Književne novine

SEN RAMENJARA

VJEKOSLAV RALEB ~—

'Bolesno siva zgrada „Zagreb-filma". Ispređ nje mali trg pun povrća, kaveza sa pticama, platna zagorskih seljanki i nedavno prispelih žutih gomila pomorandži. Buka. Kao da su se na ovaj majušni prostor zagušen blizimnom posedelih kuća skupili svi glasovi inače tihog zagrebačkog prepodneva. Sunce kaplje sa krovova i igra po zlatnim lopticama pomorandži. Glasovi ljudi postaju bučniji. Kako Vjekoslav Kaleb. pisac, čije je dćio tako puno tišine, može đa živi ovde — pitam 56 ulazeći u zgradu „Zagreb-filma“ gde je autor „Divote prašine" umetnički direkior preduzeća. ProlaZim kroz dugi, tamni hodnik i zaprepašćuje me odjednom nastala tišina. Kao da sam prešavši tampon zomu hodnika ušla iz jednog sveta u drugi.

_ U, prostorijama „Zagreb-fima" Kao i u svim filmskim preduzećima dočekuje me čitava jedna pokretna panorama &#najrazličitijih ljudskih lica: od službenika providnih ušiju do lepe plave devojke zelenkasto obojene kose. U sobi nalik na unui&&ašnjost neke kutije, Vjekoslav Kaleb raspravlja nešto s dvojicom službenika, zatim prilazi:

— Rekao mi je Božić da dolazite — kaže veoma utišanim, skoro bezbojnim giasom koji se često prekida. — Samo, verujte mi, nisam siguran đa mogu reći mnogo toga... Čudite se što se bavim filmom? No, to je bar jednostavno. Želim da budem u nekom «kolektivu, osetim pulsiranje i život njegov, a i inače: film me posebno interesira. (Po Malebovim delima snimljena su, kolHko znam, dva filma: „Ogledalo“ i „Kameni horizonti“). Ranije me je mnogo zanimalo slikarstvo. Čak sam želio i da ga studiram. Ali, od svega toga nije bilo ništa, sem što sam nekoliko godina utratio na fotografiju... Film, znate, poseduje još jedan elemenat koji me privlači: muziku... — govori Kaleb zagledan u prozor kroz koga se kao kroz sočivo nekog uveličavajućeq stakla viđi jedna stravično strma ulica i ljudi koji silaze i penju se, silaze i penju, poput pomične trake. Čudno i simbolično deluje ta ulica, to penjanje, to silaženje. Kao život. Kao nešto na dohvat ruke, a nedohvatno. Njegove zelene oči, pomalo ukočene, nomalo otsutne,, duboko urezana bora nasred čela, stisnute usne i visoka, neobično visoka i snažna fiqura velikih ruku i nogu, nosi nešto kontradiktorno u sebi. Neku opasnu tišinu. Nešto čudno blisko i daleko u isti mah. •

— Gledate ulicu? — prekida Kaleb svoje razmišljanje za trenutak. — Znate li da je i ona junak jedne moje pripovetke?

Ne, to ne znam! — odmahujem glavom. To zaista ne znam. Ali, znam da je junak, najvažniji i svuda prisutan junak Kalebove pioze beli kamen Dalmatinske Zagore i užareno muediteransko nebo. Ono nebo pod kojim se pisac rođio i koje kao tanki svod lepote, tuge, pčajanja, bede i nade lebdi nad svim njegovim stranicama. A javile su se :e stranice srazmerno kasno. Kaleb e bio već zreo pripovedač kad mu le, godine 1958, štampana prva pri-

povetka „Odlazak Perušine“, delo manje ili više autobiografskog karaktera. Jer, i Kaleb se baš kao i njegov mali junak jednoga dana razrogačenih, upitnih očiju našao u „svetu“. završio učiteljsku školu i dugo gofina učiteljevao po zabitnim sirotinjskim selima Dalmacije (Široke, Lećevica, Betina, Konjevrati), selima koja su svakako ostavila vidan trag na njegovom stvaralaštvu. Učiteljski poziv nije voleo.

— Smetala su mi deca — kaže —ı ta nemirna., zatalasana masa...

Gođine su ostale na kršu Dalmatinske Zaga re, a jedna za drugom počele su nicati njegove novele i

knjige. — Uvek sam voleo da izmišljam — seća se Kaleb. — Još u detinj-

stvu pokušavao sam da pišem. A to što sam počeo objavljivati relativno kasno nije moja krivnja.

— U „Odlasku Perušine“ i „Na kamenu“ ima dosta autobiografskog i konkretnog. Da li su i ostale Vaše pripovetke bazirane na autentičnim likovima i događajima?

— Naravno! Većina mojih novela i romana zasnivaju se na veoma konkretnim situacijama i likovima. Sjećate li se Dječaka iz „Divote prašine“? Da! E, pa on je jeđan znanac moga sina, poreklom s otoka Brača. Onaj drugi, Goli, takođe je postojao. Bio je to neki Banijac...

— Da li su i situacije u „Divoti prašine“ autentične? — priseća se

nešto ranije postavljenog pitanja. Mislim da jesu. Najviše one u Kojima se javljaju epizođe o tifusarima, teletu, krompirima...

Kad pišem? Kako pišem? Ko bi to mogao da odgovori. Najradije pišem čim ustanem, ujutro, ili popodne. Pišem olovkom ređe mašinom i mnogo prerađujem ono Što, napišem. Četiri puta prosečno...

O zagrebačkoj Kknjiževnoj atmosferi kaže: \

— Ideoloških, teoretskih sukoba nema. U nas svak gleda svoj po-

„sao. A onaj drugi se ili smeje tome

ili radi i ćuti.

— Kritika, rekoste? nemam šta da kažem...

— Da li vam kao piscu smeta” trenutni radni odnos? — pitam već iznervirana čestim prekidima stranaka. — Hja! — uzvikuje Kaleb gorko. — Kako da ne! Gubim obično jutarnje sate, svoje mnajđragocenije sate za pisanje. Ali, šta ću? Autorski honorari još uvek nisu takvi da , se može živeti ođ njih. Još manje kupiti kola i putovati zemljom, posmatrati. — A 'to, putovanje, posmatranje, najveća je “'Kalebova strast. O ljudima i krajevima koje jie proputovao, priča đugo, pažljivo, zaneseno. “|

— Volim, to zapišite, — kaže čvrsto — volim da lutam u gomili nepoznatih. Volim sve vrste tehnike, sve vidove i oblike života. Bilo da

E, o njoj

Osvaldo Ličini: Kompozicija

wjekoslav Kaleb

se naelazim stešnjen u ulicama u četvrtima građa, bilo da je preliven zaslepljujućom svetlošću međiteranskog neba. Nije to neka apsolutna filozofija, ali meni se zaista čini da se smisao čovekovog života i:sastoji u toj mnogostrukosti, u snazi i želji da sve upozna, sve vidi... To bih želeo đa kažem i svojim najnovijim romanom. Kako se zove i šta mu je tema? — ponavlja pitanje rasejano. — O tome je bolje da se ćuti, ali, kad već insistirate, mogu da kažem: roman se zOve „Nagao vjetar“, a hrve se sa ovim našim danima, problematikom i ljudima naše epohe. Čudno zamršenom problematikom, rastrzanim ljuđima, velikom, traqičnom i veđrom našom epohom... — kaže Kaleb lagano i istiskujući reči. ı

Strma ulica i đalje živi životom pomične trake. Sunce boji zlatne gomilice pomorandži na trgu po kome sađa hodaju još samo golubovi i deca. Pri rastanku: Kalebove oči su ponovo tihe, otsutne, zabavljene sobom, a izraz lica spokojan kao more u podne.

P Grozdana OLUJIČ

papa rapa ii TOT: 3

Pet pesama o podnevnim

Jer ne sma. da pamti više

Potonula, dan koji a Www I ostavi u va u a' (Daleka (Č strana kao duboke vođe u Beli dan raznežio se ispred kuće Opijen, tako, porazno Mislim: do kraja života vruće

I pojuprazno

}

sen)

*

Žaviš, tako, dugi niz godima, a onda

jedne večer, u krevetu, zapališ cigaretu. Pogleđaš kroz prozor, a ono nž3bo, Ni da se ubiješ ne možeš. Okreneš se na drugu stranu,

i zaspiš.

*

Vatre zaborava vetre zaborava fi'he sjajhe kamane

vatre zaborava. Ugristi damas do bola tu sazrelu vetrometmu sunca taj kusi đamar. zalutale krvi -~ % pogleđajmo se oči u oči zašto bismo se i dalje zavaravali.,. Uništiti poslednje ostatke svoje samilosti prema

sebi, o kako je to teško. Nežno ' nejasno — đovđe

mi je došlo. Ne mogu više, Verujte mi da mi je

hladno 8. đa sam sav od strepnje.

RUČAK U RESTORANU „BOSMA“

Ala se ovde jede ko od bede

Svež hleb i šarana čorba mdrn:ih dana Svi su zadovoljni, svi prepođobno sede — Živela sinđikahma ishrana!

Ručajte svi tužn na svetu

Vi koje mori glad i nska tiha čama

Poklanjam vam moju murtvu ljubav i moju setu Ješću je zajedno sa vama...

Uz britku jeku kašika, o tužni, dan se klanja Zamišljenoj tački popodneva, gde spokojem sunca kijućate Ali dovoljno je bilo ustajanja i klanja

— Vreme je da ručate. ,

PROZORI SNA

Gde su noćas krici? Ovde svako smeva. Moje su reči — hiei. Ul:ce — slepa creva,

Spava grad — zakepljeni cvet u vazmi

Vremena, stala košava, budan je ko zazjava

U mom se mozgu crvshi električni? varničnik prazni

U mom se mozgu crv jedan ko otrovna svetlost rasprskave

Ceptim, razgrćem, gde je taj sjaj To pića koje umesto sunća sviće Nečujno ječ: drhtaj Osećam: daće, biće,

_ E eden

ko (Giasija Lovka

pođiže osećajnost, duhovnost i smisao za uživanje | u Lepoti. Ali on. nije zaboravljao đa je za to pa

trebno i dati odgovarajuće rešenje najvažnijem društvenom problemu, problemu “ekonomske hejednakosti među ljudima. On je smatrao da dok god postoje klase u društvu, umetnost neće moći

Nastavak sa 1 strane

Hladno je handžarima starim zaboravljenim u prašimi.

U devet sati uveče vode ga već u zatuor, dok mrski žandarmui piju limunadu sami.

Il u devet sati uveče zatvor mu zafuaraju dok nebo svetluca kao hrbat ždrebeta.

Prijatelj Garsije Lorke, špariski slikar Georgijo Prijeto, kaže za ovu pesmu da je kao uljama slika koja stoji između prozračnih akvarela i čvrstih freski. Pesnik slika ne samo vodu koja je čudom postala zlatna ođ isečenih limunova bačenih u nju, nego i izvor sa pet vrutaka krvi. ade sa pet različitih senki crvenog komponuje tragediju Antonjita el Kamborija.

Isti slikar kaže da kada crno prodre u njegovu poeziju, onđa je to nepremostivi zid tuge. muka i zločjna. Slušajte „Romansu španske žendarmerije" u kojoj pesnik, osećajući se i sam Ciganin, vidi crne ne samo žandarmeriske ogrtače, nego i svaku stvar vezanu za njih: njihove duše, njihove konje, potkovice konja, njihovo mastilo...

Kljusine su im crne, potkovice crne.

| Ogrtači su im puni mrlja mastila i voska.

ap Imaju, i zato ne plaču, . lobanje od olova. Kađa drumom dolaze kao lak im je crna duša Noćnici i pogrbljeni kuđa prođu naređuju

tišinu tamnog pendreka | i sitnog peska strah. Prolaze ako im je volja

i dočaravaju u glavama •ogromne gomile

nekakvih revolvera.

Poeziju Garsije Lorke teško je shvatiti bez poznavanja široko rasprostranjenog ciganskog pevanja u Andaluziji, poznatog pod imenom: „Kante hondo“, kao i bez. poznavanja srednjovekovne arapskoandaluzijske lirske poezije i uticaja koji je ta poezija izvršila na generacije španskih pesnika. Evo jedne pesme koja potseća na stare arapsko- andaluzijske” pesme. Zove“ se: „Gazela nepredviđene ljubavi":

'Miris niko razabrao nije

fvog trbuha tamne magnolije. Da mučiš, niko znao nije, med” zubima ljubavi kolibrije,

Na trgu pod mesecom tvoga čela perziskih hijadu spavalo je konjića dok sam ja četiri noči grlio

tuoj struk, neprijatelja hladnoće.

Tvoj pogled, izmeđ” qipsa i jasmina,

bio je bledi svežanj pupoljaka. wi Da ti dam, tražio sam po qrudima SUuoJU, slova od slonovače koia kažu: uvek,

uvek, uvek: vrt moje: agonije

telo je tucie u bežanju uvek.

Kro vena ivojih usta mi puni,

a za smrt moju usta su ti već bež svetla.

Garsija Lorka je pisao i drame. U njegovim dramama žena je protaqonista.| Pisane su narodnim jezikom i pune narodnih umetničkih. oblika. Svojim . dramama on je razbio učmalost koja je u španskom

pozorištu vladala skoro tri stotine gođina pre njega. Razbio je sladunjavost, frivolnost, pakosnu satiru, »inizam i ·površnost. Njegovo stvaranje pađa u vreme porasta borbe španskog narođa protiv vojno-monarhističke diktature i katoličke crkve, Pored toga on je i za vreme Druge Španske Republike rukovodio amaterskim studentskim pozorištem „La Baraka“. .

Godine 1934, autor „Jerme“. izjavljuje jednom madridskom listu: „Publika koju ja volim jesu radnici, obični ljudi predgrađa i sela stuđenti; ljudi koji rade i uče“. - ua Na

Isticao je da su deca takozvanih „boljih obitelji“ koja bi đošla na pretstave „La Barake“, činila orezirnu grimasu i brzo odlazila izjavljujući da „nije rđavo“. „Nama je to svejedno" — govorio je Garsija Lorka. „Oni ne čine nikakav napor da bi stvar upoznali. Ne znaju šta znači veliki španski teatar. Eto vidite, kakvi su ljuđi koji se zovu katolici, monarhisti, i koji misle da im je savest čista“. A zatim dodaje: „Mene najviše oduševljava kada rađim po selima, kad vidim seljaka koga zanosi romansa Lopea, i kada ne može da se uzdrži a da

. ne kaže: „Kako je to leno rečeno!“ 5 . Garsija Lorka je hteo da lepota, poezija, etičko bogatstvo Španskog klasičnog teatra dopre do radnika i seljaka koji nisu imali prilike đa. uživaju u čuđesnoj umetnosti jednog Lope de Vege, Servantesa, Kalderona.. I kao nekađašnji putujući glumci,+koji su ođ grada do grada išli svojim rasklimatanim kolima, tako je i on sa svojim prijateljima studentima i studentkinjama išao prašnjivim puteyima Kastilje, Andaluzije i Asturije iukrašavao seoske i gradske trgove pravim biserima kastiljanskog teatra. Ne

Garsija Lorka je smatrao da umeinost treba da , bude nešto više nego obična razonođa za ljuđe koji

nemaju briga okc svog stomaka. Čvrsto je verovao u vaspitnu vrednost teatra, u njegovu moć đa

da odigra potpuno onu ulogu koju treba da odigra... Nekoliko meseci pre izbijanja generalske pobune, autor „Krvavih svadbi“ izjavljuje: „Svet se nalazi paralizovan glađu koja stvara pustoš. Dok bude postojala ekonomska nejednakost, misao, će morati da bude sputana. Ja sam to viđeo svojima očima. Dva čoveka se nalaze na obali reke. Jeđan je bogat,

a drugi siromah. Jednom je stomak pun, a drugi

para vazduh Kkrčanjem svojih creva. Onaj bogati

uzvikuje: „Oh, kakva lepa lađa se vidi na vođi!

Pogleđajte đugu kako se prelama na obali!" A, i siromah gunđa: „Glađan sam! Ne vidim ništa! Glađan sam, mnogo sam glađan!“ : x _ Garsija Trorka je znao đa će najveća radost sveta biti kađa nestane nejednakosti, nepravde... _ On.je naglašavao da je teatar za njega i nešta lično i nešto borbeno. To je poezija koja izlazi iž

„__ __ .O NNE A Ba a

knjiga i postaje ljudska. Potrebno je da lica nm

l

: 5 ~ / ! sceni imaju poetski oblik, ali đa istovremeno: pOkažu i svoje Kosti, svoju krv. Treba da budi ljudska sa svim tragičnim značenjem života, 54 stvarnošću koja prelazi okvire njihovih reči, reMi punih ljubavi ili mržnje... J.-00 „ Uvek ću Diti na strani šfeomiašnih -— o6vGdG je Garsija Lora — biću uvek sa onima Koji nemaju ništa i kojima se ođuzima čak i mir. Mi — mishim na intelektualce formirane id sredini Koja bi Se

· mogla nazvati dobrostojeća budržoazija — mi %mO

pozvani da se žrtvujem3J.. Prihvatimo to!" — „MAK“ bi me neko stavio na vagu i rekao: ovde je fol bol i tvoje žrtvovanje, a tamo pravđa za sve, Da

doseća ali koju čovek ne pozna“, ja biH sp svoju pesnicu svom snagom na ovaj poslednji kas”. Fašistima. nisu bila nepoznata „ova Osećanja Garsije Lorke. i zato je Gm 1 bio jedna od MWwvii žrtava njihovog zločina... , “ (FRAGMENTI) UCI u Rade NIKOINMC

KNJIŽEVNE HOVBNE O

| i > , i Ki

“Čak i očaj puta ka jednoj budućnosti koja se S ; d ] 05