Književne novine

redno dobro,

Na koj komemtar „MĐovodom jedne skandalozne isto= članJamkovića, „Skandali u domu Nemanj'Ka · Milorad Janković napisa je odgovor u kome je po O da opovrgne neke od mojih argumenata. Ja nemam ru đa polemišem sa Miyradom Jankovićem i da mu jjašnjavam šta sve on u šioehe napisu nije razumeo, nego · samo da čitaocima jiževnih novina”, dam neka najneophodnija objašnjenja. 1. Milorad Janković poslužio se u polemici dobro poznatim postupkom kome pribe gavaju skoro ređovno lčesnici javnih diskusija, kada nisu u pravu — zamenom teze. Naime, ja sam rekao da je ono što je Janković mapisao „Jneinteligentno, meoriginalno i jadno”. da njegovo znanje ne prevazilazi okvire školskih udžbenika, da je način na oji Janković neke činjenice interpretira „primitivam i da je članak napisan nepismeno, tako da predstavynenaučno, neliterarno i ne ihtelektualno nedonošče. Na to Milorad Janković želi da mi dokaže, ono što ja nisam mi osporavao, da su neke od činjenica u njegovom napisu tačne.

” 2. Janković mi prilično opširno objašnjava šta su to apokrifi i tim objašnjenjem, za koje mu ja đugujem punu zahvalnost, pokazuje da „ne poznaje materiju o kojoj govoti. Sama reč ,a,pokrif” zna či „skriven”, tajan, polulegalan da je to ime dato onim 'Knjigama i spisima koji su obrađivali biblijske ili hrišćanske istorije na način koji nije bio u skladu sa zvaničnim „učenjem i kanonima hrišćanske crkve. „Crkva ih je zbog toga zabranivala i oni du se širili tajno”. (Enciklopedija Stanoja Stanojevića, strana 68). O njihovom bogumiskom karazžteru govore Rački, koji je kao teolog te stvari mogao da zna izvani Daničić, Jagić, _dvaković i manje-više svi

ariji slavisti. Njihovo mišljenje zastupa i Pavle Popović u svojoj „Istoriji srpske

Imjiževnosti”. Uostalom, Janković nije morao brižljivo đa proučava „Hvalov prukopis”, da čita studiju Jaroslava Šiđaka o bosanskoj crkvi (u „Rahu” JAZU 259, str, 68%5), ni knjigu Ivanova „Bogumilski knigi i legendi” (So.Jija, 1925), ni raspravu E. urdeanua: „Apocryphes bogumiles et apocryphes pseudo bodumiles” (u „Revue de ! histoire des religions“ 1950. knj. 130, str. 22—52 i knj. 193 str. 176—918). nego je mogao samo da u „Enciklopediji Jugoslavije” (str, 137) pročita

koji te stvari zna bolje nego jko „od nas „Apokrifi od Južnih Slovena”, pa da se uveri o nesumnjivom bogumilskom · karakteru niza apokrifa.

S. Zbog čega ie malo verovat no da je Rastko Nemanjić čitao „apokrife”? Poznato je,

KNJIŽEVNE } NOVINE

7 eš. Vdost za Wnjiževnost, umetnost i društvemra pitanja

Redđakcioni odbor: # Miloš I. Bandić, Bora Ćosić, # Slavko Janevski, dr Mihailo | Marković, Slavko Mihalić, Čedđomir „Minđerović, Vladimir Petrić, Izet Sarajlić, Vladimir

~ Stamenković, Dragoslav Sto-

janović-Sip

| Direktor i odgovorni urednik: TANASIJE MLADENOVIĆ

Urednik: PREDRAG PALAVESTRA

Sekretar redakcije: BOGDAN A. POPOVIĆ

Iist izdaje Novinsko-izdavačko

M preduzeće »Književne novinea,

· Beograd, Francuska 7. Redđakolja: Francuska , tel. 21-000, tek. račun: 101-707-1-208

Tidst izlazi svakog drugog pet-

ka. Pojedini broj Din. 30. Go-

dišnja pretplafa Din 600, polu>-

godišnja Din. 300, za inostranstvo dvostruko

Rukopisi se ne vraćaju

vrehničko-umetnička oprema: · DRAGOMIR DIMITRIJEVIC

Štampa »GLAS«, Beograd; E sa 8.

čitavog .

KOMENTARI

| |

„dana

iz svih savremenih istorijskih izvora, da je Rastko bio Nemanjin ljubimac i da'se ovaj starao o vaspitanju svoga si-

na, Malo je verovatno da bi

Nemanja, koji je spaljivao bogumilske njige i Š6Eab je zike bogumilskim sveštenicima, davao svojoj deci da čitaju polulegalne i sablažnjive spise, Uz to Sava je, kasnije, ao kaluđer bio najveći dog-

matik među srpskim sređdnjo~

vekovnim crkvenim velikodostojnicima i sigurno je da na njegovo duhovno formiranje nije mogla da,utiče bogumliska literatura. Da bi se tasvo „Otkriće” moglo primiti bilo bi potrebno naći izričito svedočanstvo u nekom savremenom istorijskom izvoru. A, ni kod Dometijana, ni kod Teodosija, takvog svedočanstva nema,

3. Kada sam govorio/o suštinskom nerazumevanju istorijskih pojava i događaja, ja sam naveo primer Stevana i Jevdokije. Ja nisam nigde osporavao činjenicu da su Stevan i Jevdokija imali brač nih razmirica, već sam samo tvrdio da one nisu bile presudne za raskiđ toga braka. Do razvoda braka dolazi u vreme kada je srušeno vizantijsko carstvo, kada prijatelj StVoO Vigantije Stevanu nije više potrebno. Iole inteligen-

' tan čitalac to može zaključiti iz izlaganja Nikole Radojčića i Stanoja Stanojevića, na koje se Janković poziva, dok navod „iz Jirečeka, koji je Janković upotrebio ide u prilog pre mojoj mego njegovoj tezi: „On poče s tim (uđaljavanjem od Vizantije, P. Pr.) da je svoju ženu, carsku ćer ku Jevdokiju, posle uzajamnog optuživanja zbog neverre, oterao...“ I odatle je svakome ko ume istorijski da mi sli jasno da je Stevan počeo da se uđaljava od Vizantije i da se zbog toga razveo sa ženom, a ne da je počeo da se udaljava od Vizantije, zaio što se rastao s Jevdokijom. Posle toga dolazi do približavanja Stevanovog i rimskoj kuriji i Kalajoanu (Leov: „Stefan i Kalajoan” — 1893, str. 13, Kijev). Ruvarac o tome ne govori, ali zato baš na mestu i u raspravi koju Janković navodi kaže da njega političxi aspekt #Vladalačkih brakova ne interesuje. Napis Jovana Radonića, na kome se Jankovićeva argumentacija

protiv moje teze zasniva, ne ·

može se uzeti ozbiljno, jer to nije nikakav naučni rad, već prigodan članak napisan za jedan božićni broj „Vremenma” s ambicijom da publiku razonodi i zabavi, Više niko Oozbiljan ne uzima ozbiljno Pan tu Srećkovića kao istoričara, Da je Janković pročitao samo ono što su o Srećkoviću napisali Ilarion Ruvarac i Lju bomir Kovačević, ne bi sebi dopustio da se poziva na jedmu poluizmišljenu i polufalsifikovanu istoriju.

4. Tačno je da je Daničić izdao „Danilov zbornik” 1866 godine, a isto tako poznato je da se za Danila znalo i pre objavljivanja toga Zbor„ nika, te da je to delo naučnom svetu bilo poznato i ra» nije. To se može ustanoviti iz prepiske Račkog i Jagića, koja se čuva u Arhivu Jugoslavenske akademije u Zagrebu,

a vrlo je verovatno da je Da ničić znao za taj Zbornik i da ga je dobro proučlo pre nego što ga je objavio. Janković bi mogao da zna da u Danilovom Zborniku nisu samo spisi arhiepiskopa Danila, <oji ne govori o Milutinu i Si-

monidi, nego i njegovih u„

čenika i nastavljača koji o to me govore. Ja neću ispisivati sva ta mesta i na taj način zloupotrebljavati pažnju čitalaca i gostoprimstvo „KMnjiževnih novina”, jer takvih mesta ima mnogo. Bilo bi korismo da se Janković sam potrudi i ta mesta pronađe, Jer samo su ti izvori, alt. smo dobro shvatili ono čemu su nas učili Rački, Ruvarac, Novaković i Kovačević, relevantni. 5. Oni koji se bave istorijom kao naukom ne smeju da bilo šta zamišljaju. Oni tre„ ba da znaju. Ja nisam patrijarhalni malograđanin, ni ma lograđansxi patrijarhalac, me ne. ni „bogougodni”, ni „poročni” životi naših srednjovekovnih vladara ne interesuju i sve njihove privatne istorije ostavljaju me potpuno rav nodušnim. Ja samo procenjujem njihovu ulogu i njihov značaj u istorijskom razvitku našeg društva i naše kulture, i mislim da za tu ulogu i za taj značaj nisu presudmi njihovi. privatni životi, | To su objašnjenja koja sam imao i želeo da dam povodom odgovora Milorada Jankovića. Ovim je moj razgovor o člancima M. Jankovića, a ne sa M. Jankovićem, definitivno završen. i

Predrag: PROTIČ

Imesto odgovora Miloradu J ankoviću” NB, MERILIN MONRO

— BESTSELER U AMERICI

Eminentni „pozorišni kritićar sk Bordveja, Moris Zolotov je napisao biografiju Merilin Monro. Zolotov je iskoristio pomalo bizarnu istoriju slročeta koje se probilo do vrhova damašnjeg društva u Americi, da bi istovremeno dao jeđan presek kroz celokupan Život filmskih umetnika = MHolivadu, koji običan bioskopski posetilac ne poznaje. Neđavni raskid braka između Književnika Artura Milera i slavne glumice, u muatinoj meri je uticao na dobar plasman ove knjige, koja je proglašena za bestseler jesenje sezone. XI pored lemđencije da pleni pažnju čitaoca intimnim detaljima, Zolotovu je pošlo za rukom da pruži jednu savremenu i literarnu biografiju, koja je više odraz jednog vremena nego Zapis O životu samo jedne ličnosti,

NEOBIČNA STUDIJA O SA' VREMENOM SLIKARSTVU

O velikanima pariske slikarske škole napisano je do sađa mnogo đela, od Kojih neka imaju zuatnu umetiničku i literarnu vrednost. Al, stu. dija Aleksandra Libermana »Umetnik u svom ateljeu«, znatno ođskače od ostalih baš po načinu tretmana i tehnike izražavanja pisca, Libermamn je pored Književnog pera upotrebio i fotografsku kameru, prilikom svojih poseta velikim slikarima i zabeležio Te fragmente njihovog života i stvaranja na jeđan savremen način, reči”

Povodom pisanja Milo Dora u zapadnonemačkom časopisu »Magnum«

U broju 98, od 31.jula 1959. gođine, »Književne „novine“ su prenele neke podatke i čČinjenice iz čitavog niza napisa dopisnika Tanjuga iz Beča o poznatom zborovanju takozvane organizacije Podđunavskih Švaba, među kojima se nalaze i bivši jugoslovenski kulturbundovci i folksdojčeri. Ovo zborovanje je trajalo, toga leta 1959. godine, više i bilo je zamišljeno ı realizovano na sasvim revanšističkim osnovama, uz pozna te parole i zahteve Nemaca koji su do Drugog svetskog rata živeli na izvesnim delovima nacionalnih teritorija Jugoslavije, Mađarske i Rumunije. Čitava naša štamp3, a i dobar deo progresivne štampe sveta, reagovali su n8 ovo i ovakvo povamniravanje fašističkog revanšizma. »Književne novine« su, međutim, ovom političkom skanda lu dale mesto na svojim stup cima, pored ostalog i zbog toga što se na zborovanju folksdojčera ispoljio i jedan viđ »kulturne« delatnosti i pkultumog«a i ideološkog Oopravdavanja revanšističkih ciljeva Podunavskih „Švaba. Dakle: zato i zbog toga što je na »književnim večerima«ć kulturbundovskih pisaca i u njihovim tekstovima javno ispoljena, krajnja netrpeljivost i stara (ovoga puta dobro bodgrejana) „mržnja bivših nacista-folksdojčera protivu naše zemlje i naroda. U ovom listu čitava ta folksđojčerska fanfaronada obeležena je člankom pod naslovom »Milo Dor — pođunavski šŠva ba« zato što je na tim »knji ževnim „večerima« salcburškim aktivno učestvovao, rame uz rame sa, svojim »zemljacima« (naime: pođunavskim Švabama) i jedan bivši Srbin i Jugosloven, sada austrijski državljanin, Dpublicista i »književnik« Milutin Doroslovac koji piše

pseudonimom Milo Dor. Bvemu ovome treba, dođati jednu takođe „nepobitnu činjenicu da je, naime, Milo Dor (Mijutin Doroslovac), svojevremeno, pre svog odlaska 1 lOgora u Smedđerevskoj Palanci u Beč doterao dotle u pogledu

sticanja poverenja kod logor skih vlasti da, je, u logorskom listu, čiji je urednik bio zloglasni ljotićevac — upravnik. logora Milovan Popović, pDostao glavni uvodničar i sarad nik »kulturne rubrike«. Poslje rata, da bi zataškao svoju prošlost, Doroslovac je razapeo „svoje mreže na sve strane i u više navrata, tu i tamo u zapadnonemačkoj i austrijskoj. štampi i nekim periođičnim publikacijama iu speo da plasira izvesne tekstove nekih naših domaćih pisaca, trudeći se pritom neobično vešto da taj viđ njegovoOg rađa ne ostane nezapažen, i to pre svega u našoj zemlji, kako bi maltene dobio ulogu nekog nezvanićnog jugoslovenskog kulturnog atašea u Beču. U tom

svom podubvatu bio bi skoro sasvim i uspeo da nije odjednom izbio politički i kulturni skandal u vezi 5 Tnjegovom saradnjom s podđunavskim Švabama.

O neprijatnim stvarima i neprijatnim ljudima, OE imaju crnu prošlost nije ni malo prijatno pisati, Čak i onda kada je reagovanje i nužno i opravdano, i 5 kulturnnog i s političkog gledišta. Od ponovnog prežvakavanja takvih veku u ustima ostaje neka neprijatna „aroma. Skandal koji je, međutim, nedavno iz-

stvari uvek ČO-

bio u francuskoj kultumoj javnosti oko dođeljivanja nagrađe Gonkur rumunskom e migrantu i bivšem dfašističkom propagandisti Vintili Horiji, jasno pokazuje da ti i takvi elementi svakim danom postaju sve agresivniji, drskiji i bezobzirniji, utoliko pre što im mnogi »široki« i »dobroćudni« „ljudi pokušavaju da progledaju kroz Dprste, u ime nekog trulog liberalizma i trule demokratije koji sa stvarnim liberalizmom i stvarnom demokratijom nemaju ama baš nikakve veze. U slučaju Horije, francuska, javnost je bila jednodušna u oceni đa je do takc skandđalozne greške došlo pre svega zbog toga što se nije preispitala prošlost, jednog emigranta koji je, uz to, svoj roman »Bog se rodio u izgnanstvua, ni manje ni Više, poslao pariskom izdavaču direktno iz Frankove Španije, gde je, sve doneđavno, godinama živeo i radio. O drugim reciđivima teške prošlosti na planu politike i kul ture, ispoljenim poslednjih go dina na raznim stranama sve ta, ne želimo ovog puta ni da, govorimo. Ne bismo više govorjili ni o Milutinu Doroslov cu ili Milo Doru, jer je njegov slučaj jasan kao dan, da nas i prošlog, a evo, i OVO puta nije povukao za jezik. Ujeden istinitim. a neprijatnim činjenicama o sebi, Objavljenim na stupcima OVO lista, on je čekao prvu pri liku da se »osvetidć. I ta »prilikac je došla. U avgusOVAROD3 broju nemačkog časopisa »Magnum«, koji izlazi u Kelnu, Milo Dor je, s brđa s dola, uostaloni kako je najbolje znao i umeo, pod vrio karakterističnim i simptomatičnim naslovom »Ne Moskva, nego Pariza, dao za nemačku javnost jedan informativan prikaz o stanju i strujanjima u savremenoj jugoslovenskoj književnosti. Svak ima pravo, ba i emigrant njegovog kova, da, prikazuje Ovog ili Onog na šeg pišca, ovu ili onu našu Mojbavit aj u svetlosti kakvu sam izabere, utoliko ex kad je reč o informativprikazu, „namenjenomi

Čitalačkoj publici koja, i kad bi htela, ne bi mogla i ne

· može da zna ni ko je ko ni

šta je šta. Međutim, Milo Dor je, iz sada sasvim ?poznatih razloga i pobudđa, taj svoj sasvim informativan pri kaz završio, evo, ovako:

»U jugoslovenskoj književnosti ima, naravno, i opskurnih likova koji nedostatak žalenta pokušavaju da rekompenziraju preteranom denunci jantskom (sic!) revnošću šadnovljeva kova, kao Tanasije Mlađenović, liričar provinoijskog značaja, koji je doterao (sic!) do glavnog ured-

nika »Književnih novina, zvaničnog organa (sic!) Jugoslovenskog književnog saveza,i koji, sa nekolicinom istomišljenika, nastoji da ostvari diktaturu „osrednjosti. Ali dokle god Jugoslavija bude želela da očuva svoju nezavisnost biće joj potrebna mođema. slobodna, nekonfoTmistička književnost«.

Nema, šta, ubuduće će jugo-. slovenska, književnost i jugoslovenski književnici — ako misle da stekmu primĐDmnnje jednog takvog međunarodnog autoriteta kao što je ovai publicist ljotićevskog logor#škog lista — zacelo morati da primenjuju i njegov moralni kodeks i mjepove političke (besplatne) savete!

I, na kraju, poslednja poruka za grešnog diiaka Milutina Doroslovca (kad smo već i ovako i onako, okrenuli na Šalu):

»Sam si to hteo, Žorže Dandđene!«e

O. ZEKAVIGA

ma i slikom. Libermanov rad na ovoj knjizi je trajao skoro četiri decenije i zato prikazuje slikare u raznim favama njihovog života i razvoja. Knjiga počinje serijom fotografija i obimnim intervjuom sa Matisom, pa

preko Muo-a, Braka, WUhrila, Suzan Valandon, uvođi čitaoca u svet mašte Kandinskog, u Sezanov atelje u Eksu, Moneove vođene vrfove u Živemu i Šagalova potkrovlja na Montmartru. Uz Živu reč samih slikara i njihovih duhovitih i tužnih razgovora sa Libermanom, čitalac ove knjige dobija najpotpuniji uvid u jeđan svet toliko različit od svakiđašnjice, kakav retko može da do„ čara ijeđan film, baš zbog njegove duboke autentičnosti. Uz Knjigu je dođata i pažljivo odabrana zbirka najboljih reprođukcija ovih slikara,

POPULARNOST ILJE ERENBURGA U ENGLESKOJ ~

Među savremenim ruskim piscima, koji su ove godine bili najpopularniji u Velikoj Britaniji, Ilja Erenburg je među prvima, mađa Šolohov neđvosmisleno vodi sa svojim »Tibim Donom« i »Uzoranom leđinom«. Sada su izišle dve Erenburgove KnjiBe »Kravljenje« i »ProIžće«, koje predstavljaju dva đela jedne trilogi» je, koja još nije završena. U ovim Kknjigama Erenburg pledđira za Kkravljenje ne samo wu hlimatskom smislu, nego i za otopljavanje leđa u ljudđskim srcima, politici i socijalnim odnosima,

USPOMENE MARSELA PANJOLA

Poznati francuski pisac i filmski vređitelji Marsel Panjoi, član Akadđe- · mije i jeđan od »besmrtnika«, obia_ vio je pod naslovom „»MDani su bili Wrakti« zbirku sećanja na svoje đečačke đane. Kao i sve zbirke ove wrste, koje su izišle iz pera reno miranih pisaca, i ova. obiluje lirskim opisima prirode „i neoskrnavljenom ljubavlju prema roditeljima. Živim i

dočarava

bogatim jezikom „Panjol atmosferu francuskog Juga i karaktere njegovih Žitelja, na način Moji umnogome podseća na »Pisma iz mo» jeg mlina« Alionsa Dođe-a, koja je Panjoil i preneo na film. Dirljiive sm stranice o njegovoj prvoj ljubavi za

koje Kritičar »Monđa« najpoetičniji ređovi Francuskoj posle rata.

kaže da su napisani ww

ANA KARENJINA NA SCENI SAVREMENOG POZORIŠTA

Ređitelj Minja Deđić napravio je dramatizaciju poznatog 'olstojevog romana »koja se oslanja ma 'Tolstojev roman, a u isto vreme građeni, je na principima antičke trageđiic«. Na premijeri koja se očekuje sre”. đinom februara tri glavne role Anu, Vronskog i Karenjina tumačiće maši poznati giumci Olivera Marković, Voja Marić, Rađe Marković.

Obaveštenje pretplatnicima OUMOLJAVAJU SE PRE: PLATNICI DA OBNOVE PRETPLATU NA »EKENJIŽEVNE NOVINE« ZA 1961. GODINU.

PRETPLATA IZNOSI: 600. — DINARA GODIŠNJE (ZA POLA GODINH! 300.— DINARA), A ZA INOSTRANSTVO

DVOSTHRUKO.

PRETPLATA SE UPLAĆUJE NA ŽIRO RAČUN BROJ 101.707-1-208 KOD KOMUNALNE BANKE GRADA BEOGRADA, ILI NA BLAGAJNI »ENJIŽEVNIH NOVINA,

BEOGRAD, PRANCUSKA 7.

|__SRLUNJIANHUNJULJULN JB JLUNU0J 000 0301u La 011. "000< 170139) 93 35/*.–"5"%09001 "1 |