Književne novine

KETI

KA EI TEORIJA KUTI 5 TI TEO

(Vlaiko Pavletić: »Analiza beg koje se ne može«, »Zora«, Zagreb, 1961)

Sudija u književnim stvarima dužan je, kao i svaki drugi sudija, da obznani principe i kriterijume na osnovu Kojih donosi svoje odluke. Tu dužnost on ima kako prema publici kojoj se obraća, tako i prema piscima o čijim delima sudi. Naši kritičari su ranije tu dužnost ispunjavali: i Nedić, i Bogđan Popović, i Barac, i Krleža su u raznim prilikama i raznim povodima eksplicirali svoje stavove. Međutim, naša savremena kritika, čini mi se, ne oseća dovoljno potrebu da otkrije teorijske osnove na kojima počivaju njeni sudovi. Improvizuju se mišljenja o zadacima kritike i lamentira se što savremena kritika te zadatke ne ispunjava, ali nema. teorijskih radova o kritici i njenom predmetu nema analize kritičkih metoda, nema izlaganja

principa po kojima treba razmatrati pojeđine književne vrste, nema raščišćavanja nekih osnovnih termina kojima se kritika služi, Ali evo jednog izuzetka: Vlatko Pavletić je ovim pitanjima posvetio knjigu pod naslovom „Analiza bez koje se ne može“, koji simbolički upućuje prekor našoj) savremenoj kritici, pozivajući je da više radi na jednom poslu bez koga se doista ne može. i )

Pavletić je, rekao sam već jednom, raznovrstan kritičar vrlo širokog duha. Ali, ako bismo želeli da ga klasifikujemo prema osobinama koje su najizrazitije u njegovom duhu i njegovom poslu, onda bismo rekli da je on pre svega kritičar-analitičar. Međutim, u njegovoj analizi ima posmatranja književnog dela iznutra, koje je moguće samo kritičaru koji je bio (i ostao) pesnik, a (zato što je đugo radio u novinama) i želje da se sve izloži jasno, razgovetno i pregledno za široku čitalačku publiku, te da se pisanom rečju učestvuje u rešavanju niza' svakodnevnih problema književnosti, knjige i pisanja. Jednom rečju, on je kritičar koji piše žurnalistički živo i jasno i s pesničkom osetljivošću analizira književna dela i pisce,.a pokazuje i težnju da svoju raznovrsnu aktivnost rasvetli i natkrili opštim pogledima na knjiševnost. Te osobine čine ga naslednikom i nastavljačem Matoša, koji je (mutatis mutandis) imao iste takve odlike: bio pesnik i žurnalist, duhovit i raznovrstan pisac, vešt stilist i ljubitelj stila, vispen majstor reči i smeli sudija dela. A ako tražimo i istorijsku liniju koja ih spaja, naći ćemo je kako ide preko Ivana Gorana Kovačića.

Kao kritičar-analitičar, Pavletić je prirodno pokazao afinitet prema predstavnicima čikaške škole „nove kritike“ (Alen Tejt, Klint Bruks, Džon K. Rensom) i praških „strukturalista“ (Jan Mukaržovski) i u svom naslovnom eseju izlaže nam metode kojima se služe ovi kritičari. Pavletić je u stvari najbliži strukturalistima, jer smatra da je pojam strukture osnovni pojam za razjašnjenje Književnog fenomena. Pomoću tog pojma on objašnjava dve stvari kojima posve~

_.ćuje najviše pažnje u ovom delu: književnu vr-

"stu i stil. Naime, književna vrsta je posebna struktura koja se ustalila na osnovu jednog specifičnog odnosa čoveka prema stvarnosti, a stil, koji je po njemu (kao i po Remiju de Gurmonu) zaloga trajnosti književnog dela, nije ništa drugo do „ekspresivna suština umetničke strukture. Štaviše, nasuprot uveravanju đa ne postoji analitička kritika, već samo analitički pristup kritici, koji je njen conditio sine qua nom, Pavletić ipak misli da je strukturalistička kritika jedan svojevrstan ideal kritike. U stvari, on proširuje smisao strukturalističke kritike koji joj daje František Ksaver Šalđa u svoj smisao ove kritike, koji je integralistički ako ne i integralan. ;

U izvesnom smislu, Pavletić se približava ne

kim kritičarima iz zagrebačke analitičke škole, ali on ih prevazilazi svojim brižljivim interesovanjem za sadržaj dela i za ispitivanje uzajamnog delovanja sadržaja i forme, dok ovi kritičari svoju pažnju i svoje interesovanje usredsređuju na formu, na izraz, na sklop reči. On iznosi i neke kritičke zamerke ovom pravcu, koji se bavi samo morfološkim odlikama samoga dela, zanemarujući psihološke i sociološke komponente koje uslovljavaju jedno umetničko delo. O toj vrsti kritike on kaže: „Svaka analiza, koja bi zanemarila pisca i ono što ga uvjetuje, sadržaj djela i ono što ga čini, usmjerivši pažnju samo na gotov rezultat, na djelo i elemente od

„kojih je ono izgrađeno, nužno bi ostala forma–

listička, ograničena, izvanjska, bez mogućnosti da otkrije suštinu, da uopće bilo što otkrije, jer konstatiranje nekih činjenica nije dovoljno za spoznavanje bitnog i suštinskog“. Razdvojen između načelne afirmacije analitičke kritičke melode i oštre kritike njene jednostranosti, Pavle= tić o nekim pojavama ili školama analitičke metođe govori samo u beleškama ispod teksta, a ruske formaliste, koji spadaju u najznačajnije predstavnike ove metode, nažalost, i ne Dpominje. Tu nepotpunost i neodlučnost svog teorijskog pogleda na analitičku kritičku metodu Pavletić iskupljuje konkretnim analizama koje je u ovoj knjizi objavio. To su obično analize jednog jedinog dela, kakve kritičari-analitičari po pravilu preduzimaju: o „Velikom Maku“ Eriha Koša, o „Hani“ Oskara Daviča i o „Zimskom ljetovanju“ Vlađana Desnice. U njima se pre svega analiziraju jezik i stil, ali ne samo to, nego i „dominante“, odnosno struktura dela, književne ideje, karakteri, sredina koja je uslovila delo, pa čak i idejni smisao dela. Samo kritike Josipa Vidmara i Borislava Mihajlovića posmatrao je Pavletić u celini, kao da je hteo da pokaže i neophodnost i važnost sinteze u zaokruženoj kri-

tičkoj oceni. Ali neke od analiza „delo-po-dđelo“ ili „deo-po-deo“, nažalost, već su delimično za= starele. „Kritika' Desničinog prvog objavljenog dela je umnogome neodrživa zbog toga što je Desnica u svojim docnijim delima prevazišao neke slabosti na koje je Pavletić s pravom, a ponekad i s nepravom ukazao. Isti je slučaj i sa kritikom Davičove „Hane“: u ovoj kritici pisanoj 1950. godine koja nastoji da pruži i celovit pogled na Davičovo stvaralaštvo, ne pominju se (docnije objavljeni) Davičovi romani, Koji su njegovom stvaralaštvu dali jednu novu dimenziju | Kao analitički kritičar, Pavletić je posebnu pažnju posvetio semantičkoj strani reči. Zalažući se za „sporazum o rečima“, on nastoji da objasni i obrazloži svoja rešenja nekih semantičkih problema od značaja za književnu kritiku i teoriju. Neka od ovih rešenja su interesanina i korisna (razlikovanje smisla reči „savremen“ i „suvremen“ ili „sadržaj“ i „sadržina“). Ali ima i shvatanja neodrživih u principu, kao, na primer, odlučno odbacivanje fonetskog pisanja stranih imena: ovaj problem je, mislim, novi pravopis bolje rešio. (Uostalom, dosledno etimološko pisanje je nemoguće: imena pisana na ruskom ili kom drugom nelatiničkom pismu movaju se ipak transkribovati i pisati fonetski!) Svakako najznačajnije je Pavletićevo razmatranje pojmova modernog, modernizma i pomodnog. Po njemu, „moderno je izrazita novost ko= joj vrijeme ne može oduzeti svježinu prvog utiska“, dok „moda daje životu živost i. raznolikost, a umjetnosti oduzima autentičnost“. Modernizam je nešto između ove dve suprotnosti: on se povodi za modernim i ponekad je izvor modernog, ali u mnogim slučajevima je samo import i imitacija. Lišen kratkovidosti pristalica ove ili one struje, Pavletićev stav nije ni „modernistički“ ni „ftradicionalistički“, nego isku-

CCC rıp ora i ai OR RO CIR2 PUNO ep prazan ar ————

TURSIOS VAKERO: VELIKI BIK

aaa arsraerospuiipununiaer NIZ Mi a O SR O S JA a ABE pan manu anne m ————

stven, razuman i probitačan za napredak knjis ževnosti i kritički odnos prema njoj.

Pavletićeva analiza izvesnih ključnih Knjis ževnih pojmova predstavlja uvod u širu anas lizu nekih najvažnijih književnih vrsta: kritike, eseja, satire, poezije, pripovetke. Pišući o kri“ tici okrenutoj publici i o njenim vrstama, on je napravio jednu finu distinkciju koja se obično ne zapaža: „Publicist-kritičar nastupa kao zakonođavac, grmeći gotovo proročkim glasom, dolc Kritičar-žurnalist čavrlja, ćaska, priča, zabavlja, uživajući i sam u igrivoj promeni situacije i snalazeći se u tim promenama vješto pod ma~– skom lake ironije i sebi svojstvenom blagom nadmoćnom podrugljivošću. Publicist je uopćeniji, apstraktniji, političniji, dogmatičniji, dok žurnalist ne odstupa predaleko od predmeta; do grla žagnjuren u činjenice, on vješto povezuje i osmišljava“. Interesanina je, mađa ne i tako prihvatljiva, i distinkcija poezije i pesništva. Po Pavletiću (kao i po Kročeu i po Maritenu), poezija je nešto imanentno umetničkom izrazu Uuopšte, element očovečenog sveta, kojim se čovek bori protiv duhovnog automatizovanja (ovde se Pavletićeva misao vezuje s njegovom prvom knjigom eseja „Sudbina automata“), dok je pesništvo književni rod u kome se ova imanentna prisutnost, ova „kompenzacija nakupljenih nelagođa“, izražava na jedan specijalan način, rečima, ritmom, slikom itd. U tom smislu, Pavletić nastoji da otkrije poeziju u crtanom filmu! (Poznate su „poetske“ teorije filma od Žana Epštajna do Vladana Desnice, ali ne i crtanog filma kao izuzetno poetske vrste).

Pavletićevi se eseji ističu ne samo živošću stila i svežinom ideja, nego i, naročito, zapažanjima o književnim pojavama od opštije važnosti. U tom pogledu najznača;jniji i najlepši je njegov esej o eseju, napisan, mislim, povođom osamdesete godišnjice života Isidore Sekulić,

Pavletić nastoji da odredi bitnost eseja ukazu-.

jući na mnoge njegove specifične odlike pomoću živih i lepo nađenih slika: „Esejist za druge tiJješti svoje vino iz grožđa ubrana u tuđim vinograđima“ ili: „esej je tanani vez, kao čipka lijep i koristan“. (Kokto je upoređivao poeziju sa čipkom, čija se finoća dobro zapaža samo izbliza.) Ovaj sintetički rod nameće teškoće koje se samo delimično sreću u drugim Književnim vrstama: „Esej je delikatno započeti, kao i pjesmu, teško razvijati, kao radnju romana, a još najteže završiti, kao i dramu“. I sva ta razmatranja odlika eseja i zapažanja o njegovim karakteristikama Pavletić najzad spliće u jednu opštu definiciju: „Esej je upravo suštinski oblik književne kritičke proze, u kome raznorodni talenti ostvaruju svoj najčišći, najproduhovljeniji izraz“. Suprotno pravim teoretičarima, „Pavletić nije tako jak u svojim opštim definicijama kao u svojim živim, autentičnim, finim i duhovitim zapažanjima o karakteristikama pojedinih pojava. Razlika između teorije pravog teoretičara i teorije ovog pesnika među kritičarima najjasnije se, mislim, vidi u njegovim razmatranjima humora, kategorije koja je najviše obrađena u estetičkoj teoriji. On, na primer, uopšte ne pravi razliku između humora i drugih vrsta komičnog (mada citira vrlo lepo razlikovanje duhovitog i humora Klinta Bruksa). Otuda njegovo neopravdano čuđenje što je Koš napisao satiru iako nema smisla za komično. U stvari, Koš nema smisla za humor, ali je rođeni satiričar. Da se istakne razlika između safire i humora, već ođavno je rečeno da je satira gorak humor. Pavletić, međutim, prolazi nezainteresovano po-

'red mnogih pozhatih shvatanja i teorija komič-

nog i njegovih modifikacija, ne osećajući potrebu da ih razmotri i da se na njih osvrne. Ali njegova teorija vredi svojim uzdizanjem od pojedinačnog ka opštem. On nije uvek stizao do opšteg, ali je po pravilu prelazio put koji je najteže preći: put wopštavomja. To jie put koji teoretičari umetnosti iraže od Kritičara da ga prelaze, jer ga sami ne mogu niti imaju vremena prelaziti. Odazivajući se ovom zahtevu, Pavletić je zaokružio svoje Kkritičke napore i znatno uvećao značaj svog dela koje ga stavlja u prvi ređ naše savremene kritike i čini jednim od najkompletnijih i najozbiljnijih poslenika u ovoj oblasti književnosti. Dragan M. JEREMIĆ

SPECIJALNI IZASLANICI IZGUBLJENE GENERACIJE

To ea

. joj sobici; ponajčešće na sobnora stolu od hrastovine, koji je Vveoma sličan kuhinjskom stolu. Bez obzira na prašinu, koja je DpO njima padala i đubre koje se na njima nakupljalo, te knjige nije smio nitko ni dotaknuti. Iz-

Naša savremena literatura, pr-

(Anim Šoljan: »Izdajice«, »Zora«, Zagreb 1961)

riginalnosti i nemogućnosti da

venstveno pripovedačka proza, stvore svoj svet.

sve se više okreće trenutku u kome nastaje, današnjem čoveku i svetu oko njega, želeći tako sagledati ne samo probleme jeđinke, već, širim zahvatom, i probleme generacije, vremena,

gleda, da je u tom kaosšu on U" društva. Ali, na žalost, sve ono vijek tačno znao gdje mu se na"? što smo do danas na tom po"lazi bilo koja knjiga ili brošura. dqručju dobili nekako je još u-

Kako je taj stol, kao i slolice po sobi, bio redovno pretrpan,

on je kraj njega stavljao odi je

i ić ločom ne ŠIir ma, ! a Ga ep dBBekaR centimetara u konstrukcije i isforsiranosti, a tavljao najviše podleganja stranim uti-

od četrdesetak i i promjeru, a na njega Je sta pisaću mapu i pisao — bolje rečeno drljao — na „u SMA tako neuđobnoj improvizac1]J1.

TI taj stol i taj stolić, kao i sto-

lica na kojoj je pritom sjedio, i

CZ š \ Š

= _ š vek daleko od savremenog u pravom značenju te reči: dosta u tim delima — pripovetka-

romanima i dramama —

cajima. Sve to, naime, više je

toj, u stvari, težnja da se i kod nas nađe svet

totalno propalih izneverenih i ostavljenih, prevarenih, bez smisla života i bez brige za bilo kakvu budućnost. Svugdđe, pa. i

danas se nalaze kod njegove biV Rod nas, tog i takvog sveta ne-

še stanodavke K ı Selskoj cesti 116c — a dobro bi bilo, kad bi se, bar mali stolić,

Wei • i · ije nego što propadne, na De41 gljlj!} i koju naročito evi? buđući prikazuju dva-tri mlađa hrvat~

način osigurao za naš

„Muzej književnosti“, koji će 5e

svakako jednom ustanoviti. Zvonimir KULUNDŽIĆ

atarine Babić, na sumnjivo ima, ali kod nas, čini

se, ne postoji onakva, „izgubljena generacija“ kakvu su neki naši pisci pronašli (bolje: izmiuporno ska pripoveđača, tako da je ona postala njihova „osnovna umetnička preokupacija. Izuzetnim insistiranjem na tragovima rata koji prate čoveka neprekidno,

PRE SN koji ga remete i kidaju, oni na=

LIKOVNI PRILOZI U OVOM BROJU stoje da stvore dela s problemaSU EKSPONATI SA II BIENALA tikom otuđenosti. Već samim u-

GRATPIKE U LJUBLJANI,

VINJETE IZRADIO JANEZ SOLE

RNJIŽEBVNB NOVINE

gledanjem i sličnošću, takvi pisci upućuju na pomisao O neO-

Svet „Izdajica“ nije ni po čemu nov. Dva mladića (Mogorović i Ćuk) i jedna devojka (Beba), glavni akteri Šoljanova romana, sve troje avanturisti, ljudi bez zanimanja, bez želje da rade i stvaraju, na svojim putovanjima govore o sebi i, još više, o drugima (Pjer, Vera, TaTija, Grabež, Stela, Mihajlo itd.), koje susreću na plažama ili u hotelima, na ulici ili nekoj svečanosfti, na sedeljci ili železničkoj stanici; razmišljaju o smislu i besmislu života, piju, psuju i kartaju se, ignorišu sve, ceo život i ljude oko sebe, mrze se i vole, ogovaraju jedni druge i boje se, strepe jedni od drugih. Svi su seksualno optereće= ni, iživljavaju svoju mladost na razne načine, psihički su poremećeni, nervozni, bez smisla za lepo, za prošlost, za sadašnjost i za budućnost. Oni sve svode na trenutak i više ih se ništa ne tiče. Ako o nečem sanjare, onda je, to plačljivi san o prošlosti, u kojoj je izgubljen otac ili majka, brat ili sestra, i ona krv i suza rata kao da im smetaju da nađu sebe. Posedujući izvestan talenat za umetnost, ti mladi ljudi smatraju đa su, prema tome, umetnici-boemi, a boemima je dozvoljeno sve.

I na tome, na takvim problemima „naše“ najmlađe generacije, Šoljan je zasnovao svoj ro-

ANTUN ŠOLJAN

man „Izdajice“. Na taj način, svet ove knjige samo je nastavak ili varijanta onoga sveta poznatog iz njegove prve zbirke novela „Specijalni izaslanici“ w kojima je bilo više životnog elementa, više psiholoških analiza, više otkrivanja onog unutrašnjeB nemira, grča i bola pojeđinih ličnosti. „Specijalni izaslanici“ su zaista opravđavali svoj naziv. Ali ovde, u „Izdajicama“. na žalost, njegov svet nema mnogo zajedničkog sa našom „najmlađom generacijom „pošto su Šoljanovi junaci svi na bespuću i u bezizlaznosti. Time se Šoljan kao i još neki mlađi pisci, oglu-

šuje o jedan stvarniji život, vidljiviji, jasniji i život zaista naš. Začuđuje nas piščevo ograđivanje, nepriznavanje ovog i ovakvog sveta svojim, našim i opaska na kraju dela: „svaka sličnost sa stvarnošću je slučajna“, Ta napomena bila je i inače suvišna, jer savremenost jednoga književnog dela i jeste u tome koliko je u njemu izneto pro-

blema ljudi i vremena, koliko ko u njemu nalazi sebe, svoj mir i svoje nemire, deo svoga

sveta. Već i sama ta napomena upućuje na pomisao da je pisac, baš tim ograđivanjem, želeo sugerisati čitaocu stvarno postojanje jednog takvog podzemnog života.

Međutim, neubediljivost je jedna od osnovnih slabosti ovoga romana koji to i nije u pravom značenju reči. Sačinjen od izvesnog broja priča i uzgredni

razmišljanja, on nema jasnije i

čvršće kompozicije, nema radnje, nema zbivanja, a i psihološke analize, nagovestene „Specijalnim izaslanicima“, „retke su, izneverene ili pak površne. Iskonstruisan, roman je lišen najosnovnijih životnih „elemenata, beživotan je, neuverljiv, dakle, i beskrvan. Problemi apsurdnosti i uzaludnosti života, otuđenosti, samo su nabačeni, naslućuju se i osećaju više kao neki daleki eho pročitane literature, u prvom redu Hemigveja. Ali, Šoljan ne dozvoljava, kako se

najčešće po početku poglavlja može očekivati, da njegove ličnosti govore same o sebi, na= prosto, one su marionete u njegovim rukama kojima nameće sebe, podvrgava ih sebi i svojim željama, vršeći na njima eksperimente, Izuzetak u tom, smislu čini jedino (pripovetka) „Tanja“, kazivana dosta uverljivo, ekspresivno, a prisutnost stvarnog života, jednog trenutka našeg savremenog života tu je najpunija. Taj deo ro= mana zaista je problemski postavljen i razrađen sa svim svojstvima solidne književnosti. Uza svu tragičnosi, „Tanja“ je lišena crnih, pesimističkih pri= mesa, i ona, sama za sebe, mogla: je da pruži izuzetan materijal za celovitiji, jedinstveniji i Žživotniji roman.

Tode ČOLAK