Književne novine

Godina XII, nova serija, br. 135

Sen-Džon PERS

PRED SVOJ POLAZAK U STORHOLM SEN-DŽON PERS JE DAO REDAKCIJI »I„EXPRESS«-A, POZNATOG PARISKOG NEDELJINOG ČASO. PISA, SVOJ GOVOR KOJI ĆE ODRŽATI U ŠVEDSKOJ AK.ADEMIJI MAUKA, PRILIKOM PRIMANJA · NOBELOVE WAGRADE. KAKO JE OVAJ GOVOR USTVARI ESEJ O POEAZIJI, ĐONOSIMO GA U CELINI. Primio sam čast koja je ovde ukazana poeziji, i hitam da je njoj prenesem.

A čast se poeziji ne ukazuje često. To je zato što se sve veće razdvajanje pravi između poetskog dela i aktivnosti nešog društva podređenog materijalnoj stužbi. I taj međuprostor je kutak na koji je pesnik pristao, i ako ga nije tražio, a. u tom Kkutu je i maučnik, koji je-· bez praktične primene wu nauci.

Ovde se čula pošta ukazana nmaučniu, kaso i pesniku. Neka Be bar ovde oni ne smatraju kao braća-neprijatelji. Jer ispitivanje je isto, i ono se održava nad istom provalijom, samo načini istraživanja se razlikuju.

Kada se odmerava drama šavremene naule koja otkriva do matematičke bezuslovnosti njene racionalne granice; kada se danas vide u fizici dve velike vo dđdeće doktrine postavljene, jedna sa opštim principom relativiteta druga sa principom „Kvantalne neodređenosti i imdeterminizma koji če.ograničiti za svagda tačnost fizičkih mera; kađa se čuo najveći naučni novator ovoga ve ka, inicijator moderne kosmologije, dok· je odgovarao na najširu Mmtelektualnu sintezu izrazima jednačina, i pozivao i intuici ju u pomoć razumu j izjavljivao da je „imaginacije pravi teren naučnog stvaranja”, Da išao čak dotle da traži za naučnika korišćenje jedme prave „umetničke vizije” — nemamo li prava da smatramo poetski instument isto onoliko opravdanim kao i logički instrument?

DVA SLEPOROĐENA

Zaista, svako stvaranje duha pre svega je „poetsko” u pravom smislu te reči: i u osetljivoj i spiritualnoj jednakosti oblika, u početku, istu funkciju vrše i na učnik i pesnik, Pa da li se od rađajuće mislJi ili od poetske elipse iđe dalie i najdalje? Iz one jskonske noći, u kojoj pipaju dva sleporođena, jedan snabdeven naučnim spravama, „drugi praćem samo odblescima intuicije, Ko će se pojaviti pre i više natovaren kratkim fosforscemcijama? Odgovor nije važan. Tajna je zajednička. Velika pustolovina poetskog duha ne ustupa ni wu čemu „dramskim ~ 7uvertirama modđerne nauke. Astronomi su sec mogli zaluđivati teorijom Vvasione U naponu, ali nema manje širine u moralnoj „beskrajnosti čoveka — i u toj vasioni. Isto onakr daleko kao nauka i ona uo e: svoje granice, i na či-

” apetom luku njenih gra se lovačka hajka pespoezija nema,

Jer ako

kao što se obično kaže, „aıpsolutmu stvarnost”, ona je ipak Veoma blizu nje svojom žudnjom i bliskim razumevanjem, i na toj je srajnjoj granici ·saradnje, da sama stvarnost u poemi izgleda kao da se tu obaveštava o samoj sebi. Analognom i simboličnom mišlju, dalekim obasjavanjem po sredničke slike, i igrom njihovih veza, na hiljadi spojeva neobičnih i protivradnji i udruživanja, 3 blagođareći najzad i jeziku ko jim se transponuje sam pokret Bića, pesnik se snabđeva jednom nenadmašnošću. koja ne može biti ona ista Roja je i nauka. Ime li u čoveku „uzbudljivije dijalektike, dijalektike koja čoveka angažuje više? Kad i sami filosofi napuštaju prag metafizike, događa se da pesnik iu otkriva metafizičara; i tada je poezija, a ne filosofija, ona koja se pokazuje kao prava „kćer divljenja”, prema izrazu antičkog filosofa Rome je ona bila baš najsumnjivija.

AKCIJA I STRAST

Ali više nego način saznavanja, poezija je pre svga način života — i to integralnog života. Pesnik je postojao i u pećinskom čoveku, postojaće i u čoveku 8 tomiskog~doba. jet je O AČO a odvojiv od čoveka.

Iz poetske neophodnosti, spiritualne neophodnosti rođene su čak i same religije, i pomoću poetske lepote iskra božamskog živeče ze svagda u ljudskom be lutku. I kad mitologije propadaju, ono što je u njima božan» sko nalazi skloništa u poeziji; možda je čak tu i njihova relejna stanica za dalje. I tako do reda „društvenog i neposredno ljudskog, kada hlebonoše iz antičkih povorki ustupaju | „mesto lučonošame, u poetskoj uobrazilji pali se opet visoka strast neroda u traženju svetlosti.

Gordost čoveka u hodu pod gvojim bremenom večnosti! Gor dost čoveka u hodu pod svojim bremenom novog humanizma, u-– niverzalno stvarnim i integralno psihičkim... Veran svojoj Službi, koja | je samo #produbljivanje ljudske tajne, modema poezija upušta se u obavezu, čije ce izvršenje odnosi na potpunu integraciju čoveka. Nema ničega pitijskog u takvoj poeziji. Ona nikako nije umetnost koja okađuje niti ukrašava. Ona ne ističe ni kako bisere kulture, niti trguje idolima ni grbovima, i nikakvim muzičkim svečanostima ne može Be zadovoljiti. Ona se udružuje, na svojim putevima, sa lepotom, najvišom vezom, ali ona nikako nije ni njen kraj ni njena hrana. Odbijajući da odvaja umetnost od života, i od ljubavi saznanje, ona je akcija, ona je strast, ona. je snaga i večno novatorsvo, koje stalno pomiče svoje gramice, Ljubav je njeno ognjište, nmepokornost njen zakon, i njeno je mesto svuda gde se ide napred. Ona ne trpi nikako ni odgustvovanje ni odbijanje. Ona ne očekuje ništa od prednosti veka. Vezana za svoju ličnu sudbinu, i slobodna od svih ideologija, ona sebe smatra jednakom sa samim životom, | ni~

Nastavak nam 5. stran)

dea ac. Će + 4::, 7

VINJETE U OVOM BROJU IZRADIO MILIĆ STAMKOVIĆ

OSL)

BEOGRAD, |I. JANUAR I96l.

LIST ZA WWITDEVNOSMT UMETNOGT DRUŠTVEMA

ANRI MATIS:: KOMPOZICIJA

I opet o književnoj kritici, upravo. o. književnom krjiličaru, o njegovoj prisutnosti, prisutnosti njegove ličnosti, u kritici jednog dela.

..Pogrešno bi bilo zahtevati od Književnog kritičara, koji uspeva da iz svoga rada (kritike, ocene) odstrani umetnikovu (piščevu) ličnost. da u isto vreme odstrani i sebe i.svoj doživljaj sveta, doživljaj određene Životne situaoije. To je onaj problem preko kojega se ćutke prelavilo u svim dosađašnjim našim razgovorima o tekućoj književnoj kritici. Jer, ponovimo i naglasimo! — i kritičar je umetnik svoje vrste, koji zbijeno, zgusnuto, jasno (!) i kratko, na svega nekoliko stranica, govori o određenom književnom delu, o zbirci pripovedaka ili pesama, romanu ili drami. Svako književno delo mora da je duboko proisteklo iz života, mora da transponuje život na svoj osdben način. 1 nije ređak slučaj da i kritičar, koji je čovek. koji živi i diše, traga za lepotama života i koji u tom traganju doživljava, krize: i katastrQie, uzlete i padove, podlegne životnoj materiji koja

odgovara njemu, trenutku njegovog života, ra

dosti, sreće ili pak razočaranja. I tu je sad najvažnije (i možda najbolnije) iskušenje: ispovest, ispovest, koja leži u osnovi svakog čoveka i kojoj teži svaki čovek,

Sme li — pitanje je sasvipi umesno — književni kritičar da se ispoveda, da kaže sebe, trenutak svoga živijenja?! di

Sme! — odgovor je jasan i nedvosmislen, i njemu smo od početka, težili. Ali to »dOzZVOljavanje« ispovesti književnom kKritičaru Kroz kritiku ne sme da se uvek uopšti, ono, naime, ne može i ne sme da usledi povodoni svakoga dela, povođom svega što je štampano. Sam književni kritičar ne sme uvek tome da teži, da, to, ispovest, bude svrha, njegove kritike, njegova govora o jednom književnom ostvarenju. Njegova. ispovest može da ide samo dotle dok je u vezi sa problemom književnog dela o kome se raspravlja, dok vuče korene iz dela, poistovećujući svoje životno iskustvo, svoj doživljaj sveta i sebe, s autorovom interpretacijom određenog životnog materijala. Loša knjiga mne bi smela da svojom tematikom odvuče. kritičara od prave ocene, mađa se i to, ne retko, đešava, naročito knjige bolesno-sentimentalnog Kkarak-

tera u kojima je sve plač, očaj i crnina. Knji-

ličnosi književnog kriličara

ževni kritičar ne sme da dozvoli da ga to Obuzme i savlađa, da u tom momentu da maha svojim osećanjima, svome tremutnom bolu ili radosti, rečju: svome trenutnom raspoloženju, Doživljavanje određene životne problematike, koja je u osnovi jednog dela, može da usledi samo kod dobrih dela, pa i tu s izvesnim oprezom. Krritičar, bogat životnim iskustvom, upravo mora da proveri da li je nešto baš tako,.da Ji se sve u svemu poklapa sa njim, njegovim trenufnim raspoloženjima i životnom stvarnošću uopšte; on mora, na neki način, ı tom mo·mentu, da sebe uopšti i da radius njegovog »trenutnog«e osećanja bude širi, veći i dublji, sa smislom. A svako književnogz delo, bez obzira na vrstu, mora da se oseti,. doživi i proŽivi, Jer, Kritičar dok čita književno delo,

Živi i saživljava, se, poistovećuje se sa svim što je u njemu... I tamo gde su prisutne te i takve, '

makar i isuviše lične ispovesti, ne treba, takvu kritiku nikako i nikada proglašavati impresionističkom-—jer, u svojoj osnovi, do kraja 88gledana, i analitička kritika, u kojoj mi im zetno oskudevamo, mesto je, za ispovest knji Ževnog kritičara. I ta ispovest je samo prividna.

Književni kritičar je, manje-više, uvek u zmnosu, uvek u sebi, uvek u traganju za sobom, u traganju za toplotom življenja, nežnog kazivanja i smirenog podnošenja svega što Život pruža. I tada nastaje njegovo hladnog, ponekad ciničko promatranje i tumačenje umetnine, vaganje njene vrednosti i njenog značaja u određenom trenutku, obično vam vremena. Ali, u biti, njegov zanos ne sme nikada da posustane, da se stiša i da tinja. On mora, da živi, da ot krije lepotu — svoju i tuđu, da bar shvati to. Književni kritičar živi sa tuđim delom i smatra ga uvek svojim, delom sebe, svoga življenja i svoga bivstvovanja. U tome i jesu lepote ba» vljenja književnom kritikom: jer ona ofkriva, Život i životni smisao u nekom književnom delu. Zbog toga ponekad Književna Kritika zazvuči kao pesma, iskrena i bolna, kao ispovest, kao krik i kritičarev eho za nečim što se nije doseglo u životu. Time književna kritika potvyrđuje samu sebe i daje sebi pečat umetničkog ostvarenja. I, još, opravdava, svoje postojanje

i trajamje... Tode ČOLAK

POM AUN MA

O aaa

PO

i i. DZ ON i

Cena 30 din.

Pesma od koga

i Kome

Pesnik je oduvek smatrao svet, celovitim i nepddeljenim i nije se obraćao pojedincu čak ni kad je to činio, niti pak određenom staležu i klasi čak i kad je to želeo, On je imao u vidu pre svega čoveka u kome nije sve ni tamno ni svetlo i njegova nepristrasnost u tom pogledu bila je posledica njegove senzibilnosti. No, to ne znači da on nije imao jasnu predstavu o tome kakvim je svetom okružen, i ma kojoj su strani oni kojima treba da pripada. On se bunjo protiv nepravde i tiranije, politički se do kraja opredeljivao i mogao da mrzi više i strasnije nego drugi, ali na svoj način i shodno svojoj prirodi. I kad se borio za drukčiji svet od onoga u kome je pevao, pesnik je Dpromeni tog sveta doprinosio druk• čije nego ostali. Ne toliko time što je nešto negirao, koliko time što je nešto afirmisao. Ne samo time što je želeo da nešto sruši, koliko da drugo i drukčije iz gradi. On nikada nije činio sa• mo jedno, jer u životu ništa nj je video izolovano. Uostalom, onoga irenutka kada je napisao prvu pesmu on se već opređelio za jedan drukčiji svet, i bez obzira da li ga je video u travi ili vodi, u onome koga iščekuju ili od koga se oprašta, više nego Ga čim drugim Đio je obutzet vizišom tog sveta.

Odvojen od pesme om se Često više angažovao nego što bi se to od njega očekivalo i bio drukčiji no što je izgledao posmatran kroz pesmt. Činio je nekad i ono Što se na Osnovu njegovih pesama ne bi moglo ni naslutiti; bio strasni revolucionar iako je pisao stihove koji nisu prelazili okvire intimne lirike, ponašao se kao građanin a posao pesme kao da je bio ı prvim ređovima onih koji su jue naštvom menjali poređak. Ot đivao se od svoje ličnosti, po» stajao nešto od onoga što je bio,' samo zato da bi do kraja bio pesnik. Zar Puškin njje bio plemić a pisao i stihove koji su u njegovo vreme nosili revolucionarmi zvuk, i zar mnogi koji bi po uslovima u kojima su žŽiveli trebalo da pripadaju proletarijatu nisu pisali poeziju Dprihvatanu od one klase koja je bila protivnik proletarijata. TI zar nama danas nije potrebn8, poezija, i nekih pesnika izrazito građanskih i izrazito građanska, iako u njoj nema, ničega što odgovara našoj današnjoj koncepciji Sveta i Žživota- samo zato što u njoj sagleđavamo svet tih pesnika, originalan i uzbudljiv.

PROKLETSTVO PESNIKA

Oduvek se samo za one naj veće govorilo da su »prokletida, bez obzira na to. što je među onima koje zaboravljamo bjlo takvih koji bi više zasluživali da se tako nazovu. Svakako, zato Što se podrazumeva, da dospeti do onog najvišeg u isto vreme znači i podneti najviše žrtava, odoleti najvećim iskušenjima, No, bez obzira na veličjnu i steben, svaki pesnik nosi svoje »prokletstvo« samim tim što je to što jeste, što je izabrao taj poziv, uostalom, po svojoj volji. .

U čemu je to prokletstvo?

Svaki umetnik, osim one borbe u sebi da nađe pravi izraz za Ono što želi da iskaže, da otkrije svoj svet i taj svet afirmiše i nametne drugima, izložen je opasnosti đa ne buđe prihvaćen, to jest da njegovo delo ne ma iđe na razumevanje, Da bude očevidac kako se njegova vređnost prećutkuje, i ono što treba da pripada njemu nepravedno dodđeljuje drugome. Pa ipak, među umetnicima je pesnik taj koji je gotovo uvek izložen daleko većim opasnos' ia, i to pre svega zato što on operiše rečima i Što njegovo delo može nsjpre,

Nastavak na > stoni

Dragoslav GRBIĆ