Književne novine

lb ATNJ by

— Ljubiša JOCIĆ

| | i

jet, MN, |O eX ja. i a

i L_.Ž e si što tečeš međ zubatim stenjem, · ~ JJ | se BI tla pb a kao žvali konj e „Ž )

u mraku čeljusti planine, u planini |

čeljusti mraka, zubata tečeš vodo, .

lobanjo bistra i prozirna u staklu vođe,

ruko što is kolevke ničeš, ŠšlO sami sebe

miješ u svome &Opsivenom BDnU. ·

Ko nokia nagraBaličih misao kroa moju

lobanju na, kamenitom ivome dnu, golom,

jer nije imala vfemena da se idhvati ye

riba se lagamo belasa pod belom čeonom \ kosti, plazi se kroz zube kao slihav

jezičak i sene krljuštima kao iUnezvereno

oko. Mogu da počivam kao tajni

izaslanik tišine,

Ruka si što kolevku njiše teških brda

Mai

| A 4 | , Noć 1oBe kao ŽVer kfv ove vode, vođa ova. kao zver liže mokri trbuh mraka, stepehiće planine mraka koje nikud ne vode. Loče noć tišinu kao najdublji život, loče je kao ijubav iz najdubljih neđara, srca.

Jedna čaura od mehka, kakav je leptir smirti

iz nje igleteo, jugma. JOOJ na Malom srebrnom žalu manjem. od ruke bebe zvonilo je od ?okliča kao limena truba, jedno parče bikanine, čČupave i kockaste nekog jeftinog Rhabuta grejalo je plamenom

grudi ustalasanih nadom, dronjci podrtih cipela Sphlih 88 fiOgu BCO Bi koračale kOrBMNOPI

Sedam milja. Ki+pe, starudije, parčići, odlomci poćepane torbice, kao tborčoi neke slavtie epohe,

i kao da nije to dubYište, ni lepota muzeja,

već kao da šu Svi još tu živi i Pfisiikni.

Noćas kad si došao kući na kraj ove reke,

evo ih odskaču lakše od plute u tvojoj peni, na kraj reke života sa grudima bršljanom

što u srce ne difh, Ti ORO he primećuje, mesečine bpokidanim sapunicom žagora,

i vrtlog se okreće nad tobom kao misao tvoje kad si slamao vetar, lomio irnje vetra,

dece oko tebe koji se njsi vratio, brao bkrnjine nada, spalio jabučicu grcaja,

·kad si heispavan kao san gazio ovu vodu,

kad si šadio kapi kao zrhevlje novog žila,

sa mazrnicama jeda na džinovškim usnama, SpreMirilm za, hovć reči, kađ si odrao Ožiljke

Svih redom očajanja, kad i razlistanih, razgranakih grudi baratao bo krvavoj utrobi slobode

| napetoj od rađanja, kad si sgađen od bati ~

Toga si se i plašio da ti ne izmaltne razigranih damara radosti povraćao od sreće, ı mnogoljuđo vreme Pelehook0o Đražno Čuđovište, kad si šlamao ijučeve Svih starih nebesa pljujući gladno ti NMfce ljubiće noć, oći de da Čuvaju na ljuti vetar prkosa koji te manese, kad si ridao sva draga lica drugovi ŠtO hađoše u tmini od i kolosalhog, nerazumljivog nicanja

vrata života. O kako je voda nosila vrela tela, budućnosti, kad si Joj bio Otac i majka, hertazuman, ledena voda nestajanja, Kako je heprifičtno odnela, netnogBuć, bli nisi pao na dvojke smeha, ii nisi

to toplo ljudsko me80 da bi Svojim ubotrom špao ha krivudave tokove ove reke, ti 5i

tt tišinu obilla Mošti, | ha svome butu oštao.

Ne povijaj se noći od pčelinjih kapi plača,

ne juri mesečino up stepenice planihe pune kao

pun vrčČ vode života. Kojoj li je travki noćas

kao devojei narastao kradom trbuščić, Smešna i besciljna plodnosti, nisi ti jedina spasla ovi hOćĆ Od zaborava,

Ne sapinji reko iz petnih žila da še izvučeš iž OVOR kamena, neka te he plaši samišljen hitac zore

koji kosti u plato sunca oblači. Da, u Život,

ZORAN PAVLOVIĆ: GBNEZA Ugaliud sve tvoje muke kad je na kraju isbalo

i dobio Sto si zaslužio! Da Su sve ne. Bravdo igpravljene, da ređi živeti Život ao Što je vol — gledajući po Sbprovodu, — a ti si hajbolje 2nmao — i čakio e 860 da je to laž: ti si to ismejavao, fh. dopustio si da safm budđeš ižipgran! DOopustio si đa Sude. luješ i fmaskaradi, Da si Odmah umro a sve to fe bi bio Vremena! Novine ne bi ni objavile! Bve bi izžigrao! Kad bi se setili + tebe Već ne bi bilo! Ne bi ti držali BOvOfe ugojehi ljudi bez talehta Koje. si uveh mtzeo, koji su ti tivek — ja mam kako to ide, jadhi moj, — bodmetali klipove i koji su najednom 5 ostali da te tumače. Da si odmah otišao to bi svima fijima, bio šama?! Ovako Su Oni »bOg kojih si morao da umreš, ispali tvoji dobro tvoti, branioci, advokati! A Zbog Svoga topa, jedinog čovekš koji za tebe itha razumevanja, koji Zbog tebe rizikuje da” dođe dO Dprosjać. ko štapa, mene Nad pristaješ da iždaš! Pa je P to pbfavo? Da je tebi taj mesec hešto Pnačio ja me bih žalio BtO rizikujem; oVako BaBvim HeWmišsleno ioram da čekam, da na spavam, dB, pođem možda tvojim stopamh. Jet, kao i ohda pted tvoji Bmrt, samo trebh da se sana i svi Će se praviti da ie vole, da fe ocene, da, im je Bidlo do tebe, i ti (ćeš

Veliki lešinar sa ogromnim rasponom krila

kruži uzalud nad tvojim bisttmi tokof, had tvojim jezivo proitnim očima, leži gola ObšBia

puna šljunka. Bam si ha Položaju vrefnefia,

koga i nema jer si sam.

jet ru-

„Svet umetnosti“

•.r

Ko će da imenuje sve kosti uvek budne vode, ove vode čiste kao kažiprst dečiji

Što se vuče između kamenja, Čuj. Odakle si, ovo nije bio izlet dai, se uči botanika,

ni plice misu maboravile bitku, i spremfre su da prnu, jer im 86 čihi da od vzvižđuka Metka još ponekad zabridđi u kanjonu vetar,

tika „Paradoksi jedne smrti“

sbirke

Miodrag ĐURĐEVIĆ

Gospodin Žorž, koji je isto tako mogao da se zove i gospodin Džoh ili gospodin Gi stav, zvao se ipak gospodin ŽOfTŽ i bavio še metafizžićkini pitanjifrti: Šta, Pfiači mesec dana u životu jednog čoveka? Šta je mesec dana u životu jednog bolesnoF čoveka? I iajžad: šta je mesec u životu jednog čoveka Oosuđnob da umre?

U svim slučajevima odgovor je bio gotovo ništavan, a u posledhjem je bio favahi huli: poslednjih mesec dana nisu zaista ništa zriBčili, a, ako se tako može feči, ŽiVOL gOsDodina Žorža zavisio je od takvih ništavnih mesec dana! Od izlišnih, nepotrebnih, bez ikak• vog značaja mesec dana, zavisio je budući život gospodina Žorža. DB bi se BhvBtila, niš: tavnost poslednjih mesec dana, tfeba dodBti da to nisu bili poslednji dani, gospodina, Žorža (kad bi mu zabludom možda izgledalo da oni imaju nekakav veliki pa čak i univefPpalni Pfia+ :9ei ), nego poslednji dahi Basvim drugog Čoveka i to Čoveka koji ih je već iskofistio još be pedeset godina! To je za goBpodiha Žorža bio savršeni paradoks koji ga je neprestano zbunjivao: sve je bilo u skladu, sve je bilo ragufnljivo, ali taj poslednji mesec ičagčiVaoO je MB bunu i nikako nije mogao da se podvede pod

neki razumni razlog. »Dragi #iojd, EFovofio je

gospodim Žorž, »da govorimo otvoreno: šta je tebi značio taj mesec? Zar nije bio ispunjen mukama? Zar nije značio samo žfiepotfteb: no zakašnjenje? Zar nie bi sm#ft bila sagsvihn drukčija da je došla mesec dana ranije, odnosno na vreme? Taj tvoj mesec ispumjeh tefnmperaturama, bolovima: nisi THoBao dB dišeB, da jeđeš, bio si samo patnja: za? fTiije bilo bolje da si to sebi uštedeo? Zaf nisu Svi TBZ“ lozi humanosti bili na tvojoj strani da to učiniš? Zar ima smisla tako do TosledhjeF časa voditi borbu unapred osuđenu na heuspeh? I to ti, čiji je ceo: ivot bio uzaludni borba, mučna i uzaludna borba brotiv nedaća: zašto bar na kraju nisi to izbegao? 'i onaš da je meni poznato sve o tebi i da možemo đa BOvorimo otvoreno: zašto nisi umro onog dana kad si legao u krevet? Ne bi ni mao da ćeš umreti: bilo bi kao da si zaspao! Ovako si morao da saznaš: ležao ši i hladnoj Sobi Bam, niši čak ni imao šta da jedeš, nije bilo ni koga da čuje tvoja samrtna bunćahnja, ako 56 u njima krio neki smisao! Pa ba đa Bi rf dio! Da si nešto urađio uprkos svih muka, ja bih ti prvi skinuo kapu: ali ti Vflo dobro znaš. da nisi! I kome je koristilo tvoje tako dugo umiranje? Čemu sve to? Zar nije bilo i u tvom interesu da si bpostubio drikčije?ć

, Gospodin Žorž je šetao i iščšuđavao se. Onda bi se zaustavio i ponovo nastavljao.

»Ne kažem da si to namerno učinio. Ne kažem da si još onda, imao nešto protiv mene; ali, priznaj, da je moje uzbuđenje sasvim razlokno i da u krajnjoj liniji ja danas treba da plaćam račun za tvoje imifdnje! Ja čak idem tako daleko i verujetfh đa bi ti možda umro i ranije da si mao za miene, za ono što ja danas za tebe nameravafi da učinim, ali zameram ti, što to nisi učifilo i zbog sebe. Naravno, ti nisi slutio kako će sve izgledati posle tvoje smrti, ali kao čovek od duha, kao pronicljiv čovek što si možđa uobraža• vao da si, ti si još onda morao da predvidiš sve posledice jednog ovako grčevitog i prođuženog umiranja! Ti si svojom Smirću izazvao pravi skandal! Da si odmah umro smrt bi bila normalna, ovako je po ffišljenju švih ljudi, bila, čudovišna. Slikali su te kako 1l6žiš mrtav, opisivali su tvoju sobu plnu miševa 8 kojima si se u bunilu otimao za hrafiu, Opi8iv&li, izViril što moram da kažem, prljavštinu tvoje sobe, tvoje neobrijano lice samrinika; ti koji si

PRIĆa „KNJIŽEVNIH NOV/Na”

Piveo tako povučeno, dobio si žalosniu replitas ciju jednog ubice ili proneveritelja, umesto da si otišao tiho i mimo kBo što si Živeo. A Što je najgore, zbog sveg toga miehe danas ivaljuješ u sos i stavlja8 mi nož Bod grlo! Ako su tvoje muke u heku ruku bile tvoja Stvar i tvoje pravo, jesam li ja to #aslužio odi tebe?«

Kao što je sasvim famumljivo, ša još živog čoveka, sve žalopojke i jadanja gospodina ŽorBa, koji se ipak tako zvao, gsavršavale su se Tijim lično i oh bi umrlog vodio u magacin, odnosno razgovarajući s njim, sam tamo odlazio i otvarao vrata. Magacin je od poda do tavana bio pun knjiga: bilo ih je toliko da Su se jedva olva?ala vrata i uvek bi pritom poneka pala s gomile, Gospodin Žorž bi je podigao i brišući je laktom mastavljao ram govor:

»Vidiš«, trijumfovao je on: »sve je ovde: tvoja sabrana dela! Bve što si u životu nnDpiBBaD do onog fatalnog ftreniuibka kad si ispuBtio pero iz ruke i kađ je tvoj preostali život postao besmislen. Sve što si uradio dok je

tvoj Život imao neku svrhu. Naravio. jasno ti je da zasad knjiga ne može da ima koride i da nosi tvoje ime, šMli, ako ćeš da budem is: kfen, sam si za tO kriv. Jef da si umro na vfteme knjiga bi ovde -stajala 85 korićama, ne bi izgledala kao da joj HMedostaju oči: korice Bu gotove i čekaju u štampariji Bamo da im se udari otisak naslova: ali zbog tebe to he smem da učinim! Zbog tvog odugovlačenja moram još uvek delu stvar da držim u taj nosti! Da si odmah umro knjiga bi kroz dva daha mogla već da bude u izlozima knjižara, Zao ti je? Žao ti je, naravno, što moraš da čekaš, voleo bi da vidiš knjigu s koricama, gotovu, kako še šepuri u izlozima DO celoj zemlji, šta kažem, Đo svim kontinentima, kako vogovima, brodovima, avionima ide na sve stra: me. sveta! Misliš da ja to. ne bih voleo? Da he bih želeo da uštedim sebi mesec danh hnesba• vahja! Mesec koji mi meće biti ništa lanci nego tebi tvoj — Bli ti si Ba svoj sam kriv = a ja? Zašto ja da blaćam tvoje umiranje! Ako si ti celog života bio nepraktičan i tako si umro, zašto da ceh tvoje nepraktičnosti

· MMILIJA GLIŠIĆ: TORHZO,

PARADOKSI JEDN

ripove Miodraga Đuarđevića uzeta opisne

P

k

||

blaća jedafi praktičan čovek ni kriv ni dužan” Jer, da govofimo otltvoreno, da Bam za OVO zao, ja u celu Sivar ne bih ni ulazio! Ptrizhajem! "Tebi je milo kad vidiš magacin puh tvojih knjiga a zžaboraviljaš da se upitaš šta je meni sve to trebalo! Jer ja Sam saBVitn lepo mogao đa živim i bez toga! Sasvim lebo. Tebe je baš briga i ti bi možđa uživao da sad još neko napuni magacih tvVojihi knjiPama, da to ičine svi izdavači ma sveku! Da Svi magacini budu puni tvojih Knjiga! Što bih ja pritom probao tebe nije briga! Tebi je svejedno ako za ovih mesec dana još heko doBe 1 ovu iđeju i dok ja čekam da prođu ani LIvog umiranja, pripreme ove iste ige, da bi se u olučnom trehutki, hm. Bad je smrti, svi pojavili i ja hafavho bio Botpuho uprobpašćen, jet sam bio fišdivan ba i tvoje knjige Sve uložio! Nisam bio dovoljno obte#80, nisam o tvojih poslednjih miešec daha uopšte razmišljao, fisarni i tom trefiutkkii ni zapažao da Su ohi ža mehe fatalni, Šta će biti ako je neko prokljuvio kakve sam ja to knjige u boslednje vreme štamnibao? I&ko Sam

sve to radio krišom šta mi vredi MBd ti kBO da si se trudio da tvoja smrt bude što buč nija, pristao si da se mesec duafiš ĐakJefib mučiš samo da o tome posle pišu Tiovitie! Zar nisi na iaj način svakom omogućio da le iščačka! Mi smo savemici od Mojih je samo jednoj strani stalo da poštuje tajhi i samo jedna strana ulaže! Ako uspem 11 šVOTH poduhvatu sve će to biti u tvoju Slavu, a ti si spreman da me izdaš i u svoje vreme dok si mogao nešto da učiniš nije ti ni padalo na um! Čak da je bilo po tvome ti bi mirno ležao još jedan mesec, još dva, tri, godinu: ti bi se tako ponašao da te sama smrti nije preduhitrila! A možeš li da zamisliš mene još godinu dana 8 punim magacinom? Ne, to nije

·fer. Umesto da si odmah sve raščistio i da

knjige kroz dva dana budu u izlozima, ti si sam nepotrebno razvlačio i doveo u 6bBBWhnosf, da se sad cela stvar raspline. Jer ako tebi izgleda da bi bilo mnogo bolje da i drugi saznaju — i ako si zbog toga izbegavao da odmah umreš — ondal se Prdnmo varaš! Ja ti kažem da Dprošlava tvoje' pede< setogodišnjicće ima smisla sa* mo alo je jedah čovek uzme u svoje fuke 1 Organizuje! Ako to još neko učini, ako se svi baće na Štampanje tvojih dela, cela stvar je bropala i knjige će ostati u magacinima Jer, doPvoli, ti ipak misi takav pisac! Nisi takav da Svima možeš da dofieBeš novac! Ti si bio pisac koji bi #a Svoju posmrinu sla< vu najviše lučimio da je umro odmah kad je legao i koji je po svojoj vrednosti ipak Pebalo đa ufnre nečujnije! To bi bilo u skladu i Bh tvojim delima i ži« votom: samo bez Behzacija! Ako mogu tako da kažem, tvoja . sm?t je Gdezžavuišala ceo tvoj

članci u hovinama, pa, blagoda-– Yyeći njima, Bahftana o državnom trošku, s muzikom — dopustio si da država Moja ti nije ništa . dala zataška 8Ve tim bpogrebom!

E SMRTI

život! To đugo umiranje, pa.

fiožda biti naivafi pa ćeš im Vvefovatli i biće ti milo što to hnidsatt Bamo ja; a BVe je to laž Mao i onđa! Sve to treba da posluži u druge svrhe: videće umoBah posao, i ti ćeš biti Samo pafavšim! Ja sam jedini kome ja iskremo sialo, koji je svoju sudbinu s ivojom vezao beg ostatka i koji je to učinio pfa svih; zar sam Fbog svega toga zasližio ova muhe? Ima toliko drugih pisaca koji su imrli na vreme, kod kojih ne bi moralo sve ovako da imgleda, ali ja sam baš tebe izabrao! Zar ti to rišta ne govori? Zar, ako već Yiše ne možeš posle pedeset godina da ubrzaš svoju snmirt — ne bi to učinio onda, da si zhao sve ovo što sad znaB?q

Gospodin Žorž, koji se u ovom slučaji tako mwvao, uzdišući bi zaključavao SVOi magacih ma koji nije zmao — Što neće mi

još meseo daha — da li sadržava knjige Mi ~ | upropašćenu hartiju, da li je vrednost ili je | gomila ofpadaka, i zbog toga što to nikako

nije mogao da razjasni, sve češće je otvarao. magacin i sve duže vremena je TRIO OPOTOTEEN itajući se šta je to što on tamo vidi: isđaja · PP 00 rat M RAR ave ;

Dani su sporo odmicali — kao da je sam umirao — odlaganje umiranja je, razume se, svakim damom Dpostajalo sve besmislenije i sve manje opfavdđano, gospodin Žorž je sam počeo sve više da liči na samrtnika, da osluškuje grce, da ne spava, da ide neobrijan, svaki dan sadašnjice sve logičnije je obasjao nelogičnost onoga što se dogodio pfe pedešet godina, a što je trebalo da se dogodi bar mesec dana ranije, Onda je nelogičnost postajala vremenski sve kraća, došla je đo dvadeset, pa do pedeset dana, i ukoliko je bila kraća bila je sve apsurdnija, najapsurdnija je bila jednu nedelju između pedeset i sedam daha, a kad je došlo do sedam daha, PoOspodin Žorž je odahnuo smatrajući da je vreme da preplisti mrtvaca njegovoj sudđbifii: ii tot trehitki prestala je ba? za 8#05DOdina ŽofBa hgohija, više nije bilo vremena da fa neko stigne, da stigne tu smrt koja je imala još tako Vremena za oklevanje, i gospodin ŽOofž ne misleći više ma lifnflog kao ha Čoveka koji izbegava đa učini oho BtoO treba, bacio se fa p08ho, platio reklamu, platio novinarima člahke, ZBVTBiO KOfice i na sam dan piščeve smrti iplbzi svih knjičara bili su pubi knjiga bo jevtinoj deni i u džepnom izdanju, kao i jedan btfOj =: fie propuštajući Ništa Blučaju — lu 1luiBužnom, Tek tada je gospodin Žorž mogao da odahne, da Maištt, zaspi, mišleći kako je u ovoj borbi sh Bm?ći on ipBk bio pobednik, kako je i DpOred neblagovremenog uzimanja i izlišnog oklevanja Oni ibak uspeo meoštećen da sačeka Čad i tako ipak nadoknadio ono što je nebrižljivi i neodgovomri pisac propustio da učini na VI me!

Ali novi paradoks je bio taj da je gospodin Žotž i ported svih muha i nesanice koju je imao povodom ove smrti, 8vega nekoliko dana Od početka prodaje, koja je blagodareći reklan i veštom plasiranju, išla preko svih očekivanja i magacin za nekoliko dana bio prazan jB gospodih Žorž gledajući u prazan magacin, (dok se, naravno, punom parom štampala nova serija, jer gospodina Žorža koji je imao složen slog više niko nije mogao da stigne i pored toga što je smd svako mogao da štampa pisca nd tražeći dozvolu ni od koga, jer su pedeselog0 dišnjicom autorska prava bila ugašena) — da je, gospodin Žorž, sasvim neočekivano, umesto se obazre na svoje muke, koje su doduše bile · sa, šrfećnim svršetkom, ali zato dok su trajala i nisu bile manje mučne, najednom počeo misli kako je pisac, ni ranije ni hasnije, nego baš na vreme umro! Gledajući prazan maga! on je baš tako mislio i gotovo 856 izvinjaVaO piseu Što je iz sasvim razumllivih razloga bid neopravdano podogriv; gospodihu Žoržu tek 0 sad bilo jasno da bez onog prividno meseoa muka i patnji, uspeh ni izbliza Nnč i, bio takav! U svim člancima, napisima i TeRUHM" mama, taj poslednji mesec, ta natčovečanska borba sa smrću, zauzimala je centralno reši? 1 gospodin Žorž je znao da je to kod pu

KNJIŽEVNE NOVINE,

iglišnoE

piki; ddykvfa Će