Književne novine

aa la

MO i vi ta — E MII

vr MO DOO Yi

PISMO SA TRASE

PROLEĆA JOS SAMO

U SRCIMA

Zamwimljivo je da veliki putevi, i drumovi i željezničke pruge vole da se udruže sa rekama. Skoro svu da je tako. A ako nije, oko se umori. Ko voli plavu liniju bačenu preko plohe ravnice? Veliki putevi rado se drže reka — i to je tako otkađa se grade veliki.putevi. Kada su inženjeri koji su projektovali deonicu autoputa Ljubljana, Zagreb došli u muzej u Novo MeSto, grad tačno na sređini te relacije, začuđeno su upitali kustosa:

— Kako je već dospela u vaš mu zej trasa našeg puta? I šta će vam ona uopšte u muzeju, među starinama? A profesor Jarc, kustos, samo se nasmešio: | — Ovo nije vaša trasa. Ovo je nešto starija trasa. A ako ste nju pogodili, biće dobar put — jer rimski put je ovuđa prolazio, a stari Rimljani su znali da građe puteve...

Istovetnost trasa je stvarno iznenađujuća. I slučajna, ukoliko slučaja uopšte· ima, jer je taj rimski put davno zaboravljen, i jer se arheolozi nadaju da će tek sada iskopine dati odgovore na mnoga pitanja u vezi te drevne komunikacije. Zato će buldožeri i bageri ponekad oprezno morati da zabijaju svoje čelične zube u zemlju, a možda će poneki brigađist upoznati radost nalazača — arheologa, kad iz nedara zemlje izvadi poruku pro hujalih vekova. |

Ali, ako bi se za' čas vratili na pitanje o tome da li je slučajno Što su moderni inženjeri u socijalizmu nehotice pošli trasom mer nika starog Rima — slučaja tu nema. Slučaj zamenjuju Krka i Sava. Krka, zelena reka koja naglo izbija iz zemlje, odmah široka dva, tri metra, isprekidana malim slapovima i navodno bremenita pastrmkama, a Sava, sporija, dostojanstvena, još tanka i slabašna, ali već ponašanja kao da zna da je reka sa najdužim tokom u Jugoslaviji. (Reke imaju svoje ponašanje kao i deca ili ostala živa bića). Krka izvire tu blizu trase, a nedaleko od njenog izvora je Rog — poznat i kao „Baza dvadeset“ — mesto gde se, od 1942 do kraja rata, neotkriven, nalazio Glavni štab Slovenije i CK Partije — i ponosna je na to, partizanška je reka, žustra, ali ipak već od izvora reka, nikada planinski potok, okuplja oko sebe vrbe i borove, savijene meke vrbe, muške, prave borove. Dok je Sava radna i umorna — ili bar sluti umor — već od početka, Zemljište kroz koje teče sklono je da pređe u ravnicu, ali put će najveće skokove morati ipak da pravi baš tu — jednim nadvožnjakom preko lokalnog puta i pruge od 65 metara i mostom raspona 500 metara preko same Save — kod Zagreba, gde će se betonska traka spojiti sa svojom pret-

hodnicom između Zagreba i Beograda. Ali dosta je bilo o rekama. Rade ljudi.

Zasada pre svega ljudi. Žute mašine još nisu u potpunosti došle do izražaja, radovi su na samom početku. A graditelji vođe bitke prvo sa snegom, sada sa kišom i blatom. Oni koji upravljaju vreme-

nom i vetrovima nisu naklonjeni ovoj akciji. Ili su stavili pred ozbiljan ispit današnjice osamnaestogodišnjake, šesnaestogodišnjake: možete li? Možemo. Odlomak iz pravog intimnog brigadirskog dnev nika:

. „Radimo na kanalu. Iđe. Mnogi imaju nostalgiju. Ja ne. Zabave dosta. Drugarstvo. Čudna su to drugarstva, neobična, topla, brza. Kiša. Hoću li izdržati do kraja?“

Hoće, čim tako iskreno piše. A kada je njegova brigada prvi put proglašena udarnom, zabeležio je:

„E, vaistinu smo zaslužili!“

(To je dnevnik brigadiste iz Novog Mesta Toneta Srebrnjaka.)

Tu su došli ljudi koji se rata ne sećaju. Među brigadistima se oni rođeni 1940 smatraju ozbiljnijim, iskusnijim drugovima. U čupavim glavama pod brigađirskom kapom legende su se pomešale — Vranduk za njih ima isti metalni zvuk kao Sutjeska. Svakodnevni problemi se naravno dižu kao planine, Iako to nije strašno, jer se u kolicima voze i prevoze s mesta na mesto i prave planine od zemlje i stena. Ali i ti interni, logorski, međubrigadni problemi izgledaju ponekad nereši-

vi. Na primer: oni oko kuhinje. Jedna kuhinja — jedno naselje, Ali jedno naselje — brigade iz svih

krajeva naše zemlje. Bratstvo - jedinstvo kao da je najteže postići u Vezi stomaka. Nišlije hoće papreno. Mariborčani papreno ne jedu. Odvojeno kuvanje iziskivalo bi vi-

Ivan IVANJI

še kazana, više osoblja. Ili — Sshcdovanje hleba je bilo određeno sa 800 grama. (Ukupno brigađisti primaju 4,500 kalorija dnevno). U nekim naseljima se dogodilo da su brigade iz Slovenije, severne Hrvat ske i Dalmacije u većini. Hleb se baca u pomije. A Bosanci i Vojvođani koji su se našli u drugom naselju” svaki razgovor sa štablijama započinjali su: Oćemo više rane! misleći isključivo na hleb. (Sledovanje se povisilo na celi kilogram dnevno, uz protest lekara koji se zalaže za prevaspitavanje ljudi, jer kalorije treba da se u organizam unesu drugim namirnicama,

ne hlebom! — kaže on. Svi se slažu s njim, osim onih kojima je „rana“ sinonim „hleba“. Štab je,

kao što je rečeno, morao da popusti. Ova vrsta prevaspitavanja se neće vršiti na akciji.

Kultura — kao da ne voli loše vreme. Prisustvo umetnika nije moqlo biti zabeleženo, iako zahvalnije publike nikad i nigde neće naći.

— Doći će oni u maju, kada sč bude moglo pecati i kupati! — ıronično i uglavnom nepravedno primećuju oni kojima najviše nedostaju umetnici. Ali isto tako noedostaje i zeleno u prirodi. Još uvek je sve sivo. Pupoljke ne nalazimo nigde, lasta nema. I sredinom aprila proleće moramo da crpemo iz mladih grudi. Sreća, što ga tamo ima dovoljno.

2%M):0700 By 908, A 04

Godine 1099, čuveni filozof Gijom Sampo, upravnik još čuvenije Škole Naše Gospe u Parizu, zapisao je u školski dnevnik: a:

Pjer Abelar, sin Berengarov, rođen u Bretanji godine gospodnje 1079. raljea |

U to vreme su profesori i njihov) đaci imali veoma malo filozofskih dela na raspoloženju. Neprikosnoveni autoriteti u XI i XII veku bili su Platon i Aristotel. Ali dela ovih mislilaca nisu bila poznata u originalu, niti su sva bila prevedena, već su doprla do ondašnjeg filozofskog sveta Uglavnom preko komentara Porfirija, Kasiođora ili Boecija. Teologija se tada izučavala kroz komentare svetih knjiga, a komentare su odobravali crkveni glavari. Tađa su se javili i prvi pokušaji primene filozofskih argumenata za tumačenje verskih dogmi. i

Abelar ulazi u život u jeku ogorčene borbe između realista i nominalista. Njegov učitelj, Gijom Šampo, naziva trabunjanje filozofiju onih koji univerzalijama odriču egzistenciju... Gijom je realista, a Abelar osipa paljbu i na realiste i,na nom!naliste: „Dosta reči! Da čujemo i dokaze! Vi, učitelju, s pravom osuđujete one koji univerzalije svode na obične izraze inteligencije. Pojam ljudskoga u suštini je jedan te isti. Ako mu dodamo neki oblik, onda ćemo dobiti, naprimer, Sokrata. Taj isti pojam ljudskog može da postane Platon ako dobije drugi oblik, a može biti i ma koja jedinka roda ljudskog. Oblici Platona i Sokrata su različiti, ali ostalo, njihova suština, zajedničko je obojici. Međutim, ako se tvrdi da je ova supstanca ljudskoga sva u Sokratu i sva u Platonu, onda izlazi da kada se Platon nađe u Rimu, a Sokrat u Atini, supstanca jednog i drugog treba da se nalazi istovremeno i u Rimu i u Atini. To znači na dva mesta istovremeno. A ako se to tvrdi za Platona i Sokrata, onda mora da se tvrdi i za sve postojeće ljude... A ako je tako, onda mora da se desi da se životinja koja se razboli u Sokratu razboli istovremeno i u svim životinjama. Ne samo racionalni ljudi, nego svaka živa životinja bi morala oboleti usled bolesti sokratovske životinje... A ne bi se moglo reći da univerzalna životinja nije bolesna kad je bolesna životinja individua, jer su univerzalna životinja i individualna životinja identične...

Okrećući zatim paljbu na takozvane nominaliste, Abelar potseća da je njegov učitelj Roscelino smatrao da nijedna stvar nije sačinjena iz delova i da su delovi, kao rod ili vrsta, prazne reči. Ako bi neko tvrdio da se jedna kuća sastoji od različitih delova, kao na primer, od temelja, zidova i krova, Roscelino bi mu odgovorio: Ako je ovaj zid jedan deo ove kuće, a kuća nije drugo do zid, krov i temelj, onda izlazi da je zid deo samog sebe, jer on čini elemenat od koga se sastoji celina, tojest kuća. A kako deo može biti deo samog sebe?

KLiubav Abelara i Blieloise

Rade NIKOLIĆ

Aji Abelar ide daljs od svojih učitelja. I u ono O. se iza filozofije krila. POHHE pa od O lar 'avlači i teološke zaključke protiv ac je ako su delovi obične reči, onđa EO Va e žanskih lica u trojstvu, pa postoji ili jedan bog trojstva ili ini boga bez jedinstva... Xatć {dc

A kada je tako žestoko pobio i reali

li elar taje koje Ta Za Bojnuranje ova dva pravca. Or; POČUĆOTE da filozofiranjem po uzoru na stare ai e nađe argumente za teologiju. Ali Gijom donosi odluku o isključenju Abelara iz Škole. Nekoliko đaka po lazi sa Abelarom u Melun, odakle počinju veliku bitku za osvajanje Pariske škole, a Gijom odgovara nizom veoma suptilnih intriga protiv svoga pobunjenog učenika. Gijom je nazreo Abelarove namere i stavio je lukavo u pokret sva sredstva kojima je raspolagao da bi sprečio njegovo učvr„ šćenje u Melunu. Ali Gijom je imao i moćnih neprijatelja u zemlji i pomoću njih Abelar je uspeo da ostvari svoje namere. Otvorena Gijomova zavist stvorila je opšte simpatije za _Abelara. Abelarov ugled kao dijalektičara toliko je” porastao da je potpuno pomračio ugled ostalih filozofa, pa i Samog G'joma. Taj ugled je Abelar stekao svojom smelošću, jasnoćom svojih izlaganja, a naročito svojom borbom za veću slobođu ljudskog mišljenja, što ga je đovelo do pokušaja da objasni protivrečnosti u mišljenjima svetih otaca i ostalih crkvenih autoriteta. Ta njegova borba za veću slobodu mišljenja donela mu je ogromnu populal Š nost među stuđentima, ali je navukla na njega : mnoge patnje koje mu je crkva priređila. .

Abelar se sa svojim učenicima spremao da od svoji Parisku školu, i potpuno uveren U uspeh, nastupa veoma brzo, premešta svoju školu u Korbej, gde mu je neprijatelj bio na domaku. „Međutim, uskoro napušta školu i vraća se u svoj rodni

kraj, iscrpljen od preteranog rada. Možđa je i

Gijomu uspelo đa protiv Abelara pokrene neke crkvene krugove i da je zato morao da se vrati u Bretanju. . . o. Međutim, godine 1109, star 50 godina, Abelar se vraća u Pariz. Njegov neprijatelj Gijom nije više predavač filozofije. Povukao se u manastir, ali i dalje vlada Školom. Abelar izaziva Gijoma na javnu ddskusiju i tako ga ubedljivo pobeđuje da je Gijom prinuđen da mu ustupi Školu. Ali Gijom je nastavio borbu ne više argumentima ni silogizmima, već vezama sa crkvenim i državnim vlastima. I ponovo Abelar mora da ide u Melun, a kada je malo zatim Gijom napustio Pariz, Abelar ponovo počinie opsedanje Škole. Kada je bio već sasvim blizu uspeha, opet se vraća u svoju Bretamju. Malo zatim vidimo ga u Laonu, kod starog filozofa Anselma za koga kaže da za svoj ugled treba više da zahvali svojoj starosti nego talentu, A tamo Abelar revoluc'oniše studente i odvođi ih

pomene rastu uokolo

tumač jednog učenja koje ~

Nastavak sa 1 strane

Teško je prodavati semenke 8 teško i — kupovati. Semenke su ruglo, razumete li? Veliko ruglo presreće me hor, Semenke se čak prodaju uz nos vlasti, uz nos milicionera, a svet kupuje (nekulturan li je ovaj naš svet!), a svet opet bira ćošak da kupi tubu semenki. Semenke? Prestup, navika — šta li je? Svaki grad u svetu ima svoje obeležje. Nekad drago, a nekad nemilo. Šta da mu radimo? |

Zaboravimo za časak na semenke. Primetićemo da na svakom laju ovog našeg grada raste po neka opomena. One klasaju u susedstvu, da se od njih ne može žeđ utoliti, da se od njih duša ne može smiriti.

Ljubiša Jocić: Spojeni suđovi

Romani sa istoriskom temom Hauarda Fasla

i liona Foijhivangera

Dva poznata pisca aktuelnih romana, iznenada su se okrenuli proŠlosti, i to dalekoj i imaginarnoj prošlosti. »Džefia i njegova ćerka« Fojhtvangera i »Mojsije, egipatski princ« Hauarda Fasta slični su po svojim temama i načinu obrađe. Oba zalaze u duboku i milisku pprošiost Jevreja i obrađuju bibliske karaktere na moderan psihološki način, sa velikim primesama Projda. Njihove ličnosti muče slični problemi kao i modernog čoveRha i pisci ih iako i rešavaju. Pošio su ti problemi samo ljudski i važe za sva vremena i Srcdine, možemo se zapitati zašto je autorima bilo potrebno da svoje teme prebace u tako daleku prošlost. Ipak, kao da sami pisci daju odgovore svojom stilskom i lehničkom obradom romana. Dajući arhaičan ton i akcenat dijalozima svojih ličnosti, reljefnim i živim dočaravanjem sredine pisci su u tim delima ostvarili ton bibliskog pripovedanja i nezavisnost od vremena, a time pružili sebi stvaralačku slobodu, nesputanu aktuelnom stvarnošću, koja bi samo mogla da im zamagli večite

probleme ljudi i ljudskog roda uopšte. Pojedinačno „gledajući, »Mojsije«

Hawarđa Fasta deluje življe i punokrvnije, dok »DŽefta« Pojhtvangera osećamo kao statuu kojoj je uđahnut život i koju pisac upravlja svojim autorskim RKoncima. Opšti je zaključak da sama sposobnost i talenat pisca, kao i najozbiljnije tretiranje problema nisu ipak dovoljna garan-

6

Dragoslav GRBIĆ

| TRI PESME

cila za uspeh istoriskog romana, Ali, PRAZNIK

oni ostaju vredna dela Whoja zaslužu- Praznik je proglašen zbog sećanja na mrtve ju pažnju čitaoca, posmatrano iz oba | ali su živi zauzeli sva mesta u svetlosti ugla: istoriski. i literarno. | i zaboravljaju da su ponikli iz tuđe suze iz koje su videli da između njih i slavnih * |

ne postoje razlike u gladi. POVUĆENA TUŽBA PROTIV | BZRE PAUNDA |

_ ._ ______

Svima onima sličnim po tajnom ostatku” želia u jedinim odelima. za svaku priliku i veče mogli bi da pozavide na nerečenim počastima al' oni praštaju svakome ko manje zna o bolu a ipak svakome skidaju šešir.

MUČENJE

Američki pesnik MBzra Paunđ, koji je decemijama živeo u Italiji, optužen je po svršetku Drugog svetskog rata jer je sarađivao sa fašističkim suđenje Truli su već točkovi na kojima su pravoverni

: : # . urlali istinu kroz rebra kad nisu imali usta i dok je koža pucala dok se razmicale kosti zemlja se ipak okretala i množila se svanuća

i svet bivao pravedniji.

režimom. Da bi se izbegio ovom širom sveta čuvenom pesniku za veleizdaju, proglašen je duševno obolelim i smešten u jednu američNu ludnicu. Međutim, ovih dana Vla-

da Sjedinjenih Američkih Država je povukla ovu oplužbu protiv Ezre Paunda, To bi bila neka -vrsta rehabilitacije, koja se već prilično dugo očekivala lu književnim krugovima Amerike,

* NOVO DELO TERENSA RATIGANA

Ww Londonu je nedavno održana

premijera novog pozorišnog komada koje nosi naziv Radnja ovoBE

'Terensa MRatigana, »Varijacije na temu«. komada iz savremenog Života edi-

\ grava se na jugu ranvusk0,

ali svet biva pravedniji.

OTKRIĆA

gde smo se otimali o kamenje.

i još se otimamo o kamenje.

Truli su već točkovi jet i prašina je pomogla ali hrabri još negde gutaju svoju gustu krv 5 dok sunce ni mesečinu ne poklanja svima oni pod modricama u mesu skrivaju priznanja

Popećemo se i do poslednjeg izdanka mesečine i,u tragu stopala ostaviti kap starog znoja, da iščezne u vazduhu što stvara mora sJaja i sa tog dalekog otstojanja ugledaćemo svet

Razbudićemo tamo glasom nekog dalekog pretka što u kovčegu svetiosti uporno sanja svanuće ali tu gde smo iz pljuvačke kročili na zemlju još uvek brinemo o postelji, odelu i o ručku

Na jednoj strani džeparoši koji skra ćiju džep samo za jedan novčanik (kakvo li tek razočaranje za njih nastaje kad u njemu nema ni prebijencg marjaša!), na drugoj straiš dečak pustolov, sa gumenim rukavicama i patikama, sa rezačem stakla na čijem je vrhu utisnuto oko dijamanta, — obija radnju i gusari po trgovini. Naoružan revolverom 6,55, on vlada prostorijom trgovine — reklo bi se, suvereno, a na Uuzvik „Ruke uvis“ — on ispražnjuje šaržer na lice u uniformi. Prisebnost milicionera bila ie do te mere razvijena, da je on izbegao pljusak hitaca, ali u trenutku obračuna, u trenutku takvog iznenađenja, on je morao da povuče obarač i da pustolova nagradi zasluženom kaznom. Milicioner bi — u to sam siguran — tako postupio i da je u pitanju bio brat, jer savest službe i savest svoga ljudskog poziva moraju da budu sačuvani... Vidimo kakvu nam je opomenu doneo ovaj dečak-pustolov, ali pri osudi takve pojave, takvog kriminalnog poduhvata, mi se ne smemo ograničavati na vestern-filmove i kriminalne romane, jer je jasno da u njima uvek pozitivna ličnost pobeđuje. Neće li biti da se tu rađi o prokletom oslobađanju ličnosti kroz zločin, što je sa reljefom već Dostojevski literarno probudio i što je on tu šifru, taj zagonetni proces ljudske psihe odgonetnuo u svome delu „Zločin i kazna“. Možemo se složiti u tome da film i kriminalni roman potpomažu da motor psihološke odluke i pustolovstva pre proradi, ali oni nisu presudni na kovanje prestupa ili zločina. Koreni leže u porodičnom krugu, u opsesijama pod kojima se formira ili đeformiše dečja ličnost, koreni leže u promeni sveta i shvatanja dobijenih u okolini, pa je pitanje da li dete ili čovek može da pobedi tu promenu, da li je može nadvlađati. Svakako da ovaj dečak-pustolov nije mogao da pobedi tu promenu, nije mogao da se odvoji od moralnog kala podzemlja. Opomena? Nisu li to stanovi? Da li da budu i oni tema za razgovor: nikako. I zašto da pisci o tome vode računa? Zna se šta je domen piščev: imaginarni svet, a — ulica? Ulica neka guta knedle! Ulica eto već banalnost, zahtev građanina — bašmebriga, poruka stanbenim organima — nisam lud da se izlažem maleru, pogotovo ako noemam stana. Tako iz dana u dan. Tako iz gođine u godinu. Pisci su podigli lađu u vasionu, u začarani

svet snova, a predmet našeg životš ispustio se iz ruku. Na nas se građanin okreće, od nas traži odgovor. Da, od pisaca isto kao od političkih radnika... Rekoh stanovi — eto povod za neprijatnost. Ponavljam: stanovi, stanovi... Manimo se semen ki, tuba, korpi... O suterenima razmišljam, o, onima dubokim, pod zemljom. O suterenima gde sunce nije nikad gost. Znam mnogo sutorena gde žive deca, mračnih suterena. !I ona oslovljavaju svoga oca sa — tata, kao i ona đeca na spratu, kao ona deca što se igraju sa veselim sunčevim zracima. Ta deca tavore svoje đane u mračnom izbištu podruma, u telu su krhka kao staklo. Prozračna kao staklo. Prolaznicima ulice ponekađ vide samo noge, potpetice. Čudan je to osećaj živeti u svetu tih koraka -– makaza. Ima malo tu i straha. Podosta sete. A to su deca koja će sutra da uđu u život, koja će sutra da ga podupiru, da ga «drže.. Zabranio bih suterene — jer iz njihovih mem ljivih „zidova klija neveselost, ne.Spokojstvo... Pa poruka neka bude, poruka nadležnima, poruka neka bude tu da ispita napor da sutereni budu isključeni iz života ovog našeg građa. Tek posle toga proglaSavajmo semenke za ruglo. Ne pre! Suteren je svet za sebe, A sprat i konfor — za sebe. Oni su oprečnih raspoloženja, bar što se tiče najosnovnijih ljudskih briga. Suteren mračan li ie zvuk njegovih reči, taman li je jezik njegovih svetova.., Zatvorimo ih već jednom, začepimo im jednjake sumanute. Neka svet dece bude na suncu, a ne U njima. VOLI? Semenke? Koje je ruglo . Opomena ima puno. Neka se pg korenu seku. I treba. Ona minula legenda sa automoblima sada je drukčiia. Sada nema bespotrebnog vozikanja po gradu, po zemlji. Na nju je CEKAmicin dobro delova, pa sad naftini derivati ne smrde asfaltom. Sada nema raskoši u koloru, a iz društvenog džepa, nego plati — pa vozi. Savđst čini svoje, ona nas stavlja u ravnopravne druao kategorije. ona nam đdajc ravo i razlo š ži votne Poftebe ča POplajimo ai IT reče ovaj đo mene i reKoH jd liroz. njega, da smo mi pisci uvSR dužni da učestvujemo u anketi koja i zove Život. Tu težnju nema nio da nam osporava. Ne, zacelo, (Zabeleške iz dnevnika)

Žarko ĐUROVIĆ

KNIIŽEVANE MOV.INE