Književne novine

Prvi koraec i slobode”

Piše Čedomir MINDEROVIĆ

Poslednjih dana ostavili smo u Posavini negoligo drugova,

Jedan od mjih je iz grupe koju sam ja doveo iz Beograđa.

Moša.

Poginuo je pre megoligKo dama, opgKoljen sa jednom drugaricom od obrenovačKih bandita. „Drugarica se spasla blagodđareći njemu. Ostao je sam, Dao... Govorio je glasno, voleo je dobro i mmogo da jede, imao je DpDot-

u Umiformliu srpskog vojnika. Jednog dana doveden sam #u vezu s njim tamo, u Beogradu. Pružio mi je snebivljivo rugu, gledajući ma sve strane — «ma ruci mu se Žuteo jevrejsKi zmaK. Ruga mu je bila veliga, gruba radnička šagKa. Dom sam izlazio drumom iz Obrenovca, „jednog vrelog: aVgustovsKog dama 1941. u svet Koji mi je do tađa bio nepoznat, u famtastični partizam ski svet, pratio me je sigurmim: goracima ma određenom rastojanju a za mjim, tawođe na određenom. rastojanju, išlo ie još sedam omladinaca. Nastupio je momenat Kad smo se mogli oKupiti. Iz ŠšumarKa „je izniklo još megolisxo mlađih drugova seljaka. Razdelili su nam jabuKe. Sunce je sjalo. Slobođa je otpočinjala jabukama, „smehom, suncem. pojasu mašeg novog putovođe sada je visio, sasvim vidljivo, demomstrativnmo vidljivo, revolveT...

Spava prvi mrtvi drug iz moje prve desetine, Spava u Posavini Koja nam: se u sVoj SVOjoj čudnoj, megoj, Krvavoj lepoti otKrila ovog leta. Spava u zemlji žita, majčine dušice, gustih malaričnih isparenja i Kuguruza Koji su U toKu „naših borbi doživeli slavu poznatih utvrđenih linija. Sada je ta linija probijena, wuguruzi su obrani,. šašovina mposečena, zemlja preorana.

Spava maš drug. Ne spava sam. Ostavili smo newoligxo života u Posavini, sKupo “7„mplaćenih života. Vidim Mošine širom otvo rene oči, vidim mjegove zdrave bele zube Kako se tago usredno zarivaju, u lepi, uwmusni hleb Posavine, vidim njegove snažne

vadmičge :šage Koje su tamo si- . gurmo nosile dobru staru Dušu

za slobodu narođa. Njegove oči, njegovi beli zubi, niegove šake mešaju se sada s posavsKom zemljom. On se potpuno, večito sjedinjuje sa Posavinom u ROjoi se prvi put sreo sa slobodom. FOSNNN: 3 JJ

Pada Kiša. Teški san drugova zamagljuje prozore. IPutova li smo čitavu moć.

Mnogo ih je ostavilo svoje domove u Posavini, svoje blis xe, decu. Spavaju kao eca, oterana, „prkRosna, weca oja! će se vratiti jednog dan. i reči majci Posavimi:

— Vidiš, to mije bilo mneva-

lialstvo, iago sam se borio da lego, borio sam se za tebe. 'Ti se više ne ljutiš, je li!

Među njima ima četrdese togodišnjaKa i seđamnaestogodišnjagka. Tu je Tula, lepi džim, iz rastao skoro dva metra, lovac do brih vesti za utehu duši. Tu je Tija, drugi džin, kome su Nemci zapalili udžericu u seltiy ija seljagc Rojiide tamo kuda idu SVI seljaci, mjegovi drugovi, · nepi!smen, mek Kao hleb. Veligi je broj sudbina — izvesne sudbine ispuniavaju grozom, izvesne tu gom, izvesne radošću i divljenjem. Život vri, život se sudara, ismre Koje izbijaju iz tih sudara osvetliavaju nam put.

Kao degKor meke drame izgleda ova učionica sa lsmulim part:Zza nima u povlačemju, doK napolju zviždi vetar i pada Kiša i pristižu, Kroz blato, naši vodovi. To je drama Posavine. To se pov-

| lači Posavina da nastupi sa no

vom snagom. Iz ove školske Klu pe na Kojoj pišem ove redove hteo bih da čujem svaki udar njenih damara, da zabeležim sva i osmeh, da ovekovečim svaku suzu. Posavina ie ovde, u OVOJ) beloj učionici, s puškama nas“ lonienim ma zid. Posavina se 5 odmara. 'Tiše! Tiše!

Da bi se vratila, da bi nastupila, Posavina treba da odstupi!

!* sk

Putovali smo SsKOlTo Ceo dam lepim brdovitim rajem, 5 brda u dolinu, iz doline u brdo. Pregazili smo Dobravu, rečicu KOJU Nemci ne smeju da pređu. Zatim smo se vratili i postavili je dan vod ı Nagućanima. Čitavim Krajem domimira Cer. Za Kol

KNJIŽEVNE NOVINE

dan možda ćemo se dohvatiti Ce ra. Ovde u Zablaću, moji borci, nekoliKo radmiga i većina sejlaka, bivagujju u napuštenoj vili jednog legKara. Impresionirani su veli gim ogledalima u wojima se Ogledaju goli zidovi soba sa pone Rom zaboravlienom fotografijom, golim madracima, parketom, KUpatilom. Mnogi od njih mikadđa nije video te stvari. Vila je na sred ogromnog mplatoa — vidik je dale, pitom, Masivy Cera isprečio se u daljini, negde na is togKu mazire se večita Avala, ne pomična, nedđowučiva, sa svojim svetom uspomena woji lebdi iz mad nje Kao izmaglica.

O, taj nepomični, tužni dim = sKamenjeni dim uspomena!

Sgoro celi dan proveo sam ma gonju, negkoligko milometara od nemačke linije, Kroz nepoznat raj, po sunčanom jesenjem da mu. Obišao sam danas sva tri voda. Pomalo su zbunjeni u no vom. mraju, pomalo bespomoćno ispraćaju womandira i mene, tuđ im je Kraj — Posavina je sve dalja.

Sumce je zalazilo Kad smo do-

jahali do mapušteme vile, Većina

boraca bila je u patrolama, na straži, u. gasedama — blizina po

i LIRIKA U PREVODU _ MM

(Fragmenti ratnog dnevnika)

ložaja daje mam: «svoje znae. Među našima našli smo sedam boraca jednog razbijenog pocer=

sKog voda. ·: *

Teške Kiše, Nemci su napali naš vod u Zablaću. Dva seljaga, ranjena u toj borbi, donela su mam tu vest u Kaonu. Pošli smo u pomoć vodu, borci su pevali putem, ali je meprijateli već bio odbijen,

Juče sam bio u Vladimircima, radi dogovora sa Komandamtom mesta, poručnikom Alemsićem.

Nemci su ponovo zauzeli Kru panj.

Čitav jedan dan misam Viđeo Cer. Osvojili su ga. Bio je plani na slobođe — mprljavi mogti me mačgog tengKa zaparali su i nje govo telo.

Naši vodovi smenjuju se na položaju, u zasedama, ma osma tračnicama i u patrolama — Ne maca opet nema, Oni nađiru 5 druge strane, u mmogo većem broju, sa mnogo jačom snagom. U pomoć nam, je stigla četvrta četa, moi mnegadašnji vod.

Pristižu vw mrkli mrak, tabaju nogama umornim od daleKog puta wroz blatno dvorište, Raza znajem. tihe, poznate glasove,

LAZAR VUJAKLIJA: NIVVISTA

Kraj mojih mogu pa dalje do pRraja sobe tonu u san. U teški sam, Pre mewoligo trenutaga ču la se napolju bomiba, pa top. Oni spavaju. Lampa čKilji — noć je sve cmja. Pregrejano je u sobi, zagušljivo, Uvepg: sam mrzeo Ka sarne. U ovoi wasarni osećam se Kao Rod muće, Kao da sam se rodio u mjoj, i nijednog trenut wa misam osetio onu užasnu pus toš Koju sam osećao u nekKadaš njim asarnama.

To su maše, partizanske „Ea-

sarne". NM

Od rahog jutra, od sVvitamja, preko rasKvašenih oranica, preKo vlažnih strnjiga, blatnjavim drumom oji od Šapca za Osečinu prolazi wroz Zablaće, pored Dobrave, obilazio sam sa zameni pom omanđira „maše položaje. Jedna seljana, Kad mas je Ugledala, prišla nam je i darova la: nam jabuge, vlažnih očiju.

Poginuo je Bora Kečić, Tamo, u Posavini, u Grabovcu, Na čelu svoga vođa, izrešetanm memač-

'Kim „muecima, pao je da više mi

gada me ustane. Pao je wraj neKe slame moja se zapalila „od nemačnih metaKa i mrtav izgo~

rec. *

Stojim sa prvim vođom pred naibujalom: Tammavom, ma ulaswu u Koceljevu. Vod se odmara na suncu, a pored njega Komora — vo Koji već meKoligo da na prati vođ na mjegovim marše vima. Prva maša womora,

Pred mama se širi Srbija, novi, crveno mpozlaćeni prostori, sa nabujalim vođama, sa Žžitkim cr nim oranicama od višednevnih Kiša, Srbija moja mora biti Do novo maša. Nastavljamo put Do sumcu, tamo, na najviši vrh na vidigu, na Konjski Grob.

Otkrili smo Srbiju. Hoćemo da je odbramimo, da je sačuvamo... Uvemx je lepa. Svuda je lepa. Ne bo Srbije, crni blatnjavi putevi, ovce, i crve, i vode, i ptice, i srca.

iPregsinoć, u, Kaoni, stigle su u četu vesti da su Opet negolici ni maših popaljene wuće, To je

zadesilo i Žoju, womandita. iIzišao sam mepgim poslom _iz sobe u Kojoi smo bili sagKuplieni, a u povratnu začuo sam molo, dvojnice. „Pogorelci“ su igrali. Igra-

. li su taKo zanesemo, igrali su

tago strasno, u toj maloj, nispoj sobi sa zemljanim podom a Ko, čini mi se, nigada Srbija mi je zaigrala. Soba je plovila Kroz užasnu moć. Prigrlili su me u golo. zaborav je pao na sve, sve je obuhvatio čudni, meobjašnji vi zanos. Bile su borbe i bile su patnje. Bilo jie smrti, strašnih veligih rana od memačgKih dumdum metaxa, bilo je glađi i smr tonosmog zujania bombardera, bi lo je zapaljenih wuća u gojima su proveli svoja detinistva, i prasga bomii, i tenkova, i besgKonačnih ·„marševa — ali toga trenutiga oči su se maglile u ra dosnom samozaboravu a noge su trupgmale, trupgale, Prozorsna stakla su se tresla. Vreme je le telo, hujala ie mračna noč u Eo ioi je jedan prozor „mnadalexo svetleo radost.

I za trenutaK svece je stalo bilo jie vreme da otpočnemo sa SOGRS radi Koga smo se isKupili. O RNA O O II HRABROST DUHA...

Nastavak sa 1. strane

ka, zverstvo zločina jzvršenog nad njim, kao i podmukla Dpriprema. zločina, zavera ćutanja i zavera zataškavanja nasilja nad njim. Ogorčile su nas takođe i druge hajke na čoveka, vršene i u jednom i u drugom bloku, haj-

ad ke na slobođu čovekovu, na

pravdu i istinu, na najviše dragocenosti života. Takvi događaji uzbuđuju i naša slobođarska, i naša, humanistička istovremeno i patriotska osećanja. Reč je o slobodi i nezavisnosti naroda, a pojam te reči danas je kod nas nerazdvojan sa slobodom i nezavisnošću čoveka, njegovog Života i lika. To nerazdvojno je i najsavremenije, najveća pokretačka, stvarna snaga progresa, a ono je postignuto u našem shvatanju sveta i njegovog puta, i

u našem shvatanju rodoljuba. Pitanje pojma savremenoga Dbpostavlja se, čini mi se, pre ove ankete. Mi se više ne zadržavamo koncentracijom samo na ono što se događa kod nas i naših suseda. Danas su nam veoma bliski i događaji na kontinentima. Sve što je progres u svetu odjekuje živo u nama.

Ljudsko, prekaljeno borbom i u njoj doživljajem velike šinine života, ne dopušta danas frazu i golu tendenciju, ni pozu u izražavanju rođoljubivih osećanja, U poeziji. Ono zahteva istinu i iskrenost. I spontanost u pobuđama, inspiraciji, hrabrost duha i strasno angažovanje. Ono što je savrememo, progresivno proširilo je njene slobode stvaranja i ne dopušta da se lomi njen poetski svet na deonice. Vi-

še se ne može govoriti o rodoljubivome, kao posebnome, u Dpoe-

i, kao poetskom svetu za sebe, odvojenom od poetskih ispovesti i doživljaja opšte ljudskoga. Niti akcenalk savremenog pojma rodoljub, opstaje samo na poeziji. U našoj literaburi elemenata. tog savremenog pojma rođoljublja možđa đanas sadrži ponajviše pripovedačka i romanijerska, proza,danas ona više, sutra možda, više poezija. Od pesnika, nje govog talenta, snage imaginacije, vizionarstva, i dubine veza, sa Životom i progresom zavisi i kakve vidove ekspresije daje savremenom pojmu rodoljublja. Ta ekspresija nužno se menja na putu kretanja istorije, života, narođa i njegove literature.

KOANI A IA] _________ ___________________J

men u istoriji američke književ-

- samo dve,

- stvari rođena tek posle prvoga ' svetskog rata i gotovo pola veka

· sničkog mučeništva, ukrašena sve-

škole takozvanih imažista, Kkojoi

|__EMILI

_ DIKINSON

Književna sudbina Đmili Dikinlom (1830—1886), čija seđamdeset peta godišnjica smrti pada ovih dana, predstavlja zamimljiv femo-

nosti. Ta mala i skromna provincijalka, luseđelica koja ni svoju kuću poslednjih dvadeset pet godina života nije napuštala, za čijeg su života, od oko hiljađu Desama pisanih na bakalskim kesama i otpacima hartije, štampane pa i te. bez njenog znanja i ođobremja, pesnički je u

posle svoje fizičke smrti. TI odmah je, ne bez osnova, verovatno i zbog svog dugogodišnjeg pe~

tačlcim aoreolom. apostola i osnivača moderne poezije, naročito angloameničke poznate pesničke

·žavaju osećanja jedne usamljene, u provincijskoj pustoši izgubljene egzistencije i bome trzaje jedne ličnosti izuzetnog semzibiliteta. Izvesna aforističnost većine njenih

su pripadale i takve književne veličine kao: Emi Louel, Džon Tdečer, Ezra Paunđd, pa i D. MH, T.orens i Uinđam VM,uis među Englezima. 'akvom mnjemom glasu doprinele su, za vreme i sređinu u kojoj je pisala, zaista izuzetne slobođe u formi stiha koji se voljno ill nevoljno otima važećim kalupima, 1 izvanredno smele, slikovite metafore kojim se obilno služila.

Njena prava i, rekli bismo, nemala vredmost pre svega je u a muafdterskoj iskremosti tih pesama koje, melskvarene pesničkom pozom i zamatskom rutfimom, slično romanima sestara Bromte, odra–

: A: ya api 2, KOČIJE

pesama sveđoči, sem toga, i o njenom daru jasnog i bistrog posmatrača i jeđan američki Mritičar zato, 8 pravom, zaključuje: »Umela je duhovitim obrtima da igražava osećanja najveće đubine. Poput Emersona, njena ljubav za bitno i suštastvemo navodila ju je da se često služi preterano konciznom frazom, ali je njena veština u modđuliranju jednostavnih sadržaja, kao i delikatna upotreba nesavršenih rima, bila veća od njegove«.

Pošto nisam mogla sa sačekam viteza-smrt, On je ljubazno došao bO SVOJE;

U kolima, je bilo mesta za besmrtnost

I samo za nas dvoje.

Polako smo se vozili; nije mu se žurilo. Sve poslove svoje i svu dokolicu Napustila sam zbog učtive molbe

Na njegovom licu.

Prođosmo pored škole u kojoj se igrahu deca, Tek što se behu završili časovi;

Ispratiše nas bolja rađoznalog žita

I zalazeći zraci sunčevi.

" 'Ustavismo se: pred kućom što beše Nalik na zemljinu guku; Krov joj jedva nazirasmo, Od pervaza samo humku.

Prošla su stoleća; ali svako

Čini mi se kraće od dana

Kad mišljah da su glave konja okrenute U pravcu večitog stana.

MOJA SU NAJBOLJA POZNANSTVA

Moja su najbolja poznanstva, ona, sa kojim nisam progovorila ni reči; pa ipak me zvezde koje su dolazile nad varoš nikad nisu smatrale neučtivom,

I mađa njihovom nebeskom pozivu nisam odgovarala,

moje večito ponizno lice bilo im je dovoljna pažnja.

Dan je izgledao miran

zla, njje bilo ni na nebu ni na zemlji sve dok sa zalazećim suncem slučajno rumenilo,

lutajući preliv reklo bi se, krenu na zapad od varoši.

Ali kad zemlja poče da se trese i kuće nestaše sa bukom a ljudi se skriše mi shvatismo sa sirahom, kao oni što videše razaranje, znak u oblaku.

DUŠA SAMA BIRA SVOJE DRUŠTVO

Duša sama bira svoje društvo, Zatim zatvara, vrata svoga sveta Božamskoj uzvišenosti njenoj Ništa ne sme više da smeta.

Ravnođušno sluša kako se ustavljaju kola Na niskim njenim kapijama;

Ravnodđušna, što neki silnik kleči

Na njenim asurama.

Videla sam kako iz golemog naroda Samo jednoga bira;

Zatim sklapa zaliske svoje pažnje Sređ kamenog mira.

DVAPUT MI SE ŽIVOT ZAVRŠAVAO PRE SVOG j ZAVRŠETKA

Dvaput mi se Život završavao pre svog žavršetka; Pa ipak još ostaje da se ceni :. SER) Hoće li besmrtnost skinuti veo

I s trećeg događaja, meni.

Tako velikog, tako neshvatljivog kao a Što su me se već takla. ., PO O Otići je sve što mamo o nebu, I sve Što nam treba od pakla. (Preveo Erih KOŠ)