Književne novine

· CULNA I APSTRAKTNA SLIKA U POEZIJI

Kakva je razlika i đa li ima dublje razlike između čulnog i apstraktnog kao poetske slike, ne kao gnoseološke kategorije? Da li je (u poetskom smislu) apstraktno isto tako slika kao što je to i čuino? Nas interesuje poezija, ne gnoseologija, što će reći da je poezija isključivo niz slika čak i kad je najapstraktnija po sadržaju, Ona može da upotrebi kao elemente svoje poetske slike sve same apstraktne pojmove a da ıpak ostane poezija, a. može prestati da to bude bez nominalne upotrebe

i jednog elementa logičke apstrak-.

cije. Za karakter poetskog presudna je unutrašnja „organizacija, struktura elemenata koji po sebi mogu da budu sve. Sve dok se oni formalno organizuju u slikovnu viziju, dok ih poetska mašta Kkoristi i njima rukuje kao delovima jedne slike, bilo u spoljnjem bilo u unutrašnjem aspektu, sve dotle je reč o poeziji. Ili: čulna organizacija strukture jedne poetske slike presudna je za njen poetski karakter.

Čulno je, međutim, konkretna slika svedena na svoj osnovni Oblik pojedinačne percepcije, OSslonjena na pojmovne punktove konvencionalnog racionalnog mišljenja. Drugim rečima, čulno poetsko, Onako kako ga mi upotrebljavamo u svakodnevnoj književnoj terminologiji, „pretstavlja maksimalnu objektivizaciju stvarnosti u pojedinačnom, ali putem neposrednog otslikavanja, putem iđentifikovanja materijalnog niza stvari sa simboličkom linijom našeg svakodnevnog konvencionalnog iskustva. Čim dođe do bilo kakve negacije tog iskustva, čulna linija slike se kida, lomi čak i onda ako je sva u čulnom materijalu. Ako, dakle, poetska slika ne može da nađe svoj ncposredni simbolički odjek na iin:= ji logike onog iskustva čijom se čulnošću koristi u građenju svoje poetske vizije, onda ona suštinski stupa u apstraktnu negaziju čulnosti, upravo postaje apstraktna u odnosu na tu istu čuinost kao formu kojom se zaodenula. Us:ed toga dolazi do dvojstva, do uzajamne negacije čulne forme i apstraktnog „sadržaja,

Nastaje..'pitanje, zbog čega dolazi đo ovog pojavljivanja apstraktnog još u čisto čuinom 0Okviru, do negiranja čulnog čisto čulnim sređstvima, do primarne r.egacije čulnog u korist apstrakcije, kao naprimer u stihovima:

Ispruži desnu ruku Zvezdana sazvežđa neka tu ponorom buknu

Svesno ili nesvesno, autor Se trudi da proširi gnoseološki domen perceptivno-uopštavajuće moć: svoje čulne slike, Samo prelaženjem U simbolično može čulno da stekne uopštavajuću vrednost koja je daleko veća od konkretno-pojedinačne forme u kojoj se ono javija. Ali baš po toj liniji uopštavan;ja, čulno i konkretno — tj. slika pravijena po liniji našeg svakodneynog iskustva i Uu racionalističkom procesu neposrednog identifikova– nja sadržaja predmeta sa njegovom objektivizacijom — U stanju je da saopšti i izrazi sredstvima konvencionalne umetničke slike samo ogranićeni kvantum, samo određeni saznajni obim istina, koji se najčešće kreće u okviru najopštijih principa i shvatanja.

Kao što je napomenu:0O, glavno sredstvo ispomaganja u tom proširivanju . gnoseološkog opsega i domašaja čulne slike jeste mehanizam prenošenja, simbolizacija, koji opet sa svoje' strane već u domenu čulne slike koja se stvara konvencionalnim sredstvima ne može a da se ne koristi element:-

- ma apstrakcije, apstraktnog negi~

ranja čulne slike. TO zato ŠtO, Je gnoseološki đomet čulne slike sa koje se simboli i asocijacije uzdižu pravoliniski i u neposrednom identifikovanju predmeta i simbola zasnovan u krajnjoj konsekvenz-i, ako se posmatra filosofski i gnoseološki, na pretpostavci da svakom saznajnom procesu odgovara materijalni proces, tj. da postoji potpuni identitet između zbivanja U ma-– terijainoj stvarnosti i procesa U velikomožđanoj kori. Usled toga saznajni procesi, zajedno sa SV?jim vrhunskiih zaključcima, ne b bili ništa drugo do verno ! potpuno otslikavanje analognih procesa u materijalnoj stvarnosti, a mogućnost njihove lake i brze i taČne generalizacije u oblasti gn”-

' seologije, kao i u poetskom stva-

ranju, objašnjavala bi se time što se takav proces uopštavanja zači-

- nje u samoj prirodi i u njoj 8na~

logno pronalazi.

Ali baš poezija na svom pri na: nom stupnju, tj. poezija koja 5Ć služi konvencionalnom .čulnom Slikom, i koja se gnoseoloski zasniva na gornjim pretpostavkama, tj. u osnovi čijeg: mehanizma uopštavanja se oseća prisustvo vuigarn2 teorije odraza, ne može da razvi-

_ je sve svoje poetske pa time i gno-

KNJIŽEVNE NOVINE

·

'poetske simbolike,

_ e seološke mogućnosti ako ne negira iste te postavke od kojih, svesno ili nesvesno, polazi. Ako je, dakle, polazna pretpostavka svake svaki etskog prenošenja značenja i Podpštee vanja — vulgarna teorija o identitetu stvari i ideja, sasvim je sigurno đa poezija ne može daleko odmaći ako istovremeno ne izvrši negaciju te svoje polazne pretpostavke, Pesnici toga najčešće nisu uopšte svesni, ali zato u svom procesu stvaranja duboko qosećaju koliko je predmetno ograničena slika saznanja koja se dobija i izražava „konvencionalnom „čulnom slikom. A to je i neminovno, pre svega teoriski, jer identitet u vulgarnom smislu između procesa materije i procesa mišljenja ne postoji, i taj raskorak, tu protivurečnost između materije i mišljenja pesnik intimno stvaralački doživljava kao predmetno-gnoseološku ograničenost jednog niza onvencionalnih slika koji on mora da zameni drugim, Zato kad jedan pesnik menja svoj poetski izraz tu se u prvom ređu radi o krizi njegove čulne slike koja više nije u stanju đa obuhvati novi gnoseološki sadržaj. Iza sukoba iorm: krije se ustvari gnoseološka Kkr'za stare čulne slike koja ni inaže nije u stanju đa zađe u gnoseološki delikatnije tre problema. Zato, kadgod hoće dublje ili apstraktnije gnoseološki da zadre u materiju saznanja, poezija mora neminovno da se služi apstraktnim jezikom, bilo da ga ostvaruje u starom čulno-slikovnom „materijalu njegovom sopstvenom negacijom (kao što smo viđeli u pomenutim stihovima, gđe su upotrebljene sve same čulne slike, ali u takvom odnosu đa iz njega proizilazi opšta negacija čulnosti sa stanovišta njene logike egzist'ranja, kao u stihovima: „Ambis do ambisa, ambis u ambisu”, gde je reč „ambis” vrlo konkretna i čulno

pretstavno natopljena slika, ali, udvojena, svojim „međusobnim odnosom stupa u čulnu negaciju i prelazi u apstrakciju, što znači da se apstrakcija postiže čisto čulnim sredstvima), bilo da upotrebljava rečnik koji je i nominalno apstraktan, kao naprimer u stihovima:

Večno se neprekidno u svemu kreće:

Jer sve bi se u ništa raspalo

Kađa se ne bi dalie kretalo,

gde reči „večno”, „sve” i „ništa“ preistavljaju očigledne apstraleije sa gnoseološke tačke gledišta, ali im to ništa ne smeta da ostvare izvanrednu čulnu, potpuno plastičnu sliku koja je, po svom moehanizmu odražavanja, na liniji konvencionalne čulne slike. Zato se ovakvim postupkom mogu da izraze samo najuopštenije formulacije i saznanja, one istine koje prividno kao da impliciraju iđentitet materije i mišljenja.

Koliko je takva, čulna percep:-ija saznajno ograničena pokazuje baš poetsko iskustvo jednog Getea: onde gde je materija njegovog saznanja komplikovanija, tu su simboli njegovog poetskog registra obično zamršeniji i nepristupačniji. To je sasvim logično i nužno, jer je Geteova percepcija bila izrazito ako ne isključivo čulno-slikovne moći, tako da čak i kad upotrebljava apstraktne pojmove, Ona teži da ih sažme u sliku po potrebi i imperativu svog najintim nijeg čulnog percipiranja. Samo zahvaljujući genijalnosti i izvanrednoj poetskoj inspiraciji ovaj je postupak uspeo. Ali to je istovremeno vrhunac, misaoni, filosofski i poetski vrhunac onoga što se u poeziji može postići konvenciorialnom čulnom slikom.

Čim poetska imaginacija pređe na tananije misaono tkivo savremene percepcije, čim se sadržaji komplikuju a registar svesti p:ođdubi za dimenziju iznad ili ispod

konvencionalne racionalističke slike sveta, odmah se pokaže noedovoljnost čulne slike sa racionalističkim registrom; ostaje tada samo apstrakcija ili deformisana, dekomponovana čulna slika. Ova druga izrasta u takozvani poetski iracionalitet, njena sadržina ne može da se ulije ni u kakav određeni Rkonvencionalno-racionalist.čki okvir. Iracionalno nije identično sa stvarnošću po formalnoj liniji, kao što je to slučaj sa racionalnim, koje se identifikuje sa podatkom stvarnosti kao njegov neposredni fenomenalni ođraz. Zato poetski iracionalno uvek pobuđuje nerazumevanje kod racionalista, jer su oni skloni da proglase za suštinski van stvarnosti sve ono Što pretstavlja formalno otstupanje od fenomenologije stvarnog, tj. objektivnog. Međutim, to iracionalnom ni najmanje ne smeta da »uštinski bude u najtešnjoj vezi sa stvarnošću, iako je formalno-izražajno od nje najdalje. Ta formalno-fenomcenološka udaljenost od objektiviteta stvari samo je sm'šljena lukavost iracionalne poetske slike kako bi dublje pogodila suštinu stvar nosti koja se vremenom potpuno obezličila i svela na sasvim konvencionalne aspekte: fantastična ili dekomponovana likovna vizija koju donosi poetski iracionalitet znači ustvari prekrojavanje fenomenalno preživelog i dotrajalog ma terijala, jednu njegovu sasvim novu organizaciju.

Poetski iracionalno ne mora da znači automatski i apstraktno. ! kod njega mora biti u osnovi čulnost i likovnost, ako hoće da ostane u oblasti poezije. Samo, to nije više konvencionalna čulna slika o kojoj je gore bilo reči i koja je ranijeg čulnog percipiranja, Samo cionalni kontinuitet tačaka fiksiranih u objektivnom prostoru. Nasuprot tome iracionalna slika je diskontinuirani, i time samo formalno-fenomenološki iracionalni niz tačaka u tom istom prostoru. Ali i taj niz ima svoj unutarnji ra:?ionalitet, svoju sopstvenu logiku koja je spolja određena diskontinuitetom tačaka i koja za svoje dešifrovanje traži jedan sasvim poseban sistem mišljenja i percepcije.

Zoran GLUŠČEVIĆ

,

(OP RR ae. Kievićeve pesme

Ove Ujevićeve pjesme wu prozi štampane su u, danas, teško pristupačnom i prilično rijetkom časopisu, koji je počeo izlaziti u Engleskoj 1918. Zlatko Tomičić, koji je pripremio za štampu Ujevićevu pjesničku prozu, đobro je primjetio, da možda postoje još neke pjesme u prozi, koje nisu ušle u njegovo izdanje. Ujevićeve pjesme i članci izlazili su i u pro vincijskim novinama i časopisima, đanas već prilično zaboravljenim i nepristupačnim, i to će zadavati priličnih poteškoća, ako se jedno-

Mod

ga đana buđu izdavala njegova cjelokupna djela, Ove četiri pjesme u prozi nisu samo karakteristične za samoga Ujevića, one pokazuju, da je pisao pjesme u prozi i prije 1918. i da njihova vrijednost, i danas, nije samo kulturnohistorijska. One se ovdje preštampavaju, da bi postale pristupačnije i da bi dopunile Tomičićevu zbirtku iz 1957.

Interesantna je peta pjesma (Uteha), koju nalazimo i u Tomičičevoj zbicci. Ako se upoređi jedna i druga, viđi se đa je Ujević onu, u Tomičičevoj zbirci, malo dotjerao

TICE"

PESMA O BISERU

Čoveče, što nisi kao svi đrugi, ne nosi srca na dlanu i ne

misli đa trebaš pokazati bogaljima svih blaga svoje đuše. Seti se da na dnu dubokih okeana čami bezbrojno biserje

u Školjkama. Niko ga ne viđe,

zvezđe što se ogleda nad vodom,

njegove lepote. Neće ono blistati

sjajne prstenove. Naše ga smrtne oči neće ugleđati,

đa postoji. I rađujemo mu se

uživali kađa bismo ga imali pred sobom. drugi, ne nosi srca na dianu i ne

kao svi : prostoti svih blaga svoje duše.

niko ga neće videti, možđa ni trak

pa ipak lepota vasione dobiva od

na gruđima žene, niti će ikađa đa resi

ali mi slutimo

· više što ga naslućujemo, „nego bismo

Pa zato, čoveče koji nisi misli da trebaš pokazati

1914.

DRUGOVIMA

Drugovi! Imali smo đa bu

jednom zastavom, kleli smo 52 lozinku.

zvezđa je bila moja zvež Mi: smo- imali da'

o drugovi, bila podvojena: vi ste tra

i e naša bila jedna, Molitva j da, i među nama nije bilo razlike.

budemo jedna vojska. Ali srca 8su naša,

đemo jedna vojska. Išli smo pori

jednim bogom i ponavljali jednu

put je naš bio zajednički, vaša

žili korist, a ja samo lepotu. 1914.

NEŠTO I ZA ME

Rađost ću svoju saopštiti svetu, e. Neka se braća ogreju na mome

eči može da ti đađe sreću ja ti je neću drumu Što vođi u ponore ja hoću da

za m

poveravam nikomu. Čoveče, ako zvuk r

kratiti. Ali na stravičnome ostanem sam.

ali bol moj neka ostane žaru, no tajnih suza ne

1914;

AGNI

Moje je telo izbrojeni; satovi će moji brzo p vatra mojih misli

Ja ću izgoreti! ne đočekavši Pp sjaj munje, let meteora. buktim kao kres nad gora

Smrtinik če izgoreti veš

odneva. Minuti ću kao kratki požar, ka : Ali ću biti rađostan đa plamsam i da ma, kao sunce usred neba: eo ako bude mogao zasjati.

lomača koju je upalila moja đuša. Dani su moji roći: meso se troši,

prelazi u pepeo. Ja ću izdahnuti mlađ: jednoga ranoga jutra,

živci se izjeđaju,

o žižak ulja,

1915.

i ponovo štampao, U Tomičičćevoj zbirci, pored manjih promjena, pjesma je štampana u ijekavštini, a ova u ekavštini. Ona prva ima oznaku mjesta ispred godine, dok druga nema. Ostale pjesme, izgle« da, nisu preštampane.

Pjesme su štampane u 5. broju i

časopisa MISAO za mjesec martapril 1019. Časopis je izlazio u Oxforđu 1918/1910., a urednici su bili: Momčilo Selesković (Paris) i Dr. Dragutin Subotič (Oxford).

Martin, KAMINSKI

“IREKA U

· EDIT SEDERCGR

pRKdit Seđergran (1892—1925) je znamenita finsko-švedska pjesnikinja, koja je najveći đio svoga ži“ vota provela u bolesničkoj postelji.

Njeno djelo predstavlja početak lirskog ekspresionizma i uopće moderne lirike u Švedskoj, a i u finskoj Književnosti, Ona spađa međa one stvaraoce koji su svojim životom i djelom bili veza između kultura ovih dviju nordijskih zemalja,

Zađovoljavajući u osnovi pragmatičku postavku da je, uprkos svoj sažetosti izraza, jasna i jednostavna, njena lirika je također — što je ne~

PREVODU

We | |

minovna oznaka svake prave poe“ zije — prisno vezana za tlo' na kojem je nastala. Tuga i mistika zagonetnog „sjevera provejava kroz njene pjesme. .

»Nijedđan ođ pjesnika.. nije tako jako uticao na poeziju oba jezika kao ona. I u Bvedskoj | u Finskoj ona je započela novu epohu. Njene pjesme su izraz jakog nađahnuća | snašnih pesimističkih osječanja.«

Za Života je objavila pet zbirki pjesama. :

(Preveo sa švedskog Tomislav LADAN)

PROTIV SVA ČETIRI VJETRA

Nijedna ptica ne prelijeće ovaj moj skriveni kut:

nikakva crna lasta što donosi čežnju,

nikakav bijeli galeb što prkosi buri...

U sjeni litica plahost moja straži,

spremna đa bježi pred najmanjim šumom, pređ dalekim korakom. Bezglasan i plavetan je moj svijet, blagoslovijeni... a

Ja imam vrata protiv sva četiri vjetra. .

Iraam jedna vrata na istoku — za ljubav, koja nikad ne dolazi, Imam jedna vrata za dan i druga za sjetu,

Imam jedna vrata za smrt — ona stoje uvijek otvorena.

ZUBLJE

Upaliću svoje zublje širom zemlje.

Moja će zublja stajati

na svakoj noćnoj straži

u Alpama, gdje je zrak blagoslov, u tundrama, gdje je nebo sjeta.

O zubljo moja, oba-sjaj lica preplašenih,

· zaplakanih, pomračenih, osuđenih.

Jedan blagi bog podiže svoju ruku:

bez ljepote ne živi čovjek ni jednog trena.

MI ŽENE

Mi žene, mi smo ta-ko blizu smeđoj zemlji. Mi pitamo kukavicu šta očekuje od proljeća. Obavijamo ruke, oko hladnog bora,

U zalasku sunca tražimo znak i savjet.

Ljubila sam jednom jeđnog čovjeka, on nije ni u šta vjerOvaO.. Došao je jednog hladnog dana 5 praznim očima,

Otišao jednog teškog đana sa zaboravom preko čela.

Ako moje dijete nije živo, njegovo je...

ZIVOT

Ja, sama sebi sužanj,

kažem ovako:

život nije proljeće odjenuto u svjetlo-zeleni baršun,

ni milovanje što se rijetko dobije,

život nije neka odluka đa se ide,

niti dvije bijele ruke što još drže. i

Život je uski okov što sve nas u uzama drži,

nevidljivi krug iz kojeg ne izlazimo nikad, LION VO"

život je ona bliza sreća što prođe pokraj nas,

i hiljađe koraka koje nikađ ne učinimo.

Život je prezirati samog sebe

i ležati nepokretan na dnu bunara i znati đa negdje aore sunce sja i zlatne ptice prolijeću kroz zrak

i hitronogi promiču đani.

Život je mahnuti jedno kratko zbogom

1 otići đoma i spavati.

Život je biti stranac samom sebi

i nova krinka za svakog

drugog ko dođe.

Život je kockati se sa vlastitom srečom

i izgubiti: je u jednome trenu,

život je vjerovati đa smo slabi i ne usuđiti se.

| ____––– ŽH "Rz –ıwiID EStKMSCBTt———~—~

TIN UJEVIC

UTEMHA

Ako se nekada, noću, odsutne ruke grče za one koji pate na Raši i pate na Vardaru, opet je lepše čoveku u tuđini plakati

za njih nego plakati za se. I budna savest kaže Eogu sto puta,

samo ovo: „Pa neka sam razapeta ali da su barem moja braća otkupljena.

· TI moja majka koja leba nema i moja sestrđ kojoj je dragi poginuo, i moja draga koja je pola moje duše, i moj brat, i

moj otac.

Pa ako je naša Zemlja slobođna, meni

i u tuđini življe kuca

srce; pa ako moj narod čitav likuje, meni i preko groba sviće

rađosno sunce,”

1918.

Dudincev piše nastavak romana „Nije sve u hlebu

Sovjetski Književnik Vladimir Duđincev, autor romana „Nije sve u hlebu“, piše nastavnk ovog dela koje je prvi put objavljeno 1956 godine u ' moskovskom časopisu „Novij mir“ (Novi svet) i odmah pozđravljeno od mnogih moskovskih pisaca kao vrlo ktupan Kknjiževyni događai, kao nov način osvetljavnnia teme borbe između ljudi visokog morala, samopregornih, inicijativnih i smelih na jedđnoi strani — i pretstavnika Kkarijerističke birokratije na druqoj. Međutim, još krajem iste godine počeli su da se nižu u sovšjetskoj književnoj štampi napađi na DuU- , đincevliev roman, koji je izazvao veoma veliko interesovanje i vam aranica SSSR-a. (Kođ nas je delo Duđinceva preveđeno na srpskohrvatski i slovenački iezik). Autoru je vrlo oštro zameramo zbog „raspoređa snaga“ u romanu.

Štaviše, Duđincevu je stavljano na teret đa je na "franicama romana izopačeno naslikao postoieće odnose i stania. Zbog toga, svaka» ko. nije došlo do realizacile već objavljenog posebnog izdanja romana „Nije sve u hlebu“ u eđiciji „Roman-gazeta” (Roman-novine), koja se štampa u pola miliona primeraka. Umesto tog izđania pojavilo se prošle gođine jedno u 50.000 primeraka.

Moskovski časopis „Oktjabr“ os bavestio je pre kratkog vremena svoje čitaoce i pretplatnike o obimnijim beletrističkim đelima koja namerava da objavi i od kojih će

neka biti štampana tokom 1959 godine. „Oktjabr“ obećava da će doneti nova đela četrđeset i jeđnog književnika, među kojima Je i Vladimir Duđincev sa romanom „Novo pokolenie“ — nastavkom

njegovog ranijeg dela,