Književne novine

Branko ĆOPIĆ

Jednom nedjeljno, obično četvrtkom, popodne, kad se i čovjek i prostori oko njega natope lišinom.a vrijeme stane u mjestu, dolazi mom djedu u pohode njegov stari prijatelj i rođak Sava Damjanović, u mladosti poznati kradljivac stoke. Navrati da obiđe »brata Radu«, i da ga, uz rakiju, zgranjava svojim bestidnim | lopovskim doživljajima koje tako lijepo umije da priča. | Nikad Sava ne počinje le priče dok su on i djed sami u kući. »Znam ja svoju rdu, nema on rašta ni da zine preda mnom« a prijekorno veli djed. On živne i razrakoli se tek onda kad u društvo stigne neko treći, a osobito mu je milo kad se tu nađe njihov zajednički daljni rođak Vuk Rašeta, penzionisani žandarmeriski »feljbaba« {({eldvebel) bivše Austrije. .— Krenemo mi jedne večeri na Benakovac, zapeo nam za oko jedan Kačavendin ovan — “počinje Sava da sladi poizdaleka i natenane, a djed nato samo suzdržano hukne i tražeći pomoć, pre-

valjuje oči na Vuka. — Jesi li čuol Čega se pamelan slidi, tijem se bena ponosi. — E, e, el — strogo grokće {eljbaba, uoštrava pogled pa se

čak i njegov dugi kozji kožuh nekako službeno koči i šuška Bogme, „da sam ti ja ovdje bio oružnik prije svoje mirovine, potkupio bih te žešće neg mađarski žandari »perjaši«.

Sjećam se i ja tih žandara, kroz moje rano djetinjstvo minul» je njihovo perje, vrano i svjetlomrcavo, jedna od brojnih ratnih strava, meni nerazumljivih. I sad mi, dok slušam starce, prelije srce njegov potuljen podmukli sjaj i ja još dublje utonem u svoje skrovište iza basamaka.

— Povalio bih ja tebe na zemlju pa ljeskovcem po turu da vidiš svog boga — 3krvnički odmjereno i hladno reže feljbaba, a djed se nato zubobolno trza i sažaljivo primjećuje:

— Ta ne bi ga valjda baš tako? Naša je rđa, goni ga.

— E, e, e, bogme da rečeš i jednu u prilog njemu, i tebi bih ja prutinom zapalio strinu — nastavlja Vuk nemilosrdno ozbiljan i uvjerljiv, a djed nato samo olegne lice i mramorkom zaćuti kao da e tu pred njim još uvijek Ausurija, kruta, propisno uredna, bez rodbine, bez poznanika, neumoljivo tačna i svuda dostižna.

Rašepurenom bratu Savi jedino može ukraj stati stric Nidžo, ako se slučajno nađe negdje u blizini staraca. On obično, zauzet kakvim svojim poslom, prisluškuje njihov razgovor samo na jedno uvo, ali Savine priče potpaljuju wu njemu vatre dalekih uspomena i ona HM istom odjednom, iznenada, bukne, sjajan i svečan:

44,

ic

tvoji ovnovil SVOORA TOC

— Th, šta su tvoja jarad i Sve mentija, da si ti u Americi vidio Savu Savanovića i kad natovare karu s viskijem ... i .

— Ehe, čuješ li, brate Sava! — vreči djed, srećan što je neko stao na rep starom hvalisavcu -- Puna kara, jakako, nije to tvojćt šugavo Ššilježe. b :

— Jure oni karom što, igda mogu, a za njima šč nalisne policija pa kad počne da šiša iz BdELĆan po butlegerima ... .

— Aha, policija! — trgne se feljbaba kao da je čuo ubojnu — Nećeš ti policiji pobjeći da si krilat.

Sava zamukne, ukekeri očima kao da je uhvaćen u lošu poslu pa kako ne zna ni šta je kara (kamion) ni šta je butlegeri (krijum· čari alkohola) on počinje neodređeno da maniše stričeve junakć:

— Eh-eh-eh, i ti tvoji ... c, jest mi i to ... M

— Aha. nijel A deder mi ti nanesi svoj tur pred policisku mašingeveru! — likuje bivši žandar. )

Ja, malo prisluškivalo iza basamaka, virim s istinskim saučešćem na pokislog Savu i krivo mi je na strica Nidžu. Savine priče o noćnim pohodima u daleke “brdske torove toliko su. uzbudljive da pred sobom jasno vidim guste šume, OVCe pod mjesečinom i svakog časa s jezom očekujem arlauk psa čuvara. Ono stričevo, mećlutim, sVe Mi je ogoljeno i malo razumljivo: na nečem se jure nekakvi ljudi, prašle suvi pucnji (opet iz nečeg, ne iz puškel) i najzad ne vidim nikakav zanimljiv kraj — ni ko je koga uhvatio, ni koje su »naši«, a koje »njihovi«.

Tako te stričeve američke priče dotuku i brata Savu i moju maštu, a poslije ... poslije njima trojici oslaje samo rakija, slricu

trubu

njegov posao, a ja nit još pijem, nit ozbiljno radim, pa se izvlačim ·

iz svoje busije i krećem da tražim brata i sestru. Oni još nc prate tuđih razgovora, pa su uvijek negdje oko kuće, otkrivaju nepoznat svijet gdje se vječito nešto leprša, blista, pijuče, pljuska i trči.

Kako kažu i djed i brat Sava, s Vukom nije slatko piti rakiju. Penzionisani feljbaba »suče« čašu za čašom, poslovno i bez ceremonijala, kao da vodu pije. Radi to kao čovjek koji Je čitavog vijeka piće dobijao po krčmama, za svoju tvrdi i sigurnu paru, pa bilo da je šljiva rodila i vinograd ponio ili da je godina posna i suva kao korizma. On se brzo opija, počinje da zanovijeta, bulazni, zaboravija gdje se nalazi i ko je s njim, i svaki čas, opašno 56 povodeći, izlazi napolje, iza kuće. Najzad, već pred noć, stiže po njega unuk Pero, protegnut vižljast osnovac i diže ga iza stola sa štarmalom ozbiljnošću i strogoćom.

— Ćiće, ajde kući. Ajde odmah! aaa ć

Feljbaba se diže bez pogovora (on, stari neženja i osobenjak, m čitavoi svojoj kući sluša samo ovoga dječaka!) i pokorno zavaguje miz pat, savjesno podržavan od unuka.

— De, de, idem šta je ... idem. i

Medutim, sasvim drukčije izgleda kad se djed i brat Sava nade sami za rakijom. To fe onda ono pravo, starinsko i domaćinsko, slhmženje rakijom. . O

ava, šta je u našoj kući kava? "To je čast i podvorenje kojim

gosta dočekuje domaćica, Može to biti kava »na čistu vodu«, do- ,

KN.JBARZE,V-hE, MOM LNE

PRIČa „KNVUIŽEVNIH NOV/NA”

NIMZINA RAKIJA

ljevuše od druge i ireće ruke ili pak obična ječmena »prga#, ali kakva bila da bila, oni isto kazuje: neka, nek si, vala, došao, sjedi, raskomoti se pa, elo, ti i naš stari domaćin razvezite nalenane razgor vor, ima se kad,

A rakija?

Drava rakija, ono što se iznosi pred gosla, ne nalazi se u onome burencetu u ćošku polumračne ostave. Odatle se samo doliva ona boca u kojoj se čuva rakija negdje u kovčegu pokojne djedove babe Milice. Ža to skrovište zna samo domaćin, naš djed, a ostali se dosjete tek onda kad starca nema kod kuće, a neko »od obraza« iznenada bane na prag pa ga valja počastiti.

— Dajder da probamo naći gdje hi to nam domaćin drži rakiju — tako se kao vajka stric Nidžo ili neko drugi od ukućana, zato Što nije red da svak zna za lu ostavu, jer bi, nedaj bože, neko mogao pomisliti da u našoj kući, kako ko stigne, tako krišom nalegne iz one litrenjače. Ako ti je baš zapelo, potegni ti na crijevo iz burenceta. ali u bocu ne diraj.

Boca nikada nije do vrha puna, jer onda gost može posumnjati da smo mi neke cicije i dramoseri koji strijepe nad svakom kapljicom pa po pola godine držimo razom punu flašu, a nc bi suzu nikom dali, taman da je za glavu stalo. Uvijek je otpijeno kolik za tričetiri prsta, nek svak vidi — troši se kod nas.

Natoči tako domaćin čašicu i digne je prema svjetlosti, nek se vidi da nema trunja i kakve je boje. Drži je pažljivo u ruci kao rijetku i skupu stvar oko koje se i ozeblo, i nadimilo i plamenom se prljilo i duge i neprijazne jesenje noći. Trepti u toj rebrastoj čašici čitava jedna godina, rodna, marljivo uređena i sklonjena pod krov, u suvo, miriše iz nje pregrijano ljeto i naša oznojena zrela jesen, trud i sloga naše čeljadi.

— Pa da si mi živ i zdrav, brate Sava.

Pode čaša naviše, a za njom ustaju i dižu se svi naši Ćopići, živi i oni, daleko brojniji — 3mrlvi, svi kojima se rakijom blagosiljalo rođenje, čestitala ženidba i napijalo za vječni ispraćaj kad istegnuti Ćopić, svečan kao nov proštac, krene iz kuće s nogama naprijed, a neko, već pomalo ćefleisan, uzdahne za njim:

— Ostavi, bome, i naš Aćim žlicu.

Miris rakije dozove u sjećanje i kuma u novoj košulji, i ve“ sela priku čak iz trećeg sela, zapahne tužnom uspomenom na strica bekriju koji se zaglavio u bogzna kojoj »kontri« Nord-Amerik (posljednje pismo doklackalo je odnekud iz Indijane). .

TLUSTRACIJA SLAVOLJUBA BOGOJEVIĆA

— Bog te poživio, brate Rade! — tronuto kaže Sava, taknut u srce, kao da toga istog trena ponovo ispraća sina Daku u carske soldate i čuje iza gaja onu staru nćsrećnu pjesmu koja ga steže za grlo:

»Zeleni se doljača,

sitno soldat korača.«

"Tako je starcima svaka podignuta čašica polomljeno ogledalce u kome zakratko bljesne čitav prijeđeni život, a kad se čašama izgubi broj, onda se, bogme, prošlost lijepo savije i sjedne među njih pa se čovjek robe kao godina. Žao mu dođe, ako ničeg drugog, a ono toga kako mu je prije jedno pedeset-šezdeset godina umrla mati, a om ostao siroče.

— Moj Rade, ni pet godina nijesam imao.

lako brat Sava nije bogzna kako »obrazli« čovjek i ne brani se mnogo od mukteševine, ipak zna što je red i nikad neće navalili na prvu čašu. On će najprije pogledati malo začuđeno u djedovu ispruženu ruku, a kad se kao dosjeti šta mu se to nudi, namrštiće se prijekorno na domaćina kao da ga čeka kuluk i mučenički othuknuti: i

— Ostavi, šta ti je za tim bilo.

— De, de — nutka ga djed, a Sava se nato samo zeričak pogne naprijed, još jednom nevoljko upilji šta li je to među djedovim prslima {nešto kanda jestel) posegne rukom za čašom i uzdiše s prijekorom: ! o,

— Hajde de, ti opet svoje goniš, , )

Koji časak ostaće tako čaša zaboravljena u njegovoj ruci, dok on upita djeda tamo za neku suprasnu krmaču, a onda ga ewo s krmače natrag, slučajno je spazio ono što drži u podignutoj desnici pa to prinosi nosu, pomiriše i s odobravanjem se izbeči na djeda.

— Oho, vidider til '

Brzo prinosi čašu usnama i samo malčice srkume da provjeri je | ga to nos prevario, zacmokće kao sisanče i, sad konačno načistu, spokojno spušta čašicu na sto,

— A, to ti je, — Rako Šljivić glavom!

Kao i obično kad je gost u kući, ja se muvam negdje w bli-

zini i prisluškujem razgovor. Na pomen toga imena već sam pažljivo video glavu: koji li je taj? Dosad sam samo dvatri puta čuo njegovo ime, ništa pobliže.

Ipak u mojoj mašti, oskudno hranjenoj novostima, Rako ŠIljivić živi kao poguren seljak u dugu gunju i pod šubarom koji po-

kisao, žuri da uhvati mjesto uz ognjište i tamo se blaženo šepur

pored vatre i šara po lugu tankim obijeljenim štapom.

Kasno, vrlo kasno, saznao sam ko je, ustvari, Rako, ah on je i nadalje ostao da se grije uz moju vatricu iz djelinjstva, nasmiješeno zagledan u vječito, lepetavo krilo plamena.

Jednom, dok je ceremonija oko prve čašice bila u punom jeku, evo ii odnekle strica Nidže. Pojavio se sav blistav, nasmijana brka i nadahnut za priču. Ja sam već čuljio uši: šta li će sad početi?!

| Sava je upravo cmoktao usnama i hvalio rakiju, Raku Šljivić& glavom, djed ga je slušao sa svečanim ćutanjem polaskana domaćina, kad stric Nidžo bleknu glasom dobrodušne zadovoljne, ovce:

— Zbiha, znate li vi od čega se u Americi pekla rakija u onaj suvi režim?»

lako pojma nema šta je to »suvi znalo okreće glavu i pita:

· —A od čega to, sinovčeš | e |

— Od ljudske nečisti! Ne da Amerikanac da mu mi to pade s Metn. ;

Preneraženom stricu samo 5e odrveni lice, on spusti čašu 'R___J čemo se zagleda m djeda poigravajući jabučicom kao da nešto s Was porom guta. :;

— Jest bogami. Za ovaj naš nužnik Amerikanac bi dao dobre pare — rakolio se stric nc opažajući još nikakvu promjenu kod stavraca, kad moj djed đipi sa stolice i vreknu:

— Iz kuće! Iz kuće, lopove, dok sad neko nije poginuo! Zar poganiti rakiju i ovu sofru pred nama!

režim«, stari Sava sado» )

Stric Nidžo se obeznani u mjestu, izgubi riječ, ali kad razgo-

ropađeni djed suknu na širom otvorena vrata po svoje vile, on sitno trepnu i štuče kroz mala vrata na ganjak. Ču se još samo škripa škalina koje sw vodile pred podrum.

Djed pristiže sav zasapljen, zakloni svjetlost dana i na samim

vrahlima zategnu vilama.

— Iz kuće, pse jedan! }

Njegov gnjevni povik jalovo se rastrešla o puste zidove. Sava se, namračen, Šizao iza stola, a mene nigdje nije bilo, sav sam se zgrudvao iza basamaka.

Videći gosta da polazi, djed snizi glas:

— Sava? ... Sjedi, Sava, kuda ćeš»

— Idem, brate Rade — 3potišteno prolisnu starčić i čvrsto stežući usne zakorači napolje kao da je riješio da više ni jednu nikad nc probijeli. Tako je i minuo na avliske vratnice i zamakao putem koliko ukrućen i zamukao, da su se čak i voćke kraj kojih je prolazio nekako smirivale i ududućeno ćutale pod svijetlom prošaricom iskopljenih oblaka.

Čitave te nedjelje djed je najeđeno duvao i gledao da se što manje susreće sa stricom Nidžom, čak su im se za vrijeme jela + kašike oprezno zaobilazile m velikoj zajedničkoj Ćopića zdjeli. Mimo svog običaja starac se dobro izgalamio na komšisku prasad, zatečenu pred kućom, ubio prutom jedno naše tuče (a tučiće pobija malo jači pljusakl) čak je i mene kljucnuo kažiprstom iza uva čem sam se pola dana čudio i obzirao se kao da se iza mene šulja nepoznat čovjek. |

U sljedeći četvrtak, dan kad obično dolazi brat Sava, djed se još od ujutru nešto uznemirio, jedva je ručao i čitavo vrijeme lunjac je štokud oko kuće kao kokoš kad se raskyoca pa traži gdje bi se ummijezdila. Izgledao je neče li se gost pomoliti, ali Sava ne dođe.

Toga dana djed je pošao rano spavati, još ranije se digao, otišao u kukuruze da načupa za krave »slatkovine«, pokušavao da kosi podno bašte i kad je nekako progurao do podne, ustakao 56 nown šubaru i pošao da obiđe brata Vuka.

— Ja ću malo u selo -— neodredeno je natpknuo mojoj majeđa

Vuka je zalekao u sjenici iza kuće u društvu sa bratem Savom i kako se nije nadao baš i tome susretu, tako mu je već na prvom koraku sve pošlo kako ne treba. Pušući, još prije neg 56 i pozdravio, on prijekorno zavreča:

— Ehe, gledaj ovoga, već' se dekov'o za sto •.. A nema ga juče kod brata Rade na rakiju.

— E, e, e, je | na onu tvoju govnaru što IH je Nidžo pečež»i — zagrokta Vuk.

Djed pozelenje i prihvati se za dirjek od sjenice.

— Čast bogu, nikad Nidžo nije radio oko moje rakije. U Ćopića kući vavijek se s poštenim načinom Šljivovica pekla, a moja kaca vidjela nije ni drenjina, ni jabuka, ni kukuruza, akamoli štokakva bezobrazluka i beznabožne rabote.

Ona kučka, Sava, samo je skrušeno ćutao kao da ništa od svega ne zna, ali je zato feljijbaba rzao poput angira:

— E, e, e, bogami se priča, da je vaš Nidžo zakupio sve aborte po selu. Biće rakije ko vode.

— FEih, sunce žarko! — oprženo vrisnu djed, ukosi oči put nebesa i bez pozdrava se okrenu i spušti se niz put.

o da djed u ljutini samo »pomene« sunce bila je za nj najveća psovka koja se dade zamisliti i koju je ikad izrekao, pa se Vuk i Sava u neprilici zgledaše.

— Pretjerasmo, brate Vuče.

— Neka, neka! — soldački grubo rzao je Vuk. — Begme će Nidžekanja vidjeti svog sveca.

jed je upao u naše dvorište kao pomaman, obnevidjelo napipao vile i starački kriješteći razvukao po stricu Nidži koji je na drvljaniku krpio uzde.

— Evo ti tvoje američke rakije, de! GJ:GBa 731

Stric Nidžo iznenađeno gaknu, poskoči, spazi da se vile još jednom zatežu za udarac, pa brže-bolje baci uzdu i pojuri na avliske vratnice. Ža njim se prosu djedov plačno-gnjevan uzvik:

— Ti li ćeš meni ljude razgoniti iz kuće, a!

Stisnutih zuba stric Nidžo se otisnu drumom i tek u Glišinom gaju, na pola puta do birtije, uvrijeđeno prostlenja:

— Udri ti samo, udri!

| A djed baci vile, ude u sobu i zanemoglo se pruži po svom krevetu, onako obučen, nabacivši na glavu samo nečiji prsluk. Suzdržano je stenjao ı šmrkutao, a moja mali, videći da nešto nije u redw, uđe na prstima i tiho zovnu:

— 'Tata, da ti skinem opanke?

Djed se samo slabo ritnu jednom nogom da ne pristaje, a čim on tako neće da odgovori čak ni svojoj snahi ljubhimici, to je, bogme, bio znak da je nešto veoma razjedan, više nego ljut.

: igao se već u sam suton i ućutao se kraj ognjišta kao bolesnik „kome je malo popustila groznica. Ubrzo stiže i stric Nidžo, tužan i pijan, spusti se u ćošak, pored tavanskih basamaka i upormo se zabulji pred svoje noge. Tek tada čitavu kuću poklopi neprijatno Čutanje. Nastrada onaj ko se prvi javio, stari glavati mačak. Opauči ga djed mašićama, tako da je ižnenađeno klisnuo uz basamake, zgrbio se na najgornjoj prečki, a nama, djeci, dođe smiješno kako on sjedi iznad same stričeve glave pa se počesmo gurkati i kikotati, dok i po nama ne tuče uvijek spremna vrbovača.

— Eto vam pa se sad kliberitel

Večeri priđosmo svi nešto posvećeni, jedino se stric Nidža ne mače ni na drugi mamin poziv, a kad ga najzad i djed zovnu, nadureno smekšan i prijekoran, oh odjednom skamuknu, razjedan i plačan kao dječak:

— Džaba ti, striče Rade, najedi se ti, a sirote po tvojoj kući mogu i bez večere! i

Djed se lecnu i polako, vrlo lagano spusti kašiku, dok je stric, pijano rasplakan, brisao suze, useknjivao se i neutješno nizao žalopojku poštuckujući kao razjadan dječačić:

— Hih, hihl ... Bez oca, bež matere, hih ... dopao strica u šake, hih ... lako je to siroti vilama, kad je nema ko braniti .-. Hih, hih! ... Nije mi dosta bilo Bugara i Albanije. neg me još tb, kukavća, rođeni stric na svake muke meće ... l | lako je stric Nidžo još prije trideset i više godina ostao bez roditelja, djed Rade ga je još uvijek pomalo gledao kao siroče, koje je primio »na dušu« poslije smrti brata Jove, zato mu se i sad ražali na ove stričeve prijekore i on rasplaka nemoćnim staračkim jecajima. :

— Eto ti šta ja dočeka od svoga Nikole, od svoga rođenog šinovca, jedine uzdanice... E ti starom ocu oči zaklopiti?

Sad kad se pomenu moj pokojni otac i djedovo umiranje, i moja mama pobježe u sobu da plače, umusismo se i mi djeca propade večera. Ne sjećam se ni kako smo otišli spavati.

Ujutru se svi digoše nekako postiđeni i stišani zbog sinoćnjih suza, ali niko ni jednom riječi ne pomenu minuli događaj. Sjetih ga se samo ja, odjednom, usred igre, pa mi se ražali zbog djeda i brže-bolje se zavukoh wu travuljinu iza plota i počeh suziti. Tu me otkriše brat i sestra i zamuklo se zablenuše mw moje pocrvenjele mokve oči, tako da sam, postiđen i ljut, frknuo kao mačka i oboje, prave, zdrave, istukao nekakvim suvarkom.

»Nidžina rakija« još podugo je pominjana selu, osobi nedjeljom, u birtiji. Zbog nje je naš stric vidio dd nutaka, ali sve je vremenom izblijedilo i doderalo se kao mode

"

hlače od »cajga«. Opet je četvrtkom brat Sava svečano ispijao čašice

zajedno sa mojim djedom, uz nevidljivo prisustvo svih Ćopića # Damjanovića, svih kumova, prijatelja i dobrih komšija. :

Danas, dok već odavna zdivljačena banatska trava bogata

djikla i liježe po grobu američkog rudara, srpskog dobrovoljca Ja njegov kićeni sinovac, |oš

krajiškog maštalice Nidže 'Ćopiča, uvijek po svijetu izmišljam štokakve nepodobne priče i druge ćoškasle mudrosti slične njegovim, pa po meni neko vilama, neko i čim das gim; dosta, brate, k'o ladne vode! -—-— štono rekao Nik Ćulibrk pe slije neke artljeriske makljaže. kad su se on i stric Nidžo, kao ral miša, jedva iskobeljali iz razvaljena rova, SPOJ

) X

moj Vide, kome ti mene ostavi, ko će

sta gorkih tres