Književne novine

životom, bezradosme i tužne. Niz pesama, donetih u odeljku „Post huma, nedovršeno — fragmemti

—skice“, deluju zrelo, životno, .

Mdoterane su i proširuju saznanje o poetskom svetu A. B. Šimića. U njima je najviše intimnih prc ogupacija, bolnih ali životnih: u te pesme on je uneo svega sebe, svoje životno saznanje o ?promašenosti i menađenom smislu

života, pa nije wetKka poneka i,

pesimistička primesa, boja, tom. Cela prva wnjiga 'ovih „Sabranih diela“, u xojoj se nalaze pesme, dovršene i mnedđovršene, OR novi profil pesnika A. B. Simića, | ·

AKo se ostave po strani njegovi prozni pokušaji, pripovetke i nedovršeni romani, njegovi dnevnici, uredničmi posao i dru go, ipax se nužno nameće Upo zorenje. na njegovo Kritičarsxo delo koje nije ni ma lo ni beznačajno ne samo za pisca već mi za čitavu našu ri tičarsku misao. U srži tih eseja i KritiKa nalazi se Šimićevo shva tanje poezije i uopšte, Rnjiževnosti, umetnosti, · njene društve ne 'Munugcije i njenog značaja za po jedinca, ispovedniKka. Oni rečito govore o njegovu širokom pozna vanju literature svoga i starijeg vremena: za sve je jednako bio zainteresovan, Blisyo mu je bilo sligarstvo i arhitegKtura, zman stvenost i sve ostalo što je čoveku omogućavalo lakše prodiranje i poimanje problema s Ko jima se susretao. Likovne umet nosti su ga neobično zanimale, pa: je u nizu svojih napisa govorio o njima, o njihovim novim vidovima, maročjito eKspresioniz mu. U egspresionizmu je video posebne izražajne mogućnosti, samo ih je on više nalazio u sligarstvu no u literaturi. I ni je stoga čudo što će i on eKspre sionistički poetski izraz ostaviti odmah posle svojih „Preobraženja“ i preći na jedan realistič-

Kiji, socijalniii način sliganmja stvrrnosti, prelazeći od sebe a drugima.

S druge strane, writičarski rad A. B. Šimića upozorava na niz problema u našoj literaturi za vreme prvog svetskog rata i ne posredno posle njega. On aMktiv no prati tadašnja literarna strujanja, oštro reaguje ma sve PpošaVe Koje su, po njegovu mišlje niu, pogubne za wnjiževnost, za njeno usavršavanje. Ali, do je u nekim slučajevima imao pravo, u nekoliko je ipag preterivao, možda namemo. Strana mu je Kmwležina lirika, njena cRspresivnost i bunt woji sadrži u sebi. Sem toga, nisu retke i wsonfradigtormosti u mišljenju o nesor, umetnigu Koje su nesum nilivo posledica preterane Šimićeve subjektivnosti,

„Sabranim djelima“ A: B. Šim:ć je predstavljen u svoj SVO iol celovitosti: u svojim pokuša ima i svojim ostvarenjima. On je i pesnig, i pripovedač, i Kritičar, i esejista, uvek nadahnut životom i njegovim problemima, i uvek svoj. Mnoge momente 1Z nižrgova Života i rada sada je moguće sagledati, a tom celovitijem. sagledavanju mjegove ličnosti i dela u mnogom će dopri neti toplo napisana studija Stawisleva Šimića, Koja objašnjava (i opravdava!) mnoge protivureč nosti i mnoga meshvatanja A. 8. Šimića, Teg sada, posle ovih de la, omogućeno je sveobuhvatno ocenjivanje ove izuzetne ličnosti naše književnosti iz prve čet vrtine ovoga veka, Bio je mode ram pesni, po svemu, po izrazu i tormi, po fagkturi svoga stiha, a iznad svega Uvek sVoj, origimalan. I zato možda — u svome vremenu — meshvačen.

· Tode ČOLAK

esejističRO-

MUZIKAN'I

KORISNO. ALI ZASTARELO DELO

Već nekoliko „godina čitalac Koji redovnije prati mnjiževnost zapaža korisno delovanje iednog

kruga univerzitetsxih nastavniRa, istoričara, writičara i teorctičara „njiževnosti u Zagrebu.

"To delovanje se moglo zapaziti najpre meowganizovano ı časopisu „Pogledi“ i njegovom specijalnom almanahu „Pitanja teori je wnjiževnosti“, a zatim i orgamizovano u časopisu „Umjetnost riječi“ (od 1957). Pisci iz tog Kruga objavili su sada obimno delo od ogo 700 strana, u kome pod skromnim imenom „Uvod u mwnji ževnost“ popularno izlažu osnovr.e probleme teorije književnosti. Ono je rezultat četvorogodišnjeg rada i sastoji se od priloga dva naestorice univerzititskih nastav nika. a uredili su ga Zdengo Šwreb i Fran Petrč, woji su i urednici „Umjetnosti riječi“.

Mada se prouči struktura OVCE mnjige i raspored materijala u nioj, otkriva se da u osnovi gle dišta tvoraca stoji izvestan~duslzam, Taj dualizam se zapaža u tretiranju wnjiževnog dela Kao društvenog čina i Kao jedne speifične umetnosti, umetnosti reči. Naime, pisci ove Knjige poaze od mišljienja da je za razžumevanje mKnjiževnosti naiDOtrebnije shvatiti Književno delo na osnovu njegoih osnovnih Rom pozicionih elemenata: na osnovu pesničkog jezika, Romipozicije i tematike. U tom svom. shvatanju oni se oslanjaju na teoriju stilističke analize wmjiževnosti, a naročito ma dva njema istagmuta pedstavnigka: Georga Kajzera i Emila Štajgera. Ali omi su sVeCsni da je stilska analiza dela nedđovolina i da pored nic treba sprovesti i ideološku, marksistič mu, odnosmo istorijsku, društVenu i lasnu analizu „mmjiževnog dela, Ove dve različite amalize, čine dve strane integralnog, potpunog proučavanja gRinjižeVnosti. Svaka od mjih ic jednostrama, a uzete zajedno pružaju jasnu i tačnu sligu i pojedinačnog mmjiževnog dela i njiževnosti u celini.

Ovaj dualizam, vidljiv me samo u strugturi mmjige nego 1 u nizu jzričitih sudova, najbolje mož

STOJAN: ČELIĆ: PREDEO

Ja, zasmovama

France MIHELIČ

(„Uvod u književnost“, „,Znanje ', Zagreb, 1961)

da izražava urednik Smreb: „Dagago, , marKsistična će poetika u pojam stila uključiti i povijesne, društvene i Klas ne značajKe pjesničKog djela. Ago se stilska analiza ne obazire na njih, ona će nužno ostati Krnja i nepotpuna, i Upravo zbog toga netačna i nenaučna. Ali je s druge strane marksistič Ka poetika, koja je prva u Velim razmerama umjela naučno prikazati spomenutu “povijesnu, društvenu i Klasnu uvijetovanost pjesničKog djela, često zapadaia u zabludu da se slabo ili nikako ne obazire na druge. mjegove stilske osobine .koje su već antimmi teoretičari uočili tamo \dobro" (str 233), Na osnovu taKvog shvatanja, „Uvođ u wnjiževnost" je podelien na dva dela, dok je treći deo neKa Vrsta praktičnog anepRsa i primene metoda interpretacije Kao 'uslo-

„va za razumevanje pojedinačhog „književnog dela. HOR OT

Ono što čihi izVesnu Tiovinu u ovoj Knjizi, to je njen prvi deo, u Kome se raspravliaju problemi „najopštijeg smisla knjižeVnog dela, porekla mnjiževnosti, narodne Književnosti, izVora eVropsKe gnjiževnosti i _„odmosa Književnosti i društva. U drugom delu ova Knjiga se, međutim, svodi na standardne i oveštale teorije mmnjiževnosti: osnov nu strukturu ovog dela čini teorlija stilskih figura i podela Književnosti na tri osnovne grane: liriku, epiku i dramatiKu. Tome je dodato i jedno poglavlje o romanu i pripoveci ao grani mwnjiževnosti koja je prevazišla epiku, ali se time u OSsnovi mišta bitno ne menja, Kao ni ı ostalim poglavljima, u Kojima se razmatraju istorijski razvoj „mpoetike, suština stiha i metode i značai Kritige i istorije wnjiževnosti. Najzađ, ovom delu je.prigljučena i jedma teorija sti na dvostrukom smislu pojma stil: u individualnom i u Kultumo-istorijskom smislu,

Sa ovom Kmjigom se „ponovo postavlja problem xoji sami već jedmom ~ postavio 'prigazujući „Teoriju mmjiževnosti“ Dragiše Živmovića: šta treba da bude savremena teorija mjiževnosti? U osnovi ptoblem je, mislim, jasan, Krajnje ie vreme đa se teorija Književnosti oslobodi veovne trađicije, Koja je ograničava ma teoriju poezije, a stva lačKi postupak "Uu Mnjievnosti svodi ma Kičeni govor. Savreme~

ma teorija Kmjiževnosti mora da bude estetika mnjiževnosti. „A mao estetika mnjiževnosti ona

mora da vodi račuma. pre svega o samom procesu stvaramja Kao

Miroslav S. MAĐER

Zdengo |

centralnom problemu, od čijeg rešenja zavise svi ostali aspekti pwnjiževnosti Kao umetnosti. Prvo je pitanje: zašto i KakKO Umetnig stvara Književno delo? Izvmuto, ovo pitanje glasi: zašto čitamo jedno Književno de< lo? Na njega je ŠKkreb pokušao da pruži odgovor, ali to je inver zna strana ovog pitanja, onako RagKo se ono vidi spolja, KaKO ga vidi čitalac, a ne neKo KO polazi iz sredine problema,

Uz ovo osnovno pitanje postav liaju se pitanja sociologije KO ilževnosti, morfologije wnjiževnosti, mnjiževne stilistike, aKsiOlOgiie Književnosti, „omparativne mnjiževnosti, književnog UKUsa, istorijske teorije njiževnosti itđ. Umesto sveSša toga u ovom delu imamo samo sociološki i stilistički aspeKt proučavanja gKnjiževnosti. A i sociološki aspekt je više iznošenje nekih ličnih zapažanja, nego. naučno raz-

'matranje problema. U svom e-.

seju „Književnik i društvo“ Škreb, umesto niza problema sociologije wmjiževnosti (vidi, na primer, popularno delo: Robert Escarp:t, Sociologie de la littčra ture), u stvari razmatra problem vrednosti Kniiževnog dela, a nje govi zaključci su opšti, površni i proizvoljni. On, na primer, netačno misli da je patrtijmost šira od socijalnog stava, da je tendemcija samo izrazit i jasan socijalni stav, da vrednost Književmog dela ocenjujemo na O5novu osećaja (7?) evidencije, KOji zavisi od socijalnog stava (!) i umetnične uverljivosti dela. Mada povremeno pada u 50CIOlogizam, njegova shvatanja su pretežno individualistička i stoga je najviše pažnie posvetio problemu mecenatstva, a socijalni smisao wnjiževmosti „posmatrao ao lični wmjiževniKkov SO” cijalmi stav!

Moglo bi se misliti da bi bilo teško da se u ovom popularnom delu izvede mworenita reforma Uu shvataniu teorije wnjiževnosti. Ali to. je, čini mi se, bilo lakše učiniti u jedmom radu bez naučnih . pretenzija, Koji nastoji da objasni u čemu ije specifičnost Književnosti i mjema Vvrednost Za čoveka i Kako se proučavaju njeni ragznoliki aspekti i njeni elementi. Danas je, mislim, nemoguće još uvek smatrati poetiku naukom o književno sti, a podelu poezije uzimati za podelu čitave njiževnosti (lako da roman i pripovetka predstavV ljaju samo podvrstu ili moviji vid epske poezije). Očevidno je da se danas „boeziia i prozna wnjiževnost moraju tretirati Kao dva različita (čag i istorjisKi sugcesivna) vida wnjiževnog iz-

%

ILIKOVNA,„UM E:TNOS:!T

| NOVI VID NAŠE

| UMETNOSTI

Neophodnost sagledavanja OoDšteg nivoa našeg likovnog stvaralažtva, proveravanje pojeddinačnih vrednosti, isticanih na nogim izložbama u zemlji Kao i inostranstvu, kKomiparacije i, još više, konirontacije pojedinih ostvarenja Kao i mogućnost povlačenja jiedne generalne parale le naše savremene umtnosti sa onom u velikim centrima u svetu, sva ova pitania i problemi čeaju već gođinama odgovore i obaveštenja.

Naš umetnik sve Više govOri o onom što oseća i misli, „sve manje o onom što vidi. To je činjenica. Znači da je umetniko vo reagovanje na percepcije vIZU elnog sveta postalo dublje i kom plewsnije i da je trangponovamo

“+

raza, donekle i suprotna, već i po osnovnom trctuanju jezika. Moderna teorija WRnjiževnosti je to već usvojila (navedimo samo imena Sanmtajane, Alena i Sartra), mada, nažalost, ova shvatanja još nisu ušla u udžbemike teorije njiževnosti. Međutim, to nije razlog da se od Ovce distinkcije ne pode, budući je odđavno prošlo vreme otkada ni drama ni epika ne spadaju više u poežiju nego u proznu njiževnost. azlog zastarelosti ovog dela bar dehmično leži u činjenici da su se bpisci ove Rni:ge pretežno sluzili nemačkom ı italijanskom litcraturo?!m, i to uglavnom sistematskim delima i uopštenim studijama.

Ali nezaVisno od metodoloških grešaka ove popularne teorije pRnjiževmosti i uDrKOos nesmelosti đa se učini odlučan Korak u savremenom: zasnivanju teorije pnjiževnosti, u „nnogim esejima, nalaze se originalne teze O, pojedinim njiževnim pitanjima. U takve teze spađaju shvatanja da ie Književnost totalno Ppredstavlianje ljudskog života (SKreb), da je poreklo Književnosti u ritmovanju reči, Kojc jc davalo iluziju magijske moći nad stvarima (Maja BošovićStulli), da je cstcticizam stil ROji dolazi posle naturalizma a pre savremene „wnjiževnosti (ViIKtor Žmegač), da se po metodama ritika može podeliti na Tilološku, estetsku, ideološku, Utilitarističku, biografsKu, sociološKu i imipresionističku (Jože Toporišić). Najbolji i najsolidniji prilozi su, po mom mišije nju, studija o stihu Svetozara Petrovića i esej o romanu i pripoveci Alewsandra PlaKora,

U celini Uzev, Uprkos metodološkoj zastarelosti, ova Kmjiga će biti od koristi me samo onima Koji žele da steknu Oo5movna znanja o Književnosti, mego i onima Koji se njome oz biljnije bave, Kao delo na Ko me se može videti Kako treba i, više, kamo ne treba praviti teoriju wnjiževnosti. Vreme je da naša teorija mnjiževnosti DpOostane istinski savremema, a to se može postići samo zajedmičim naporima profesora njižev nosti, „estetičara i mnjiževnika.

Bar zasađa, meophodam je KO”

lektivan rad KaO i u oblasti na cionalne istorije, ali šiti nego što je bio rad na „Uvođu "u pnjiževnost“. A prethodno mo ra da otpočne diskusija o ovim problemima. I ovaj prikaz sma“ tram samo malim prilogom toj diskusiji Koju bih želeo da vidim ago se razgoreva.

Dragan M. JEREMIĆ

da -

tek pošto je postalo elememat umetnikovog doživljainog poten c:jala. SvaKaRo, to ne znači da stvarnost i čovek prestaju da po stoje Rao povod inspiracije nego da se umetnigova intervencija u odnosu na vizuelni doživljai osslobodila dimenzija Koje je Ppriroda i naviKa nametnula autono miji likovnog jezika (Stupica, Srbinović). Otuda je u našem sa vremenom sliarstvu figura u tradicionalnom smislu — sve ređa, Zanimliivo je da i Kvalitet ovagKvih slika Kao i dubina reša vanog problema na njima znat no zaostaju, KaKo to eksponati pokazuju, za čisto likovnim vred nostima do Kojih u svojim delima dopiru naši apstragini umet ni;ci. Među ovim egsponatima izu zetak čine dela xoja na ovai ili ciai način' potiču iz poniranja u snove izmaštanih svetova i Ko ja bi po svojoj goncepciji mogla

pripadati novim strujama nadrealizma, osetnog naročito Kod najmlađih (Ivković, Kunoski, Ve

ličković, Milič-Stanković).

Na izložbi je očigledno da sec i naš umetnik „zamorio od aspekta realnosti podificiranog za starelim i nepromenljivim sredstvima. Sa razvijenim sluhom za opšte zvuke svoga doba obojenog najvećim smelostima duha i mašte, i on se otisnuo u pusto lovinu usvajanja novog i traženja ličnog u mozalKu savremenih likovnih mogućnosti. U atmosferi naše apsolutne reativ ne slobode pošao je umetnig ne više od fiKsiranja delića spoljne stvarnosti nego od afirmac.je sveta svoje unutrašnje rcalnosti. U određivaniu vitalne dimenzije svog saopštenja i ispitivanju mogućnosti materije Kao adeKkVatl nog izražajnog sredstva. „umctnik ice logično morao ući u sferu apstragcije. Kada znamo da jc sadržina umetničog dela mcrilo njegove najviše Vrednosti, onda je jasno da apstraktni roč nik govori često ubedljivije o liudsKoj prisutnosti, o čovekovoj misli i osećanju, o njegovoj tež-

nji za novim i nepoznatim, nego...

ljudski Jigovi na sligkama _gde predstavljaju prazne forme lišem.& ne životnog pulsirania i temperature stvaralačkog uzbuđenja.

Kod nas, ao i u svetu vrednost ,

senzacija se produbila. izražajne mogućnosti i sredstva pro širila. Dijalog čoveka i stvarnosti nastavila je većina naših Umetnika u mnogim varijantama apstrakcije. Ova raznolikost očigledna ic na izložbi gde govori o mogućnostima novoF stila. Uz malo geometrijskc apstragKcije (Knifer), dosta je primera apstragnog ewspresionizma (Kalina, Jemac), jedne Varijante tzv „action paintnig“ (Perić, Murtiđ), lirske apstrakcije (Ivančić, B. Protić), „poetizacije | enformela (Mića Popović) wao i nekoliko ozbiljnih pokušaja _ „strugktualnog“ sligarstva (BerniK, Kulmer). U ovom momentu dakle, sako cRspomati pogazuju, apstragcija ic dominantan agKcemat i maše umetnosti. Na ovom po lju dali smo i mmogo raznoliKosti i ozbiljnih vredmosti lirske apstrakcije (Ivančić,

Gliha, Protić, Vaništa), novih sa .

opštenja visomog valiteta (Baretić, „Božičgović, Damjanović, Kožarić) kao i uzbudljivih prodora u novo (Petilevski).

Ovom se sKicom, naravno ne

iscrpljuje niz dobrih i Karateris

tičnih ostvarenja, o čemu će biti

reči masnije, nego samo markKira negoliko novih podataka Čiji nam je opseg i vrednost u oKViru našeg savremenog stvaranja pokazala tek ova prva izložba tri jenala, a oji se, Kađa ije reč o liku današnje umetnosti, nameće u prvi plam. Dr. Katarina AMBROZIĆ

Moja ri ječ moja duga r.ječ

oka iz mojih usana

sa dva, svijeta sa tri dobra sunča sa četiri neba mojs, riječ, sa mojeg čela moje kose mojeg srca moja riječ moja bajka moj zemljopis moj urnebes znači SO misao i vedro inje

znači duboki cijeli dan

znači noć sa svih svijetlih krila,

znači pun sam |

Moja riječ odnekud iz petnih žila iz prvih početaka moja riječ sveta svirala za nešto i za nemoguće moja rujna nedoumica moja luda, grižnja,

moja sablasna pitomost, moj ružni nered

moja sol moj bog

Moja riječ iz' mog

bila, igra bila zid bila kreč bila prariječ bila varnica bila nesvjestica bila vila bila mit

bila kriva siva ljupka crna riječ samo riječ

bila mašta koja mašta bila vis koji vis koji led

bila brđo propanj u sve u krik

bila, ostvarena, među rukama među prsima moja Pa g:uiarhja rasipanje i vanjski lijet

moja od

pi moja. ođ mora od žitnih vihora,

moja poput mene poput sebe poput stiha Moja, riječ u tom jarkom vijorenju | moja riječ na tom žudnom okretanju

moja na tim određenim cestama moja riječ moja duga riječ

KNJIŽEVNB NOVINE