Književne novine
—r — O IO . O TAI [OT KOSA AAA AA pra“ GE TA e
\
Zlato TOMIČIĆ..
TEN. MELANIEIOLIČNO
Uvijek će mi ostati taj dan u sjećanju. Ne, ne sjećam se kakav je bio: ne znam da li je bilo sunce, đa li je bila kiša, da li je bilo studeno, toplo ili ne znam kako drugačije, sjećam se kakav je taj dan bio u meni. Toga se sječam. Taj dan u meni bijaše „rijeka pretpotopna” i valjaše se i dizaše kao more, životinja u boli.
Čudno je to kako smo s nekim ljudima, kakva se u nama javlja pred nečijim mračnim ili svijetlim likom kao pred božanstvom, kako nas, njihove misli jednako kao i njihova pojava bacaju na koljena, kako obaraju naše oči i opuštaju naše ruka. : , Tin Ujević je bolestan. Veliki duh ovog narođa koji je u njemu zavapio kroz ovc riječi —
: vezani odanost
„Zagoro, Zagoro, Dinaro majko
fvoj Dol me probi žmarkom grguravim
tvoj bol i tvoj oštri zrak”
~— taj đuh bit će povijesni biljeg naše čvrstoće, naše visine, naše boli, naše strasti, koje je uvijek, kao nacionalne istine našeg lica, bilo u njegovim stihovima, pa i u ovim; u ovim — neizbrisivo. Taj đuh koji vapi, živi u njemu i danas na smrtnoj postelji, jer on je i danas ono što je uvijek bio, cjeloviti div; taj duh živi u njemu, svijetao od nepresušive ljubavi i mepresušive nade u ljepotu, i svijetlo. Može li se to? Može l se to u. ovakvim trenucima kad je smrt korak pred posteljom u kojem leži nevoljno bolesničko tijelo? On je uvijek bio takav. Uvijek je bio, vjerenik svijetla. I sada je! Da se i na smrtmoj postelji ne vjeruje nepresušivom nadom u ljepotu, u svijetlo ne bi se moglo uopće umrijeti. Smrt tada ne bi bila smrt. Drugačije bi se zvala. Drugačije bi izgledala. Bilo bi to nešto još strašnije, ili možda toliko jednostavno da bi ostalo neprimjetno — ali tada bi ostao i cijeli život meprimjetan, dakle smrt prije života, a to nije u skladu s božanskim principima stvaranja i rastvaranja duba života.
Tin Ujewiew.je bolestan... Ne, taj
dan nikada me ću zaboraviti. Bila, ..
je srijeđa, 10 kolovoza 1955 godine... u bolnici. Mislio sam na taj duh svijetao od nepresušive ljubavi i nepresušive nade u ljepotu, u svijetlo. Čija je ljubav veća, čija je nada veća, čija je žeđ za svijetlom jača od čovjeka koji je živio tako mnogo u boli, u mraku, u svijetu u kojem nije bilo ljubavi i ljepote? Taj duh je izgradio u Ujeviću mitos i akropolu, pokazao „devet bojnih koplja, devet dobrih konja, devet ljutih lava, devet divnih sokolova” naše poezije.
Išao sam dvorištem, ušao u -
jevu zgradu, podigao se dizalom i.
na drugom katu prošao širokim hodnikom. Posljednja vrata na dcosnoj strani bila su od '"inove sobe.
Bila je to manja soba, s tri postelje. U prvoj nije bilo nikoga, u drugom, srednjem, bio je neki stariji čovjek ovećeg brka i čitao. U trećem. bio je Ujević. Sjedio je sa strane na postelji, okrenut prozoru. Njegova leđa bila su prvo što sam ugledao. Do danas mi je slika tih leđa ostala neizbrisivom, Prihvatio je bez osjećanja ruku koju sam mu pružio i onda je opet gledao tamo, kuda je ogledao kada sam ušao. J
Veliki duh ovog naroda živi U njemu, jako on još ne živi u svom narodu kao što Goethe živi u svom, Puškin u svom, Naim u svom, Rimbaud u svom, Ruben Dario u svojem narodu. Hoće li ikada doći taj čas? Da li je taj čas možda već započeo?
Tin Ujević je epos. Tin Ujević je veličina dinarskog kamena; žedan kamen na studengcu, koji nikada ne će utažiti svoje žeđi, Tin Ujević je titan; naš Apolon Katharsios. Uwmberto Masbrojani:
KNJEŽEV.NIE MOMWMJNME
Kompozicija
Žeđan kamen na stuđencu! To je čudna trageđija, paradoksalno je biti na izvoru a žedan, biti kamen izvorski a suh, a neutaživ — ni kap nije njegova, čudna žeđ, čudna bol, čudna tuga, elementarno nezadovoljstvo, elementarni tragični udes. Uđes Ujevićev!
U onih nekoliko trenutaka što sam stajao pred posteljom velikog
pjesnika, on je nekoliko puta o-.·
kretao prema meni svoje izmršavjelo lice, uvijek strogo i plemenito ı ja sam opet u njemu vidio, kako pouzdano vidio, onu •superiornu patnju koja ga je uvijek uljepšavala i osamljivala. Njegovu duboku i oštru, mrku ozbiljnost. „Balkan voli melanholična božanstva”, veli Isiđora Sekulić. I Uje-
vić ih je volio. Ali ne samo volio, nego i spoznavao. I on je sam bio jedno takvo božanstvo. Lao-Ce je pred dvadeset i šest stotina godina poručio: „Sačuvajte se od Spoznaje, sačuvat ćete se od boli”. Toga se nije čuvao Ujević. I na njegovom licu ispisali su se duboko mudrost i bol. e
„Ja sam patnjama odavno Uuzgojio u sebi sveca”, veli on u jednoj svojoj pjesmi.
A kako se ta pjesma zove? „Svijetlo na rukama”. Svijetlo! Svijetlo! Svijetlo na rukama, a to je svijetlo svijeta, a to je svijet koji svijetli u očima, u srcu, u moždini, u riječima. Hrabro uzvikujem: svijetlo! Svijetlo u Tinu Ujoviću! Mnogo je svijptla bilo u njemu; mjera svijetla i mjera tame bila je u njemu općenito veća nego u svih drugih, a to znači i da je mjera svijeta u njemu bila neizmjerno veća. \
Tin Ujević je sada sjedio ma postelji. Bio je okrenut prozoru ,u kojem Je bilo svijetlo iz kojeg se širilo svijetlo i svijetlo je padalo po pjesniku, bio je obasjan njime kao da sjedi na prijestolju, a ne na krevetu. Njegovo prijestolje bio je đuh. I ovo fizičko svijetlo činilo se stoga u onom trenutku kao svijetlo đuha koje dolazi iz nepoznata izvora i obasjava njegov mračni tjelesni lik, to svijetlo bijaše čudan dar koji dolazaše iz svijeta čiji je dio bio i Ujević, u kojem je učestvovao i Ujević. Svijetlo s tog prozora činilo mi se velikom, bezimenom nagradom ćovjeku koji je živio bez nagrade i koji je svakoga tko se našao Uz njega nagrađivao svojim silnim prisustvom kao što je' svijetlo sada njega. O obasjani Tin, kako ga vidim! Kako ću ga Uvijek vidjeti! „Svetlost silna sa Siona! Svjetlost ko majčino mlijeko!”...
„Ja sam patnjama uzgojio u sebi sveca”. Istina je ova veličanstvena. |
Tin Ujević je podigao lice prema svijetlu. On je gledao u to svijetlo i vidio sam kako ga ljubi, kao i uvijek, kako se kupa u njemu kao Siegfrid u krvi zmajevoj. Ne, nipošto on nije zaslužio da bude Cromawantal, kojeg će se kamenovati; ali je dovoljno kamenova palo na njegovu uvijek uzdignutu glavu. Od, njih se možda nije mogao, a niti smio čuvati. Kamenje se razbilo, a, ne glava! Njegova poezija u svakom trenutku sve jasnije i snažnije Živi
i
|
Tin među omladinom
On kaže: „Od mene počinje era, koja još ne poče”, a to je istina. Ta, evo, on kaže i
„Još ču ma kraju voljeti vrline
i pravi čovjek mene će da diui.
Jer gade mi se pljuvačke i sline
i shuačam kad se prijateljski
, žiUL,.
Prebolio sam strasti, pa i ljutu
pizmu.
Prekužio sam gnjev na
! vjerolomstvo.,
Prostosrdno se čudim Ž vandalizmu. Ja bivam mlađi. Svijete, ja sam
tvoje potomstvo.”
Mnogi su smairali Tina Ujevića cinikom. Da li je on to bio ujstinu? Ja sam ga upoznao kao pat-
nika. Patnik koji hoće da živi a to je: Tin htio, iako drugačije nego svi ostali — a ne može kemijski izolirati svoju patnju. „U patnji se treba rugati”. On je tu SVOju misao primjenjivao i tako Uuvijek normajizirao svoj krvni tlak.
Samo poruga je mnoge đduhnizila, mnoge slomila. Da li je zaista bio: indiferentan prema svojoj poeziji? Zaista je napisao da je „poezija kao i svaka druga diareja”; mislio je isto kao i Huxley. Nije li to ipak laž? Nije li to ipak cinizam? Vjerojatno postoje i Tin cinik i Tin patnik. Ne vjerujem da su ta dvojica jedan čovjek.
Sl vječita će radost biti”.
„Ne znam da li taj stih postoji; je li ga moja podsvijest izbacila zagolicana više iskustvima i čuđenjima nego reminiscencijama Nietzschea ili Aleksandra Bloka. Ali meme ispunja misao o potrebi vječite radosti — radosti, koja mi je najsvetija dok patim. Jer ja „ne obožavam patnju. Patnju, djelimičnu bolest, poniženje, degradaciju energije, odstup od djelatnosti”.
Možda je ovo odgovor na ranijja pitanja. Tin, kao što izaziva tisuću pitanja, tako je Tin i tisuću ljudi. Kompleksna ličnost mnogobrojna je i protivurječna. Što sam sada rekao? Banalnost? Da, samo hasušnu. A kakva je cjelina ta „ličnost složena od tisuću drugih”, Kakva? Postoji li drugo ime osim njegova imena, osim stiha „i vječita „će radost biti”? „Biti”! Tu je on, futuralan, prezentan tek koliko je otrpivo, ostalo je vizija, Ostalo. je sjaj, i želja. Ostalo je 'budučnost. Možemo li mi biti ta budućnost? Ili ćemo i mi biti — nadalje — patnja, patnja, i ne samo to, nego i poniženje, degradacija energije, odstup od djelatnosti. Znači da ga ne potvrđujemo, da se ne oživotvoruje njegov san, da od njegovog mraka nema ni koraka. Ako je tako, kako će onda „Vvječita radost biti”? Gdje je početak radosti? O njegova želja mo-: ra biti! Njegov san mora biti! Vrline moraju biti! Pravi čovjek mora biti! Svijet mora postati mlađi. Ja vjerujem u to, pa ma nitko
rugi u to ne vjerovao. Jer želim
a mrtvi Tin bude živi Tin.
- Iz vjere u Tina, to mblanholično božanstvo Balkana, mora plo'donosno nići jeđan novi svijet. Ja „sam vjernik te vjere. Ja vjerujem u to plodno božanstvo.
| Zatvorio sam vrata za sobom. Široki bolnički hodnik opet je preda mnom, in je ostao sam u
ZANSTVO BALKAN
Još jednom poslije sam ga vidio. Tada nisam došao posjetiti samo Tina, nego i svog oca, jer, je čudni slučaj sudbine tada, kad sam tako mnogo mislio na Tina, udesio da je u istoj sobi bolovao i moj otac Petar. U srednjoj postelji nije više bio onaj brko, · nego tata, dakle tik uz Ujevića. Moj otac dijelio je posljednje dane Tina Ujevića; bio je otpušten nekoliko dana prije Tinove smrti. Više puta kasnije, iako šutljivac, otac mi je opisivao kako se Tin vladao. Naročito se sjećam onoga očevog opisa kako se Tin jednog dana pobunio i odbio da uzima hranu na sondu, te nagnuo na usta jednu od boca s crnim vinom koje su Uz njega uvijek stajale — izazovni, tužni darovi kavanskih prijatelja. Nagnuo je, i od vina u bolesnu grlu dobi krvarenje, pa je tu noć
spavao tako mirno, i disao tako nečujno — a inače je kašljao, pljuvao i glasio se na razne načine ·— da je otac nekoliko puta ustajao prinoseći, u
strahu da nije prestao disati, uho njegovim ustima. Pričao je otac i o tome kako je bio hladan i ravnodušan prema mnogim posjetnicima, nije htio razgovarati, ni primati cvijeće...
Kad sam ga vidio posljednji put, ležao je, neobično duga tijela u svojoj postelji i gledao u nešto vidljivo, ali neodređeno pred sobom. Haljetak mu je bio raskopčan i vidio se goli, upali trbuh. Još je više bio omršavio. Cio kao da je utonuo u beznadno tiho Očajanje. Nigdje čovjek nije tako silno sam kag na samrti. To je najpotpunija ı najstrašnija samoća koja se može zamisliti. Tu ničija pružena ruka ne može 8zaustaviti tijelo koje tone u mračnu pučinu smrti. „Svatko umire sam"; veoma britki aforizam. Na licu mu je bio očaj, očaj čovjeka kojem se uzaludno opirati onoj sili koja se naginje nad tijelom i nad duhom kao gladni, bezobzirni orao. On je tada sve znao. Pouzdanost te svijesti opterećivala ga je, sužavala već njegovo postojanje u vremenu i prostoru. Izgleđao je kao star:, iznemogli vuk koji ne će više da grize, koji ne će više da napada, a ni da se brani. Nikada, ni na čijem licu nisam vidio tako oštro, tako nemilosrdno ispisan očaj, tako ugašenu nadu. Sad sam tek znao što nikad ne ću zaboraviti. Ne onaj dan, nego ovaj. Sve moje fantazije o svijetlu, ljepoti i nadi, bile su sada daleke. Ovaj čovjek bio je već pepeo. Smrt je vatra isvatko mora pred njom odstupiti. Koga ona sažge, taj je pepeo. Tin je osjećao — on tako golemog čula znao kako će to biti. Zato mi se činio kao pepeo, siv, siv, i mrtav.
„IL vječita će radost biti”, To je Tin. O, to je Tin. Idem niz stepenice i.još vidim Tinovo lice pred sobom.
„Ja ne obožavam patnju”. To je Tin. O, to je Tin. Zapisao je to u eseju „Pobjeđujem hljeb”.. Hrabri Tin... A esej „Pobjeđujem smrt“, taj nije napisao. Može li td netko napisati? Zivot se može. pobijediti i svi heroji svijeta pobjeđuju ustvari život. A smrt se ne može pobijediti. |
Sišao sam niz stepenice i stojim čvrsto na zemlji: Živ sam. Vidim još Tinovo lice, lice melanholičnog balkanskog. božanstva. Tada posta'doh svijestanh da ću to lice uvijek vidjeti pred sobom. Tako i bi.
LIRIKA U
Cezar Valjego
slobođarskim pokretima posle čega biva zatvaran. Po iz lasku iz zatvora pojavljuje se njegova prva zbirka pesama, veoma madahnuta i verbalno smela, Putuje u Francusku i Spaniju, a docnije u Rusiju i Minglesku. Posle povratka 1z Rusije piše pozorišne komade. Kao politički emigrant nastanjuje se u Madriđu i tamo izđaje roman o ugnjetavanju Inđijanaca u Peruu. Prevodi \Marsela Emea i Barbisa i.sve više piše pesme Koje se prevode na gotovo sve evropske jezike, U jumu 1937 učestvuje
Hodi sa mnom ~ |
A sada, hodi sa mnom,
Y ·
na Međunarodnom kongresu antifašističkih | pisaca kap pretstavnik Perua, I po.lcdnji put odlazi u Španiju. Posledice nemirnog života revolucionara i terora u zatvoru prikovale su sa 198 godine za postelju u kojoj i umire 15 aprila iste godine.
Originalna i neponovljivs . poezija Cežara Valjega. Moja ga pored Nerude i Gabr\ieis Mistral stavlja u prve redo. pesnika Latinske Amerike obojena je pesimizmom i tu-. gom «svojstvenom „njegovim precima starim „Ind janećimša.. Ona je po osećajnosti i ljudskom buntu prema siiamn Zla koje dđominiraig „modernim svetom, jedno od najlepših Sveđočanstava o dostojanstvu čoveka našeg doba.
kod nas, za ruku povedi telo. svoje
večeraćemo zajedno, jedan tren proživićemo život udvoje, jedan do ustupivš: smrti.
A sada dođi sama sa sobom, molim te,
da tužiš u ime moje pri svetlosti mrkle noći
2 za ruku povždi dušu svoju
pa ćemo na prstima pobeći od nas samih.
Dođi kod mene, ako se kod sebe nalaziš, dođi,
ujednačenim hodđom, da nas vid:š, neujednaćenim
uspori korak oproštaja.
hodćm
Dokle ćemo se vraćati! Našem povratku! Dokle ćemo čitati, m? neznalice!
Dokle ćemo se vračati, pozdravimo se!
Šta marim ja za puške slušaj me; slušaj me, šta marim
ako kuršum prolazi sada potedđ mog potpisa?
Šta te se tiču pucnji
Još danas ćemo izmieriti
zvezdu našu na rukama jednog slepca i ako budem za sebe pavao, zajedno ćemo plakati. Još danas, lepa moja, s tvojim ujednačenim hodom
i poverenjem združenim s mojim nemirom
izićićemo iz nas samih udvoje.
Dokle ćemo biti slepi! Doklc
ćemo plakati zbog tolikih povrataka! A sada doveđi k nama za ruku
lik tvoj mili i večeraćemo zajedno
jedan tren proživećemo život
udvoje, jedan deo, ustupivšši
smrt
A sada dođi sa sobom, molim te -
da pevaš n9što
i da sviraš po duši svojoj, uđarajući dlanovima,
Dokle ćemo se vraćati! Dokle ćemo odlazi!
Cezar Valjego je rođen 1893 u Santijago de Čuko u Peruu. . Posle završenih studija postaje srednjoškolski nastavnik i objavljuje prve pesme u Kkojima se oseća ijak uticaj mo·dermista. Učestvuje u nekim Pozdravimo se!
ako se puška već puši u mirisu tvom?
(Prevela Jugaha STOJANOVIČ)
SVETLOSTI PO TSVMESNOG ...:
Nastavak sa 3 strane
ne, ono radi čega Anri Kloar i uzvikuje: „Sartrovo učenje je anarhično, jer može uzeti nepredviđene pravce, strašno je i opasno, tužno je i preko okuka vodi do samoće i očajanja.. ' No, ovom i silččnim „mišljenjima suprotstavlja se plejada drugih koji u varijacijama tvrde da „jedan moralni akt treba da bude izbor, ne\ slepa poslušnost” i da „biti slobodan, znači, spontano odgovoriti kroz buji-
Manesije: Trmov venac
cu čitavog unutrašnjeg bića ma traženje momenta”. „Neka se iljudj uzdignu do mesta koje im nudi priroda”,
Slikajući čoveka koji iz težnje za izuzetnošću izabira zločin, kako bi bar nečim zaprepastio svet („Erostrat“), grupu zarobljenika u španskom građanskom ratu, (novela ade triumfuje besmisao: smrt nevjnih i spasenje dvostrukog Kkyivca)., jedan defektan brak dirljiv u svom ljudskom jadu („intimnost”), ljcemerje i oportunizam ljudi buržoaske klase („Detinjstvo jednog šefa”), — Sartr maksimalno teži da ne zaobiđe ili iskrivi prirođu. Odbacujući opservaciju kao spoljni metod često varljiv, on nastoji da prodre u tkivo problema, u tu prirodu koja preteruje, zakida, koja je puna ćudi i sve samo ne logična i pravedna. Pritom pokazuje osoben virtuozitet, skoro bolesnu senzibilnost. Mešajući ledenu zlobu sa jarkom i strasnom raspevanoŠću, osećajne treptaje s nemilosrdnim cinizmom, iznad svega razuman,, inteligentan i oprezan, Sartr tka jednu prozu, koja, ostavljajući po strani sve što može biti i Što jeste sporno, — pleni i utiskuje se. Nesumnjivo je tužno Što ovaj pisac ne veruje ·mnogo čoveku” koji ga je toliko puta izdao, ali, on toga čoveka razume i brani jer isti ne veruje ni samome sebi, On se obmanjuje ı izdaje, radeći o sopstvenoj glavi koliko i o. tuđoj, on tetura svojim putem bež nađe da će se na njemu zaustaviti. Posmatrana 'u okvirima druŠštva 'sred koga je nastala i nadahnuta tim istim društvom, zbirka novela „Zid”, pretstavlja gocen dokument jednog uznemire= nog vremena koje je očajavalo i. dovodilo do očajanja, ali, u kome
uprkos sve skepse i uprkos svemu, ·
iskre varnice čovečnosti i nade. 'Nada MARINKOVIĆ
dra- ;
pa: