Književne novine

WS JJ UB Ol

PASTERNAK

_ Istovremeno sa poznatim romanom Borisa Pasternaka „Doktor Živago“, izišla je ovih dana u izdanju partske izdavačke knjižare „Golimar" i Pasternakova knjiga „Auto“ biografski pokušaj“. Ona nije štampanmc u Sovjetskom Savezu. Donosimo iz mje. jedan odlomak, koji se odnosi na Majakovskog.

| Jednog lepog letnjeg dana 1914 godine trebalo je đa se održi diskusija između dve literarhe grupe u mekoj kafani na Arbatskoj. Od naše grupe došli smo Bobrov i ja. Od njihove strane očekivali smo Tretjakova i Šeršenjeviča, ali su oni doveli sa sobom još i Majakovskog. i

Na svoje veliko iznenađenje primetio sam da mi je taj mladić poznat iz kuloara Pete gimnazije, u kojoj je i on učio (za dva razreda mlađi od mene), i da sam ga zapazio i u muzičkoj dvorani, u kojoj su se održavahH simloniski koncerti, za vreme jedne pauze. ·

Kratko vreme pre toga, neki od njegovih budđućih ođuševljenih pristalica pokazao mi je jedan od njegovih prvih štampanih ,radova. U to doba, ne samo da taj čovek nije razumevao svog kasnijeg boga, nego mi je, štaviše, pokazivao tu štampanu stvar sa potsmehom i ogorčenjem, kao da se radilo o nekakvom apsurdnom sastavu jednog notornog ništaka. Ali, meni su se ti stihovi izvanredno sviđelL Bili su to najznačajniji među njegovim pryim pokušajima, koji su kasnije ušli u zbirku „Prosto kao rika".

Sada, u kafani, svideo mi se i autor tih stihova. Preda mnom je bio lep mladić, mračnog pogleda, sa dubokim basom arhiđakona. pesnicom boksera,

PASTERNAK SA SUZAMA

U OČIMA...

\ . FPrameuski Književnik i čao je

publicist Leo MNeneman

Pasternaku naroda u getou Vilna i čitao mu

neiscrpnog i ubistvenog duha, neko ko bi bio na sređini između mitskog heroja Aleksandra Grina i Španskog toreađora. ~ | (e tale

Odmah se moglo osetiti da to što je big lep, duhovit, izvanredno nadaren, nije ono najglavnije kod njega; najglavnije je bilo njegovo nepokolebivo samosavlađivanje, nekakva „urođena plemenitost, nekakvo osećanje dužnosti koje mu nije dopuštalo da bude drugačiji, manje lep, manje duhovit, manje nadaren, |

I već od prvog trenutka, njegova odlučnost, njegova kosa kao razbarušena griva kroz koju je svaki čas provlačio prste, potsećali su me na sliku nekog mladog zanesenjaka teroriste, junaka iz provincije u nekom romanu Dostojevskoga.

Provincija nije uvek zaostajala za glavnim gradovima. Ponekad, u doba opadanja glavnih centara, blagotvorna trađicija podražavana je u zabačenim kutovima. Tako je i Majakovski, rođen u nekom šumovitom rejonu Kavkaza, doneo sobom u carstvo tangoa i skatinga uverenje, još nepokolebano u dalekoj provinciji, da obrazovanost u Rusiji može biti samo revolucionarna. ı i ep

Taj mlađić sjedinjavao je u sebi na divan način spoljašnje darove prirode sa umetničkom razbarušenošću svoje nešto neuglađene duše i siluete, sa poabanim izgledom revoltiranog boema koga je pretstavljao sa toliko ukusa. Njegov. ukus bio je” toliko zreo i tako fiksiran đa je izgledao stariji od njega samoga. Bilo mu je dvađeset i dve godine, a ukus kao đa mu je bio star sto dvađeset i dve godine, ako bi se tako moglo reći.

Kađa sam izbliza upoznao Majakovskog, konstatovao sam neočekivane srodnost u konstrukciji slika i ritmova između nas. Da ga ne bih ponavljao i davao utisak da mu po-

Or ——e:

o patnjama

pođudarnosti u tehnici, ,

Zapis o Maijzakovskom

| ODLOMAK IZ KNJIGE »AUTOBIOGRAFSKI POKUŠAJ ;

dražavam, počeo, sam ugušivati u sebi sve ono Što bi potsećalo na njega, herojski ton — koji bi kod mene zvučao lažno — i svako traženie efekata. x je zgusnulo moj način izražavania i prečistilo a.

Ljudi su preterivali u podvlačenju moje intimnosti sa Majakovskim. Jednom prilikom, u doba zaoštravanja naših suprotnosti, prilikom jednog objašnjenja koje smo imali kod Asejeva, on je, svojim poznatim humorom, ovako ocrtao razliku, između nas dvojice: „Šta ćete, najzad mi smo zaista različiti. Vi volite munju ma nebu, a ja je volim u električnoj žici“. \yWpe-

Nisam imao razumevanja za njegovu revnost propagandiste, za nasilno utapanje njegove ličnosti i njegovih drugova u društvenu svest, za to drugovanje, za to potčinjavanje glasu savremenog zbivanja. 4

Časopis LEP *), koji je on uređivao, ljudi koji su sačinjavali njegovu ekipu i sistem ideja, koje je časopis branio, bili su mi još nerazumljiviji. Jeđini pošten i dosleđan čovek u toj grupi negatora bio je: Sergej Tretjakov, koji je negaciju doterao do njene prirodne konsekvence. Tretjakov je smatrao, kao i Platon, da u jednoj mladoj socijalističkoj državi nema mosta za umetnost, pogotovu Nne' kad je ta država u povoju. Lažna, izveštačena umetnost, bez stvaralačke inspiracije, iskvarena konformizmom, koja je cvetala u LEF-u, nije bila vredna briga i truda utrošenih na nju: ona se lako mogla žrtvovati,

Tzuzimajući besmrtan dokument, napisan uoči smrti, „Na sav glas“, Majakovski iz poslednjeg perioda njegovog stvaranja, počev od „Misterije Bul“ **), meni je nedostupan. Mene ostavlja ravnodušnim taj uzoran način pisanja sa neveštim sliko~

TRIBINA --

vahjeni, ti šdpljd rafinicanost, ta Opšta mesta i otrcane istine, izložene na način tako

tako zbrkan i sa tako malg duha. Za mene je takav Majakovski ništavan, nepostojeći. Čuđnovato je da

se takav Majakovski smatra revolucionarom. Nas dvoje su pogrešno smatrali za prijatelje

i Jesenjin me je, naprimer, u vreme kad je bio

nezadovoljan imažizmom, molio da ga doveđem

u vezu i izmirim sa Majakovskim, držeći da sam ja ii

jeđini u stanju da to učinim. ~ gy, a -U poslednjim godinama svoga života, kađ je sva

poezija prestala do postoji — i poezija Majakovskog

kao i svaka druga, — kađa se Jesenjin bio obesio, kađ se literatura prosto zaustavila — jer najzad i početak „Tihog Dona“ i počeci Pilnjaka, Babelja,

Peđina i Vsevolođa Ivanova pripadaju poeziji —

koji mu je bio i glavna podrška. Bio je to/savršen drug, čovek inteligentan, talentovan, slobodna duha, koga ništa nije moglo da zaslepi.

. Što se mene tiče, ja sam se definitivno ođvojio ođ Majakovskog. Povod za raskid bio je sledeći. Tako sam bio izjavio da napuštam saradnju u LEF-u i da ne pripađam više njegovom krugu, moje je ime i dalje bilo štampano među imenima saradnika. Napisao sam Majakovskom odlučno pismo, koje ga je razbesnelo. {SN

U to vreme kružile su dve čuvene fraze: da je život postao bolji, đa je veselije živeti; da je Majakovski bajbolji i najtalentovaniji pesnik svoga doba. Za ovu drugu frazu zahvalio sam njenom autoru ličnim pismom: ona me je oslobađala iđeje o mojoj preteranoj važnosti, koju su mi priđavali književni krugovi tridesetih gođina. Volim svoj život i zadovoljan sa njime. Nemam potrebe đa mi ga pozlaćuju. Život bez tajni i bez diskrecije, koji blješti u nekoj izloženoj vitrini, za mene je ne zamišljiv., . ; 7 at |

Počeli su da nameću Majakovskog, silom, kao što se to u doba Katarine činilo sa krompirom. To je bila njegova druga smrt. Za nju, on nije bio odgovoran...

Majakovski je kao najbližeg prijatelja Jeo Žavršor

*) Časopis koji je okupljao futuriste; izlazio od 1925 do 1950. Majakovski prekinuo sa njim sve vćčze 1028. . i

*%*) Komadđ izveden prvi put 7 novembra 1918.

O autorstvu narodnih

književnih

i ostali poznati

pođaci o svakoj

tvorevina

upuštam u pravničke điskusije &

objavio je neđavno u pariskom „Ekspresu“ neke svoje lične uspomene o Borisu Pasternaku. Donosimo nekoliko zanimljivih odlomaka iz tih uspomena.

O popularnosti Pasternaka uverio sam se prilikom svog boravka u Moskvi u proleće 1946 godine. Jednoga dana afišć izlepljene po

ziđovima kuća” objavljivale su da

će se u „Kolonom Zalu“, najvećoj i najlepšoj moskovskoj dvorani, održati književno veče, na kome će pisci i pesnici čitati odlomke iz svojih dela. Među nabrojanim imenima nalazilo se i Pasternakovo. To je bilo prvi put posle dugo godina da se Pasternak pojavljivao pred publikom, zajedno sa drugim Književnicima.

Mnogi još nisu bili zaboravili Pasternakovo istupanje na jednoj od mvredratnih skupština Saveza sovjetskih pisaca, kada se on u jednom 'treniMiku zaboravio i UZviknuo: — Šta nam to vređi Što analiziramo dušu pesnika, šta nam vredi što produbljujemo poeziju, kađ na svaki način On odlučuje, jer niko sem Niega ne zna šta je poezija, kad znamo da je dužnost

svoje: pesme iz getoa i partizana na jidiš jeziku.

Pasternak je bio duboko potresen. Posle toga pročitao je Suckeveru svoju najnoviju pesmu ! zatim je pružio sekretarici redakcije sa rečima: „Ovo je za iđući broj „Literature iiskustva“.“

Sekretarica je prebledela: „Vi znate koliko vas ja cenim i kako bih rado objavila sve Što vi napišete . ... Ali...“ coćišiOĆĆ _ Šalim se, odgovori joj Pasternak. Razumem vas. Znam da vas je strah.“

Zatim se okrenuo iznenađenom Suckeveru:

„Naviknut sam na to đa se moje pesme ne objavljuju, One nisu po volji glavnom uredniku Surkovu. Čoveku koji ide ulicama sa revolverom u džepu... Ne, ne šalim se! Glavni urednik sa revolverom u džepu! Recite mi, jeste li ikada čuli đa o sudbini jedne pesme odlučuje urednik, koji nosi revolver u džepu? Ne, neće proći moj „Zimski praznik“... .“

„Hoćete li đa vam je dam za uspomenu?“ upita Pasternak Suckevera i pruži mu rukopis. „Uzmite je. To je moj dar pesniku

jevrejskih patnji.“ #95 #6.

Među brojnim zbirkama narodnih pjesama i priča koje već ne-

koliko desetina godina informiraju naše đake i širu čitalačku publiku o narodnoj Književnosti čitamo iz dana u dan tekstove

koji su umjetnički uspjeli nekad više nekad manje, a veoma često |su bezlični, nivelirani, bez stila ili točnije bez onog pravog, izvornog | stila koji pripada marodnoj autentičnoj umjetnost. o tim se .}tekstovima u večini slučajeva ne O iz koga su vremena ni' iz kog kraja. tko ih je Kazivao, tko ih ic zapisao ni tko ih je pri vi objavio. Katkada se daju i lažni i podaci. Isti se tekstovi kroz brojne i zbirke preštampavaju i stotinak puita; umjesto prethodne usmene | tradicije, započinje sada nova Dpiisana tradicija, u kojoj se pjesme ili priče po miloj volji i bez ikakve ; odgovornosti obrađuju, mijenjaju, ! drugim riječima falsificiraju. || Ovakve su zbirke u velikoj mjevi potkrijepile shvaćanje prema kojemu narodne književne ivorevine nemaju autore, nego je tvorac neki imaginarni, neulovljivi ı „sam narod“. 2; | ; | ko je pokušao dublje prodrijeti u Londonu, živeo je nekoliko go- i ua bit POPOd al pej ala iko dina u Palestini i u više navrata| ce ogleđao u slušanju i bilježenju pozivao je sina k sebi. narodnih. pjesama i priča na nji„Ja sam ruski pesnik, isključivo, hovu izvoru, taj se toliko pula morao uvjeriti o nepotpunoj i ne-_

Pasternak

Boris

sovjetskog pesnika da izvršuje ono Što On naredi...

Pretsednik skupa prekinuo je Pasternaka „rečima da mu „e „odavno isteklo vreme predviđeno za govor“ i uskratio mu reć. Od tada Pasternak nije više odlazio u Savez sovjetskih pisaca. j

Književno veče u „Kolonom Zalu“ privuklo je gromnu masu sveta i mnogo pre početka, ona je bila dupke paima. Kada je pretsednik objaviot „Sada ima rec Boris Pasternak“, publika se podigla : na noge i bučno pljeskala sve dotle dok nije: sam Pasternak za-_. molio da se uliša, Onda je počeo da čita neke svoje davnašnje pesme. U jednom trenutku ispuštio je iz ruke list hartije, koji je pao na zemlju, i sagnuo se da ga pOodigne. | |

Tada se meko diže u dvorani i nastavi da recituje pesmu, Pri-' družiše mu se još nekoliko glasova i recitacija pesme završi še u horu.

Sa suzama U izgovori poluglasno: 7;

— Spagibo vam, dorogie!... Hvala vam, mili moji... 30

U dvorani se, zaorio frenetičan pljesak. |

poznati ruski

očima, Pasternak |

*PR #

Jevrejski MWwrrjiževnik Abraham Suckever pričao mi je prošle godine u Parizu o svom susretu sa Pastemakom u Moskvi u zimu 1944 godie, u ređakciji „Literature i iskustva". Suckever tek što je bio avionom doveden iz nekog šumskog mejona, gde se borio w sklopu partizamskih odreda, pri-

MONE NME | MOV PNE

Pesnikov „otac, slikar Leonid Pasternak, koji je 1945 godine umro

ruski, odgovorio je Boris Pasternak. Takav ču i ostati. neću postati emigrant,'· Nikada neću ostaviti ruski narod.“

ncekađa dobro

Boris PASTERNAK

x* XX aje

Kroz suton iz tebe „mi — sve internat kčrači, Sva — ko đak si. Zima. Ko šumar je smiraj U šumi satova. Ležim, čekam da sc smrači, TI onda — napred! Uz doziv, uz kliktaj.

A noć, a noć! Pa to je ad, dom jezive scene!

Poseti je, naterat te treba tu, sred kala!

Ona je — tvoj korak, tvoj brak, tvoj položaj žene; 1 sasvim je teža ođ istrage tribunala.

“% | li

Sećaš se života? Sećaš se, ko grlica jato

Letelo je pahulje sve do huke, koja para,

Vitlo ga vihor, skupljo, i žudno bacao na to,

Sa oluka ha sneg, sve valjajuć do trotoara! |R

Pretrčavala si! On je podmetao, bujni,

Ko tepih pođ nas saonike i kristale!

Ta život je, ko krv, šibo, do oblaka rujnih Ko požar vejavice, sijajuć kroz vale!

Pamtiš promet? Vreme? Prodavačice one? Šaltere? Gužvu? Kad se menjaju pare Hlađne, zvečeće, — zvona kako zvone Uoči praznika sa zvonare Stare?

Avaj, ljubavi! To treba izrazit, zacelo!

Čime da te zamenim? Bromom? Hranom?

Ko konjsko oko, s jastuka, popreko i vrelo ' Zurim, uz strah od nesanice, u času sanom.

Kroz suton sve, ko da si s ispita, potsećaš mene, o

_ 1P— s mature. Miqrena, knjige, niz igara vragolanskih, Ali noću! Kako preklinju da piju, kako su ognjene Te oči pilula i lekova apotekarskih! MC VipdA

Preveo M. M. PEŠIĆ,

Nikada |

točnoj slici narodne umjetnosti u većini ovih zbirki; čak ni najzna! menitije, klasične zbirke, iako su neumrla književna i kulturna vrjednost, ipak ne odražavaju stil pučkoga kazivanja u njegovoj izvornoj na&ivnosti i svježini, u onom za nas neponovljivom aspektu koji bi tu umjetnost baš danas mogao učiniti ponovo privlačnom za naš suvremeni rafinirani ukus. Takvi moderni, autentični zapisi nastaju tek onda kad se uspostavi prisni kontakt među zapisivačem s jedne i kazivačem i cijelom ,auditorijom s druge strane, kada se stvori atmosfera u kojoj će Rkazivač dati najbolju svoju kreaciju (velim kre-

aciju, jer umjetničko kazivanje priča i pjesama nije mehanička

reprodukcija zapamćenog), a zapisivač uspjeti da točno zabilježi njegove riječi, pa i usputne primjedbe — naoko nepovezane s tek stom — ne samo kazivačeve nego i one iz publike, uz to da fiksira i geste i mimiku kazivačevu. Tek takvom stvaralačkom suradnjom onoga koji kazuje i onoga koji zapisuje dobiva se slika cjelovitog umjetničkog ostvarenja, u mhogo-

me različita od dosađašnjih po-

znatih zapisa, iznenađujuća SVOjim stilskim obratima i djetinjom nelogičnošću, a istovremenom poetskom sugestivnošću. U slučaju automatskog snimanja magnetofonom aktivna se uloga kazivačeva i zapisivačeva niukoliko ne mijenja.

Sve su ove okolnosti gotovo nepoznate široj javnosti, a oni koji objavljuju folklorne zbirke često ili ne znaju to ili svijesno ignoriraju. Utješna su rijetkost zbirke poput Panić-Surepovć „Antologije stpskih narodnih pripovedaka“ (Beograd, 1957.) u kojoj su s kraj njom pedantnošću navedeni izvori

objavljenoj priči, a u predgovoru su izričito spomenuta „dva autora narodne pripovetke — kazivač i skupljače“. Ovim je postupkom Panić=Surep odlučno pokazao i sebi iz ranijih zbirki i većini ostalih izdavača narodnih pjesama i priča kako treba poštovati narodne umjetničke tekstove. (Dakako, to je tek prvi korak; drugi bi korak bio pripremiti antologiju s izvornim, autentičnim zapisima.) DeSava se inače da izđavač objavi zbirku u kojoj je oko polovine tekstova uzeto iz rukopisa „jednoga skupljača, a on nije spomenut, kao ni kraj gdje su tekstovi zapisani. Dešava se da drugi redaktor pohara neke veoma poznate štampane zbirke priča i, ne trepnuvši okom, napiše đa je spomenute tek stove uzeo iz rukopisnih arhiva. TreĆi izdavač nepažnjom, zapravo lančanim preuzimanjem iz nekoga ne valjalog izbora, lokalizira „svoje primjere sasvim naopako, O proizvoljnom skraćivanju, proširivanju, stilskom „popravljanju“ da i ne govorimo. Sve ove pojave stvaraju u javnosti pogrešnu sliku o pravoj naravi narodne umjetnosti, a unose pometnju u naučna istraživanja, One indirektno doprinose i nerazumijevanju koje se prema toj umjetnosti danas ponegdje pokazuje. Poštovanje autorstva pri objavljivanju narodnih umotvorina neophodno je potrebno ako se pri tome želi izbjeći neodgovomo upotrebljavanje tuđih gotovih umjet ničkih tekstova. O autorstvu folklomih tekstova može se govoriti temeljitije nego što je to u OVvOme mom članku ukratko nagovješteno., Moje današnje napomene i nisu drugo do upozorenje, signal, povodom jednoga neđavno objavljenog zakona. Tako formuliran paragrafima, ovaj zakon u svome odnosu prema narodnoj umjetnosti, nije u ovome času važan s for-

malno pravnog stanovišta, „nego

kao odraz pogrešnog, a duboko uko rijenjenog stava jednog dijela naŠe kulturne javnosti prema toj umjetnosti, Bez ikakve želje da se

O OB amm ==——

Umberto Mastrojani; Kompozicija

tvorcima Zakona o autorskom pravu (kao u neđavnom poznatom slučaju), želim ovim člankom pokazati te stvarnu sadržajnu štetnost i promašenost paragrafa koji govori o autorstvu narodnih umotvorina. Zakon o autorskim pravima otva ra širom vrata svim zloupotreba ma o kojima smo ovdje govorili. A nk,

Prema štampanom tumačenju Za+ Rona potrebno je „stimulitati rad na prikupljanju, čuvanju i iskorišćavanju narodnih književnih i umetničkih tvorevina", ali se skup ljački rađ definira kao mehanički i registratorski, bez ikakvih autorskih prava. Skupljač nema pra> va „da se usprotivi svakom deformisanju dela, skraćenju ili drugom menjanju dela... svakoj neđo stojnoj upotrebi dela koja bi vređala njegovu čast i ugleđ, jer su to autorska moralna prava, kojih skupljač folklorne građe mne> ma. „Upotreba narodnih književnih i umjetničkih tvorevina u svrhu književnog, umjetničkog i naučnog obrađivanja slobodna je.“ Vidjeli smo kako ta slobodna u potreba u praksi katkađa izgleda. Prema ovom Zakonu svatko tko se sjeti ima pravo doći na primjer u naučni institut, izabrati iz skuplje ne građe sve ono što zaželi objaviti to na koji mu se god način svidi. Da su se u doba Vuka Karadžića izdavale zbirke, čitanke i hrestomatije s nafodnim umotvorinama, bio bi Vuk kvalificiran kao mehanički registrator, Filip Višnjić kao „sam narod“, a spretni urednik hrestomatije bio bi jedini nosilac autorskih prava,

Novi Zakon o autorskim pravima omogućuje i ovakve apsurdne situacije: ako se stručnjak koji bilježi folklomu građu ujedno razumije malo i u fotografiranje pa snimi svoje kazivače, onđa će te slike, kao naučna dokumentacija, biti zaštićene Zakonom o autorskom pravu. ali zapisi stručnjakovi ne Će to biti.

Zakon je objavljen, teško bi ga sada bilo mijenjati (u štampani Prednacrt zakona bila je, na prijedlog Saveza folklorista Jugoslavije, unesena stavka prema kojoj se zaštićuje folkloristički sakupljački rad, ali je ona iz nepoznatih ra• zloga poslije isključena iz konačnog teksta Zakona). Ovom zgođom hnae govorim o materijalnim autorskim pravima, iako bi i to pitanje trebalo pravedno riješiti; od primarne je važnosti ipak zaštita same narodne umjetnosti od noeodgovornog, često i furtimaškog eksploati ranja. Utvrđivanje bar moralnih autorskih prava, koja podjednako pripadaju kazivaču kao i zapisivaču, živom kao i mrtvom, jedino bi moglo pridonijeti nešto takvoj zaštiti. “ i

(Napomena: Govorila sam o za pisima narodnih književnih teksto va; problem je sličan kođ muzič-

kih, plesnih i ostalih zapisa. Citati · su uzeti iz Službenog lista od 28.

VIII 1957. i iz Jugoslovenskog pre gleda 1957 br 11,) 7 Maja BOŠKOVIČ-STULLI