Književne novine

Toga dana, u dva sata, pred odla-

· kući, pozvao me je da se dogovorimo o jednom spisu iz srednjega veka koji mu je bio potreban radi proučavanja. I čitali smo ove reči, ne sluteći u njima pretskazanje: »Čto se? Dnes bezmlvije mnogo na zemlji. Čio se? Bezmlvije mnogo i mičanije mnogo, jako muž golem spite. (Šta je to? Velika je tišma danas na zemlji. Velika tiša i mir, jer jedan veliki čovek spi.)

Idućeg jutra Belić je zaspao večitim snom. 0

Slavni učenjak; dugogodišnji pretsednik naše Akademije i član svih slovenskih akademija; profesor našeg i Moskovskog univerziteta; upravnik Instituta za srpskohrvatski jezik; pretsednik Kolarčeve zadužbine doktor lingvistike i pisac mnogih dela o jeziku, Aleksanjar Belić preminuo je 26 februara, doživevši najveću sreću koju čovek može postići na zemlji: da se ugasi iznenadnom smrću posle plodnog i čestitog života.

Usnuo je za stolom, radeći kao i uvek, u svojoj osamdeset i četvrtoj godini, nakon više od šezdeset godina stalnog, svakodnevnog služenja svome narodu, čovečanstvu i nauci,

Uvek strpljiv, blaga i mirna ponašanja, čista srca koje je volelo ne samo ŽČake i saradnike nego i sve ljude, Aleksandar Belić je i kao kulburni radnik, i kao građanin, i kao čovek mwopšte, bio jedan od najboljih i najznačajnijih ljudi u našem narodu.

Njegov život, služba nauci i otadžbini, rezultati njegova naučna rada, uzdižu ga među prve ljude od oera u našim narodima, uz Vuka, Stojana Novakovića, Cvijića i druge naše duhovne vođe. Redak je tako pun, tako harmoničam život i u mnogo sređenjjim i srećnijim epohama, te je zato Melić više nego iko primer šta jedan darovit i vredan čovek postiže kad se sav preda jednom poslu i kad zna šta treba da čini služeći svom narodu.

Po očevoj lozi iz Sentandreje, a po majčinoj iz Like, on je u sebi spajao pitominu ravničara i krepkost planinca. Kako je bio tihe naravi i stalno u lu, njegova biografija nije nimalo burna.

Rođen u Beogradu 15 avgusta 1876,1) Belić je, pošto je proveo na Velikoj školi prvu godinu, otišao u Rusiju, gde je od 1895 do 1899 izučavao u Odesi i Moskvi slovensku filologiju, da zatim popuni svoje stu-

t Rođen istoga đana kađ i Aleksan-

dar Obrenović, on je na krštenju takođe dobio ime Aleksandar, ali ne po nasledniku prestola, nego po gvom deđi Aleksandru. Taj dedđ, Aleksandar Belić, »činovnik varoškija, umro je u Budimu u jesen 1852 gođine u 47 godini života, kao što beleže ptrotokoli srpske pravoslavne crkve u tom

građu. I baba, »rožđena Vasič« umrla

:e mlađa; iđuće godine, u jesen 1853, u »četrdeset vtorom ljetu«, u istom od »suhobolje«, kako beleži “knjiga usopših« iste crkve. Njihov sin Jovam, otac našega pokojnika, prešavši u Beograd, oženio se ćerkom trgovca Stevana Kokanovića, rodom Ličanina iz hrvatskog Kar-

radu,

lovca.

TRAJNE'"VIZIJE

ALERSANIMN BELIĆ ·

dije u Lajpcigu uporednom gramati-

kom, starim indiskim i litavskim je-.

zikom. Godine 1900 postao je doktor na osnovu disertacije koju je Jagić zbog njene naučne vrednosti odmah objavio u svome čuvenom časopisu „Arhivu za slovensku filologiju”. Već prvi studentski rad Belićev o slovenskom žitiju svete Petke, objavljen 1897 (u izdanju „Ruske akademije« kad je navršio tek dvadeset godinal) doneo mu je glas dobrog naučnog radnika. Posle toga Belić je objavio niz radova, čiji se broj za šezdeset i nekoliko godina rada popeo na blizn pet stotina. Od popularnih članaka, do rasprava i opširnih studija, Belić je svuda, u svakom svom spisu, davao kvintesenciju svoga znanja, važnih naučni rezultata i pogleda na naučna i nacionalna pitanja, što je učinilo da njegov rad stekne priznonje u celom svetu,

lako celovit u suštini, taj Belićev rad je vrlo raznostran. Belić je naj» pre, posle Vuka najznačajniji naučni ispitivač jezika i nesumnjivo najveci lingvistički stručnjak u našim narodima. To nije mala stvar jer valja

ALEKSANDAR BELIĆ

imati na umu da je posle Vuka došla čitava plejada stručnjaka koji su naučnim metodom produžili ono žšto je on započeo kao reformator i revolucionar. Svi ti stručnjaci, Đuro Daničić, Pero Budmani, Ljubomir Stojanović, Tomo Maretić, Ljubomir Mi-

František Halas

František Halas (Brno, 1901 — Prag 1948) koji je izraziti predstavnik češkog poetizma obeležen je u CSR, »kao pisac koji je mapustio socijalrealistički literarni stav«, Nekoliko gođina je prešućivan. Umro je u uvjerenju đa je njegova poezija, anatemisana. Uwoči smrti želio je đa ga sahrane u rođnom Kkraju. Natpis na njegovom grobu danas zvuči i kao protest i kao opomena: »Ovđe počiva František Malas usrećen srećom svoje smrti. Zivio je za života dok su mnogi živi bili mrtvi«. Njegova su dijela prevedena

na, nekoliko stranih jezika.

Objavio je Knjige piesama:

»Sepie«,

wPijetao plaši smrtf«, »Lijeps nesreća«, »Obraz«, »SŠirom otvoreno«, »Lincura«, »Torzo nađe«, »Stare žene« i druga, pjesnička djela. Sastavio je i preveo antologiju narodnih epskih pjesama Jugoslavije pođ naslovom »Pjesme junaštva i lIljubavi«.

„Sp zone

tužna nedjeljna popodneva tužna zbog starih gospa

koje se vuku do prozora utabanom stazom na ćilimu starom stazom

između stola i kreveta između ogledala i fotografija između stolica i lažne palme

i bd

onda naslonjene na okvir prozora gledaju dolje na ulice

otuda ta neutješnost

nedjeljnih popodneva

oči starih žena

isplakane i plahc

tužne i tihe

vi oči okrenute zalasku *

za Vas ništa nije ljepota

za vas ništa nije rugoba

vi oči starih žena

što ne slijedite vrijeme

ne okreću se za danima što dolaze vi oči starih žena

*

ruke starih žena

žute kao ilovača ispod lijesa

otvorene i prazne

vi ruke zguljene i istrošene *

vi ruke starih žena par šuštajućih listova okrenutih patnjom okrenutih molitvom

*

letić i drugi, ipak sa svojim rezultatima nisu prelazili granice svoje zemlje. Belić je, međutim, svojim „Alkcenatskim studijama” (1914), raspravom „O dvojini u slovenskim jezicima” (1932), i nizom rasprava o jugoslovenskim dijalektima, o slovenskom glagolskom sistemu i pitanjima u vezi s tim, rasvetlio i raščćistio mnoga teška pitanja iz slovenske filologije i uporedne lingvistike, o koja su se spoticali mnogi slovenski i zapadno-evropski naučnici. On je na taj način, — pošto se već u doktorskoj disertaciji pokazao kao jedan od stvaralaca današnje nauke o građenju reči, — izbio među istaknute evropske lingviste. ;

Polazeći od srpskoga jezika kao građe za proučavanje, on je na njemu razmotrio pojave i otkrio zakone koji vrede za nauku o jeziku uopšte. Vrhunac njegova rada u tom smislu jeste njegovo po obimu i po značaju

znamenito delo „O jezičkoj prirodi

i jezičkom razvitku”, lingvistička ispitivanja, u dve knjige, u kome je ušao u suštinu pitanja o stvaranju jezika.

Nije, dakle, akt kurtoazije što je Belić jedini izabran za počasnog pro{esora Moskovskog univerziteta i što je to zvanje posebnim ukazom bilo uvedeno specijalno zbog njega. (Zanimljivo je dodati ovde da je Belić bio najstariji živi ruski akademik, izabran još pre pedeset godina!) Isto tako, samo naučna vrednost toga spisa uzrok je što ga po celoj Evropi ciliraju i prevode.

Ali Belić nije samo naučni stručnjak visokog stepena, On je bio i pisac-književnik. Neke njegove raspra ve ustvari su književni ili kuliurnoistoriski ogledi. Takvi su naročito njegovi mnogobrojni eseji i članci o Vuku i Daničiću, gde on s retkom jasnoćom i merom prikazuje najsloženija pitanja našega jezika, Vukova rada i naše književne i kulturne istorije Vukova vremena. O narodnoj i umetničkoj poeziji, o Njegošu, Rakiću i drugim pesnicima on je dao suptilna zapažanja. IJ tim esejima ima pogleda, „zaključaka ı ukazivanja i potpuno novih i potpuno tačnih, te se preko njih nikako ne može preći prilikom pisanja istorije književnosti ili donošenja kritičkih sudova. Duguje mu čak i srednjovekovna naša književnost zbog rasprave o ortografiji u delima Sv. Save, i inače.

Najzad, pravo je pomemuti i Belićev publicistički rad. Vrlo obiman, on se odlikuje mnogim njegovim osobinama, a najpre onom glavnom: da lucidno i svakom jasno objasni i najteža pitanja. U tim spisima se ogleda takođe i Belićeva versiranost i van lImgvistike, u 'mnogim naukama i poJavama života.

O svom publicističkom radu Belić je uvek bio patriot u najboljem smislu reči. Za balkanskih ratova i tokom Prvog svetskog rata on piše knjige ili članke i drži predavanja po inostranstvu o našoj prošlosti i našoj borbi za ujedinjenje na ruskom i francuskom Jeziku, braneći pravedna prava naših naroda na slobodu i pmnezavisnost. Ali je, nesumnjivo, najbolje u ovoj vrsti i možda jedno od najboljih njegovih dela wopšte, njegova

rasprava »Srbija i južnoslovensko pitanje” koja je štampana u Nišu 1915

da bi održale rupčić za brisanje suza da bi održale svetu sličicu u lijesu

da bi održale križ kad već budu zatvorene oči

vi ruke starih žena

*

slare gospe u zakutku svojem zgrbljene i od svijeta zaboravljene

stare gospe čija su djeca otišla i umrla

stare gospe štce ne očekuju da škripnu plaču samo zbog bolesti očiju

*

kose starih žena

u stidljivim pletenicama sivo mirišući

vi kose starih žena

rijekki dime glava koje dogorijevaju šljemovi prostrijeljeni

pepelu poslije slavlja

rese zastava

srebro netopljivo

navučene mrtvačke košulje

mirazu smrti

tuge češljeva

čipke dotrajale

bijeli stide smrtnosti

*

vi kose starih žena

što ne pucketaju više kad se poglade

nitko u njima ne će sakriti glavu

nitko u njima ne će dok kopne ovlažiti usta i

nikome nisu ruho golotinje nikome nisu zavođenje žudnja

*

stare gospe pune tame i odlaženja ruke pale u Kilo dvije mrtve stvari s u krilo u palaču minulog života

o domovino života domovino raspala

god. kao mukopis. (Unekoliko sažeta, objavljena zatim i latinicom 1916 u „Jugoslovenskoj biblioteci” n Njujorku.) Daleko od šovinizma i (raziranja, Belić je u ovoj svojoj raspravi s retkom jasnoćom zahvatio do tančina mnoge naše probleme naučnim

metodom, ipak sasvim dostupnim načinom izlaganja.,U ovom delu ima

vizionarskih misli koje potvrđuje današnjiča ili će pokazati tek budućnost.

Ali to nisu jedini rezultati Belićeve delatnosti. ao organizator mnogih naučnih ustanova i kao pedagog, on takođe ima mnoge, neocenjive zasluge. On je sastavljač lamog „Pravopisa” i pisac školskih gramatika. Četrdeset godina sekretar i pretsednik Srpske akademije nauka, on je potsticao — pa čak i lično izvodio mnoge poduhvate, do najvećih razmera, kao što je, naprimer, Rečnik srpskohrvatskog jezika. Njegovi časopisi „Naš jezik” i „Južnoslovenski filolog” imali su vrlo veliku ulogu m nažem kultumom životu. Zahvaljujući njegovoj nastavi na Ulniverzitem i njegovom negovanju novih generacija naše su srednje i više škole dobijale dobre nastavnike srpskoga jezika. Kolarčev narodni univerzitet, i uopšte ceh Kolarčevu zadužbinu, on je podigao na veliku visinu i tako stvorio jednu instituciju kojoj slične i dostiŽne nema nigde u Evropi.

o smrti, mada je ulazio u devedesete godine života, om je radio s nesmanjenom energijom u Akademiji, u Institutu jezika, u Kolarčevoj zadužbini. Među delima koja je dovršavao, ili su već dovršena, nalazila su še pored treće, završne knjige njegovog kapitalnog dela „O jezičkoj

prirodi i jezičkom razvitku”, još „i „Istorija srpskohrvatskoga jezika”, zbornik o žčakavskim dijalektima.

„Obrazovanje reči u srpskohrvatskom jeziku” i još nekoliko spisa. Neka od ovih dela pripremana su i na ruskom, nemačkom i engleskom jeziku. Koliko je to obiman rad, dovoljao će biti ako navedemo da, naprimer, samo „Obrazovanje reči" iznosi oko biljadu strana.

Svojim studijama, interesovanjima i ljubavlju, Belić je obuhvatao ceo jugoslovenski svet. Dirljivo je bilo videti ga na sednicama, u pozonitu, na koncertima, sa saradnicima i omladinom. Svuda je on stizao. Uvek pun duha, dobronameran i oram za šalu. Kad je jedno posle podne u pravopisnoj komisiji malo zadremao, rekao a „Zanimljivo! Uvek prilikom disusija o pravopisu zadremam, a kad odem kući i dođe noć, onda zbog ovog pravopisa ne mogu da spavam!”

kad je zaspao večitim · snom, tek sad osetićemo koliko je uvek bio budan} ~

Jedan od najbmdmijih Jugoslovena našega vremena...

Božidar KOVAČEVIĆ

MARIO SIRONI: KOMPOZICIJA.

ZNAKOVI U PROLAZU

· Jedan srednjovekovni primorski građ opasan je smeđim ziđinama i kulama po kojima se s proleća zašareni trava i mahovina. U zimske dane niz bedeme curi voda a na puškarnice sleću promrzle ptice. Tri gradske kapije i pokretni „mostovi. Širokim bedemom protiče jedna rečica. Mrki krovovi na kojima je izmenjen samo poneki crep. Uske ulice zadržale su svoje sen ke, avoje boje, svoje mirise.

Kao đa se ništa među tim zidinama nije promenilo minulih decenija, stoleća. Kao da je isto rija okružila jednu svoju ivorevinu debelim kamenim bedemom želeći da je sačuva od pro mena.

I neko sećanje se buđi u vama. Ne jedno određeno, jasno sećanje, nego je to pre neki utisak sličan mozaiku sastavljenom od bezbroj šara. Sastavljenom od mnogih znakova koji znače menjanje. Menjanje na koje smo toliko navikli, da ga gotovo ne opažamo.

A pred ovim spomenikom isto rije, pred ovom statičnošću oblika, kamena, boja, tornjeva, svođova, natpisa u kamenu, zvo nika, portuna, pred skamenjenim oblicima u kojima je takođe neka drevna lepota, čovek se seća jedne nove ulice, pune raskopanog svežeg blata, seća se jednog niza šarenih višespratni ca poniklih ha ledini, seća se celih novih ulica, blokova, svega onoga što je još neuređeno, raz bacano, ali što je zahuktano, o-

mriva nedjeljna poslijepodneva tužna zbog lica starih žema

u njima se ništa više neće odraziti

samo gašenje samo bolest nema uspomena nema maštanja

nema nada ni čežnja

samo starost samo crv koji još spava

vrata vi lica starih žena

sa zavjesom prošlosti što tako teško visi samo kožu odgrnite i to je smrt

vi lica starih žena

*

jasike bez lišća

monstrance nepodizanc

mozaici strasti delte suza

maske nakrivljene PRVU osmijeha

eraldiko bez objašnjenja smežurane jabuke spoznaje

saća iscijeđena zapisi prolaznosti

*

vi obrazi starih žena

od sjena davnih dodira potamnjeli od sjena poljubaca izgubljenih izvjetrila sol suza kraj je prednosti

vi lica starih žena

*

te oči starih Žena te ruke starih žena te kose starih žena ta krila starih žena ta lica starih žena

o tužna nedjeljna popodneva

znojeno u stalnom „naprezanju da se uzdigne na icdini, đa je na neki način: potčini, osmisli, Ukroti, Odista, susrešćete uskoro tu jednu lepu novu ulicu što ;đe paralelno sa parkom iz čijeg vas središta, kao izišao iz mlađe. šume,. gleda bronzani spomenik na kiši. | ;

Posmatrate bronzani, spomenik dok udišete miris mladih borova, taj spomenik sto blista pod kišnim kapima, što pokazuje.rukom na novogradnje u kojima se smeh i plač detihji prelivaju preko balkona,

A onda ste se iz tog severnog slavonskog grada našli stotinama kilometara južno na obalama Vardara, odakle posmatrate panoramu građa u jutarnjoj izmaglici, odakle možete da raspoznate izmešane vitke figure džamija i fabričkih dimnjaka koji kao da čine čudnu, retku šumu na čijoj se površini ukrštaju,' smenjuju dve istoriske epohe, ;

I opet ćete se, ko zna kako, naći u jednoj novogradnji u kojoj se cement tek osušio, gde raznobojni zidovi mirišu na sve žu boju, gde široki prozori sa nekom željom, ili žudnjom, sva kog jutra očekuju sunce. Svakog dana tu sigurno navraćaju budući stanari, radnici su na to već navikli tako da vas i ne pri mečuju. Oni su se iskupili na sredni velike sobe, sede na ·nevidljivim trupcima i doručkuju hleba i sira.

I tako kao u nekom zahuktajom ekspresu, smenjuju se boje, oblici, imena ulica i opet boje i oblici, novogradnje, blato, arhitektura, sneg i gradovi...

Ali ovoga puta nalazite se pred jednim „srednjovekovnim građom tamnih zidma pod čijim bedemom izvire čista zelena voda. U toj vođi poigravaju izlom ljene slike tvrđave, rasturaju se i tonu na dno senke puškarnica.

Cini se da među tim bedemima nema ničeg novog. Sve kao da postaje jedna davna istoriska kulisa zbivanja. Bedemi su stegnuti i kao da ne propuštaju nijednu novu boju, drukčiju od postojećih. Naslage hladnog sivog kamena, memla i polumrak vekova, Nijedan drukčiji: znak života kao da ne može da se uklopi, da se useli i nađe svoje mesto.

Kao da je sav okrenut prošlo sti, nekim uspomenama koje lju bomorno čuva, '

Ali vi znate — grad koji je pred vama ima burnu istoriju. Na morskoj obali jeđan lepi spomenik koji se ogleda u vodi. Poznajete povest o crvenim mor narima streljanim pre četiri decenije i sahranjenim među mladim borovima, Pesnik je o njima pevao... Četiri mornara kao četiri jarbola...

Narasli su ti borovi. godina đali su im vitkost.

Do omalene humke vetar donosi čestice fabričkog dima i šum talasa, ;

Hladne kapi kiše dale su celom pejzažu drukčiji izgled. Davno su iščezle šarene konture leta. U Juci je tiho. Na ušću reke nema ribara. Vrhovi brda gubc se u magli. Brda su hladns i mokra,

Čovek u tom trenutku zaželi da krene nekud daleko.

Sokovi

Ili možda samo da ode do trga i đa posmatra golubove na kiši,

Branko PRNJAT

5

na krstima starih žena

krov koljena je razvaljen samo se bijeda gnijezdi (Preveo Miodrag AŠANIN)

moje stare žene zgrbljene pod svijetom : | —__—— — | __—--S eT IC TC

vi ruke starih žena

vi oči starih žena ri o snažne samo toliko

za vas ništa nije svijet

CO _________________________ _____________ ____________KNJIŽEVNE NOVINE

- li Ovaa: yaya LV