Književne novine

:stmitošću povesti, ' Ćanmja” ·vraćaju naše doživljaje „jedan svet“koji je bio, čini se, ko-

Se, ponovo se

(GAA AAVUU UA VAUIVAAONNURI Our uuu GEE uu Grom uuu GiuuUEĆU C—_EL--

:ć er — ka ~ Pe (GALOA ANNIANNUGIICVU

ZAPISI O PARTIJI I REVOLUCIJI

(Rodoljub Čolaković: „Susreti i sjećanja“ 3 Naprijed, Zagreb, 1959)

RODOLJUB ČOLAKOVIĆ

Uz mnoga jubilarna izdanja ĐOosvećenha četrđdesetogodišnjici KPJ i SKOJ-a došla je, nenametljivo i prisno, i knjiga zapisa Rodoljuba Čolakovića „Susreti i sjećanja“, Kkmjiga povesti o herojima čiji su životi urasli u temelje ove zemlje, u njene spomenike, „u korene i istoriju”. To su zapisi koje je pisao revolucionar sa bogatim iskustvom, državnik i pisac. Jedna knjiga, jedan osoben dokumenat omrađanju „revolucionarne stvaralačke generacije, koja je znala šta hoće, koja je bila i vesnik i mučenik, i svetleća najava jedne lepše sutraŠšnjice”, pretvorene u san koji je poistovećen i sa mladošću i sa Životom, sa smislom svih proteklih i neproteklih godina.

Čolakovićevi zapisi dokumenti su i uzbudljive tople ispovesti revolucionara i njihove „klasne i određene već azbuke života i slobode”. 'Neumoljivo, snagom činjenica i i„Susreti i sjeu ji jeste nedavna prošlost — „pretvorena u spomenike koji opominju buduća pokolenja”. Trenutno, dobija se utisak, da je tako, da

· smo sa Čolakovićem ponovo propu-

tovali i živeli tegobne a lepe sudbine naših komunista pre rata, ili da smo u revoluciji, pred domakom cilja. Ali, upravo — to je sve sadašnjost, i ta sećanja, i te „zaboravljene već mračne godine prošlosti”, sve je to u mašem doživljaju sadašnjost, osećanje koje nije trenutno a još manje čulno, osećanje koje je i naša racionalna pripadnost, naše realno. uzbuđenje,

naš svet, shvatanje i prihvatanje toga i takvog sveta, „oblikovanje osećanja”, Kada čitamo ove zapi-

pred nama javlja 1942 gođina, 21 januar, snegy železnička stanica Pjenovac, „jedno njemačko wmučarsko odjeljenje“, smrtonosni rafali koji su pogodili legendarnog i netstrašivog, u narodu velom mita označenog i Omniljenog „Čiču s Romanije” — Sla-

„višu Vajnera, crvenog partizanskog

komandanta na,Romaniji. Glasna i patetična ali duboko ·realistička na-

rodna partizanska pesma ostaće u·vek đa bude i svedok i lepotna tu-

· sporena balada o jednom životU. ogorčenja povodom socijalnih i u-

'koši Rea prestao, jer: „Nije soko

goru preletio, No je Čiča vojsku prevodio, Sve junake mlade partizane”. Ili u julu, u vesničkom letu revolucionarne 1945 godine, poginuo je politički komesar Prve proleterske divizije Filip Kljajić — Fića, poginuo kod Zvornika, dok se neodoljivo i emotivno silno približavao Srbiji („Sve ga nešto vuklo Srbiji”) u kojoj je bio jedan od or-

. ganizatora ustanka. Ostale su žile

da sastave korene, i nada da san

izvojuje. A on: .

»Na nosifima mnapravljenim

od svježeg granja ležao jć,

poređ groba iskopanog u ftvr-

doj, ođ sunca ispečenoj zemlji,

mrtvi politkom.. U trepera-

vom, vrelom juiskom vazđuhu

zamrle sm posljednje riječi

oproštaja... iako je smrt stal-

mo lebdjela oko ove glave što

sađa mirno leži na nosilima,

malo nagnute mastramnu, kao

da je politkom prilegao da se, poslije bitke, odmori«.

Kao da je zaboravio „jedan od najlepših osmeha Revolucije” da pred smrt, poslednji put, kaže dobardam kao srećna ti sloboda,

„lepa zemljo, Srbijo!!! Smrt je pretekla reči, ali ne istoriju, Revoluciju, ono što je dolazilo, silno i neustrašivo, sigurno.

U mirnoj racionalnoispovednoj formi dokumentovanog pripovedanja Čolaković ispisuje godine i borbe i lepote seljaka iz Srbije Dragojla Dudića, koji je poginuo još 1941 godine, na početku Revolucije, kao „pretsednik Glavnog narodnooslobodilačkog odbora Srbije“. Priča o seljaku i komunisti koji je bio i literarno nadaren a čiji je „Dnevnik” Rodoljuba. Čolakovića potsećao „na knjigu njegova zemljaka prote Mateje Nenadovića”.

I dalje, tragična „sudbina člana CK KPJ i instruktora Kominterne Rade Vujovića, koji je „nestao” 1958 godine u Sovjetskom Savezu, posle hapšenja i osude na pet godina zatvora, ali „bez prava na đopisivanje”.

Ili, član CK KPJ i politički komesar XIII internacionalne brigade Blagoje Parović poginuo je u juriŠšu (u julu 1957 godine) na „mračne fašističke barikade zloglasne Frankove Španije”, poginuo je „da izbori svoj san”.

Zapis „Mariborski sužamj broj

485” priča o Josipu Brozu, o stva-

ralačkoj već legendamoj borbi jednog ogromnog partiskog iskustva i znanja, o detinjstvu i Titovoj mladosti, o danima provedenim u ka„zamatima kraljevine Jugoslavije, o idejama koje su stvarale i stvorile današnji naš svet, „naše prihvata– nje i shvatanje a Što će reći stvaranje socijalističke iđeologije i SsOcijalističke izgradnje”.

I još, Rodoljub Čolaković piše o Aliji Alijagiću, o Moši Pjiade, o Revoluciji koja je prošla, ali koja još traje u našim damarima, u nama, u našim „sudbinama. Prirodng je, Rođoljub Čolaković je imao određenu nameru: da napiše dokumenat, za zabeleži, sačuva „drage i nezaboravne trenutke jedne borbe i jedne slobode”. Zato se knjiga „Susreti i sjećanja” tako i uzima, doživljava, poštuje. Ona nam svojom prisnošću, dokumentovanošću i toplinom približava još više „Vesnike naše Revolucije, vesnike slobode”,

Na kraju, da se ponovimo, da obnovimo sećanje: jedan dokumenat koji uzbuđuje svojim sadržajima, svojom ljudskom jednostavnošću i humanošću. Knjigu je ilustrovao i tehnički opremio Ismet Mujezinović.

Rade VOJVODIČ

Tone SELIŠKAR | i | | | SEDMOROJENCKI

“Razparale so se bajte m gleda! sem lepe in grozovite wre:

Ko je bil prvi sin spočet, je šla mati v prelepi svet

pod cvetoče drevo sinu uspavanke pet.

Ko je prvi sin bratca dobil, se je oče od veselja napil in je svojo ženo po licu hvaležno pobožal.

Ko'je zajokal tretji sin,

se je priplazil iz neznanih globm majhen črviček v njeno srce.

Ko se je rodil četrti krik,

je bil oče kakor gobav bolnik

s krvavimi žulji pokrit.

Ko 5e bil sedmi sm spočet,

je bil od očeta — pijanca preklet,

Gledam in štejem, pa ne morem _

sedmorojenčkov prešteti:

Nad bednimi in sklonjenimi visi glad, pod črnogledimi zija prepad, pred norci gre prazna cesta

v prazno življenje.

Žalosno sem pogledal Krista na Klečci:

O, Kriste, kdaj pride tisti veliki čas,

ko bo šla mati ob vsakem rojstvu v prelepi svet pod cvetoče' drevo sinu uspavanke pet —b

Panornma, ali ne i ani0l0%ijt

(Zbornik „Jugoslavenska revolucionarna poezija“

Kao prigodno izdanje „u čast 40godišnjice KPJ i SKOJ-a“ zagrebački je izdavač „Lykos“ objavio opsežan zbornik ili — kako se veli u podnaslovu — antologiju „Jugoslavenska revolucionarna poezija“ (urednik Slavko Mihalić, a pjesme su izabrali Mak Dizđar, Marin Franičević, Čedomir Minderović, Aco Sopov i Ciril Zlobec), izbor pjesnika i pjesama svih jugoslavenskih naroda u protekla četiri decenija. O značenju takve zbirke i edicije govori već i činjenica, Sto, je u njoj okupljeno 110 autora sa 200. tematskih pjesama. 110. ''pjeshikajy koji su u svojim stihovima dali izraza više manje izravno revolucionarnim „shvaćanjima, stavovima i raspoloženjima, napose iđejama i motivima. što potječu iz narodnog života i položaja rađnog naroda, pa i iz krila radničke klase i njene borbe za socijalna. i slobođarska prava prije oslobođenja; zatim i izbor pjesnika i pjesama s patriotskim oduševljenjima u ratu (Narod no-oslobodilačka borba) : poslije Oslobođenja, što su tako svojim pjesničkim istupanjima reprezentirali i isticali oslobođilačke težnje i opjevali radost-pobjede nad ratnim neprijateljem i pojavu socijalizma kod nas. Uzmemo li u obzir podatak, da je početak ovog izbora obilježen uvodno slobodoumnim stihovima hrv. pjesnika S.S. Kranjčevića (m tyrarmmos“), dok stvarno počinje s V. Nazorom (rođen 1876). a završava mlađim „srpskim pjesnikom Brankom Miljkovićem (rođen 1956), onda uočavamo ne samo opsežan vremenski raspon, nego i razvojnu putanju revolucionarne poetske riječi, različitosti umjetničkog izraza, temš motivš, intenzitete i oblike shvaćanja i izražavanja revolta i borbenost; pjesničkih i čovječanskih

dnyEiačkih, Debra: + t. d. Pri.

rodno je, da je i revolucionarnost (u političko-socijalnom smislu) ovih stihova involvirana nejednak:m akcentima i prožeta različito posrednim ili neposrednim iđejnim porukama. U glavnim crtama čini m: se, da se kategorije specifičnosti ovih pjesama kreću na varijabilnoj skali od romantičkih zanosa neposredne, estradne proleterske „deklarativnosti, što je dražesna i autentična svojim spontanim dramatičnim naivitetom i neafektiranom jednostav

nošću — kao, na. primjer, u pjesmama mladog srpskog proleter„skog. glasnika, Koste Abraševića

(čija pojava, kao i Kranjčevićeva, iskače iz određenog vremenskog okvira ove zbirke, ali u nju te-

matski skladno pristaje) i seljaka-

pjesnika M. Pavleka Miškine, preko kultivirane socijalne i socijalističke simbolike i vizionarnosti M. Krleže,

A. Cesarca i S. Kosovela (na primjer), socijalno-emotivne radničke poezije i proleterskog bunta T. Seliškara i M. Klopčiča (na primjer), zocijalno-političkih invokac:ja u povođu Španjolskog građanskog rata (D. Matić, A. R. Boglić i Č. Minđerović), borbenih partizanskih stihova iz NOB-e (M. Bor, I. Goran Kovačić, S. Kulenović, B. Ćopić, K. Destovnik-Kajuh, VI. Popović, J. Kaštelan i dr.), do poetskih ekstaza uime socijalističkog patriotizma mladih ( i starih) pjesnika poslije Oslobođenja. Tako je krivulja jugo= slavenske borbeme poezije prekidana, bolje reći varijabilna u značenju idejnih i ideoloških poriva i intenci ja, kao i poetskih i poetsko-izražajnih kvaliteta. To je i razumljivo, jer nastavak prijeratne socijalne i socijalno-revolucionarne poezije, ko ja je tađa bila potkrijepljena i izuzetnom vrlinom ličnog poštenja i osobne hrabrost;, danas je, u odglasima patriotske dužnosti i političke svijesti, samo posljedica kak-

T'— Dušan KOST JO

ZVIJEZDE | ČOVJEK 'U SAMICI

Noćas ; u krošnjama jablana možda zvijezde gore.

Ja ne znam — al osjećam da oganj

nji na kuće pada, na srca, na ruke, na oči koje zbore.

Pred mojom rešetkom KOJAC)

i blijesak noža.

otsjaj daleke krvi. Daleko

kraj mora i noćas, i

i sjutra ljudima sa suncem u grudim: ljudi sa buntom u očima, kao gora · padaju, padaju, padažn.

Ja zvijezde aprilske ne vidim al' „osjećam da se,s njih sl

Španiji 1936

ja sam sam,

A ja sam mlad, a ja sam sputam,

Ti teški koraci što se lome sve istom stazom, ti mokri zeleni zidovi,

u kasne ure

prituljeni mukli ljudski krikovi; — je li to moja mladost,

moji purpurni snovi?

noćas zvijezde gore krvlju —

Noćas se drugovi bore. a ja sam daleko (iz ruku im pada sjeme za suncem natopljem dan),

ljudskom: krvlju! a ja ih ne vidim, a ja sam zakopan.

O proklete ruke što proklete krvawe ruke Ja sam sam, .sputan,

nemoćan.

me ko mora steša, što me za režeoe vašol

Zatvaram oči i n noc mi se ovu čimiz

eto me, drugovi, eto

pusta je moja ćelija daleki brod ma · počini!

voće poetskog zanata, vještina u artificijelnosti (uzevši ovaj termin sada i poslije u najpozitivnijem smislu), pa je učinak prebačen s moralnog smisla na sposobnost i inventivnost izražaja, čak i virtuozitet tvorbe oblika. Stoga čitalac drugačije prihvaća ne samo poeziju Krleže, Cesarca, Klopčiča, nego i Abraševića i Miškine, a drugačije Nazora (sa suvremenim „poetskim motivima i tendencijama), Župančiča („Kar je kovina“), Daviča („Izveštaj iz Srbije“), Matića („Zapis o otadžbini“), Kaštelana („Pjesma o mojoj zemlji“), V. Parun („Tri pjesme o Republici") i B. Miljkovića („Tito“), koji svojim istupanjerf izjavljuju svoju odanost socijalizmu, riašoj Partiji i narodnoj vlasti; zato je vrijednost ovih ovakvih pjesnika i pjesama onolika, koliko su artificijelni, Iz historijskih etapa posebno se izdva-– ja naša partizanska poezija, naročito ona što je nastala u samom toku rata i NOB-e, kao ispovijed i glas onih, koji to jesu — borci i među borcima (Nazorove i Gorano-

ve partizanske. pjesme, napose · Jama“, „Kulenovićeva „Stojanka majka Knežopoljka“, stihovi M. Bora i t. sl.).

Već iz ove klasifikacije — Što ukazuje na nejednakost „moralne osnove poezije u ovoj i ovakvoj

zbirci, a i na nejednake artističke rezultate, koji u prvoj etapi mogu lavirati od naiviteta do artificijelno sti, u drugoj (posljednjoj) etapi moraju biti samo zanatski dotjerani i usavršeni — pokazuje se neodrživost linearnog antologijskog kriterija i jedinstva; a pogotovu ako kr:iteriji izbora nisu čvrsti čak i na terenu ove posljednje, poslije ratne etape. Zato ovoj i ovakvoj zbirci bolje odgovara naziv dokumentarna historijska panorama razvoja i karaktera, naše revolucionarne poezije s jedne strane, a patriotsko-socijalističke poezije s druge strane, dok je naziv antologija posve nepriklađan i u ovom slučaju nerealan. Naime, da se postigne dokumentaran i ilustrativan pregled, koji je sastavljačima bio zadatak i cilj, nije bilo moguće „izvršiti izjednačavanje Kkriterija“ u wemjetničkom i antologijskom pogleđu, što uređnik i sim priznaje, jer je — veli — to tek „nastojao fševršiti“. Nije, dakle, izabirano i za držano samo najkvalitetnije od pojeđinih autora i iz historijskih razdobija, nego je vođič i dominanta ono tematsko i tematski karakteristično („ova knjiga je prije svega amtologija revolucionarnosti“ — kako izđavačć wu predgovoru pokušava eblažiti premaglašeni smisao podnastova ove knjige). A! najkarakterističnije, pa i majbolje u takvom istuča jul, 'itodobaG nije i antologiji bezuvjetno! O tome svjedoči već i istaknuta činjenica, đa je pod ifinslovom ođređene tematike u ovu zbir trvršteno 110 autora, aatora Moji sti se ti posljednim ocerija– ma oglasii s određenim, regolmci· Omarnim | „manifestacijama BRA (prije vrata) i patriotizma pod egiPoo ODA iđeja, socijalii socijalističke vlasti (poslje šatad, dakle TITO autora bez omih metorš u ovome razdoblju povijesti maše književnosti, koji, se u svome

tih nepodudatnih

Lykos, Zagreb, 1959)

izravno s revolucionarnim naslupima, socijalnim motivima i protestima, ili pak novim, socijalističkim patriotizmom. Stoga je neopravdan i neadekvatan naziv antologija, kao što to forsira izdavač i sastavljač ove zbirke, a bolje odgovara naziv panorama ili pregled. pogotovu ako se uzme, da u ovoj tematskoj i historijskoj, dokumentarnoj zbirci ima pjesama bez dolične umjetničke, a kamoli antologijske vrijednosti;

Smatrajući ovo djelo panoramom kojoj je zađatak i cilj da konkretsničko oplođ:vanje određene tematike (revolucionarnosti), dakle da dokumentira pregled revolucionarnih i patriotskih istupanja u pjesničkoj formi, što u nekim, ne baš rijetkim slučajevima nije i pouzdan umjetnički ostvarak, s razlogom se pitamo: boru njesnikša nema još nekih autora. koji su se u svoje doba jasno ispoljili revolucionarno ~ socijalnim značajem svojih pjesničkih demonstracija,· ili, danas, manifestacijama svoga socijalističkog patriotizma i humanizma? Jer pored nekih (možda ı mnogih), koji su ovdđie regi-

strirani i počašćeni, zavređuju da ih se bar u ovakvoj prigodi zabiljeŽi, 1, ako pripadaju „prošlosti, uskrsne iz „zaborava. Ovo je, naime, prilika, da ih se oživi i da im se ođuži za njiho-

va pregaranja i požrtvovnosti, kojima su se pokazali odani i smiono ođani i radničkoj klasi i Partiji, obraćajući se svojim pjesn:;čkim radom svojoj ideološkoj i političkoj orijentaciji i idealu istine u teškim okolnostima kKap:talističkih režima, Shvaćajući ovu formulaciju u najbitnijem i najoštrijem njenom smislu i političko-socijalnoj ulozi, pitamo se, zašto su izostavljen; socijalni pjesnici iz međuratnog razdo-

blja: Dušan Jerković, Radovan Zo-.

gović, Ivan Dončević (zbirka „Haganjske priče“), Grgur Karlovčan

(zbirke „Lice dana“ i „Srce nad ravnicom“), Želimir Gumhalter (zbirka „U blizini ceste“), pa i

Marijan Matković (zbirka „Iz tame u svijetlo“) i Vladimir Mađarević

— koj: svojim prisustvom ne bi ni-

šta oduzeli ovoj tematici, a pored Boglića, Čaće, Cazija i mnogih drugih zavređuju da budu u ovome društvu i u ovakvoj prirodi. U širem pak smislu, ne uzimajući u obzir direktnu političku angažiranost i naglašenost revolucionarne tendencije, zašto ovdje ne bi bili i Vladimir Kovačić, Stanislav Šimić, Luka Perković, Dobriša Cesar;ć, Vjekoslav Majer, Vlado Vlaisavljević, a napose i nezaboravni srpski pjesnik Dušan Vasiljev?! Kad je pak riječ o' izboru pjesnika i pjesama iz najnovijeg razdoblja, o pjesnic:ma koji se poslije Oslobođenja dobronamjerno i lojalno odužuju socijalističkom patriotizmu i evoci-

raju prošlost s pozicija progres;v-

nih shvaćanja, zašto se ovamo ne bi uvrstilfi i Gustav Krklec, Zlatko Gorjan, Oto Šolc (poema „Noć“), Vasko Popa („Oči Sutjeske“), Ivan V. Lalić (pjesme „Opelo za sedam stotina iz crkve u Glini“, „Prolećno popodne neubijenog“, „Kratka oda slobodi“ itd.). Mislim, da su iz slovenske poezije mogli doći u obzi: pjesme Lili Novy i Jože Šmita. Ta.ka, 5 nekim pjesmama ovih (i dru

zašto u ovako širokom iz-

gih) autora ova bi zbirka ojačala svoj tematski, a u nekim slučajevi= ma čak i antologijski karakter, đok bi u svakom pogleđu popunila ulogu ilustrativne panorame. Izdavačima i sastavljačima ili uredniku ove knjige može se još ponešto prigovoriti. Prvo: zašto {u kazalu) nije označena gođina pojave (objavljivanja) pojedine pjesme, tako da današnji čitalac zna kojem vremenu ona pripada, jer bi na taj način mogao shvatiti bolje i njerii ulogu i njene uvjete, a i moralnorevolucionarnu fizionomiju autora. Pogotovu to i zato, što je sistem svrstavanja pjesnika i pjesama ovdje (drug: prigovor) napose nepriklađan, najneprikladnijji što može biti — uzet je kronološki poređak s obzirom na gođinu rođenja pjesnika, a nema ni pokušaja da se ovi razvrstaju prema svojim fiziono= m:jama i stvarnom, pjesničkom po javljivanju, napose i po karakteru i uvjetovanosti pjesama. Čim Se Otvori ova knjiga, uočava se neprirodnost takvog „reda“ i „metoda“š poslije Kranjčevića (sa slobodoum~: nom pjesmom „In tyrannos“) dolazi Nazor sa svojim više ili manje partizanskim motivima („Titov Naprijed“, „Na Vučevu“) i antikominformovskom pjesmom („Osamljeni dub“), zatim Župančič, pa Abrašević, pa Golia, pa Miškina itd., sve pomiješano i kaotično. Uz Krležu, Cesarca i Dedinca (ovog suptilnog pjesnika, koji je, usput rečeno, predstavljen začudno škrto), zahvaljujući datumima rođenja u najbližem su i često neposrednom susiedstvu Boglić, Čaće, Vera Obre= nović-Delibašić, itd. što remeti čak i tematsko jedinstvo, a grubo suočava kvalitetne diferencije i diskrepancije. Logično je onđa, da se tok zbira ovih pjesnika i ovakvih pjesama ne može pratiti ovim nametnutim ređosljedom, „jer da sd tako hoće, umjetnički bi doživlja-. ji djelovali heterogeno i u svakom pogledu (i tematski i estetski) di jametralno. Ako još uvažimo, da ovdje ima nedvojbeno slabih i dapače loših pjesama (treći prigovor), pjesama koje ne može otkupiti njihova simpatična deklarativnošt i tematika revolucionarnog, Socijelnog i socijalistički-patriotskog, uopće borbeni motiv i tendencija kao takva, onda još više uočavamo umjetničku nehomogenost ove zbimš ke i njenu antologijsku neautentičnost. Dakle, kao antologija ova zbirka nije uspjela i ona će neupućene čitaoce, široku publiku Kojoj je namijenjena, zbuniti i dezinfor= mirati, a možda — što je najžalosnije — i dezinteresirati. Nepopravljiv je još propust ij tis ređivanju ove zbirke, što je po 5VOjoj namjeni značajna „edicija, das nema određenog, studioznog pređgovora, koji bi bio pouzdan tumač i vodič u njenoj konkretnoj materiji (četvrti prigovor). Nema čak ni biografskih i bibliografskih podataka! i najpotrebnijih informacija o BUtorima i njihovim djelima (peti prigovor). U prvi mah se čini, da nije važno Što takvih podataka ovdje nema, kad je riječ o onim popular= nim i opće poznatim autorima, kac što su Kranjčević, Nazor, Županči& Cesarec, Krleža, Davičo, Goran Kovačić, Ćopić, Kaštelan i t. d.), o kojima već dovolino znamo; ali Kako U OvOj zbirci nalazimo i manje poznate autore, pa i posve nepoztiate (na pr. Velimir Kovačević, Tljami Emin, Radivoje Pešić, Ante Popovski, PFahređin Gunga i t. d, pogo« tovu ako su iz kruga ostalih nacio=

·nalnih grupa ili čak nacionalnih manjina, onda je ovaj prigovor znas . tan i takav propust posebno okt-=

njuje vrijednost i ulogši edicije, Kos ja nosi reprezentativan i častan na slov: antologija „Jugoslavenska rs: volucionarna poezija“. i

Makar SEKAKOVIĆ |

i %