Književne novine

ROMAN O UROTI SMRTI

ZAIM TOPČIČ: „GRUMEN SUNCA“

„Rad“,

Neobuzdani sađizam ustaških patoloških zločinaca, „nepojmljiv u svojoj, monstruoznosti, biće, kao tema borbe naših naroda za svetle pređele slobode — uvek aktuelna tema literature. Jer svaka reč koja se danas kaže o tom zločinu, iako nas godine i godđine dele od tih vremena i groze, izaziva i danas, u miru, u humanom nemiru izgradnje novih oblika svesti i materijalnog blagostanja, jednu pobunu savesti, jednu divlju mržnju, jednu bezgraničnu radost što su recidivi zla uništeni, što se nikađa više neće moći da pojave.

Takve pobune savesti i takve reminiscencije, izaziva roman „Grumen sunca", Zaima Topčića. Nije li

preuska definicija — kada kaže-

mo da je ovo roman? Pre svega zato što je „Grumen sunca” hronika dramatičnih dana užasa u ustaškom logoru smrti; to je hronika u kojoj gotovo faktografska svedočenja „ustaške „perverznosti,

postaje istovremeno, i svedočenje.

životno patetičnog, uvek aktuelnog smisla onog ljudskog prkosnog sta+ va pred nasilnom smrću, Nije listo onaj prkos koji čitamo na licima španskih ljudi pred francuskim puškama i pred svirepom snagom mavarskih sablji sa Gojinih slika? Nije li to onaj opasni, preteći prkos sa gravira iz 1905-te, prkos nesavlađan sabljama kozaka, prkos — preteći nagoveštaj novih bura i slobođa? Da, to je prkos Topčićevog Paška, pred ustaškim suludim nastupom veselja, kada se igre sa kamom oko žrtve treba da shvate kao uspeo vic, Prkosni je to mir onih aveti koje vuku teške lance i koje osećaju jednu potpuno svesnu, racionalno obrazloženu mir noću pređ činjenicom svoga stanja, jeđan gotovo rekonvalescentni mir

u kome su prevlađani svi oblici straha, đostojanstveni mir koj: ispunjava dugu povorku ljudi što odlaze, nepovratno, „neumoljivo, na krvavu noćnu orgiju ustaške osvete.

Zaim Topčić je, dakle, ovom svojom prozom ostvario kontrapunktska jedinstva prikaza ustaškog patološkog cinizma, i osmišljenog, u najvišem smislu herojskog „otpora gladnih, izmrcvarenih logora u lo-

goru smrti. Ako uzmemo u obzir okolnost da je pisac „Grumena sunca” bio zatočenik jednog takvog logora smrti, onda nam neće biti teško da shvatimo pravi smisao

1958

autorove analize psiholoških „stanja zatočenika ustaške perverznosti. Da je Zaim Topčić izbegao detaljisanja pri motivisanju, dđefinitivnom oblikovanju lika, naprimer, fra Ferda — ostvario bi punu meru literarne sugestije ovoga lika. Uzmimo za primer ovo „Ccrno-belo” motivisanje: „Muva se i okreće oko sebe, kao da će baš tu ugledati neki nesvršeni posao. Da, da! Molitvenik! Kako je mogao to smetnuti s uma!” Ovo izrazito slabo mesto, ova i njoj neke slične dđefinisanosti ad hoc — u suprotnosti su sa Topčićevim poniranjima u psihe zatvorenika logora smrti; pružajući ta duševna stanja — Topčić je nađahnut, opsednut onom morom koju je nekada osećao kađa nije bio, za ustaše, čovek, već broj, običan „lančar”. I to je sugestivna reč,

ZAIM TOPČIĆ

Kad definiše lik ustaškog ubice, Topčić kao da hita da umakne kli-

u, Šemi, obrascu; to mu uvek ne polazi za rukom; tada prilazi preopširnoj deskripciji i detaljisanju. Zločin čije znamenove Topčić do potpunosti ne može .da savlada nije njegov svet. Njegov svet je svet patnje, svet onih koji prkosno, mirno, dostojanstveno bulje, gladnih očiju, gladnih i sivih, u ustašku orgiju. Ta proživljenost stanja svesvejednosti pred ustaškom aveti i pred tim ponorom, uslov je Topčićeve „sugestivnosti kao pisca koji našem vremenu daje sliku ustaškog pira, ustaške bede, beđe u strahu pred odmazdđom narođa. Branko PEIĆ

zana iy tiS a guy iump ur ———>

Pokušai Ivana Kušana

Ivan Kušan: „RAZAPET IZMEĐU" „Nolit“, 1958

Problem Kušanovog romana je psihičko i socijalno prilagođavanje čoveka s fizičkom manom, njegovi sukobi sa okolinom i sa samim sobom. Autor neprekidno ınsistira na unutrašnjim nemirima svoga junaka, truđeći se da kroz splet stvarnih zbivanja i simbolike intimnih i potsvesnih preživljavanja prikaže njegovu ličnu dramu koja se, dobrim đelom, odvija u zatvorenom svetu njegove psihe. Otuda je „Razapet između“ pisan u prvom redu kao psihološki roman, sav okrenut ličnosti kroz koju se. prelamaju događaji. Ta ličnost, mladić kome je još u dđečaštvu nesrećnim slučajem nastradala noga, nalazi se neprekidno u centru pažnje, neprekidno pratimo njegove misaone i osećajne procese, tako da, vremenski, radnja romana traje svega dvadeset i četiri sata.

Doba okupacije poslužilo je piscu kao okvir za analizu; glavni junak stavljen je nadohvat mračnih događaja jednog surovog vremena koje njegove probleme treba još više da zaplete i istakne. Ali, insistiranjem na spoljnjoj dramatici i na zapletu, gubila se osnovna nit i psihologija junaka ostajala je sve do kraja neđovoljno rasvetljena, Ovđe reč „okvir“ upotrebljena za vreme okupacije nije stavljena slučajno. Okupacija i sve što je s njom u vezi u romanu poslužila je Kušanu više u dekorativne svrhe, nego Što je proniknuta njena suština. Mnogo šta je isforsirano da bi se kako tako održala temperatura jednog ovakvog teksta bez dijaloga, pa čak i bez drugih ličnosti izuzev glavne; tem-

peratura koja ne zrači iz poteksta dela. Stiče se sasvim određen utisak da su dramatična hapšenja, ilegalni sastanci; pa čak i jedno ubistvo s dvostrukim motivom, rekviziti više jedne tražene dinamičnosti nogo što su zaista suštinski povezani s romanom. To je: i najveća slabost, ovog Kušanovog napora. Slabo vođen zaplet, na kome se inače insistira, natkriljuje sve Ono što u ovom romanu ima neke vrednosti, rasplinjavaju se đobra mesta, podvlače verzalom loša, sve zbog potrebe đa se takav zaplet nekako opravda.

Čitavi pasaži đolaze da opišu Osećanja koja bi zbivanja u romanu trebalo da izazovu kod čitaoca i bez njihovog ·opisivanja, a koja ponekad izgledaju i ovako: „Sekunđe su mu otkucavale u mozgu udarcima čekića i stiskale mu slepoočnice čeličnim pritiscima ...“

Kušan je u svom romanu često primenjivao foknerovski razgranatu rečenicu, ali, bez izvornog poteksta i latentnog žara, ta rečenica kod njega zvuči ponajviše knjiški. Bolje je znao, ponegde, da ostvari simultanost vremenski različitih zbivanja, a izvesne scene stapanja snoviđenja i stvarnosti, đa bi se otkrili latentni motivi, čak su i vrlo uspele. Autor je na izvesnim mestima pisao i dobar tekst, svuda gde je bio dosleđan i gde tkivo romana nisu kiđale veštački umetnute anegdote. Dobri su opisi prijateljstva između hromog mlađića i psa, uočeni su neki problemi invalidnog čoveka, mađa u njegavom životnom stavu pisac viđi, izgleda, isuviše nepopravljivog i čak pomalo fatalnog. Nowuprot tome, scene ubijanja Jelenka i Ksenijino ubistvo đeluju teatralno i literarno u lošem smislu, a nedovoljno su i objašnjene.

Verujem da bi ođ svoje teme, onakve kakvu je nalazimo u ovoj knjizi, autor bio u stanju đa napiše solidnu novelu. Ali za roman nije bilo daha.

Miloš BJELIĆ

ANTOAN DE SENT-EGZIPERI:

„Mali princ“ (>»Svjetlost«, 1958)

Jeđan čuveni avijatičar-pesnik i romansijer (Noćni lete) uzneo 56 pre svog nestanka u oblacima Drugog svetskog rata — do najčistije đečje Jantazije, do „najskrivenijeg saznanja o ljuđskoj dobroti, do najmisaonije humanosti istinskom Dbajkom o meistinskom Malom i nimalo malom Princu koji i pre sputnika i raketa preleće od planete do planete, razgovara kao u basni sa životinjicama i brine o cveću, ljudski, antički, njegoševski pati sam, sam, sam 'među svetovima, željan prijateljstva i razumevanja, željan prijateljskog razumevanja. Susreče pisca-pilota sa defektom na avionu, ili to pisac kao fatamorganu dočarava svog saputnika i sagovornika, ako to nije krik vapijućeg u pušstinji i glas savesti čoveka prepuštenog sebi. Prinčevi domaćini, i sami sami na planetama karakteri su Koji se tiskaju samo na Zemlji i svojim sitnim strastima: za vlašću i privrŠenošću, za poseđovanjem i uzvračanjem Zemlju i Na Zemlji drže sve živo u spregu i ravnoteži.

. Delo je namenjeno, Leonu. Vertu skad je bio mali dđečak« ali svi smo mi bili Leoni jer bi želeli da bude pisano samo za nas kao intimnost igmeđu Princa, pisca i nas, da me bi javno iznosili sve naše malenko-

LIKOVNA 'BMETNOST ·

sti u vaseljeni, đa bi zbliženje bilo potpuno ne kao u avionskoj kabini kada sa pilotom strepimo u izdržljivost krila ma kako siguran bio, nego kao da smo u orđinaciji gđe će kroz test naivan i nenametljiv đa ispita koliko smo daleko od toga đa se popravimo, đa vratimo odličje deteta koje je nečim srećnije od nas.

Aleksandar D. Mihajlović

x

NIKOLA PETROVIĆ:

Svetozar Miletić (»Nolit«, 1958)

Petrović je u novom svetiu pretstavio mnoge detalje života i rađa Svetozara Miletića. O Miletiću se i ranije pisalo, ali je Petrovićeva knjiga unela mnoge nove trenutke, do sada nepoznate, kada se pisalo o Miletiću, Naročito lepe stranice pričaju o mlađom Miletiću, o Požunu, Pešti i Novom Sađu gde je on učio gimnaziju i studirao prava. Tih EOđina Miletić se bavio i Književnim radom, Međutim, to bavljenje literaturom nije dalo neke izuzetne plo» dove. Miletić je još tađa, u mladim godinama, naginjao ka politici.

Nikola Petrović je u ođeljku »KHriza austriskog apsolutizma« Vrlo uspelo i sugestivno prikazao poraz Austrije u sukobu sa Italijom, razvi tak kapitalizma u Wugarskoj i, napo-

se, prilike i snažno nacionalno buđenje Srba u vojvođini. „Posebno, Petrović je analizirao publicistički rad Svetozara Miletića i precizno govorio o njegovim člancima na temu Istočno pitanje. · = Borba za nacionalno oslobođenje, za kulturnu emancipaciju Srba u Vojvođini, sa Miletićem dobijala je sve više maha,- bila sve razuđenij<= opštija. Miletića, agitatora i omiljenog političkog „čoveka, narođ 5sVve odđuševljenije prihvata. Januara 1805 godine, pre Bečkerečke konferencije, Miletić je obišao nekoliko mesta u Vojvođini. Uvek, ususret njemu izlazilo je sve: »barjaci, konjanici, k0o1a, staro i mlađo, muško i žensko, SVE“ štenici, učitelj!, jeđnom reči svi staleži«, tako je »ova struja velikog ra-

'dovanja narodnog tekla kao bujna

reka, i sa teškom mukom zadržati se mogaše«. .

Petrović je, takođe, uočio neke sličnosti ali i principijelne razlike između Svetozara Markovića i Svetozara Miletića u pogledu njihovih stavova i gledanja na osnovne Pprobleme društvenog i političkog Yaž” vitka južno-slovenskih naroda. pPoslednje Miletićeve godine, Hercegovački ustanak, Rat sa Turcima, Berlinski mir — to su vrlo zanimljivo i odmereno hapisana poglavlja. sveže i čak inventivne su poslednje stranice ove biografije, to su stranice o kraju Miletićevog života, „stranice u kojima je prisutna neka mekoća i toplina (što, inače, često, nedostaje ovoj knjizi).

Savremeni slovenački umelni'i

Slovenci su svojom novembarskom izložbom pokazali Beogradu jednu bogatu i vrednu antologiju. Retko se o jednoj kolektivnoj izložbi umetnika po stremljenjima različitim do suprotnosti i koje međusobno dele po nekoliko generacija, moglo tako sigurno reći toliko pozitivnog, a da to ne budu ni kurtoazne izjave domaćina ni samo simpatije prema gostu.

Ova izložba nije slučajan skup umetnika jednog istog kraja, nego je komponovana sa određenom namerom koja kao jedinstven motiv objedinjava svu raznolikos- eksponata. Još jednom se pokazala prednost tematske izložbe, jer ma kako tema bila široko shvaćena, ona će ako je dosledno sprovedena uvek doprineti homogenosti ceIme, Na ovom primeru dokazao je to kolektiv stručnjaka ljubljanske Modeme galerije.

Treba naročito podvući do koje je mere osetno da je ova izložba izvanredno ozbiljno i savesno pripremana. Tenđencija da se ukaže na ovu raznovrsnost aktuelnih likovnih koncepcija jednog našeg kulturnog centra koji još od početka ovog veka, od impres?onizma „Savana“, prednjači ozbiljnošću i savremenošću svojih umetnika, nije potisnula kriterij vrednovanja: eksponata. Tome treba zahvaliti što su naročito slike, u većini, lepog umetničkog kvaliteta. Ovakva je izložba za gledaoca neobično interesantna, Ima na njoj i starijih umetnika koji iznenađuju 'vVitalnošću kao G. A. Kos, ili đoslednih Kao M. Seđej i F. Mihelić, ima i novih mlađih imena među kojima i nekoliko originalnih talenata. Sagleđana u celini pokazuje izložba vrlo veliki stilski raspon: od zrelog realizma Zdenka Klina đo finih lirskih apstrakcija „Staneta Kregara i smelih pokušaja u duhu svetskog .avangardizma najmlađeg izlagača, Bernik Janeza. I sve je to obuhvaćeno u zanimljivu i vrednu celinu jednog istog vremenskog razdoblja a komponovano tako, da izložba dobija vrednost istoriskoumetničkog dokumenta o savremenom likovnom stanju u Slovoniji — što je i bila tema izložbe.

Svaka antologija, ma kako znaiač ki ukomponovana u jedinstvenu celinu, imaće uvek i nekoliko stranica koje će duže od ostalih zadr~

·žati čitaočevu, odnosno gleđaočevu pažnju i interesovanje. Tako i sa

ovom slovenačkom novembarskom antologijom.

Deminantno je u ovom sklopu de -

lo Marija Pregelja. U originalnoj likovnoj transpoziciji doživljaja zarobljeničkog logora koji kroz godine pretstavlja umetnikovu osnov nu temu, Pregelj pokazuje sve dalju evoluciju. Čovek kao kamen ne pravilnog cblika u opštem mozaiku zbivanja postao je elemenat kojim u bezbrojnim, likovno vrlo robusno izraženim varijacijama, Pregelj gradi monumentalne nizove svojih kompozicija. Strukturalni delovi kompozicije, nadovezuju se kao čla novi jedne snažne arhitekture i teku u nizovima horizontalnim li vertikalnim, sugerirajući vremen-

sko obeležje beskrajnog irajanja. Živos> ove neobične pantljike podržava i osoben kolorit protkan akcentima „jasno crvene i plave Sve je u ovom slikarstvu potčinjeno jednoj jakoj potrebi umetn:čkog saopštavanja, koje se služi originalnom koncepcijom i inteligent nom invencijom hranjenom jednim dubokim, humanim doživljajem.

Pre četiri gođine, Pregelj je sa još tri umetnika pretstavljao slikarstvo Jugoslavije na venecijanskom Bienalu. I na ovoj izložbi, po snazi umetničkog doživljaja i po adekvatnom, a originalnom „umetničkom izrazu, on Je samo DO.Vrdio svoje istaknuto mesto u našoj imetnosti.,

Grafika Rike Debenjaka najin:ji je i najčistiji likovni akcent ove izložbe. Njegovi listovi, plod retke likovne kulture i blage istočnjačke inspiracije doneli su nam najlepše tople, mrkobakarne tonske harmonije. Lapidarnost Debenjakovog jednostavnog a vrlo senzibinog Crteža, čuva akcente vitamosti po dragocenoj bojenoj materiji njego

vih tihih, lirskih površina. Bogat umetnički doživljaj. tako jednostavno ispoljen pretstavlja fino

majstorstvo visokog kvaliteta a ret ko je u našum slikarstvu.

Slovenačka savremena umetnost ima mladu generaciju na kojoj su psihološke preokupacije ostavile osetnog traga. Bežanje iz realnog sveta u snove i vizije donelo je čudan preple: pun kontrasta u kome se sustiču naivnost i mistika, akcenti nadrealizma sa jakom mediterans':om obojenošću, uz osetna sećanja na Kleove inspiracije. Slikani su to neobične, magične atmosfere.

Toj sferi interesovanja pripada i \ugaetnost Albina Rogelja. Ona se

naročito odlikuje poetičnom likovnom vizijom izmaštanih gradova, slikanih lazurnom, jako osetljivom paletom, po kojoj mreža grafičkih elemenata leži kao fina inkrustacija. Po nizu fasađa istog *ipa kuća, utonulih u okerno mrki tonalitet, ponavljanjem svetlih partija bledo okernog, koji ima plemenitost slonovače, daje autor neobičan, gotovo luministički drhtav ritam svojim izvanredno senzibilno slikanim vizijama. Za našu sredinu pretstavlja ovo i ovakvo slikar stvo jednu dragocenu novinu,

Trađiciji negovanja slikarske materije”'koja je”G:'Stupica — koga mada otsutnog nije moguće ne pomenuti u ovome sklopu — digao u Sloveniji na tako zavidnu visinu, pripađa i jedan iz kruga mladih. Ferdo Majer, autentičan slikarski temperament služi. se „najsliikarskije“ prerađenom bojom u ZVUČnim. znalački ređanim akordima. Tema, kao i postupak svetlotamnih površina, samo je povod. za Ooslobođenje njegove raskošne palete. Svojim platnom „Cirkus“ obogatio je izložbu još jednim pravim slikarskim akcentom.

Kao što je zajednička slovenačkim slikarima zanatska solidnost visokog stepena, dodirna je tačka svih skulptora bogata inventivnost. Pa ipak, čini se da ovog puta, uprkos Putrihovim lirskim ostvarenjima i Tršarevim mođerno koncipiranim rešenjima za figuru, sxulp tura ne ide u korak sa rezultatima slikara,

Posmatrana kao celina, znači ova izložba savremenih umetnika Slovenije, u beogradskom likovnom životu jedan markantan dogaaaj, koji. potstiče na razmišljanja i nameće korisna poređenja.

Dr Katarina AMBROZIČ

MARIJAN TRŠAR: OČEKIVANJE

više topline,

Knjiga o Svetozaru Miletiću je đoRkhumentarna i dobra, ali suva. Bila bi mnogo bolja i inventivnija đa je Nikola Petrović događajima i životu Svetozara Miletića uđahnuo malo lirike, đaha; literarni nivo ove knjige nije dovoljno visok.

Rađe Vojvodić

DŽBMS FAREL: ~

»Stads Laniganć

(»Otokar Keršovani«, 1958)

Džems Yarel, američki pisac gene· vracije Tomasa Vulfa, Štajnbeka 1 Koldvela, u trilogiji o Stadsu Lani• ganu daje potresnu sliku američke mlađeži u razdoblju od nekih đesei godina. Učenik evropskih naturalista, Farel rado prikazuje tamne nagone i seksualnu perverziju, opake i sirove ljuđe koji čeznu potajno za nekom velikom „akcijom, a traće svoj život u grubijanskim naslađama; u rasnoj diskriminaciji, razvratu i alkoholu, Stađs NLanigan, glavna ličnost romana, zamišljen je kao prosečan američki đečak i mla» đić irsko-katoličkog porekla. Dru štvena pak pozađina nije samo ekonomska beda, već u prvom ređu duhovno siromaštvo američke mlađeži. Farel je svoj naturalizam i svoju sklonost da sablažnjava puritanskog čitaoca potencirao u tolikoj meri da njegove ličnosti đeluju pokatkad kao čuđovišta izopačenosti. I sam pisac se u predgovoru morao ograditi tvrdnjom đa njegov junak nije gangster, nego prosečan mlađi Amerikanac, sin svoga vremena i svog staleža. No, Farel je zapao u grešku u koju je svojevremeno upala i eV< ropska škola naturalista: njegovo đe= Io beleži sve potankosti ljudske izopačenosti sa tačnošću fotografskog objektiva, no čitalac oseća đa to nije jedina realnost, štaviše đa to nije realnost, uprkos faktografske tačnosti. Farel, mađa slika isti ambijent i u istom razđobiju, nije uspeo da stvori, poput Tomasa vulfa, jednu umetnički nađahnutu sliku američke mlađeži iz doba recesija, rasne diskriminacije i crnačkog sinkopiranog džeza. Farelu nije pošlo za rukom đa se uzdigne do umetničke istinc i on često ostaje na opasnoj granici fotografskog naturalizma i »objektivnosti« priča iz jevtinih magazina.

Danilo Kiš Xx.

ŽIVKO JELIČIČ:

Marin Držić• (»Nolit«, 1958)

Monografija Zivka Jeličića o Marinu Držiću, koja je objavljena po= vođom 150 godišnjice pesnikova rođenja, u potpunosti je ispunila piščeva nastojanja đa pokaže svu aKtuelnost tog lucidnog „dubrovačkog komediografa, koji je postao »nedjeljivi elemenat i mašeg suvremenog kulturnog života« Ako "ova monografija i nije dđomela sasvim mnepo= znata i senzacionalna otkrića o Dpiscu »Dunda Maroja«, što u Krajnjoš liniji i nije cilj ovakvog jeđnog rađa, ona je, svakako, već poznate arhivske i biografske pođatke o Držiću prikazala u novom svetlu i polemički, sa skoro neopozivom sigurnošću, obračunala se sa nekim već ukorenjenim zabluđama o đDržiću. Ovo se odnosi naročito na Držićev »dvostruki Žživot« — pisca i privatne ličnosti — i na njegove poslednje gođine života. Na taj način, ova monografija u celini ipak donosi novine i đaje celovitu sliku o Držiću piscu i čoveku, na pozađini društvenih i političkih zbivanja u Dubrovniku 16 veka. — Jeličić je, osim toga, uspeo đa izbegne monotonosi i nezanimljivost kakvu mahom imaju slične knjige o starim (pa i no» vim) piscima. On je stvorio literarno nađahnute i beletristički sjajno na• pisane stranice na rezonanci suhoparnih arhivskih podataka, i uspeo na taj način da ostvari Živopisnu pozadinu u kojoj se zrcali bokačovski razuzdani i Bekspirovski okrutni život kasnog, pomalo već đekadđentnog dubrovačkog renesansa. Ti beletristički delovi, utkani u eseističko tkivo teksta, čine ovu monografiju zanimljivom i živom, poput kakve đekameronske, renesansne priče, i uzđižu ionako visoku literarmnu i naučnu vrednost ove monografije,

Danilo Kiš

_a CO palag

Okrenem se i iđem, Ostaju modri lomovi. Iskrećem se i odem u divljinu vođenja.

Konačno svud pogubljen, i odavno naviknut, ležem u dnu stabana

i brinem se o sebi,

I dugo tako sim sam

da ličim na neku naglu zverku koja prolazi između zidova večito istih očiju.

Tomislao CVETKOVIČ

KNIIŽEVNE NOVIME