Književne novine

! Dosad smo, najčešće, postavljali

pitanje: = Možemo li da i tačnije: ~— Smemo li da govorimo? Ili još tačnije:

govorimo?

— O čemu ne smemo da govorimo?

ha Ova pitanja, ne bez osnove (naročito u najranijem, posleratnom periodu) danas bi, čini mi se, bila preterana. Pravi pisci, uvek spremni da se Žrtvuju za svoju reč, kadgod su se našli pred ovakvim pitanjima (sami pred sobom, a i pred drugima) morali su, neizbežno, da kažu:

— Govorićemo ... Moramo da govorimo „.. UUzećemo smelost da govorimo .., Smemo da govorimo ... Imamo pravo da govorimo... Nema pitanja o kome ne smemo da govorimo ... Govorićemo o svemu što bi moglo da upotpuni našu istinu o žiWOPU 8 1,

To su, velim, morali da kažu. Bar pred sobom, ako ne i pred drugima. Bar. u sebi, ako ne i pred svojom okolinom. Bar tiho, skromno, bojažljivo, ako ne i glasno, žučno, hrabro.

Pisac jeste od mesa, ali je i od kostijuu On je i od vode, ali ako je pravi, ako ima šta da kaže, on neće da zastane ni pred najvećom dubinom. Pošto mora da kaže ono što ima da kaže, on će morati da nađe i način da se iskaže. Ako nešto nosi, a nije li glup, on će taj teret da ponudi i drugima, društvu u kome živi, čitaocima ... jer njegova islina može đa deluie samo ako je nekom upućena. Pravi pisac, dakle, neće se zatvarati

u zidove od paučine, niti će bežati u

podrume svoje jadne usamljenosti. On će izići pred ljude, on će zaželeti da tim ljudima čvrsto stegne 'ruku, da ih i pomiluje, naravno, ali da ih i prodrma, naravno. Sve je to jasno, naravno, ali o svemu tome, i t ovom času, osećam potrebu da raspravljam javno ...

Mislim da je već i to podatak, za-'

mimljiv, svakako, ali utešan samo za ene koji lako dolaze do utehe, jer u umetnosti, koliko sam mogao da vidim iz bogate istorije | umetničkih ivorevina, brza uteha uvek je vodila u slagnaciju, dekadenciju i prooast.. Nisu uzalud kazali (Balzak, mislim) da je pisac ravan državniku, ako nije i veći od njega. Da, to je baš Balzak rekao. A Stendal, opet, potrčavši da upotpuni Balzaka, rekao je da se pisac ne sme bojati kritike, kao što se ni pravi ratnik ne boji kuršuma na boinom polju ...

Ali pozivajući se na Balzaka i _Stendala, dakle na umelnike kojima i marksizam oriznaje najviši stepen

| itvatalačkog dara i stvaralačkih do-

stignuća. ja ustvari pokazuiem «da se malko pribojavam sopstvenih beseda, da se želim zakloniti iza tudih leđa, pa biram leđa naišira i velika. Tražim grudebran, dakle. pomišliam na adbijanje napada. Jeste. Ne krijem O. +: Disac sam, ali sam i pripadmik ijedne 'političke organizacije, koja ima svoj statut, svoja pravila, svoie norme, obavezne za sve njene članove. Taj član nisam postao što su to hteli drugi, šlo me je neko namagarčio, Za” robio, obmanuo, nalociljao. izigrao. Sam sam izabrao taj put CČ.eleo sam ma celim bićem, jer ga je Život na lagao. jer je to. kako mi se činilo, bio uslov mog ljudskog opstanka i moje najpunije ljudskosti, I ostao sam ma lom putu, ponosan, pa i srećan u onoj meri u kojoj mora da bude srećan svaki pripadnik jedne organizacije čiji su ciljevi — sloboda i revolucija — pobedonosno ostvareni. Pobedili smo. u poslednjem i odlučnom teškom boju, kako bi rekla pe sma, a lu sreću nije osetila svaka revolucionarna generacija, recimo ona predratna, čiji su pripadnici ostavili svoje Živote po tamnicama, po mraćčnim ćelijama zatvorskih zidina, po apsanama iz kojih su iznošena njihova isprebijana tela i njihovi iznakaženi leševi ...

Ali šta? Od slave se ne može ži-

veti. Slava je dokaz da smo živeli, ·

da život nastavliamo i da moramo da ga nastavimo. Pa ga i nastavljamo, •ljudski jednostavno i neopozivo, kao pripadnici jedne organizacije koja od mas zahteva da delić svoje slobode žrtvujemo, da ponekad žrtvuiemo i mnogo, jer je i to, često, uslov daljeg progresivnog kretanja, U toj meri će pitanja: »Možemo li da govorimo, smemo li da govorimo, o čemu ne smemo da govorimo?« — biti i dalje aktuelna, mada neće biti eštra kao ranije. Biće to iz prostog

. razloga što se sučeljavamo sa mnogim

preprekama, koje će stajati pred celim društvom, pa dakle i pred partijom čiji smo članovi, pa dakle i pred nama, piscima, članovima le partije ...

Sećam se radnih zadruga. Kad smo ih osnivali, kad je partija poslala dlirektivu da se radne, zadruge osnivaju u što većem broju, svuda gde ima uslova za to, prema prilikama dotičnog kraja, naravno, — 7krenuli smo i. mi u svoje srezovc, u svoje opštine, m zavičajna sela, da pomognemo. „Ulbeđivali smo, najpre, svoje najbliže, svoju braću ili roditelje, recimo. Govorili smo im da 5%e njihovo mesto u zadruzi, da oni kao pripadnici partizanskih porodica morajm krenuti prvi tamo, da pruže pri me ostalima, itd. Upotrebljavali sme, priznajem, katkad i oštre, katkad i

2

uvo dee di a

grube, katkad i ružne reči, pa je naše ubeđivanje ponekad ~ više ličilo na vređanje, mada se možemo tešiti (a smemo li da se tešimo?) plemenitošću namera koje smo želeli da ostvarimo.

U tim danima, sećam se, vodio sam razgovore sa svojom starom majkom, kozarskom seljankom, koja nije mogla da me razume, Naši razgovori najčešće su završavali njenim suzama i njenim očajanjem. Stupila je u radnu zadrugu, ali posle toga, kadgod bih došao na Kozaru i kad bi me majka ugledala, počinjala je da·plače, umesto pozdrava i radosnog zagrljaja. Moram priznati da mi nije bilo lako. Pokušavao sam da je umirim obećanjima, čak i lažima:

— Vi stariji, majko, dobićete penzije, — govorio sam.

— Moj Mlađane, nisam znala da si tolika budala, — 3odgovarala je ona, neutešna i ojađena.

U tim trenucima, kao pisac, primećivao sam, ne bez osećanja straha i greha, da ne bih mogao svim srcem, svom dušom i celim svojim bićem da stanem iza svega onoga što sam radio. Da budem jasniji: osećao sam izvesnu protivrečnost u sebi, Kao partijac, bio sam dužan da izvršavamn zadatke dnevne partiske politike, koja — docnije sagledavana i procenjivana — ne mora uvek da bude pravilna. Kao pisac, opet, mogao sam da slanem samo iza pune istine, dakle i kritikujući neke naše postupke, Tu protivrečnost, priznajem, u pojedinim trenucima veoma sam snažno OsećaO, ali sam o njoj dugo ćutao, smatrajući da viši interesi naše politike zahtevaju i to ...

Neko će, možda, da se nasmeje ...

Onaj, međutim, kome je stalo do ozbiljnog razgovora zna da nema pisca — komuniste koji ne želi da bude dobar komunista, kao što nema

KLLMMA ,

pisca — komuniste koji ne želi da bude odličan pisac ...

Pa šta da radimo?

Iskočiti iz zglobova nismo mogli, niti možemo,

Želeći da budemo dobri komunisti, nastojali smo da budemo i dobri pisci, Jer drugog puta nema. Dva zadatka ostvarivali smo istovremeno, okrnjeni ponekad i na jednoj i na drugoj strani, ali čovek i vredi samo onoliko koliko je spreman da se žrtvuje ne samo za svoju ličnu sreću, već i za sreću svih ljudi ...

Protivrečnost o kojoj sam govorio danas je, naravno, veoma smanjena. Ona više nije ni velika ni sudbonosna. Praktično govoreći, mislim da danas, posle objavljivanja Programa Saveza komunista Jugoslavije, pitanja koja sam ranije postavio (Možemo li da govorimo? Smemo li da govorimo? O čemu ne možemo da govorimo?) neizbežno se moraju zameniti pilanjima: — Hoćemo li da govorimo?

— Zašto ne govorimo?

— Ko nam brani da govorimo?

Odgovore na ovakva pitanja (sami pred sobom, a i pred drugima) lako možemo da nađemo. Ako ima kukavičluka, on je u nama. Ako ima ćutanja, ono je u našem konformizmu. Ako ima zaobilaženja, ono je u našoj nedarovitosti. Ako ima povike o nedostatku uslova, pre će biti da je rež o našem nemoralu ...

Drugi odgovor, u ovom trenutku, ne mogu da nađem. |

Zato i verujem da čitav niz tema iz naše revolucije (četništvo ili ustaštvo, recimo) čeka svog pripovedača, svog romansijera, svog dramatičara. Čeka i mora ga dočekati, jer život ne oprašta nikome, a najmanje prašta kukavicama.

Mladen OLJAČA

Tanasije MLADENOVIĆ

Pogled u ćuvik

Pogled u ćuvik ostao je u gran

ama

U zvezdama koje sedaju na njih ko pokisle kokoši

Uolaž :. ; “plašene vlažnim svetlucanjem

nadošlog sumraka,

Fanfare noći su objavile ratnu sreću preživelih U blato i pesak zarila se još jedna bomba

I neki zalutali metak pijuknuo Ali je kvočka smrt ostala nema

je kao pile u tek zavladaloj tišini

ležeći na vec položenim jajima

Svuda . Kraj reke, mosta, strmih litica

Oblaka:' crnih koji.su bili tik uz'horizont.

Larve su počinjale svoje ncumorno leinje ikanje

U dupljama trupova razasutih kao ostavljeni i polegli otkosi. Voda je odmereno i ravnodušno potekla još jednom put utoka Ratnici su preživali svoj rođeni umor i znoj

Mirisalo je na kišu, na blato, na trulež \ Povenulog lišća, sena i trava, povenulih ljudi

Koji su žvakali u miru možda poslednju porciju svoje gladi

Dok je bubnjala daljina crveni

m olsevima požara

l još jednim, uzaludnim, pokušajem kanonade, Dok je petao pokušavao da razbudi kvočku iz dremeža

i [anfare noći objavljivale Ratnu sreću preživelih...

2.

Pogled u ćuvik pretvarao se m zvezdu Sledenu i mrtvu začudenu pomalo u granama. Mrtvaci su se zabavljali na svoj mrtvački način

Opipljivi i hladni na svakom k Na čudnim mestima i u čudnim Činili su skupine koje kao da r Zagonetku života,. sveta ili puke

oraku

položajima i pozama ešavaju

sudbine neke.

U prekinutoj svesti poslednje misli i želje

Izgledale su, sada, tako jalove Neki su se zbog toga grohotom Neki su cvileli od jada za pro A neki su tjho wzdisali jer im

i besmislene. smejali sami sebi puštenim ljubavima je još ostao

Poneki ideal zakopan duboko u grudima

srcu

U sad sasvim zamorenim telima koja su sve više

Sve više urastala u stabla šume

Sve više u drveće koje im se primicalo

Stapalo se s njima:

Ukorenjivali su se jedni u druge

Urastali su jedni u druge,

Tako da je odjednom sve uokolo ličile

Na neko stravično nepokopano U kojem se više ne zna

Ni ko je živ

Privremeno

Ni ko je mrtav

Zauvek.

groblje

3.

Ali pogled i ćuvik i zvezda ostaše otkinuti

Od svega

Od svih materijalnih bića i stvari

Sami za sebe sami po sebi

Nedovršeni, neproniknutli, nedosanjani I što je možda najvažnije neosvojeni. Trupovi su plakali, uzdisali, grohotali

Pripremajući se za | Kako je već to red i običaj.

konačno raspadanje konačni počinak

Reka je tekla nešto malo crvenija ka wtoku

Malo više crvena no što je to Jednoj planinskoj bistroj reci Koja ima samo boju bistrine.

dopušteno

Ratnici su i dalie preživali svoj umor i znoj

Mirisalo je na trulež i leto se U jesen

pretvaralo \

Maj u septembar jumi u novembar ; Za Kišilo je: pred zoru i bubnjevi dana već su se čuli

Po ivicama na kojima je šuma

dodirivala nebo.

Kvočka se meškoljila na položenim jajima ;

Kao da je htela da potraži nov

a i nova gnezda

Dok je istinski petao pokušavao da ućutka

Poslednje fanfate jednc teške ledne istinske Raine noći.»a

• ] , i '

O U ANN ia M n O a O O M amaiaaasirana amar enii arap ses ebsessecinanka IJ ~

KĆO!T MEN T

Pilitička k

Već nekoliko meseci premišljam da za Književne movine, 5 vremena na Vreme, pišem neku vrstu komenlara, čiji bi osnovni smisao i namena bili u tome da deluju kao jedna (subjektivna) hronika naših književnih prilika i, razume se, ne samo književnih, i ne samo naših. Pošto se, u našoj javnosti, naročito u noOvije vreme, akcije pojedinih umetničkih i literarnih publikacija i časopisa tumače i koriste u razne svrhe, često nelačno i, pošto se, u konkretnom slučaju, kao jedan od urednika ovoga lista, prvi prihvatam realizacije kolektivne (redakciske) ideje o komentarima (iz čega bi se, svakakvim kombinovanjem, mogli izvoditi svakakvi zaključci), nalazim da, odmah na početku. treba naglasili, i objaviti, da oni tekstovi, koji će, tokom vremena, biti objavljeni u ovoj rubrici, nisu drugo, do izraz stavova ı uverenja njihovih autora, uprkos tome što se, na određen način, list, u kome se komentari objavljuju, angažuje oko njih koliko se i oni angažuju u njemu. U drugim i drugačijim prilikama ovakva uvodna deklaracija bila „bi, možda, deplasirana; danas, međutim. ona je ilekako potrebna, i to upravo u ovome listu, u ovim Književnim novinama, koje nisu glasilo neke više ili manje ekskluzivne grupe pisaca i umelnika, već tribina za svakoga ko u njoj hoće da sarađuje, a ima osnovne literarne i moralne preduslove za to.

Ovakva uvodna napomena, koju pre treba shvatiti i tumačili kao načelno objašnjenje prirode ovih, i budućih, komentara, nego kao nekakvu ogradu redakcije Mnjiževnih novina, nema, ustvari, nikakve bitne veze sa temom o kojoj se ovde danas raspravlja. Ta napomena je objava jednog stava, koji otvara novu mogućnost da se preispitaju i pretresu neke (mnoge) literarne i ne-literarne pojave, koje nas okružuju, i kojima smo, često protiv svoje volje, istovremeno i svedoci i saučesnici; stava, koji obavezuje da se pitanja i problemi ističu i beleže kao podaci za jednu prirodnu hroniku savremenih naših književnih prilika.

Bez te obaveze, koja je, nesumnjivo, prevashodno kritička, šio znači moralne prirode, mogli bismo i

dalje, sasvim ravnodušno i tobož nezainteresovano, #8,

ustvari, oportunistički, prolaziti pored čitavog niza zanimljivih i karakterističnih vidova naše literarne situacije, pored čitave šume problema, koji postoje, koji se osećaju, od kojih se trpi, o kojima se govori, a e kojima se ne piše uopšte, ili se ne piše kako bi trebalo; problema, od kojih za ovu, donekle prigodnu, priliku, izdvajam jedan — [enomen naše (međuralne i savremene) društveno i politički angažovane književnosti. Zanimljivo je da se, u ovoj godini, upravo U OYOme trenutku, kada povodi izniču iz mnoge šlampane i izgovorene reči, kada se evociraju, diskutuju i na pravo meslo stavljaju razni vidovi jedne četrdesetgodišnje revolucionarne aktivnosti, vešto prećutkuje i oprezno zaobilazi politička (tzv. »socijalna«, »angažovana«. »revolucionarna«, »slobodarska« itd.) književnost, ta kompleksna društvena pojava, koja je, svojevremeno, davala ton čitavoj jednoj deceniji intenzivne revolucionarnće pripreme, ; koja je, na planu književnosti,

ma određen, veoma jasan i neposredan način uticala

ne samo na intelektualce, argažujući. ih: u borbi protiv fašizma, već i na karakter novije naše literature, predratne, ratne i posleratne. Na sve strane, svakoga dana, dolaze nam u ruke zbornici i antologije, više ili manje pregledno i objektivno uređene hrestomatije borbenosti i socijalno-političke angažovanosti živih i mrtvih pisaca; odlazimo na toržestvene spektakle, posvećene revolucionarnim nastojanjima, akcijama i preokupacijama književnika: divimo se svečanim „uvodnim rečima, besprekorno improviziranim na prigodne teme: nailazimo na panorame, neobjavljene dnevnike, zapise, uspomene; čitamo stara i ponovljena izdanja pesama, priča i ogleda, ali. se, začuđeni, suočavamo sa činjenicom da ta književnost, ni kao fenomen, ni kao istoriska pojava, još uvek nije ispitana i ocenjena. Izuzev u manifestacione svrhe, ostvarenja političke književnosti ne služe danas ničemu, kao da im ne pripada mesto i w istoriji revolucionarne borbe i u istoriji naše novije literature, već samo aplauz i gotovo formalno poklonjen lovorov venac prilikom jedne proslave.

Ulaziti sada u taj kompleks, raščlanjavati ga i tumačiti, pronalaziti i otkrivati duboke, unutrašnje, skrivene razloge koji su doveli, i koji dovode, do toga stanja, nemoguće je i iz više razloga, u okviru ovih komentara, neprikladno. Sudbina i fenomen tzv. »socijalne« literature, čiji se i sam naziv upotrebljava uslovno, i ovde, i inače, zahtevaju daleko više osvetljavanja, daleko više analize, nego što može da se uklopi pre svega u namenu, a i u okvir ovih komenta= ra. Da }li se u stavu današnje kritike prema toj literaturi ogleda izvestan strogi kriticizam, koji je, sa estetičkog stanovišta, u osnovi opravdan, a o kome, navodno, zbog političnosti i revolucionarnosti »socijalne« književnosti 62 političkog oportunizma i tobožnjeg pijeteta), u jeku svečanosti i proslava, nije uputno govoriti; da li sc ogleda jedan novi vid starog i nekada veoma ošlro i nepomirljivo izražavanog negiranja i degradiranja teorije o doslednoj društveno-političkoj angažovanosti literature, novi vid ranije kritike tvrdoglavog racionalizma i utilitarističkog shvatanja o funkciji literature i umetnosti; da li je, u tom nezainteresovanom stavu, skriveno uverenje da je danas ceo kompleks političke književnosti već rešen i da je pobeda nad njom davno izvojevana, pa mrtvaca treba ostaviti na miru i ne govoriti, na opelu, rđavo o njemu; da li se radi o nemoći kritike da uđe u jednu veoma zamršenu pojavu i da je raščisti, tumačeći istine i zablude jednim doslednim dijalektičkim metodom; ili je, naprosto, to zagoneltno ćutanje mslovlje-

| no građanskim duhom koji čeka da mu nadležni »viši

BOŽA ILIĆ: RIBE

SA OR |

oo —

njižeUn0sti

| Predrag PALAVEST.A

fosumi« odrede putanje, na kojima ćc se razigrali vran} konji sudija i sveznalica, — to su samo neka, bez odbira izdvojena, pitanja koja još uvek čekaju Svoj, odgovor. Odgovor oji se, razumljivo, e može dati ni uzgred ni olako, ni briljantnom krasnorečivošću, ni ce, lomudrenim, apstraktnim teoretiziranjem, već jedinu objektivnom analizom koja će biti u stanju da eš fenomen političke angažovanosli literature i umelno. sti, marksističkom analizom koja će operisati takvom argumentacijom da će, bez ikakve bojazni i kukavič, luka bilo koje vrste, razdvojiti velike ž male poli, tičke i književne zablude onoga vremena od Osnovnog, unutrašnjeg, tragičnog i veličanstvenog aktiviteta, koji je najopštija i najsvetlija karakteristika političke knji. ževnosli između dva rata, “ |

Jedino pitanje koje se ovde, dakle, može nazna. čiti, odnosi se isključivo na posledice toga prećutki. vanja fenomena političke književnosti. Bez obzira bila ta zavera ćutanja namerna ili spontana (usled neobave · štenosti i neznanja), iz nje proističe gomila nespo. razuma, krupnih i značajnih nesporazuma, tako da se oko le političke književnosti do danas obmotala čitava jedna tajnovita i misteriozna legenda, čudnovata, pa i čudovišna (pokatkad), puna ispreplitanih" protiv rečnosti, prećutanih istina, polulaži i veštih mistifika. cija, kojima se rukuje i onda kada sc ta književnost brani i onda kada se osporava. U) načinu tretiranja fenomena političke književnosti, koji je mogao da big zapažen pre nekoliko godina u nekolikim, retkim i uzgrednim osvrtima, potvrdio se jedan od tih nespoe · razuma: u neveštoj odbrani tzv. »socijalne« literalu« re, uza svu ganuiljivu teatralnost, pala je reč da je ta književnost bila »služavka revolucionarnih kom nisltičkih snaga«, čime se čitava njena pojava posla vila na glavu. Ta patetična krilatica učinila je medve. du uslugu političkoj književnosti i, nehotice, usmerila neke docnije kritike na njen račum jednim pravcem koji bi se, najblaže rečeno, mogao nazvali neprihval, ljivim; ona je dala dovoljno dokaza zaslupnicima su« protnog, ni malo laskavog, gledišta o tome fenomenn da sa više uverljivosti zamere međuralnoj političko] književnosti na jednostranosti i umetničkoj nepotpu• nosti, uslovljenoj »služenjem« trenutnim (i prolaznim!) ciljevima političke propagande. Vešto osporavana, sa ogromnim teretom netlalentovanih sledbenika na svo jim leđima, sva u isključivostima, zabludama i ekstre« mima (od vulgarnog naturalizma, preko sentimcntalne socijalne didaktike, do naivne deskripcije i gole agitke), netumačena i ncprolumačena doslednom ana• lizom, politička književnost je, sa čistunskih, apstraktu nih stanovišta čiste umetnosli svedena na nivo kvazi literarne beznačajnosti, potpunog nipodaštavanja i prezrenja (»štitašta vaše itsl.), u čemu se potvrdio drugi krupan, i koban, nesporazum. Ta tendencija, da se na isti način tretiraju i vulgarno-utilitaristička, neumetlnička ostvarenja političke književnosti i dela nesumnjive umetničke vrednosti, čiste inspiracije, ali socijalno i politički orijentisana, što znači neposredno angažovana. u revolucionarnoj akciji, pretstavlja ne samo mehae ničku i mehanicističku metodu kritike, već i krajnju vulgarizaciju jednog određenog vida književnostr i umetnosti. Prividna pobeda iracionalističkih shvatanja, – na koju se donekle oslanja današnja ravnodušnost pre ma fenomenu i kompleksnosti političke književnosti u čemu se izražava treći nesporazum — iako je dolazila uime umetnosti i njenih sloboda, koje bi besmi". sleno bilo dovoditi u sumnju, bila je. i ostala je, samo [ormalna i. w dobroj meri, verbalna. negirana okolnošću da je veliki deo ranijih nadrealista, i to njihov najbolji deo, od nadrealizma krenuo prema izv. »Socl jalnoj« literaturi, prešavši, tako, u sledovanju i oslvarivanju revolucionarnih ideja, od vizionarstva do poži tivizma, od anarhične pobune do konkretne, organizovane revolucionarne akcije. Sličnih, možda i većih, i kobnšjih nesporazuma o političkoj književnosti izme đu dva rata, stoji danas, oko nas, na svim stranama; nesporazuma koji stvaraju iednu legendu. i jednu misteriju i navode da se o iednom kniiževnom {[enomenu ne govori celovito, objektivno i analitički, već uzgred. no, neodmereno i netačno. Ako se uopšte i govori,

Spreg politike i umeinosti, ta čudna i tragična simbioza, koja je odredila duh, karakler i fizjonomiju političke književnosti, razvijajući, zbog trenutka U kome se to prožimanje događalo, i zbog uslova, koli su do toga doveli, borbenost i političnost na račum literarnog i umetničkog, ceo taj kompleks svesne žrtve, plemenitih pobuda, sputanih nagona, društvene anga, Žovanosti i svetlih snova, mora se danas raščišćavati i ispitivati kao jedna literarna i društvena tendencija, kao fenomen koji je proistekao iz jednog doba, do vodeći drugo, fenomen koji se ne može ocenjivati ni isključivo literarnim ni isključivo političkim merilima, a koji se, još manje, može orećutkivati i zaobilazi, danas pogotovu, jer je politička književnost, u svoj osnovi, bila ravnopravan vid revolucionarne borbe.. stanovišta umetničkih, i za literaturu jedino važećih bez obzira o kakvoj se književnosti radilo. sve one što je u toj političkoj (tzv. »socijalnoj«, »angažova” noj«, »revolucionarnoj«, »slobodarskoj« itd.) literatu” ri bilo književno, kao autentična umetnost i plod čisle, uzvišene inspiracije, ostaje nesumnjivo i Ireba da bude stavljeno na ono mesto koje pripada svemu Što je vredno i značajno u našoj književnosti; sve ono O je, uz ma kako plemenite pobude i izvinjenja, bilo izvan literature, tamo i ostaje. Razlučiti te suprotmosli, znači prići jednam problemu i rešiti ga. Sa stanovišta revolucionarne borbe, međutim, ta se književnost može posmatrati jedino kao određena pojava, kao akcija

oja je zahtevala „žrtve, i u kojoj su žrtve davant, svesno i bespoštedno. Lovorov venac pripada njima.

KNJIŽEV.NE MOWVAMNS