Književne novine

|. pp

| V V \ bata N i . y (ea: Nap:vagreiyapenar ir Bea 00 NY,

<a M:N?k ral ega 462

e

i Nastavak sa 3 strane

zofskih shvatanja mogao bi se kritikovati 5 marksističkih j ali se ne može poreći da svako pitanje koje on postavlja ima svo je opravdanje i da mnoga od njih “Čekaju na svoje rešemje · možda tek u budućnosti. Brzi 90 drugom delu — „Problemi revolucije“ „- doneti su Gramšičlanoi iz partiskog . organa „Novi poredak“ o problemima izvojevanja vlasti i radničke demokratije, kao i Kritičke beleške uz Makijavelija, koje su ustvaHi obrada aktuelnih problema % Osnov nom tezom da sad namesto Makijavelijevog . individualnog vladaoca ~ ujedđinitelja tre»a stvoriti jaku političku partiju, | „Problemi istorije i politike“ (II deo) sadrže razmišljanja o pro cesu racionalizacije rada, fordizmu i tejlorizmu, i nekim pitanji ma odnosa evropske i američke civilizacije.

ANTONIO GRAMŠI „Problemi kulturnog života“ (IV

deo) pored „zabeleški za istoriju intelektualaca“ i za nas danas beznačajnih praktičnih uputstava eo organizovanju novinarstva, obuhvataju interesantno postavljene „Probleme književne kritike“. „Dva pisca“ — piše Gramši — „mogu izražavati isti istorisko » društveni trenutak, ali jedan može biti umetnik, a drugi obično mazalo. Rešiti pitanje ograničivši se na 'Opisivanje onog Sto ta dvojica društveno pretstavljaju ili izražavaju, to jest izlažući ukratko, bolje ili lošije, obeležja jednog istoriskodruštvenog trenutka, znači da se nismo čak ni dotakli umetničkog problema. Sve to može biti korisno i potrebno; štaviše, sigurno đa je tako, ali na jednom drugom polju: na polju političke kritike, kritike običaja, u borbi za uništavanje i prevazilaženje struja osećanja i verovanja, izvesnih stavova prema životu ı Ssvetu; to nije kritika i istorija umetnosti i ne može se pretstavljati kao takva, inače može doči do pometnje ili stagnacije naučnih pojmova, odnosno nepostizanja ci ljeva svojstvenih kulturnoj borbi. Gramši uporno insistira na odvajanju dva reda činjenica: estetičkih od činjenica kulturne politike. „To što politički čovek vrši pritisak na umetmost svoga vremena, u želji da ona izrazi određeni svet kulture, to je politička delatnost, nm ne umetničko – kritička delatnost“. Gramši dalje smatra da „književnik, nužno mora da ima manje precizne i određene perspektive nego političar“, jer: „POolitičar zamišlja čoveka kakav jeste, a istovremeno i kakav bi morao da bude za postizanje određenog cilja: njegov se rad upravo sastoji u tome da navodi ljade da se kreću, da iziđu iz svog sadašnjeg bića kako bi kolektivno postali sposobni da postignu postavljeni cilj, tj. da se „saobraze“ eilju. Umetnik nužno pretstavlja „ono Što postoji“, u izvesnom trenutku, što postoji lično, nekonformistički itd., realistički. Stoga, s političkog stanovišta, političar . nikada neće biti zadovoljan umetnikom i neće moći bibi zadovo ljan: smatraće da umetnik uvek zaostaje za vremenom, da je uvek anahroničan, da ga stalno prevazilazi stalno kretanje“. Ovde nema mesta da se ukazuje kako mnogi afirmisani marksistički teoretičari umetnosti zauzimaju stav suprotan Gramšijevom (napr. Lukač) o pitanju “'odabiranja činjenica i stavu prema slikanju istoriske perspektive, ali i ova Gramšijeva shvatanja potvrđuju činjenicu · da oficijelni stavovi koje su gođinama zastupali mnogi sovjetski estetičari imaju svoje poreklo u.određenim političkim potrebama i zahtevima a da nisu nikakav conditio sine gua non Umetničkog stvaralaštva.

Iako su mnoga Gramšijeva gledišta neprihvatljiva .ili ih je istor riska praksa već obesnažila, njenovi spisi kao prava riznica misli, neprekidno potstiča na razmišljanje i akciju, a to znači da im vreme nije aktuelnosti i vrednosti.

Vojislav, STANOVČIĆ

izvesnih .

oduzelo mnogo” od.

·boravljajući nešto što se ne sme

: Španije, ukme ljudskog

i Od Nezroma, do evo današnijeg dana, svet je stalno .

prinuđen da se nosi sa ljudskom glupošću, sa infe- izgleda riorcima „ im' sopstvenom eliči koji , po-

tyrdu za ta svoju veličinu traže ponajčešće u nasilju

i zločinu. Pa ipak, najviše što čovek: zahteva od sebe i da A tukeke: to jegu razuma i da. bude optimist uprkos svemu.

da živi bezbrižno, jer je to oduvek bilo .dozvoljeno samo maloomnicima.

znači da on može i živi

Uprkos svemu,

A toliko se nammožilo toga čemm čovek he može ; čemu mora i da se suproklstavi, čime se on zauvek ji

samo da prkosi, nego ako već želi da odbrani ono od svog nerazumnog pretka.

Sigurno je da se ne može vesti da Bom, slučajno mosi prezime jedan plavi, pomalo mistificirani baze u Frankovoj Španiji, Jer, taj i me pomišlja na lo drugim njegovim paliti svet, i izgoreti tako da ni traga od

vrđivao svoju genijalnost.

Posledice rata još misu otstranjene dz Života, mnomo se šta ne može zaboraviti čak i kada bi se htelo,

i dok sve što je dstmski čovečno na reč sporazuma i prijateljstva, se teško miri s tim više nikakvu ozbiljnu misiju, jedan

svojoj veličini, i besumnje zamižlja sebe u u gradove. I sasvim

koji su, da bi se proslavili, palili je razamljivo što taj ministar traži nom dliktatoru koji je ostao

veka i ove naše civilizacije. Strašno je i zabrinjavajuće

sveta, sudbina mnogih blistavih umova zavisi i što od njih čovečanstvo mora neće moći da ostvare svoje planove i ambicije. Strašno je to što oni postoje, i što o njima čovek mora da razmišlja.

1 eto danas, kada nekoliko najhumamijih ljudi ovo8 da se potpuno Zaboravi ma rat kao na nešto što Je U najvećoj meri uni

nijaka i egoista, strepi, makar što oni, verujmo,

vremena i ovog Veka traže načina

žavalo čoveka, i potsticalo da kroz

govori životinja, danas jedna mračna stvar i ne ) ima, smišlja da ponovo rasprostre užas po zemlji i po vodi, bi bilo ni zemlje ni vod da će ipak svetlost razuma nad-

užas iza kog više ne kako, treba verovati vladati mrak u glavama pojedimaca, toga ne može se mi spavati ni

dok na ovom svelu postoj

imaju biho kakve vlasti i moći.

Današnjim danom započinje još

mladih ljudi koji je mwstvari samo nastavak dela za-

početog još prvog dana sl e.

"Taj veliki put pohod omladine protiv Žnja da ostvari ono šio je polkrebmije, opovrgava sve priče nije je ona, merena

bilo kom vidu manja od njih.

Naravno, svaka generacija ima i prava i razloga od one koja je nasleđuje, jer

da smatra da je bolja

ostati ravnodušan prema ' odnosno jedan ministar, kompozitora koji je proslavio Dumav, traži vojne

da bi se ovim, ili. bilo, kojim neražumnim postupkom mogao Za” . pod pepelom me ostane svega onoga čime je Čov

jedna Nemačka koja

da u ovom svetu ne može

do dana današnjeg nekažnjen za sve što je učinio, na sramotu ovog našeg

to žšto danas, sudbina

buditi bezbrižno. Sve e in{eqiorci koji nisu svesni

toga" što jesu, i koji, sticajem prilika ili neprilika,

koji se gradi kroz našu zemlju, taj divljine i bespuća, njena tezemlji damas možda najda današnja omladina da onakva kakva bi se želelo da bude i da zaslugama prethodnih generacija, M.

28.11.4960. .: sc GVakojiod nBh

'može i danas da da veruje u snaSto ne! "i te kak

generaciji i ističu odvojio

i najčasnije i najvrednije, ı to teško, i gotovo nemoguće otkloniti. Ali, si gurno, ovo čega se prihvata današnja generacija mladih ljudi nije ništa manje vredno i ništa manje dostojno poštovanja od bilo kog racija, jer se danas na jednom možda običnom poslu o proverava i poslojanost cije, njen humanizam i njena patriotska svest.

Kada sam prošlog leta bio na Autoputu, u j omladinskom. naselju pročitao sam parolu mladi ljudi određuju svoj

knoz tu paroh oni traže

čini da je omo što je ona ostvarila je nesporazum koji je

· poduhvata prethodnih gene

i zrelost te genera-

nom kojom ti os prema prethodnoj ono žto od sebe zahtevaju. Naime, od sebe da nadmaše, syoje

očeve da bi se sa njima izravnali.

hodne generacije, merama. "To što danas

koji sasvim

ministar · svakako

kroz vekove gradi, svakako je

ovoj planeti traži

»

imati mimistar sanja O · lozi onih \

jed- Valjda ni u

saveznika tu

ma-

da čega da žive.

njegova usta pro- Na jednoj

e. |] sva-

šeno uzdabnulm i

je videla nesreću.

ali i pored svega

mobila, i gotovo 1-HHH.

dočfubyet Sve je to bilo u

} nije to bila nesreći i nečijem

jedan

Želja da se nešto

i kasnije, dalo sasvim istinski da doživi „Yanja, i izuzetno,

NIJEDAN ČOVEK NIJE OSTRY0...

Nastavak sa 1 strane

po njemu, često ispovedaju ljudi zaza- boraviti — verovatno je i on imao neki svoj, sasvim lični razlog ili iskustvo što je govorio baš tako a ne drugačije. A, Dahau, a Mathamzen, go“ vorio je, a hiljade očiju žena, devojaka i dece nanizanih na četničke i ustaške noževe i kame, a sepoji, koje su m svoje vreme beli »civilizatori« a palčeve besili u Indiji, a segrega cija, a Kenija, a koliko je u meni odjekmuo bol Hirošime, i muka Frežisa, i iskog rudnika, a što zatvaram oči pred ošvetama i podvalama' koje pokreću ljude stvarnije no išta drugo.

I sve je tako crnac mnogovekovnu čovekovu istoriju kao da u njoj posloje samo crne semkc užasa i ratova, mučenja i zločina, nekakvo haotično tečenje koje traje od prapočetka čovekovog do dana današnjeg. Pogledaj kakvo je čovekovo lice, rekao je najzad cinično, žučljivo, otrovno. . ·

Najpre sam ćutao, pričao mi je taj moj prijatelj, a onda sam se najednom 'pobunio; onda sam najednom osetio strahovit otpor prema svemu tom cinizmu, strahovitu potrebu da se branim, da napadam, uime onog Svog maločašnjeg osećanja, Mime onih iz poverenja i solidarnosti... Ako makar jednim delom napustim onaj svoj osećaj, pomi“ slio sam, postoji opasnost da ga nestane u celini, a ja intimno i duboko ljudski neću da ga neslane iz mene, ja neću da iz mene odu ni Marija ni Robert ni Pilar, neću da sam Večeras bez njih sam u sebi i svetu + jer nisam rođen za tol

Gotovo smo se posvađali moj 'požmanik i ja — da, činjenice koje je oa izneo, rekao sam gotovo besno, stoje; ali upravo to pokazuje ispravnost stava da treba da postoji nešto čime se one mogu prevazići, da toga ima, da je tako bilo i da će tako biti. Skepsa i poverenje, cinizam i humanizam, sve te lepe i loše stvari, postoje jedne pored drugih kao proizvodi objoktivnih situacija, ali'i one samč, slavši ono što jesu, nadalje deluju u

velikoj raeri kao nezavisni faktori zašto da se ja onda opredeljujem za nešto što unižava, što skraćuje, što obezvređuje život, što ga čimi neživotom? lJpravo ta svest o snazi prevazilaženja daje snagu i smisao uvercnju koje nije samo moje, koje je u ovom trenutku utoliko više moje što ga branim pred nekim koji hoće da ga obezvredi, čiji je odnos prema životu, ko zna zbog čega, nagrizala skepsa, neki žučljiv otrov. Da li bi inače Robert, i DPilar, i Marija, i mmogi drugi iz kolone, kojoj su oni pripadali, bili ono što jesu, da u njima nije bilo te snage prevazilaženja zasnovane na osećaju, na svesti da »smrt ma kog čoveka smanjuje mene, ·nijedan čovek sam po sebi nije celina«, i analogno tome...

Govorio sam to sa nekim besom, pričao mi je taj prijatelj još, ali gotovo i radosno; osećao sam u sebi da imam pravo, da svuda ima na hiljade primera, «la svakoga lana, wprkos svemu, ima sve više primera koji su točna podrška za takvo čovekovo pravo: da čovek ima svoju veru, da ćovek čuva svoje poverenje od napada spolja i iznutra, svoju simpaliju za mnoge ljude, za sve ljude, živu i neokrnjenu... Baš u argumentima koje je sam bio izrekao, ja sam nalazio razloge da budem žešći, napadajući, u krajnjoj liniji, ne njega, nego njegovu skepsu, njegovo sumnjičenje humanosti, njegov cinizam, cinizam, skepsu i antihumanost uopšte koji pod raznim izgovorima, i raznim, nekad naizgled vrlo naivnim imenima traže i nalaze sebi tlo. Toliko se puta, naprimer, desilo i u našoj Ssvakodnevici, i tebi, i meni, i njemu, da volimo nekoga, da ga poštujemo, da cenimo njegov rad i njegovu reč. onda dođu drugi neki — ne, nije on to, on je nešto drugo, on je nešto loše što ti ne znaš, pazite se Mi... Pa pustimo taj otrov neka kola po ori ganizmu koji smo mi pa potom pogledajmo šta će iz toga ispasti, Sta se desilo ako u sebi i oko sebe nismo nažli snage da izbacimo iz sebe taj olako ubačeni otrovni trn, ako U sebi i oko sebe nismo našli snage da prevaziđemo ·osećaj da je svet punji lošega nego onog drugos, da je loše

grade Autoput, ako se poredi generacija u ralu, se sve odricanja svesno primila, može da izgleda manjeg opsega, neuporedivo manjeg. svešću i oduževljenjem ta oml

Putovao sam u jedan naš obližnji grad.

vanju čovek ne može čiji je život siromašan koji, da bi to simomaštvo nekako zasitili priželjkuju da se dogodi nešto izuzetno, neobično, samo da bi.imali U toj želji mnogi otkrivaju svoje pravo lice, i ono Što bi jednog trenu kada bi im se samo ža tako što ukazala prilika.

To su oni koji po svaku cenu nešto dogoli samo zato da bi mogli pričaju i da tako zaborave svoje duhovno siromaštvo zato što ih nadvladava dosada. okuci s druma u jarak, jer mu se sigurno pokvario motor pa Je hteo da oslobodi prolaz drugim vozilima. pored tog automobila,

videla, a zabrinuta ju je počela ugledala i krv i jednu pruženu ruku ispod točka autlo-

to sigurno u pitanju

ona nezajažljiva g

da bi se moglo o tome pričali samo zalo da eto, to putovanje, obično. Jer, ta žena nije

i njoj .je bilo potrebno da sc. zbije, nešto velika pa makar to bila.i nečija, smrt. . J A koliko je ijoš uvek takvih

Koliko poštovanja prema delima i zaslugama prel-

i koliko poštenja i veličme u na-

preduzimaju mladi ljudi, to što oni sa onim što je dala koliko se ona Žžrtvovala i kakvog

Ali to sa kakvom adina danas radi i bi ona mogla i nešto

potvrda da

mnogo više ako bi se to jednog trenutka od'nje zahtevalo i pred nju postavilo, i su primili na sebe obavezu korov zaostalosti reč i poštovanja i divljenja.

I zato svima onima koji da sa našeg tla iščupaju

6-HH

jednoj drugoj prilici kao, na putoda se uveri koliko ima ljudi događajima i doživljajima, i

da saznaju o nekom nešto od čega da žive i radi tka mogli da postanu,

žele da,se nekome da o nečemu

jedan automobil je skrenuo verovatno Što je šoler tako želeo, kako smo projurii jedna žena je iza mene priguobratila se susetki pitajući je da li Ova žena se pravdala da nije ništa da uverava da je č počela da nariče, pričajući kako je neki mlad čovek.

izmišljeno.

potreba da se saučestvuje u nečijoj zlom udesu, nego da se zadovolji lad za senzacijom bilo kakve vrste. dogodi, čak i nešto nehumano, samo i za vreme putovanja. ne bi izglemogla | mišta

, nije umela da doživi radost puto-

na ovom svebu. Dragoslav GRBIČ

#89; š

__

:: a S: a Fibi

NEMA

Aa j

iti

Svetiljke su nad crnom ebra i talas

dva kruga sri golo granje za odbranu od sebe.

ljudi su ispod toga i zato n» zaboravil prsti su zakucali u plavo zavesa se pomera u lišini ni svemirske svetiljke su još izna ' ali to nije ni rastojanje ni nije ni nešto lepše ni nežnije nije to odnjihana bajka. u mee iako je smrt ovoga dana: pronaš "iako je duh ovoga dana shvatio jer od skeleta za Sutra iako je tako bilo još pre sad još pre da svi u pamtimo Sea to ovde je li to sutra e gde je obećani grad?). __A to je nejednak odgovor s nejednak odgovor sa nejednak nož odgovora Sa

i nejednak ie odgovor ra kao reke koje otiču i ne kao mladićska sazrela

kao nastali zra da jednom svet njegovu ročenu a samu pesmu

Sećanje donose „golubovi a oni ne znaju Za Ylsınu _ iako su iz jednog raja u drugi iz jedne zemlje u sledeću

iz jedne pesme u noviju

u dom koji će biti

·Golubovi gladuju krikom osamljeni i bez krovova pozvani su u nepoznatu zemlju (ali grad gde jc

ali grad gde su „očevi sazidali) nema odgovora,

samo vreme koje sve

o, ali grad gde je gde je veliki obećani grad»

Poslednji čovek se

sad se zna

da kratki udes ne usahne

+

i krila će Teteti ali sinovi ne znaju gdc Je to jer niko još nije rekao svc, o, nema odgovoral , i:

T,ABIS: KOMPOZICIJA :

trajnije nego dobro, da se, na kraju, jedino isplati voditi o tome računa samo onda ako je nešto naše sasvim lično na neki način dovedeno u pitanje... Ako vera u delotvornu snagu onih jakih i lepih stvari koje lice čoveka čine onim što jeste, nije i moja vera, nije i tvoja, ako nije i njegova. Šta bi se desilo, setio sam se, da onaj, gotovo bezimeni mladić, w Grdeličkoj, klisuri, na. svoj način i nejasno nije Verovao u ljude, da na svoj način nije osećao za njih, da u sebi nije osećao radost zbog njih, zbog toga Šlo su živi, što ireba da žive, što će i on sam preko njihovih živola i sa njima srećnije, slobodnije i 'ljudskije da živi, što bi i on, ako svi ti mnogi što su jurili u susret nesreći i smrti, umru, bio smanjen za mno8so života, Za mnogo mira, za mnogo

svoje i.tude sreće — šta bi se desilo

.

sa njim, i drugima i životom, da nije pošao da se suprotstavi steni na pruzi, i kamenu i steni nekoj u sebi, da je ostao sam za sebe celina, dovoljan sebi? A. pogledajte koliko on otada aktivno deluje na svet, uprkos bezimenosti! Šta bi se desilo sa svetom, da nije bilo one mlade majke u skopskoj bolnici, čini mi se, za koju je stotine njih, i u našoj zemlji, ı van nje, potrčalo da nađe lek — pogledajte kako se od jednog poverenja i jednog požrtvovanja krug najednom beskrajno proširio! Sećate li se komada »Kad bi svi momci sveta«, te poeme o ljudskoj solidarnosti koja počiva na povcrenju i simpatiji, iog oštrog mača osude nad skepsom, nad cinizmom, nad onim: »Šta me se tiče drugi čovek, ko je drugi čovek...« Gotovo smo se zaista posvađali taj moj poznanik i ja,'a kada je on oli-

Poo dk miriše na poslednji zemljin san.

vodom baš jednostavnc

e na smisao u tom kretanju

i nastavljenog puta toga

ni drugi svet | ževoj kruni svetla la stazu za jedam

disanje vremena i neba i nas bio je isklesan poziv od granita još pre znamo nešto

a dva zelena oka sa dva krvava noža bezbroj proverenih pitanja

prstima koji su započeli i zadojili prvo zapeto čvast kao radosti koje se tek poznaju pitaju se zašto krila koja su kroz

ci svetla koje će probuditi vesnika

otkrije pre ptica i svih koji veruju u

i bez krovova iako su hiljadu godina presadivali

prenosili krvave ruže najmlađeg čovekovog sunca.

samo vreme sve grubo lomi a dobro ljubi i milo osvaja

da to nije zborano čelo neba sad se zna za čučinu legendu i povorku od koje sc očekuje dolazak smelih sinova

kroz vene svoje pesme vraća na pravi kolosek, retvorio u prste koji traže bez svetla i bez jave 7. hlebom.

jer u šumu sveta još niko nije ušao sa umom i Sinovi će doći u prvo jutro i probuditi

sama. da oslobode gnezda obećanog grada

No našlo u meni, to je moj e

eri |: OI Ž

ı

grob ili jedan novi svet

olakšanje rođenja u

sunčevoj misli

je to tako · tamu gledala osvojeno | svitanje .

'sebe. . yr

krila

lice života da se nastavi put

Radostab VOJVODIĆ. :-,

|B_G Lab VOROMLIC UML MIG |___IL __-———

Žao, ja sam ponovo uporedio ta dva stava, ako se tako može reći; onaj koji je imao korena u moćnim Džon

Donovim rečima... »nijedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina... smrt ma kog čoveka smanjuje mćene...«, i ovaj drugi, poznanikov, ciničan, grubo egoističan, | malodušan, usamljenički, pun sumnje. } uporedujući ih, nekako sam spontano po šao opet ka onome od čega je sve ovo i počelo, izvorištu svoga prvobitnog osećanja, onim jasnim, logičnim i poetskim rečima, Hemingveju, Marih i Pilar, Robertu, kao sinonimima 2ža ljudsku hrabrost i požrtvovanje, 74 čovekovu hrabrost, nadu i poverenje... I mnogima kao što su oni, koji su na ovaj ili onaj način slični njima, tamo i ovde, svud...

I tada sam video, činilo mi se, da nijedno od njih, u međuvremenu, čak nije bilo ni oštećeno u meni. Naprotiv. Sad kao da smo imali jedan žajednički doživljaj, koji je od nas napravio neko posebno jedinstvo, neko jedinstvo u različnosti. Svi su oni biji u meni samim faklom spoznaje, sa“ mom činjenicom saznanja, Ja sa njima i oni u meni od trenutka kada sam postao svestan da postoje. Još više: od časa kada su potstakli moju emo ciju da bude intimno sa njima pokre“ nuvši moje ljudsko biće za prihvata“ nje njih u svim varijantama njihovog življenja. Protičući, vreme ih je ne kako spojilo sa mnom, i sad su i oni bili na neki način ja, i ja sam na neki način bio oni, trajnije i dublje. I za; mene je bilo mnogo bolje što je tako,

A tu je bilo i nešto drugo; više nije zavisiho od mene da li ja hoću da se lako osećam ili ne, i upravo Je 0, bilo ono najbolje. Jer čim sam ih upoznao, čim sam Sc saživeo 54 njima, čim sam živeo od njih, čim su bili i meni, ništa više golovo ni sanl nisam mogao da učinim protiv toga. 1 ukoliko sam ih'više upoznavao, ma na koji način, utoliko i moje biće kao da je trajalo više. Još jednom sam se selio svojih drugova, prijatelja, svakodnevice, i lo je ispala zanimljiva računica: količina tuđe patnje ili nesreće koja sc uselila u moje raz“ mevanje, povećavala je i mene, pro“ širivala me, činila me „bližim 1ı ra“ zumljivijim i sebi i drugima; količina tuđe sreće, tudega Žživocla uopšle, koja je postala i moja, proširivala je 1 mene. i što se više ljudi useljava!o u mene,-Što se više moja aktivnost

određivala za njih, što se više Žži duže, pše i ljudskije trajao...

Slobođan DŽUNIČ

KNJIŽEVNE NOVINE