Književne novine

TOM M IJIJČILIŠ

·ona vas često moli:

·. pričaj mi o sebi, hoću sve da znam o tebi, kakav je bio tvoj živo:? l vi mislite možđa

one stvarmo i istinito

priča

iskteno žele da upoznaju vaš Zivot, i tako vi

palite cigaretu i počinjete priču,

dok vas

'dvoje ležite zajedno potpuno opušteni kao par oveštalih lutaka koje je dete iz dosađe bacilo.

Zavotna Pošto ste spavali s nekom, po prvi put, | bez koristi ili štete prethodnog. upoznavanja,

Vi im pričate vaš život, ili onoliko iz vašeg života koliko vreme ili stepen razboritosti dopušta, a one govore

svaki put malo umornije, dok oh ne postane jedva čujan dah, i tada naravno

neko vas prekine, spora posluga dolazi : sa posudom rastopljenog leda, ili jedno od vas ustaje

I posle toga, prvo Što čujete je,

pre no što ste stigli

đa se setite gde ste stali sa vašom očaravajućom životnom pričom, đa vam one već pričaju SVOJ život, tačno kao što su i nameravale

celo vreme,

i mda vi govorite: oh, oh, oh,

svaki put malo umornije, samoglasnik postaje na Kkraju ne više nego čćujan uzdah,

kao što lift, zaglavljen na pola

ispušta poslednji, dug, dubok dah zamorenosti 'i prestaje da diše za uvek. Onda?

Pa, jedno od vas zaspi

i drugo učini nešto slično sa zapaljenom

cigaretom u ustima,

i tako ljudi dogorevaju do smrti u hotelskim sobama,

Usamljenik

Iz Balada Plave planine

Moja se stolica ljulja — ljulja

Ali niko nikad da zaustavi moj put, Niko nikad da zastane pored mog puta.

| Moji zubi glođu-glođu neku staru kost šunke I ja perem sudove celo vreme sam,

· Moje cipele kiopoću-kl}opoću po

Jer ja neću da kupujem ljubav u gvožđari,

Neću ljubav iz trgovine.

Sada sat kuca tik-tak pored mog kreveta Dok Mesec posmatra moju besanu glavu,

Oh, oh, oh, oh, oh, da se posmatra sa nežnim đivljenjem u ogledalu kupatila.

oh, oh,

puta

pored vrata ceo dan

drvenom podu

Dok se Mesec ceri na qlavu usamljene lude.

Perem sve sudove sam.

a ---—-————_ —-—

}____sEJISTIKA ___ Rađanje mita iz sna ı neuroze

(Odlomak iz eseja o Hermanu Heseu)

Hese je jedan od onih pisaca ko- skog u sleri je mitske preokupa- ćom

ji u svom stvaranju sprovode rOmantijčnu koncepciju o jedinstvu mita i literasure. Mit njemu, doduše, nije isključiva forma, sredstvo, svrha, ali se najkompaktnije iskustvo i najdublja filosofska svrha kod njega redovno „„obelođanjuju mitom: između „Demijana“ i „Igre lažnim biserom“ leži hrpa dela od kojih đobar deo kao da nema apso lutho nikakve veze sa uobičajenim Heseovim postupkom mitologizacije, ali samo prividno! Jer i kad su lišeni mitskog kao spoljne forme, mnogi njegovi likovi nose na sebi otisak mita, mitske težine. Mit je, kodđ njega uvek znak za najkoncentričniju punoću, za omu gustinu životnog iskustva koja se po svojoj psihološkoj suštini neminovno zaodeva u mitsko kao svoju najpregnantniju sliku: iskustvo i forma tu su podjednako zahvaćeni neurotličnom wopsesijom koja ih sažima u mitos.

Iza mitološkog spoja, slike, forme uvek se krije poetski pokušaj za sintaezoni, Mitos i nije ništa drugo do sinteza, Ali\sinteza kroz sliku, sažimanje u viziju. Slika je ustvati samo sredsivo, zamena za jedan drugi postupak, racionalistički postupak tipizacije, Reč je o tipskom, ne o tipičnom, Dok je ovo drugo re zultat čisto racionalističke apstrakcije, tipsko bi se pre moglo shvatiti kao „mehanički“ ili intuicivni, nesvesno stvaralački postupak jednog procesa uopštavanja i sintetizovanja kome, u analogiji, najbolje odnovara put slikovne penetracije. Ova: se, opet, upravlja ili ponasa prema tonsko-slikarskim valerima: ljkovi se stvaraocu mita nameću njihovim tonalitetom, valerima, odnosom linija i boja, jednom vizuelnom proevagom, premoću pretstava koje evolira u lik, usled čega Ostale tonu i gube se u uznemirenom moru proetstava koje opsedaju Svest, '

Prvobitna, primarna uloga tip-

KOWNOABAĆeN E, , NOV } NE

cije. Svako tipsko je u tom smislu negacija pojeđinačnog radi opšteg i istovremeno njegov viši potencijal ili negacija te negacije, tj. negacija tog opšteg rađi pojedinačnog. To jedinstvo dvostruke negacije nužni js okvir u kome tipsko kao mitska sfera umetničkog jedino može da egzistira, Vrednost mitosa i jeste u tome što je on najčistija forma, najkristalniji okvir te dvostruke uzajamne | „negacije opšteg i pojedinačnog, čije se dve krajnosti ovaploćuju u filosofiji i umetnosti: mtmitos se nalazi na apsolutnoj sredini između njih. Zasićene svojom isključivošću, „Čista* filosofija i „čista“ umetnost prinuđene su da čine jedna drugoj ustupke da bi sačuvale verodostojnu punoću života. Njen najverniji čuvar je mitos. |

Zašto kod Hesea dela dobijaju mitski kolorit, a ličnosti mitsku težimu? Zbog neurotičarskog karaktera njegovih problema: mitsko, le gendarno kao okvir je prirodnije za simbole čudesnih, ptrotivurečnih neuroza savremenog čoveka. Mitos je ustvari rasterećenje i najviša kristalizacija neuroze. Potrebno je da inspiracija dostigne sviepen neurotičarskog preliva da bi se rasteretila kroz formu mitosa: svi tVOTci ili realizatori mitosa bili su neurotičari, od Mojsija, istoriski najvećeg mitotvorca, do Dostojevskog, Van Goga, Kafke ili Hehklerlma i Hesea. Neuvrotičarski potencijal doživljaja i sabijenog bola nameće mučenoj sVesti utisak metafizičke težme:; u Svojoj rascepljenosti svest instinktivno i neuroličarski narcisojdno doživljava svoj problem i sukob na povišenom planu, tražeći oslonac, Za osobeni svoj slučaj, u vanvremenskom, tj savremenskom zbivanju, Tako se ona apsolutizuje, mitologizira, Čimi metafizički weizbežnom i opštevaže-

TENESI VILIJEMS (Tenmessee Williams) jedan „je 06 najznačajnijih savrememih američkih i svefskih dramskih pisaca, poznat uz to i kao pripovedač,

Našoj čitalačkoj publici, međutim, Vilijems je kao

gova Knjiga stihova bod naslovom »U zimi građova«, u kojoj su sakupijene njegove pesme napisane u mlađosti i povremeno u kasnijim gođinama.

Jz te knjige donosimo 74

naše čitaoce nekoliko Ka-

romanopisac i

rakterističnih pesama, m

pesnik „Vverovalno nepoznat. Prošle gođine u A- iZboru i prevodu Nikole merici je objavljena nje- Preradovića,

.. • • • ~

Koji Je moj mali dečko Koji je moj mali dečko, koji je on, . Jeam qui pleure ou Jean qui rit? Jean qui rit je moj nežni Džon, onaj s kineskim papučama na nogama, čiji me omiljeni konj u jednom skoku vraća na majcicu zemlju. ; Ali Jean qui pleure. je mysterieux sa tugom starijom od Najšapura, sa svim zvezđama i svim mesecima koji se ogledaju u malim srebrnim kašikama. Koji je moj mali dečko, koji je on, Jean qui pleure ou Jean qui rit?

vinjete na ovoj strani od Ljubiše

*

Bluz kuhinjških vrata

Moja stara gospođa je umrla od obične prehlade. Pušila je cigare i doživela devedeset leta.

Bila je tanka kao papir sa rebrima kao u dečjeg zmaja, I jedne noći je odletela kroz kuhinjska vrata,

Sađa nisam mnogo mlađi nego stara gospođa,

Kada je izgubila zemljinu težu, i ja pušim cigare. ,

Osećam še malo bolešljiv, i to me brine, Zato za ime Božje, zaključajte ta kuhinjska vrata.

Zemlja stabljike pasulja

Vi znace kako ludaci ulaze u sobu, previše hrabro,

njihove oči eksplodiraju na vazduhu kao ruže,

njihovi su pristupi u svet u koji mi nikad nismo ušli. Njih uvek prat? neko blag i njima naklenjen

neko ko ide između njihovog strašnog sveta i našeg

i kao da im objašnjava ali stvarno više se osmehuje, snežno beli galeb koji se gnjura na mestu brodoloma.

Oni ne vide nas, ni neđeljnog propovednika među geranijama i pletenim stolicama. j jer su oni momci koji se penju u zemlju stabljika pasulja,

Oči su poslednje koje odlaže.

One ostaju dugo posle lica koje je već tužno iščezlo u kopreni satkanoj od mnogih.

Jezik govori doviđenja dok oči ostaju u neodlučnoj gora nego njihova. svetlost, · bolja ili gora od meznanja,

Hiie

ni beluici

Oći mogu

Jocića

sa aksiomatskom prinudom, Neurotičarsko-romantično u mitosu i jeste to smelo i suvereno spa-

janje individualnog iskustva sa ko-

lektivnim normativom, upravo to strasno uzđizanje individualnog na stepen kolektivnog, „normativnog, so lipsko koje je izvor i hrana Spoju sa univerzalnim, spoju koji se postiže mehanikom najličnijeg isku stva, njegovom doživljajnom namet ljivošću, neurotičnošću.

Otuda ispovedni karakter Heseovih dela, romana. Dubina ispovesti, grčevitost doživljaja, lirska ekspan zivnost beleži se stepenom izvršene mitologizacije. reči. Svako u sebi samom nosi svoj udes, jer iskustvo je kao doživljaj neponovljivo, važi samo za tiebe, za mene, za njega, to iskustvo, ta njegova kob-

nost drukčija za svakog, nužno se,

baš kao posebna kob, kao posebn: važnost za pojedinca, nagoveštav. mitskim simbolima i košmarskim znacima koji paradoksalno teže d: sintetizuju u sebi metafizičku op

števažnost koju iskustvo samo sebi ·

kroz ličnost nameće. Ukoliko je lič nije, dublje, neponovljivije u do življaju utoliko više teži da se kroz mitos opštlevažeći nameline.

Po ugledu na drevne muđrace sa Istoka i njegov je mit smirena poetska koncentracija trezvenog isku stva, rezultat,iskustva, ne njegova neposredna i autentična vatra. Ali to je u srži, biti mitosa kao jedinstva najrealnijeg i najpoetskijeg. Mitos je trezveno iskustvo ozareno poezijom sinteze.

Zašto se neuroza služi mitom kao novim vidom saznanja? U trenutku kad se rasterećuje od svoje teskobe svest instinktivno beži u „pros šlo“: mitovi joj izgledaju kao obetovana zemlja, njihov je okvit fluidniji, slobodniji za razmicanje, za punjenje novim sadržajima. Mitovi koje ona žudno traži nisu natrunjeni racionalističkim cepanjem ličnosti na posebne, izolovane, među-

koji na teror, odgovara sa nevinošću zanesenog postojanja, Skoro uvek oči se zadrže na liku nekog ko je neđavno hapušten ili je davno odlutao ji samo iščekuje...

ostaju iza svetiljki, ne govoreći doviđenja...

Oči nemaju poverenja u taj previše pristupačan jezik. Za njih nijedan slučaj nije dovoljno jednostavan da bi ga reč mogla izreći. Bitisanje u vremenu, ne samo njihovo nego još pradrevno, \ zatvara sve trenuike između četiri zida ogledala.

Zatvorene, one čekaju. Otvorene, one takođe čekaju.

su upoznate

ali su već zaboravile ime

Mladost je njihova uznoemirena ptica, i neki put senke bistrije od zraka minu kroz njih, ž

ni vođe nisu tako promenljive pod nebesima

svome poznaniku.

u brzacima.

biti odlučne sa izgledom Atinjana sm'irenošću, ibi mogu

Oči nemaju sreće. . Čini se đa su beznadežno sklone oklevanju.

Zoran GLUŠČEVIĆ

sobno suprotstavljene sfere svesti. Mitos joj je potreban prvenstveno kao simbol za prvobitno jedinstvo ljudske svesti, za jedinstvo čoveksvet, za objektivizaciju jedinstva ne samo unutar svesti, nego i između svesti i realnosti kao njenog tla delotvornosti, Jer samo ako se reši prolivurečnost između razbijene svesti i sveta koji je natapa i u kome se ona inspirativno i delotvorno kupa, može đa se ukloni neurotičarsko stanje duha, Zato svest teži mitosu konđenzujući svoje snove o nedeljivoj ličnosti u staTe oblike, primarne obrasce jskustva. To ugledanje, daleko od toga da

mesto Čekića i ogromnih pasulja,

u poređenju s kojim je sunčani sistem, u kojem mi ustajemo da ih pozdravimo, bez svetla,

Vesti koje im dđonosimo, obične, ohrabrujuće, natopljene živahnom tupošću podneva,

nisu ni blizu onome šta oni imaju da kažu

o tome šta su sve videli kroz procep u demonskoj peši.

I mi se povlačimo. Snežno beli nam govori! jeSMrn Ne obazirite se na njihovu priču, danas su nešto uznemmMremMi

O č ı

tišini, njihova saznanja jer su one tragaoci koji će poslednji napustiti . . | žragajije,i i 5 e 5 ali one su poslednje koje poslednji koji ostaju tamo gde utopljenici leže a njihov odjazak je uvek na obali,

biti živahne

One sabiraju i nikad ne dobiju konačni zbit, Stvarno, teško je reći da li je

njihova tara

odlaze, kad su podignute.

(Preveo Nikola PRERADOVIĆ)

o

Bernar Bife: Riba,

bude samo formalno, ukazuje, kod Hesea, i na jednu drugu psihološku stranu: iskustvo svesti kreće se u određenim oblicima saznanja i njihove mitološke objektivizacije. Vra ćanje „unatrag“, u drevnu mitsku simboliku i iskustvo nije „nikakvo bežanje od sadašnjeg niti povratak u neku prošlost, koja za celmu svesti postoji samo imaginarno. U pitanju je nešto sasvim drugo: reidentifikacija svesti, aktuelno odabiranje između postojećeg, jer svest implicira sve mogućnosti, One kojima je aktuslno stešnjena i one koje se aktuelzuju iz praiskustva, A praiskustvo je, kao me= tapsihička podloga, isto tako prisusno, jev postoji posebno za svaku ličncst jedan uvek određeni psihološki potencijal svesti, bez obzira da li je trenutno iznad ili ispod njenog praga nadražaja, i to je ono što omogućuje spasonosne izlaze iz neurotičarskih kriza. Radi se samo o „pomeranju“, novom kombinovanju elemenata, svest je u sadržaju uvek sebi identična, ali se menja u aktuelnom profilu, u po tenciranju, prelivanju svojih ele-

Sabahadin, Hodžić: Most

|—-—

menafta čija celina, kao ukupnost, kao integral pretstavnog mnoštva, ostaje uvek „ista“.

Na toj osnovi izgrađena je psihoanalitička koncepcija i tehnika u Heseovom „Stepskom vuku“, To i nije „čista“ literatura, već psihoanaliza svoje vrste: osloboditi se životinje u sebi znači izneti je na videlo, ispoljiti je u subjektivnom obliku, ali u snu, jer san omogućuje autentičnu iskrenost, iživeti je u snu do kraja. Zašto san? Zbog bezbroj mogućnosti za raslojavanje, cepanje i ponovno vezivanje elementarnih impulsa i stanja svesti.

= Svest je u budnom stanju šablon-

ski disciplinovana, izveštačema, prikrivena ili vaspitanjem, sredinom, promašajima naterana na neprirodne odnose protiv kojih se neurotičarski buni njeno žilavo jezgro, Neuroza je znak da proces nije završen, da jezgro Živi i pruža otpor, sanovan i bunovan, neurotičarski otpor, U „Stepskom vuku“ i „Demijanu“ ta tehnika sna i neuro ze dostigla je svoj najsavvšeniji izraz aktuelizacije.

Taj proces aktiuelizacije obavlja se slobodnim i neskrivenim izlivanjem u reči, „verbalizovanjem“, što nije nimaio slučajno: neuroza Se u svojoj suštini identifikuje sa rečju, sa pretstavom koja može da se sve de na svoj verbalno-tonski ekvivalent. (Zvono Barbaa u „Laušetu“, proizišlo iz „čarolije i umorstva“, sintetizuje svojim zvonjenjem Kkristalno-zvućnu sliku sećanja na počinjeni zločin). Put stvaranja neuroze uvek vodi preko reči ili se u njoj završava, put njenog razaranja uvek mora da se vrati kroz reč, u reči se ukrštaju i dodiruju sfere literature i psihoanalize ukazujuči time na izvor u srodnom ili istovetnom naponu. Literatura preuzima ulogu psihoanalize i uzdiže individualni neurotičarski slučaj do univerzalnog važenja tipskog iznalazeći za njega opštevažeću terapiju. Reč je ono što vezuje sfeve neuroze | mitosa, njihov „zlatni“ presek. Na psiho-neurotičnoj poten ciji reči počiva njen mitologizirajući mehanizam, njeno mitsko razrastanje u literaturu, Otuda bez izvesne doze neurotičarskog ne mo~-

že da se zamisli nikakvo pravo, 14 |J

stinsko i veliko umetničko Sstya-

PŽI

ranje.