Književne novine

\

.

i

| svakog poslenika

STBATITS HMIRIVILIS ,

Život u grobu a (»Prosvela«, Beograd, 1960)

(Ova hronika iz prvog svetskog rata nema jasnog sižea, | čvrste romansijerske konstrukcije. „Pisac je želeo da što vernije prikaže sve grozote rata i toj nameri najbolje. je odgovarao postupak memoarskog beleženja događaja u vidu. neposlatih pisama, konačno oblikovanih u knji» zi kao »rukopis đaka narednika Andonisa Kostulasa« Zato je delo, po» smatrano kao celina, neujednačeno, ali pojedine epizode „nose snažnu poruku i imaju visoku književnu vređnosk , or

. MiriviHs fie boluje od lažne sentimentalnosti i suvišne uglađenosti, sve je u njegovom romanu kazano pošteno, otvoreno i muški, Život u rovovima, grobovima za Žive, bolest, rane, smrt koja svakodnevno vreba, dakić nmaličje ratna vođenog. bez ja« snog, Gostižnog cilia, sve to đeluje na karakter ljudi. T oni se menjaju: sube se idđeali, sužavaju se vidici, jeđina misao postaje sačuvati glavu i đotrajati do nekog drugog, boljeg vremena, Mirivilis me zapostavlja ni sorijalnu komponentu; u romanu nalaze mesta likovi rainih šićardžija, i oficira ·„Rkarijerista, „profesionalnih predstavnika rame mašine .stvorene rađi svesnog ubijanja. Nasuprot njima stoje seljaci, rađnici, stuđenti svi oni kojima rat ne donosi ništa izuzev međaća, a, preti da uzme i ono najđragocenije — XRšživot. Pisac iz svakog opisa, svakog slučaja traži pouku, đokazujući apsurdnost rata i strepeći đa se suđbina ovih mevoljnika ne ponovi. Njegova poruka ostaje čista i mneđvosmislena i po tome je ova stravična antiratna i antimilitaristička, epopeja istovremeno internacionaino i duboko nacio» nalno delo.

Roman je sa grčkog preveo Dušan Lazarević. TL.

Istorija Slovenaca

(»Prosveta«, Beograd, 1960)

Napisati đobru, „KkKritičku, istoriju jednog naroda iđeal je manje ili više istoriske mnmauke; dobrih Hritičkih istorija, „mnažalosi, ima vrlo:malo.:Knjiga dr Milka Kosy iđe wu red _ onih istorija koje pret-

stavljaju đela trajne naučne vređno-

sti i zaslužuju sva mogućna priznanja, Dr Milko Kos dao je u ovoj knjizi pregled prošlosti slovenačke zemlje ođ najstarijih vremena i slovenačkog naroda, od đoseljenja iz prađomovine do XV veka. Dr Kos je nastojao đa prikaže ne samo političku sudbinu slovenačkog naroda u

==."—=-=zppgp i E E EI EE

imad svega stalo da ostaneš živ — BOtOV si.

Probudiće se u njima sebičnost,

se njihov gnjev: »Šta, ti da ostaneš a mi da ginemo? B nećeš, svi ćemo, ako je kazan — OD-

da da, se svi kuvaju!«

U daliini se čulo huktanje voza. Odjekivalo i toplu septemabrsku noć kao

je kroz mirnu,

daleka, nada koja nadolazi i budi snage. SĐel, muači, nije lagao — jeđan je sat iza ponoći i

tom istoriskom razdoblju već sve vidove njegovog Šivota u prošlosti. On je podjednaku pažnju posvetio i političkoj i vatničkoj i privređnoj i kulturnoj istoriji Slovenaca u Srednjem veku.

Svakako najzanimljiviji za nas je onaj deo Kosove Knjige Koji govori o doseljavanju Slovenaca iz prađomovine u krajeve w kojima i danas žive i o slovenačkom narodnom životu u vreme državne samostalnosti. I u slovenačkoj državnoj organizaciji, i u slovenačkom narodnom. životu sačuvalo se dosta običaja iz prađomovine i Kosova, knjiga zbog toga daje mnoge od Korisnih potsticaja za komparativne studije o uređenju prvih slovenskih država na jugoistoku Evrope. U tom smislu naročito je zanimljivo pitanje izbora vojvođe i način na koji se ono re-

šavalo jer ovaj je običaj, svakako, ostatak običaja iz prađomovine. Srpski i hrvatski izvori za takav način izbora ne znaju. Ne manje je zanimljivo i pitanje formiranja feu» đalnog poretka u Sloveniji. Fenđalnog poretka «„w zapadnoevropskom smislu te reči po Šišićevom mišljenju kođ Hrvata nema sve do 1102 gođine. Srpski feuđalizam istovetan je sa, vizantiskim koji se u priličnoj meri razlikuje od zapađnoevropskog. Kom parativne stuđije, na koje potstiče ova Kosova knjiga, bile bi, dakle, i potrebne i zanimljive. ~

Kos je slovenačkoj kulturnoj istoriji posvetio isto onoliko pažnje koliko i političkoi i prvređnoj. S primanjem hrišćanstva počela je borba Slovenaca za nacionalni opstanak, a protivu asimilacije, Tako formirans pod dva uticaja: rimskim i memačkim, slovenačka je Kultura uvek imala i svoje „nacionalno obeležje. Tome se ima zahvaliti što su se Slovenci i pre reformacije vrlo uspešno ođupnirali germanizacijt. Ako se stvari tako posmatraju reformacija nije bila samo ođiek sličnog istoriskog procesa koji se ođvijaou Nemačkoj, i koji je mesumnjivo 'reformaciju kod Slovenac& ubrzao, več i rezultat čitavog dotađašnjeg slovenačkog macionalnog, u prvom ređu Kkulturmog, razvitka. v

Ovu odlično napisanu i izvrsno Opremljenu knjigu prevela je sa 10" venačkog Dora Pilković-Maksimović.

Predrag PROTIĆ

raspomamiće sumnjalo da

Šef,

jateljske vojske i opreme, »Da«, rekao je taj poznati glas, deću kompoziciju«. | i »los« koliko žele, sramota je ne pustiti las kad od njega sve zavisi. Onda je šef, kao

GYBE KWFESTC:

Na taj način je oslobodio sebe 0o-

baveza koje nameće pisanje jedne

Dalmacija u Narodnooslobodilačkom ratu (»Lykosa, Zagreb, 1960)

Knjiga je osvećena dvađesetoj BOdišnjici narodnog ustanka u Dalmaciji, Van svakoga je spora da se pojavila u pravom frenutku u kome dobija jednu lirsku notu evokacije prošlosti. Njen siže su događaji koji su Se zbili na ovom području u periođu 19371—1944. Vrio burno vreme, prepuno preokreta, prepuno cćlektriciteta neizvesnosti — prelomni period u istoriji jednoga narođa, jedna isto riska, žiža.

Svestan značaja koji materija Ima sama po sebi, autor je saopštava jezikom novinske vesti, jezikom činjenice, elementarnom ·hronologijom, prepuštajući čitaocu da joj đa odgovarajuću boju i temperaturu, da sam sistematiše i wrednije događaje,

đa snagom svoje mašte rekreira ep-

skwu celinu ma, osnevu pođataka koje knjiga donosi.

ovakve maučno popularme publika cije & jedne sirame, i stvorio sebi neograničene mogućnosti u iszlaganju | beznačajnih događaja, imenovanju I nabrajanju i sporednih „njihovih aktera. Tako je omogućio sebi da do-

· nese mnoge dosad mepoznate pođat

ke koji mogu da se iskoriste u temeljitijem proučavanju uloge Dalmacije u revolucionarnim promenama opštega značaja. Po priznanju samoga autora to je i bila njegova namera: »Knjiga nema pretenziju da dađe potpunu historiju NOB-e. u Daimaciji, niti sve ono, što je dalmatinski narod priđonio općoj borbi za slobođu; ona je u prvom 8nređu prilog jednoj potpunijoj obrađi Narođnooslobodilačke borbe u Dalmaciji. Naročiti interes u tom smislu mogu da pobude prve glave Knjige koje donose pođatke o sukobima, iđeologija i interesa raznih stranaka, o politčikoj i socijalnoj dezorijentisanosti narođnih masa o mjihovoj borbi za bolje životne uslove i o stimulatorskoj ulozi Womunističke partije u toj borbi. S. B.

KOMENTARI

Nastavak sa 6 strane

5. Radoje Domanović: Satire. Izdanje „„Nolita“, 1959, tiraž 10.000, honorar 15.000 din. po tabaku (sreća za Lj. V. što naš veliki satiričar nije Žživ!).

Mogao bih ovde dodati i prime~

re sa nešto većim i sa nešto ma '

njim autorskim honorarima, opet bi se svelo na isto. Pogotovo zato što su zaista ti hopnorari prilično iznivelisani,

Napominjem da ukupna knjižar= ska cena citifanih izdanja iznosi 8,600.000 dinara, a ukupan nonorar. pomenutih autora oko 900.000 din. Neka sam Lj. V. izračuna pro cenat njihovog udela u ovoj ceni.

Pošto je, kao što rekoh, povodom moga poređenja sađašnjeg stanja sa stanjem u 1952 godini Lj. V. prvo tvrdio da u međuvremenu nije došlo do stvarnog ' opadanja honorara, on se dalje sasvim spleo i najednom priznao da su sada autorski honorari. u “celini. niski. Ali, ako ova konstatacija ne konvenita mjegovim ošnovnim stavovima, on se požurio da nađe i objašnjenje, navođeći da takvo stanje verovatno pretstavlja neophodnu društvenu korekciju ranijih odnosa autorskih honorara i ličnih dohodaka radnika islužbenika „koji su nesumnjivo bili u korist autorsk:h honorara“. Ako zaita nije došlo do

kad ga već traže. Ima on decu, malo pre se

će da da svoj prilog borbi — svoj glas. Neka" da je u ratu potrebno pustiti jedan poznati glas da bi se uništila puna kompozicija nepri-

bez toga ne ide. »pustite sle-

Neka Nemci sutra viču svoj

eto, voz dolazi. Borci su polegli kraj pruge sa KagtBd, zapitao' tim svojim poznatim glasom

cevima uperenim u ono Što će GOCE Čekali su } onda su zapucali.

da voz uspori a O Dia odo. jednom ponovio svoju Jokomotive zavikao je: »Sate!w Bilo ih je samo nekolidrugim silazili su na peron. Zaii Možda ih i ie, Me Ke ; — ali ipak ovako je sugurnije. Borba

Ra OU O la treba poštovati, Pun je brašna, jaja, irinča i vina. Nije to Istoku, ili ko zna gde E

se«, povikao je Sveta iz noći. varao. Onda je on JOŠ poruku. Neko kod mi smo, ne pucaj ko, jeđan za tvoreni su u stanicu.

ima svoja ovravila, a pravi to je taj očekivani VOZ. šećera. slivog grožđa, Dp oružje, ali i jeste — na

i j i ; biće slau okupiranoj Evropi, zelene uniforme j Ž je voz jaja i Suvog BTObije naoružane za jedan j ije SLOJ i škropi zemlju d uglja i od pare. Bolje da lja nego zelene uniforme. A ono 7 čete i, zna se već, tkad ona nije videla šećer

žđa. Neko je odvrnuo slavine teklo vinc. Šišti tečnost i šoboće, na poronu pocrnelu O ga popije zem! ostalo, njime će se Seoska, sirotinja. O i pirinač, | ib ite suvog grožđa iz Grčke.

snabđeti

Na stanici je zazvrjao telefon: | sa V

grdan, ovde Lapovo, šta je je prišao slušalici: »Kvar na govorio je mirnim glasom. pritiskao je slušalicu kao gom HFyaju žice mogao da Č 5 treskom pađaju iz vagona 1 zemlju. „»Beznačajan Kvar, »biće sve u redu«. Dežurni iz je drugu lokomotivu i hteo talje: »{akav kvar, na čemu i kad popravitia. S Dobro je što je on Ž da treba odgovoriti. govom mesiu? Sve može. »Biće u. redu«, tiva nije potrebna, _ Nastalo je ćutanje. Zna S ćutanje teže nego pucnjava, na čemu si a kad se ćuti, on

nešto što ne, možeš da spteČi u Lapovu

žeš da pronikneš. Onda je

zatražio šefa, njegov, glas lanja, svaku sumnju. Sveta šova je da šef Spava oveka, za takvu Si

šao i satražio slušalicu da Dpus

KNJIZEVNE NOVINE

ko zma da li ona uopš

ozom?« Sveta Iokomotivi«, odJednom „šakom da bi onaj na drua čuje kako sanduci kako vino škropi dodao je Sveta, Lapova ponudio je .dđa zna sve dekvar, ko će se i Sveta je odgovarao mirno. elezničar i Što zna šta 58Šta bi neki drugi na njebi se Otkrilo, ovako ne ı dodđao je VO VOB odi i „sledeći VOZA.

ONA se već, u ratu je

kađ se puca znas

da se nešto smera,

oznaje, Ja do opet snašao, i da nema Žž Č . Tada je sam šef DpriO ti svoj glas —

»Pređajte „kakve

ži, ili na Zapad,

patora,

on to zna, on je

po- protivavionskih

va,

te zna kakav

: „Halo, Ba- je

uktalim dis . nom tišinu no

cili kape uvis

o napadu.

blizini Užica.

gao da

kuća priči su Nemci u šta ne mo- leševe i ranjene.

glas šefa ot- je Sve

i buditi smisla, živi« koja

/

| \| možda, nešto zna — a evo, on ho-

renim do kraja. Očkanjp Topli septembarska noć sva se bila

pretvorila u čekanje, h

škripu i lomljavu. ) vetlost obasjala je nebo. Borci su baHF KBO. — pun pogodak. Jedna akcija a dva voza uništena —d ko se tome nađao? an štab rtu Lokomotiva i dva vagona naletela su u Miloševu na transportni voz u kome 5u li Nemci i BO ROJA borbe sh partizanima na Građini, u . e Nemci su odmah blokirali sta

omak iz hronik LOA uskoro izlazi

čast Dvadesetogodišnjice ustanka)

to darove nosi alOMOrA OOU OR, re žurni u Lapovu je uvijao dokle se mog:o a ODB” da je, strahujući da to i izgovori šapnuo da nosi zelene uniforme. Ne šećer, i ne suvo grOžđe — nego zelene uniforme. Ono što se i tratransportni voz koji nosi vojsku na Istok niko ne može da pohvata račum kuda danjunoću brekću i odlaze VOZOVI Oki

Borci su pogledali upitno — šta sad? Sveta,

bio na železnici, klimnuo je

m prema lokomotivi, Treba je otkočiti i ea aroma uputiti pravo na transport Ništa bolje od toga, vredi ta lokomotiva više od

topova i nišani pravo gde tre-

ba. Nema kod nje vrdanja i promašaja, sam

cilj, i to kakav cilj, dobro naložena, ı skim bocama pušteni su ususret vozu, prema Lapovu. Borac Borozan besomučno vao lopatom ugalj u kazan i kada je lokomo-

brzini ie age aa produži sama, sa regulatorom

leti joj usuret. Lokomotidva vagona Sa oksigen-

je ubacibrektala od napona, iskočio Onda je ponovo nastalo

prekidano dalekim, Za-

em lokomotive. Onda je odjedi prolomio prasak, produžen u

Odjeknula je eksplozija i

odreda saznao je pojedinosti šiptarski fašisti koji su se

mrtvih i ranjenih nije mo?”

TO.

88. Peoudo pbanoViet Seljaci iz obližnjih čali su da je sudar bio strahovit i da igvlačili ispod razmrskanih vagonm Svi lekari iz okoline hitno su · pokupljeni da a brcapoviki ukažu pomoć. To

· se saznalo. i tećena | 48 časova neprolazna.

Pruga je bila ozbiljnije

nike »Izveštaj piše ko preu izdanju »Nolila« u

EKONOMISTE

opadanja honorara, onda znači. da nije bilo ni takve korekcije, a ako je ipak sledila korekcija, ašto ona nije usklađila taj odnos, nego je otišla dalje i dovela do obrnubog rezultata? Znači, sađa bi moralo đoći do nove korekcije. Niko pametan ne osporava čćčinjenicu da cena bilo koga proizvoda, pa i knjige, odražava kompleks društvenih i materijalnih odnosa. Naš polemičar strahuje da bi povećanje autorskih honorara dovelo ili đo povećanja cene Knjige, ili do smanjenja ličnih dohodaka radnika i službenika u grafičkoj i izdavačkoj delatnosti. Cini mi se da ne bi moralo đoći do takvih posledica, mađa nisam sasvim u-

beđen da, naprimer, lični dohoci urednika nekog izdavačkog preduzeća ili nekog neđeljnog lista treba đa budu veći od prihođa jed noga pisca koji se intenzivno bavi stvaranjem i čija bi dela čak i po strogoj oceni Lj. V. mogla imati

·određenu umetničku vrednost. Ad-

ministrativne mere svakako ne bi dovele do celishodnog „rešenja, nego one ekonomske mere koje sam predložio u svome prvom napisu i sa kojima se Lj. V. ustvari složio („Ekonomska politika“ od 5 septembra) prikazujući ih kao svoj predlog. Jednu od glavnih mera pretstavljalo bi insistiranje na sni= ženju materijalnih troškova „proizvodnje. · |

Svoju odbranu Lj. V. je završio preporukom književnicima da •osnuju sopstveno izdavačko pređduzeće u kome bi se sami borili za svoje društvene i materijalne interese, snoseći tako društvenu 1

· materijalnu odgovornost za objav-

ljivanje svojih dela. Trebalo ·je a bude „dobronameran“ do kraja, pa da im predloži da podignu i sopstvenu štampariju.

Miodrag STAMATOVIĆ

ML LJUB4FNA4 PESMA

Jurim za tobom, | · preskačem

i #

Glava vašeg prijatelja

p m visoke pre)

i kasno primećujem

da nemam nogu, tižem

s » hvatam te u naručje i ljubim i kasno primećujem i da nemam ruku, da su mi ruke otsečene i bačene, gledam fe kako si lepa među ružnim stvarima i kasno primećujem da nemam oči, dua kuća koju nisam ni sazidao počinje da se ruši. dan koji nije ni došao | zgrušnjava se u veče, nebo koje nisam ni viđeo već se zatvara, žena koju nisam ni izmislio već odlazi od mene.

Petar PAJIĆ

Dok je prevrtao po policama knjiga

oh, izdvojen u tome neočekivanom času veče bejaše stavilo svoju šapu

na iznenadna lica onih koji su ga voleli.

Glasovi iz vrta, se udaljavahu

i stabla se nisu više videla golim okom.

Toga trenutka možete i zamisliti

kako se radost mešala u srcu sa lepotom sna.

Bio je savršeno spokojan, ali drugi put

mogao se primetiti sa prstom na osnačenom mestu. Imao je izgled progonjenog dok su očekivali

njegov povratak između kola sa upaljenim fenjerima.

Slediti tajanstvene bozive pesnika,

probuditi se nesrećan u starom zlu.

Kakvi strašni prohtevi su unakazili srce

ovoga, đeteta. koje dokazuje uzaludnost patnje.

Aleksanđar RISTOVIĆ

Neka odlase kamere ljubavi

Mito digli smo svjetlost

A nema nikakvog zaborava

Bila je samo krv

Na uzaludnom trgu tišine

· Neka odlaze kamere liubavi

Kao srce nemirne noći

Neka se gase gitare sna

Ali zato treba čuvati plimu

Moji najveći prijatelji

Prema suncu se kreće kiša Pomjera se posljednji čas bure Između praznine i svjetlosti Vidim samo vjernost na usni Đxmorno sunce pada

Sanjalica se pomjera kao pjesma Koja nema svoga zaborava { Grješnik sumraka

Nema svoje tajne

Kao pepeo na kolodvoru tišine Ostaću iza svoga koraka

“Ma se ne bi ugasila pbokolebana žeđ Na trgu zaborava

Neka odlaze kamere ljubavi

Ali zato mi vjerujte kad pada kiša Koja ne može samo umrijeti U ruži velike samoće { Na vratima ranjene ljubavi Grješnik sumraka Može veselo umrijeti. Božo ČOKLJAT

Buna

Ssiđi, plamen je taj bolno nov, više nema ničeg u pustoni dvorištu zemlje, više nema ničeg u pukotinama iz kojih dopire miris „prošlosti.

Ne moraš se, odjednom vraćena sebi,

ne moraš se ponovo grliti sa sudbinom zakletve. Ako te već prihvate ti sinovi, ako te nahrane

ti neumrli sledbenici prirode:

njima bar duguješ sve zube u vilici, sve oči u glavi.

Siđi, tamo je praznik sunca, tamo je

karneval leta, tamo je pronađena maska starih igrača. Dovođe ti žrtvovane, dovode ti iznemogle:

ti si im buntovnik koga će pretući prezirom.

Radomir RAJKOVIĆ

Pravopis

Nastavak sa 1 strane

tipičnija bila težnja za tzv. „korienskim" pisanjem reči koji su toplo prihvatili reakcionarni ı faŠistički elementi.

Ovaj osvrt bio je potreban da bi se uvidelo koliko se mnogo napredovalo. Danas su glavna pitanja, ostavljena budućim pokolenjima da o nj odluče, ustvari Sitnice prema onome Što je raščišćeno. Ona se sastoje iz nekoliko izuzetaka od fonetičkih načela koji su u osnovi našega pravopisa, a “ii izuzeci ustupci su navikama i dupletima koje je mudrije trpeti nego ih goniti. ! tako, kao izuzetak, d ispred s i Š ne pretvara se i t, te će se pisati predsednik, ali potpredsednik, U pisanju futura dopuštena su oba načina, i fonetički i etiomološki: igraću, igrat ću.

· Ispred završetka reči — ski vraća

se jota, te će se otsad pisati samo Šumadijski, a nikako šumadiski. Iza arapskih cifara, kad znače redne brojeve, stavljaće se tačka naprimer: 1960 gođine, 20, oktobra,..

·. Upotreba velikih slova nešto je ma

nja, niti su te novine takve ija se Jadransko more, oktobarska revo-. lucija, ali je zato u nekim „luažajevima logično propisano veliko Slovo npr, Božić). Ne ulazeći u sve

' detalje, može se pomenuti još da je uprošćeno rastavljanje reči na slogove, da je izjednačena pravo=pisna terminologija, da je utvrđeno kako će se pisati strana imana,

i tako dalje.

Dobitak je, ? to veliki „ogična interpunkcija koja će svakako koTistiti razvoju i napredovanju nn= Šega stila i izraza. Velika su korist od ovoga novog pravopisnog ustava još i uputstva povođom ijekavskoga i ekavskoga izraza, Danas u našoj književnosti i javnoj reči gotovo niko ne piše pravilno ıjekavski, jer se u njemu događaju velike promene i Krize. jezik ijekavaca i ikavaca meša se u velikoj meri s ekavskim, a kad piše, ijekavac veoma često ne razlikuje dugo ije i još kad se umešaju ekavizmi, slagači i korektori sa svojim transkripcijama jata, onda nastane konfuzija iz koje mogu da nas izbave samo zaista dobro sročena pravila ijekavskoga izgovora. Dođajmo tome da dalja izđanja sve više ko-

rumpiraju jedan

pa će se onda tek shvatiti koliko e korisno što se novi pravopisni tipik iscrpno pozabavio ovim teškim

pitanjem.

Veoma su uspešno sređena i no= ka pitanja u vezi s latinicom. Pored već pomenutog pisanja stranih imena i nekih termina, konačno ie raspravljeno i slovo đ, koje će se odsad pisati samo s prečagom, a ne pomoću dva slova dj ili gj, te će na primer, u latinici moći da se najzad razlikuje zgovor reči đevojka i djevojka. Dobro bi bilox kad bi se našlo zgodno rešenje i za dž, pomoću koga se piše »tadž= bina i podžeći, mađa se u prvom slučaju dž izgovara kao jedan glas, a u drugom kao dva: d-ž... Ali vreme će svakako naći rešenja i za preciznije pisnaje slova dž, lj i nj,

Duh tolerancije i nenametanja, koji prožima ovaj pravopisni u stav, dopustio je mnoga dvojstva, mnoge slučajeve gde se izraz ili reč mogu pisati na dva nažina. Ovo ne bi trebalo da nas žesti i muči. Mnogo je učinjeno, malo je ostalo da se učini. Poređ dobrog duha trpljivosti stoji još bolji duh jedinstva i — obiman rečnik, koristan koliko i samo uputstvo, pa možđa i korisniji, jer neprav nu reč upućuje na pravilnu, i zata treba da ga na svom stolu drži svaki čovek koji se služi srpskim ili hrvatskim jezikom.

aaa Božidar ROVAČEVIĆ

g

Govorni

kratko je, pa

ijekavski

tekst,

' <