan je sa daleko više Kkritičke inteligencije i racionalne Kkonstrukcije nego drugi, najbolji deo, ali i sa mnogo manje topline, noleta i istimske snaqe. Roman „Mrtve javke“ sastavljen je od tri dela koji nisu jednake vrednosti i kojima nedostaje čvršća povezanost; poslednja poglavlja sadrže niz tema aobrađenih u početku i znače samo verbalističko i asocijativmo variranje nekoliko iđeja sa kojima smo odmah bili upoznati. Ipak, roman kao celina je uspeo i to naročito zahvaljujući „drugomt delu, retko uzbudljivom i lopom.

3

ı. Đorđe Popović:

NA NASEM TLU, U NAŠEM VRE

SSS

Wlica Majke Jevrosime

ENU

BRANKO MILJKOVIĆ: „UZALUD JE BUDIM" I VUK KRNJEVIĆ: „ZABORAVLJANJE KUČNOG REDA"

Polagano i sigurno (kako bi drukčije i moglo) učvršćuje se, kod nas, sve više težnja da se, konačno ipak, uspostavi jedna unutrašnja harmonija, da se proporcije usklade: da se, s podjednakom voljom, sa sistemom i, što je najznačajnije, S približno istim umetničkim osećanjem, neguju svi raznovrsni i mno gobrojni književni rodovi i žanrovi, da se pregaze granice i sruše legende o „najumetničkijoj* od svih umetnosti. Pa ipak — kođ nas se još uvek najčešće i najradije peva. Masovno; ne kao juče, naprimer, ali, svejedno, mnogo. U poređenju sa prvim posleratnim godinama, kađa je gotovo svako svakojako pe vao i pretakao u stihove sva najrazličitija svoja osećanja, od najprivatnijih ljubavno-ramilijarnih do najopštijih buntarsko-parolaških, u (gorod en;ju saiyonim vremienom” jučeMrašnjice, kađa se, ne bez razlogGa, javljala ozbiljna i opravdana bojazan da razbuktana ta muladalačka stihomanija sasvim ne uguši bogatstvo literarnih cblika i mogućnosti, poezija danas, srećom, više nije unjkavo rmaezimče kome svi donose darove, mada se, još uvek. sa svih strana, javljaju novi i novi stiholjubni stihotvorci, naturajući se, pre svega, svojom prođuktivnošću, neverovatnim i valjda nepresu"”nim količinama svojih lirskih i pesničkih kazivanja. I, začudo: dok je prva posleratna generacija pesnika isturila predase nekoliko nesumnjivih talenata — toliko različitih i, u svojoj vrsti, izrazitih da se niko više ne seća da su i Popa i Slobođan Marković, i Raičković i Vukosavljević i Miodrag Pavlović izđanci

Potvle ZORIČ jednog istog (razjedinjenog) Knji-

ževnog naraštaja savremeni mladi pesnici teško uspevaju da se istrgnu iz „sive reke osrednjosti“. Zanimljivo je još i to da je današnja naša mlada poezija na jednom dalcko višem nivou nego što je bila ona koja se, pre deset godina, smatrala „mladom“; svi ovi simpatični i oduševijeni, nadobudni mladi stiholvorci, koji pevaju sa zadivljujućom upornošću, i fanatizmom, vanredno lako, čak ljupko, sklapaju stihove, vešto krijući iza tečnog stihovanja očiglednu svoju nezrelost, misaonu prazninu, a, ponekad, i obično kvazi-poetsko opsenarstvo, — zanimljivo je, volim, da u tom obilju (recimo) poezije ipak nema pesnika. Bar ne mnogo i ne izrazitih. I zato thije tek prazan utisak da je pesnički di!ctantizarn na nivou ljupks osrednjosti, istvavci jedan Kkarakterističan id pesničke posustalosti koju, izmedu, ostalog, potvrđuje i okolnost da su nekoliki nesumnjivi mlađi pesnici stekli ime tek kada su objavili svoje prve knjige, okupljajući u njima najbolje svoje pesme, one iste koje su samo retki zapažali i ranije kao zdravu i mušku čeliad u mnoštvu zJatnih veselnika. · ~

Od tc nekoicine izdvajam, sada, samo dvojicu, recimo baš zbog toaa što su olkojvcs, 1) A maku. gotovo istovremeno, m jednoj istoj” biblioteci objavili svoje lope pesme, pune novih tonova i svežih boja, pune odavno čekanih ohrabrenja.1)

Branko Miljković. Pesnik sa likom prerano sazrelog, izrazito našeg balkanskog, pomoravsko-resavskog intelektualca koga je dođir sa

svetom i kulturom oplemenio, ali

robom raz-

Odnos među umetnostima

Studija Etiena Surioa; izdanje „Svjetlost“, Sarajevo :

Studija tjena Sutioa nameće Čitaocu niz problema iz oblasti umetnosti. Raspravljajući o međusobnom odnosu raznolikih umetničkih manifestacija, autor je pokušao, takođe i da određi suštinsku vrednost umetnosti uopšte, a to je ono što je u ovom ogledu najinteresantnije. U svojim istraživanjima pošao je od zahteva đa se uporednoj estetici prizna njena potpuna autonomna važnost, ne zalazeći u problematiku njene društvene vred nosti u širem i objektivnijem smislu te reči. Ali obiman materijal, koji je Surio izneo u svojoj knjizi,

"1 suptilna estetička analiza, kojoj

je te činjenice podvrgao, izazivaju niz asocijacija opštijeg karaktera, te pobuđuju na raspravljanje i pre-

) onih granica koje je postavio . pisac knjige. ·

Za Surioa umetnost. je stvaralačka alttivnost, čije se vrednosti ispoljavaju wu samostalnom, finalnom aktu jednog đuhovnog procesa. Nesumnjivo je da se ne može osporiti njegova tvrdnja da se umetnost razvija po svojim specifičnim zakonima, koji omogućuju trenutno izdvajanje umetničkog stvaralaštva iz opšteg toka društvenih zbivanja i odnosa. Ali ta trenutna izolovanost samo pomaže dđubljem utvrđivanju pojeđinih umetničkih kvaliteta, na osnovu kojeg će se još preciznije odrediti moralna, odno-

'sno praktično-saznajna vrednost umetničkog fenomena.

Međutim, idući već dobro utabanim putevima građanske cstetike, Surio se, uglavnom, zadržao na formalnim obeležjima pojedinih umetničkih vrsta. Ali, ipak, nije mogao zaobići ni davno postavljeni problem odnosa forme i sađržaja. Istina, on ođlučno i unapred odbacuje svaku konstataciju kojom bi mu se mogao pripisati formalizam u tretiranju umetničkih „odnosa. Njegovo razdvajanje, međutim, umetničkog tvoraštva na umetnost prvog i umetnost drugog stepena, jasno govori o tome da on u Umetnosti vidi jednu duhovnu oblast koja stoji sama za sebe i po sebi.

Svoju pođelu Surio je osnovao na tome ukoliko neka umetnička vrsta, više ili manje evocira .realni svet ljudskih društvenih odnosa. Sve one umetnosti, koje, ustvari, ne poseduju ođređen siže, kao što su muzika, arhitektura, čisto slikarstvo itd., — Surio je proglasio umetnostima prvog stepena, čiji sc kvaliteti stvaraju imanentnim zakonima sopstvenog postojanja, nezavisnim od ostalih pojava u prirođi i društvu. Ostale, pak, označio je kao umetnosti drugog stepena, želeći đa i u njima otkrije primarni i sekunđarni oblik.

U toj želji za otkrivanjem primarnog, odnosno čisto umetničkog, i sekundarnog. ti. evokativnog obli-

ka, Surio je postavio princip kom plementarnosti ođređenih umetničkih vrsta. I na osnovu toga on ispituje odnos među umetnostima, zadržavajući se na odnosu između muzike i književnosti, i muzike i plastičnih umetnosti. Muzika bi sadržavala, iako to Surio izričito ne

kaže, ključ za rešenje ovih proble- -

ma. „Čistota“ njenih harmonija, nje na originalnost i sveobuhvatnost, postavljaju je u taj položaj. Surio upravo pretežni deo svoje knjige posvećuje istraživanju muzičkih elemenata u litefaturi i likovnim umetnostima. Tom prilikom naročito insistira na arabeski, kao ma jednom od vrhovnih momenata umetničkog izraza uopšte.

JIspitujući te „fenomenalne“ umetničke odnose, Surio je došao do zanimljivih rezultata koji, svakako, mogu korisno poslužiti svima onima koji se na neki način bave umetnošću. Tako su veoma interesantne njegove konstatacije o mu-– zičkim „vrednostima Književnog. stvaranja. Ovo tim pre Što Surio pokušava da to utvrđi formulacijama ogzaktnih nauka.

Napor Etjena Surioa je, nesumnjivo, koristan u·smislu analiziranja specifičnih kvaliteta umetničkih dela. Posebno bi trebalo istaći njegovo ispitivanje tehnološko procesa umetničke kreativnosti. Ali to pretstavlja i slabost ovoga, rada, jer je autor zaboravio da u umetnosti

ne postoje večiti Kanoni, te da je svaka umetnička oblast, pa i muzička, proizvod određenih društvenih odnosa. Posebno pada u oči đa Surio' zanemaruje psihologiju umet.ničkog stvaralaštva, bez koje se ne može uspešno rešiti ni jeđan od · postavljenih problema. Ova je knjiga pisana znalački, sa ·' pravom istraživalačkom | strašću. Sve je dato u sažetom i jasnom obliku, tako da može poslužiti kao' odličan materijal za razmišljanje o Propičniima umetničke Kkreativnosti, j Predrag S. PEROVIĆ

mu nije ugasio u očima neki iskonski pronicljivo - inadžiski sjaj, te oči, blještave i kao drske, okrenute su, ustvari, unutra, ka sebi, iza sebe. Miljkoviću nije tuđe da, u na=stojanju da se savlada i nadraste jedan čisto opanački šumađiski mit, unese u svoje pesme neku otmenu no ipak uočljivo nasilnu evropsku smirenost, gipku francusku krasnorečivost, „Kuriđiku, Orfeja, neporočne ljubavi, tragične sonete, crne jambove, elegije, rondele, tip= tihone, citate, posvete i imena, da unese jednu, tako da kažem, kaćipernu dekoraciju po kojoj bi, van sumnje, isuviše nepravedno bilo suditi o toj poeziji, jer kao god što oči imaju svoj sjaj i svoj zamišljen, rečit pogled, iza koga se naslućuje čovsk i stav, tako i te pesme, pod modernim i pomodnim ruhom, skri vaju jedam_dubok i ljudski smisao. jedan domišljen smisao. Lake fraze i lepe, birane reči, na prvi pogled lirski ı milozvučan, taj pesnik može da se pamti, navođi i šapuće. Njecova poezija kao da ıma đve dimenzije, horizontalnu i vertikalnu, i upravo tu horizontalnu, široku, prividno lirsku, raznežene devojko bi moale da upisuju u svoje dnevnike i spomenare, ne shvatajući da se iza te slatkaste oblanđe krije jedna smela i muška pesnička reć koju bi, da bi se iskazala, trebalo vikati. On je posredan; da bi ga se shvatilo, doživelo i zavolelo kako treba, njeaa je potrebno tražiti, potrebno je razqrtati njegove reči i njegov melođičan stih ostavljati na stranu. U ovo vreme kada je, ne samo po ukrasima ma fasadi (što u krajnjoj liniji, nije ni tako važno), već po stavovima i unutraŠnjim šadržinama ( što je daleko najvažnije), savremena naša poezija, pogotovu mlađa, isuviše dužna Zapadu i Evropi, u ovo vreme kađa se 'sve više, u ime nekog poetskog kosmopolitizma zaboravlja naš krš i naše gnjecavo a rodno tle, Branko Miljković je jedan ođ pretkiB pesnika koji nastoje da povežu knji ževnu trađiciju sa· duhom i dahoni vremena. Zbog toga, kao samo jce= dan viđ Miljkovićevog · pesništva, izdvajam ovde taj njegov plemeniti stav.

Bilo bi, naravno, glupo tražiti neku simboliku u tome što mu je ime Branko. Bilo bi nasilno i veštački tim povodom dovoditi u vezu Miljkovićevo osećanje duga sa karakterom njegove poezije. Dovoljno je samo\pročitati u njegovoj knjizi ijedan ciklus pesama na zvan „Sedam mrtvih pesnika". Utome nema toliko skrivene simbolike koliko ima Miljkovićevog stava: on želi da nastavi jednu nit a da ioj ipak me robuje. Ima u tome nečega izrazito nmšeg, nacionalnog,

Predrag PALAVESTRA!

Nastavak na 4 strani

. Đerđe Popović: Mriva p

ZOO OOCCOZOI—

riroda