Književne novine

EHO(T HI _ JGHE'

O SRPSKOJ PROLETERSKOJ KNJIŽEVNORTI · Orugi ovogodišnji broj ovog časopisa koji izđaje Društvo za SsrpskoTrvatski jezik i književnost domosi nekoliko zanimljivih priloga, Velibor Gligorić u studiji »Mladost piroleterske poezije u Srbiji« „prikazuje

ENE

poeziju Koste Abraševića, Proke Jov-'

kića i Dušana Srezojevića. Pored toga što daje znalačku analizu poezije ovih pesnika, Gligorić uspešno oživljava i đuhovnu almosferu vremena u kome je ova poezija nastala, Ovaj Gligorićev rađ predstavlia u ijzvesnom smislu pionirski posao. O najznačajnijem od ove trojice, Dušanu Srezojeviću, skoro se njje mi pisalo. Tako je objavio malo pesama Srezojević iđe među najzanimljivije pestičke ličnosti na početku ovoga veka. Dragocen prilog predstavljaju podaci o tome kako je književna Kkritika primila ove pesnike.

Ako članak Velibora Gligorića treba jzdvojiti zbog nesumnjIvih kvaliteta koje poseduie, na članak Radojice Tautovića »Humanizam Đorđa Jovanovića« treba obratiti bpaŽžnju zbog toga što ide u red najslabijih tekstova koji su o ovom kritičaru napisani. Pisan u priličnoj meri pretenciozno, lišen stvarne analize i zanimljivih opservacija, ovaj članak može da izgleda i komično zbog svesne želje niegovogs pisca da po svaku cenu bude učen i dobro obavešten. Komfuzan i ne uvek nmaročito pismen ovaj Tautovićev, članak nije trebalo uvrstiti u inače dobro Uu" ređehu svesku OVO časopisa.

Članci Miroslava Pantića o dubrovačkom pozorištu Držićevog vremena dv Đorđa Živanovića o kulturi govornog jezika i M. S. Lalevića o prostoj i složenoj rečenici iđu među zanimljive pwmloge ovog valjano uređenog časopisa. (P. P-ć)

MERKUR

KAKAV JE. ROMAN DANAS POTREBAN?

Poznati književnik Hans Erih Nosak održao je pre izvesnog vremena u Gracu predavanjie o savrememom pemačkom i svetskom romanu, nie'ovim osnovnim karakteristikama koje uslovljava vreme u kome nastaje, a i o zahtevima koje vreme romanu damas postavlja, Štampan u celini u petoj svesći ovog časopisa ovaj g8Ovor otkriva neke vrlo zanimljive 8-–spekte ove teme o kojoj Nosak, između ostalog, kaže sledeće:

Pojam »roman« postao je đanas mejasniji nego ikad ranije. Vrlo je lako mogućno da će neka kasnija nauka o literaturi ovu ili omu Khtjigu iz poslednjih petnaest godina roglasiti za tipični nemački roman našega vremena, ali nama samima još međostaje distanca za donošenje suda. Pitanje je, naime, može li biti roma– na bez određenog društvenog uređenja. Ali mi ne·možemo odlučiti o tome, da li je stanje u kome danas živimo altvarmo već početak jednog novog društvenog uređenja ili „je, pak, reč o nekom vegetiranju posle konačnog sloma, o nekom slabačkom provizorijumu u koji zapravo ni mi sami ne verujemo. Meni se čini da je ovo poslednje u pitamju. Mladi ljudi koji su 1545. počeli đa pišu morali su iz ničega početi, bez nekog socijalnog okvira na koji bi se mogli osloniti, i bez prošlosti koju bi mogli poštovati. U takvoj situaciji oni su se pomogli komis-žargonom. Smatrali mi to lepim ili ne, to je bilo pošteno. Kad se grubih ali veličanstvenih metafora toga „komisžargona setimo, onda vidimo njihove znake raspoznavanja: fatalizam i skepsu.

Ovaj period čišćenja kao da je već preboljen danas. Skepsa je ostala dobitak za nas Nemce, jer nam je ona Suviše često nedostajala — ali se fatalizam preobrazio u nelagodnost, što može da predstavlja znak pobune. Nelagodnost u svetu Koji, istina, iz đana u dan postaje tehnički sve usavršeniji i čije se socijalne mere sve preciznijim kalkulacijama prisećaju da blagostanje društva garantuju, ali u kome se svetu niko od has ipak ni sigurno ni dobro ne oseća baš zato što se bez odbrane nalazimo u jednom poretku koji smo manje ili više apstraktno nasledili.

Ja sasvim svesno ne govorim o a» tomskoj bombi. Mogućnost atomskog uništenja smatrati uzrokom našeg današnjeg držanja, to je nečuvena Dpogreška u mišljenju, pa čak i lenji

izgovor. Ta mogućnost nije uzrok, O ”

ma je posledmja konmsekvenca nedostatka hrabrosti u nama da nešto bolje znamo. Ja sam, dakle, zabrinut, a i drugi pisci su to sa mnom, da o va tehnička civilizacija u kojoj smo mi smešteni, a i ceo socijalni abarat koji treba da nas odmeni u brizi za sigurnošću, | u slučaju zbilje neće

izdržati, i to zato što ni mi sami.

Bi

ž wi |R _A nismo u stanju više da. izdržimo i jer smo kao ijuđi postali potpuno nepouzdani, Trenutno mi se čini da je to mo

tiv pisaca romana, 4 to ne samo nemačkih, Možđa! Jer ako bismo Nekog pisca Wupitali: »Šta vas je zapravo pobudilo da knjige pišete, .umesto da izaberete normalam poziv?« — a ja vas uveravam da &vaki pisac sebi u trenucima zamera OVO Ppitanje postavlja — onda bismo dobili različita, objašnjenja, koja su sva vrlo interesaninma i koja. baš nisu sva izvitoperena, ali koja uvek samo na jedan neznatam deo pitanja .odgovaraju. Ja se sam, na primer, pomažem odgovorom da je pisanje Zzapravo moj način življenja, dakle neka vrsta biološke funkcije. Ali ovaj odgovor je za publiku vrlo uvređljiv jer on znači da ja ne pišem za publiku i da bih "i bez publikć pisao. Stvaralačkwm literatura, međutim, ne-

će nikad imati vlast da angažuje kolektiv, nego samo čoveka. „Drugim rečima: današnji pisac govori bez O» noga koji je »preko puta« i tako reći u prazno. Ali zato uvek u nađi, pa čak |} u veri, da će njegova reč stiĆi do uva onog jednog pojeđinca ko+ji bilo gde i bilo kad u vrevi ko lektiva bratski zov očekuje. Nadu je vrlo često veoma teško održatj,

Mnogo ću preciznije: već moći odgovoriti ako me upitate: kakvu Kknjigu smatrate potrebnom? Ili: kakvu knjigu biste vi sami hteli pisati? Ja tad treba da mislim samo na one knjige, i njihove autore, koje su me od mladosti pratile i čija egzištencija stoji čvrsto uz mene, nezavisno od savremenih događaja i kritičkih uvida do kojih sam u međuvremenu došao. To su Paskal i Strindberg, to su Dostojevski i 'Stendal, fo su »Dnevnici« od MHebela (Hebbel) i »Dedina mapa« od Štiftera (Stifter). To su, pre svega, pisma Vam Goga, i »wZanat života« od Pavezea (Pavese). Neka nekoliko ovih imena buđe dovoljno. Pada odmah u oči da kmjige spomenutih autora nisu izražito Ono što se smatra romanom, a i ako se takovima smatraju, one imaju jednostrano biografski karakter. Ali nije dovoljno to autobiografsko istaći kao zajedničku crtu raspoznavaija, jer to odvodi na skpanputicu. Ova dela su uz to još | ekstremno ·'monološka, Paskal svoje »Pensćes« nije objavio, a Dnevnik Pavezea nađen je na njegovom noćnom ormančiću raj kreveta u kome se ubio. Ja bih O vakve knjige, koje su nastale iz unutrašnje potrebe i bezobzimmim ulaganjem sopstvene ličnosti nazvao Jjudskim dokumentima.

Od izvesnog vremena smo navikli da književna dela društveno ili isiOyijsko-materijalistički analiziramo. rime su nesumnjivo stečena „nova gledišta za nauku o literaturi. Ali mi ne smemo izgubiti iz viđa to da se kroz ove metode ukazuje sambo na 0no što je.u jednoj knjizi istorijsko, na ono Što spada u prilike pod Kojima je knjiga u tom vremenu mastala, a Što je sve nama poštaio aBtrano; ukazuje se na ono što nesumbnji-

vo vredi znati i što je interesantnOy.

ali baš na ono što je u jedmoj knjizi majprolaznije.

Ovo veliko monološko priznanje sebi samome, a time i čoveku, mora bezuslovno biti nastavljeno ako Želimo biti nežto više od jedne gomile mrava koja dobro funkcioniše i kojom se može upravljati. I onaj ko se

danas za svoju egzistenciju bori u '

okvirima društva, verovatno će se nasukati, jer su i društvo i kolektiv uvek moćniji od pojedinca. Ovim se objašnjava pesimizam i bespuće, ko> ji se na vrlo površan način današ-

njoj literaturi prebacuju. Svi se velik. \

obrasci u tom pogledu mogu nazvati posimistima. Ali samo nasukanje mo» va se smatrati kao nešio pozitivno, jer ono dokazuje da se nastojanje Uprkos svemu produžuje.

Da se ovakva knjiga i u našoj eri napiše, to smatram neophodno bpoftrebnim, svejedno da li će ona posle biti nazvana romanom ili će se za nju kakav drugi naziv naći. A mi se ušUđujemo reći da naši današnji pisci, svaki prema svojim snagama, zajed-

A PRA LEITERARIA

PROSLAVA PIRANDELA

Ove godine Italija. slavi „dvadeset petu godišnjicu smuiti Luiđija Piranđela, jednog od svojih najholjih bisaca. To je, praznik za italijansku književnost, za italijansku kulturu. Listovi i časopisi posvećuju veliki deo prostora ovoj proslavi, a italijanski kritičari ponovo istražuju Pirandeiovo đelo, otkrivaju njegove nove aspekte, revidiraju stavove, admerava– ju njegov značaj, njegov uticaj, Procenjuju stepen njegove prisutnosti.

Tako se i u jednom od najnovijih brojeva ovog lista ponovo piše o Pirandelu. Autor je Rodolfo Ayata koji se zalaže za oslobođenje Pivandelovog dela od stege Wyitičarskih shema, klasifikacija i svega onoa što preti da ĐPiranđela jednostrano protumači, da ga, na taj način, osiromaši, obezvredi. »Posle dvađeset pet godina od smrti Luiđija Pirandela, njegovo delo zaslužuje konačno da bude postavljieno van ideoloških „Kkatalogizacija, filozofskih pregleda, egzegetskih formula: da bismo pokušali da ga vratimo integritetu njegovih elemenata inspiracije, dijalektici rijegovih ljudskin komponenata, ozbiljnosti njegovih morainil amtiteza.« Arata kaže da on ne Želi da negira uticaj koji je na velikog pisca izvršio burno vreme u kome je živeo, »Bila bi zabluda ne videti da su iza krize pomitiyizma i realističke „Mnjiževnosti slediti fenomeni psihološke disocijacije, paradoksalnih situacija, intro spektiva, konflikata između skučenosti forme i mobilnosti Života.« Sve je to istorijski tačno, smatra Arata. Ali :do sada se skoro redovno došavalo da Mtiitika, ogrezla u ovakvim disertacijama, ocenjuje „Pirandelovo delo na isti način kao što ocenjuje filozofski traktat. »i da bi pohvatala tragove i fantome bergsonizma, relativizma, pozitivizma ili idealizma, ona je zaboravljala ljudsku tematiku, uwmetničko jezgro pisca.« (P. M.)

MERCVRE

DE

FRANCE

ANTI-ROMAN

Tistetika romana se sve vjše komblikuje zbog razvijanja umetncisti anti-romana, — konstatuje u svome članku ·Aleksanđiuijan, u julskom biroju ovog uglednog pariskog časopisa. — MKritičar danas već može da pirebaci piscu što u jednom vidu romana

upotrebijava proceduru druge vrste,.

jer danas su ova dva oblika — rYOman i anti-roman — 7 vidljivo odVOjeni i karakterisani zasebnim zakonima. Tafo, anti-roman ima svoja pravila kao i svoja prava, pa čak i nešto više, ima već i svoju istoriju, jer je i hjegova tehnika napredovala. Došlo je vreme kad treba pomišljati i na jednu dobru »Istoriju anti-romaha«. Ona bi mogla poslužiti i kao idealni uvod za mnoge romane, a nekim, za koje smo smatrali da su promašeni, ta bi istorija. dala. počČasno mesto, jer su oni u stvari Uumetnjčka dela, anti-romani.

Anti-roman je negacija romana rađenog na osnovu fikcije. Otuda je njegov pronalazak tako pozam. 'Tre> balo je. da se jasno uoče pravi zakoni romana i đa se roman shvati kao veoma ozbiljna književna vrsta, Zato se anti-roman nije mogao hi zamisliti u antičko doba kađ je roman smatran književnom vrstom niskog roda.

Tek za Vreme renesanse senlimentalni romani su omogućili prvu pojavu anti-romana. Oni su se u početku qograničavali na ismevanje iadanjih »istorija u modi«. Za Ovu tezu najbolji je primer Servantesov »Don Mihot« koji bi bio preteča svih anti-romana da samo nije tako kompleksan. Međutim, Servantes, stvarajuči u svojim dvema nezaboravnim ličnostima duh zomana i duh antiromana, postavlja klasični princip te umetnosti koji se sastoji u činjenici đa napada roman ıomanom.

U romantičnoj epohi anti-roman je jedno od retkih sredstava za odbacivanje utvrđenih mišljenja. Procedura se obavljala otprilike ovako: rušeći roman kakav se dopadao konzerva– tivnoj buržoaziji, rušio se u isto VTeme i sam buržoaski dun. U tome se išlo do kraja, pa možda i malo preterivšlo. Tako su Viktor Igo u svom »Janu sa Islanda« ili Nodije u svojoj »Istoniji kralja Boemije i njegovih sedam dvoraca« pokazali duh i način amalogan onom u romanu dadaista i nadrealista.

Roman, koji se obraća .lakovernom čitaocu, anti-vomanopiscima &še čini kao način zabavljanja glupaka, i oni nastoje da naglase svu njegovu absurdnost. Merime, koji je često stvarao anti-roman i ne znajući za 10, pruža majbolji primer. On je majstor đa ubrza razvoj akcije, da ga depoetizuje, da ga napravi suprotnim 0onome što se očekivalo, Kada je pažnja na vrhuncu on unoši zapažanja koje izgleda kao ismevanje; takve

su filološke refleksije na #završetku

Anti-roman ima uvek karakter pamšfleta protiv literature. Mogao bi se definisati i kao umetnost sistematskog razočaravanja čitaoca. Njegov cilj je đa izigra svim mogućim sredstvima našu naivnu zaslepljenost nekom fikcijom.,

Svi anti-romani mogu se svrstati u četiri glavne grupe, a ove še posle mogu deliti dalje u podgrupe. Tako postoje:

1. Roman-parođija. To je osnovni oblik anti-romana. Ali ova vrsta može zaći i u muefafizičke suptilnošti. Tako je »Zabluda« od Nabokova klasičan primer savremenog anti-romana. 2. Roman na mahove. Najbolji je primer »Tristan, Šendi«. Anarhija intrige . čiji je rasplet uvek suprotan očekivanju; njime se u neku ruku ismeva pažnja i naklonost čitalaca.

3. Tioman romana. Ova procedura naginje klasičnoj. Opisi sti sa mnogo detalja, a lažna egzegeza daje utisak kritike. ;

4. Apstraktan roman, Mnogi poku-

. Baji da se stvcri istorija bez intrige,

bez junaka, bez ikakvih moliva, koji elementi inače čine draž pravog YOmana, otkriva ovu vrstu, Apstraktan kvalitet može takođe proizaći iz komplikovane psihologije ličnosti, kao S poslednjem romanu Mueredita ili poslednjem delu Rejmona ' Rusela. Tako, anti-roman, krajnja mogućnost romaneskne kreacije, daleko od toga da zameni roman, nastavlja svoju pustolovinu, paralelno sa pravim romanom, sa jeđinom razlikom što je roman jedmo dirigovano sanjavenje, a anti-yvoman suzbijano sanjarnmje. (N. TJ)

OHIIOGODL

DRUSTVENA ! PRIRODNTGAČKA WONCEPCIJA LEPOG

Julski broj časopisa donosi članak J. Boreva »Četiri Ahilove pete« napisan povodom članka I. Astahova »Wstetički subjektivizam i problem lepoga«, Iz čianka se nameće zaključak da u sovjetskoj nauci o lepom trenuino

. egzistiraju dve koncepcije, društvena

i prirodnjačka, i da svaka od njih tvrdi da je tumač i nastavljač Marksovih pogleda na ovaj problem, Borev ne pokazuje želju da diskredituje »prirocnjački« stav madđa se izYičito deklariše kao pristalica »društvenog«. Ove se dve struje, prema sugestijama njegovog članka, slažu u tome da priFodno lepo postoji, ali, pObor-

nici »društvenog« gledišta tvrde da”

ono proizlazi iz društveno korisnog, da je ono rezultat proizvodnje u određenoj etapi istorijskog . razvoja, dok »prirodnjaci« misle da je prirodno lepo svojstvo materije kao što su njena svojstva razne fizičko-hemijske osobine.

„Veliki je broj protivnika »društvene« tačke gledanja na lepo, kaže Bo-

rev. Mnogi ozbiljni i plodni estetičari zastupaju »prirodnjačku« | koncepciju (N. Dmitrijeva, G. Nedošivin, A. Kalantar, A. Ljebeđev, A. Dremov i dr.). No, i pored njihovog naučnog autoriteta, razrada problema je na takvom nivou da oni nemaju prava da sebe smatraju jedinim predštavnicima marksističke koncepcije lepog«. I, priznavši đa su U istom po ložaju i pristalice »društvene« kon= cepcije, on nalazi »četiri Ahilove pete« »prirodnjačkoj«, koju zastupa Astahov: Ako je lepo svojstvo materije, zašto se njime, pita on, bavi estetika a ne fizika i hemija; ako se prihvati ovo tvrđenje kao tačno, bostoji li između prirodnog i društveno-umetničkog lepog nešto zajedničko, a ako prirođa lepog nije objektivna i dyvuštvena da li je onda moguć estetički monizam. Poslednju »petu« Borev iznosi u obliku sokratovski intoniranog pitanja: da li je unutrašnja mera, O kojoj govori i Marks, prirodna i, da li stvaralaštvo, diktirano tom unutrašnjom merom, ima samo prirođne, a ne i društvene ciljeve,. (5. 5)

EDVIN

HHRNMI

Nedavno me je jedan prijatelj zapitao: „Hteo bih da pročitam nešto od Henri Milera. Čime da počnem?“ Ovo je pitanje nad kojim čovek mora đa se zamisli, - Ni ja sam nisam pročitao sva dela Henri Milera, ali sam pročitao veliki deo. Ima fako mnogo gledišta i uglova da bi se prišlo njegovim mišljenjima i njegovoj promenljivoj ličnosti da je vrlo teško izabrati jednu knjigu kao tipično Milerovu. „Osmeh u podnožju lestvica“ (The Smile At The Foot Of The Ladde) se ne može uporediti sa „Do Njujorka i natrag (Alle Retour New York), a njih dve se opet mnogo razlikuju od malog dragulja koji on naziva Predgovor za „Snagu u nama“ (Prefjace For „The Power Within, Us“); ova knjiga je ponovno izdanje knjižice koju je napabitrčio Haniel Long a koja se ranije zvala „Interlinear to Cabeza de Vaca“, „Nije naročito važno koju ćeš od Milerovih knjiga prvu pročifati“, rekao sam mu. „Druga će u svakom: slučaju biti sasvim drukčija, sem naravno, ako ne čitaš „Južni povratnik“ (The Tropic Of Comcer) a posle njega „Severni povratnik“ (The. Tropic OJ Capricorn).

„To je ono — to je ona koju bih ja hleo“, reče moj

KORI,

prijatelj. „Nužni povratnik“ ne sme da se prodaje u Americi,

ne može da se dobije preko pošte, i možeš ga kupiti samo u Parizu ili Šangaju. Čuo sam da nema knjige siične njoj“,

„Istina je“.

„Mora da je vrlo paprena“.

„Ne znam da li ti treba uopšte da čitaš Milera“, rekoh mu.

„O, pa znam i ja sve te paprene rečić, reče moj prijatelj. „Želim samo da vidim kako on izlazi sa njima ma kraj“.

„Zašto ne pokušaš sa „Kolosom iz Marusije“ (The Colossus Of Maroussi), „predložih mu, „to je putopis o Grčkoj“. ·

„Nikako“,

„Putopis kakav nisi nikad dosad pročitao“.

„Mvzim putopise“.

„ili, „Mudrost srca“ (7'hc Wisdom, ga oseja, crtica i beleški. Vrlo dobra“.

„Ne, hoću baš „Južni povrainik“. Čuo sam đa su američki vojnici u Parizu razgrabili sva izdanja“.

Sa žaljenjem sam popustio i dao mu knjigu. Vratio mi je za nedelju đana. Ona ga je zagolicala koliko to može dna učini neka pikanina panorama. Projurio je kroz knjigu skačući sa skarednosti na skaređnost. Nije imao pojma o čemu je u knjizi kao celini reč. To ga se čak nije ni ticalo. „Najpikantnija stvar koju sam ikad pročitao“, zaključio je on. „A kakav je „Severni povratnik“? Je li još masniji?“

„Meć sam ga pozajmio jednom drugom poznaniku“, slagao sam #a

TI na tome se svišilo.

Ali me je to nateralo da shvatim da postoji samo Jedan način da se čita Henri Miler, a to je sa poštovanjem. On je pisac savršeno dostojan poštovanja. „Južni povratnik“ u sivnri nije skaredna knjiga. Moj prijatelj ima samo po• kvarenu maštu. Ona jeste nečuvena knjiga, to je istina. Zaista izazivajuća Knjiga, s fragmentima koji su gadni, vulgarni i odvratni. Ali ona je slika dna ljudske egzistencije, sama srž degradacije, i, takva, ona je umetničko delo. Ona daleko prevazilazi Zolu. Pored nje cela takozvana naturalistička škola bledi i liči na „Čika Tominu kolibu“. 'Uprkoš tome što joj potpuno nedostaje oštra karakterizacija — u stvari ima pet godina kako sam je čitao i ne mogu da se setim čak ni imena neke ličnosti — uprkosnjenih rasplinutih događaja, njenih preterano dugih, povremeno dosadnih poglavlja, ona ostavlia užasan ulisak. Utisak nije dovoljno jako, prava reč je ožiljak. Nedostatak karakterizacije nije umesna kritika, je» ova knjiga nije roman. To je ni» događaja, bujica misl* koje se bacaju ovamo, onamo. uđarajući u prepreke, skrećući u drugom pravcu. odskačući ovde, onđe, svuda — i bilo gde. Ona je gotovo sasvim bez oblika. Tednom će ona možda bili velika knjiga. Potomstvo i duža perspektiva će je verovatno izdvojiti kao jedno od značajnih, ako ne i od najznačajnijih književnih dela prve polovine dvadesetog veka.

Šteta je što se zbog naših puritanskih pretuoji OVa knjiga kao i druge Milerove knjige koje su isključene pod optužbom da su pornograiske, ne može štampati u ovoj zemlji. Sigurno je da bi mnogo bolje bilo da je knjiga Dristupačna i da se može dobiti u popularnim izdanjima. Jev će je čitaoci skarednih shvatanja u svakom slučaju nabaviti, a knjiga bi za njih bila manje privlačna kad bi je mogli naći u svakoj knjižari. Pored toga. gusarska, krijumčarena izdar:ja i ona ispod tezge ne donose Mileru ni groša. Ali zato opskurni izdavači i problematični knjižari dobijaju svuda ođ deset do pedest dolara po komadu za ove naslove o kojima se govori u pola glasa. Međutim, ovo će se stanje verovalno samo ispraviti.

Ako čitalac priđe Mileru sa poštovanjem, vidoće da ovaj čovek ima mnogo da kaže. On je živeo. Nije mu se sve

Of The Heart), knji-

. dopalo što je video. U stvari mu se. vrio malo dopalo. Pa

ipak, isko je trpeo, osećam da je uživao u životu. Sreli smo se samo jednom, ali mogu slobodno reći da

. je sjajan kozer kao što je sjajan pisac. Kad ste sa Henri

Milerom, i kad je on raspoložen da govori, isplati se slušati ga, On živi u Kaliforniji, na padini brega koji dominjra Pacifikom, na mestu do koga nije lako doći, i to je dobro, jer je svet sklon da mu suviše često kuca na vrafa. On je prijatan, privlačan gospođin (ne znam da Ji će se on složiti sa ovim opisom) pedesetih godina, a u njegovim očima i osmehu osećate u isto vreme ljubaznost, razumevanje, trpeljivost i jednu urođenu prijatnost. Brzih je pokreta i živahnog ponašanja. On ima tai dar da vama, tuđincu, učini da se osećate prijatno. Preporučujem strancima da ne idu da ga obiđu. Suviše je zauzet da bi ga besposleni liubopitljivci uznemiravali. Ali ako se stvacno uspnete uz liticu do njegovog gnezda. on će besumnje biti vrlo ljubazan sa vama dok mu vi možda upropašćujete ceo dan. Biće vrlo uviđavno ako To ne učinite.

Veličina stvaralaštva Henri Milera nije dosledna. Kao svi genijalni ljudi on je meujednačen. Ims puno dolina, ali one samo naglašavaju vrhunce. U „Mudrosti srca“, a to je „obavezna“ knjiga ako želite đa čitate Milera, ima nekih vrlo uspelih. delova i nekih koji mi ne izgledaju sasvim uspeli. Ja sam slep za njegovo poglavlje „Uterine Hunger“, ali više od polovine drugih poglavlja su očaravajuća, učen8, uverljivog značenja i izvanredno podsticajna. Pred vama nije žurnalist, ni komentator, ni hroničar, pred vama je potpuno razvijen pisac, koji poseže za masom predmeta. na” izgled tako raznolikih kao što je holivudska filmska industrija i duboki simbolizam Balzakove „Serafine“.

Ponekad se u njegovim delima naiđe na snažne izraze i slike kao što je „Raj Neuroze, lepak sačinjen od straha i zebnje, u kome, ukoliko nismo voljni đa se spasemo, ostajemo ulepljeni zauvek“, Povremeno ćemo naići na jednostavno tvrđenje činjenica, ponekad suviše oštrih ds bi bile brihvatljive, kao što je: „Posle Tome Akvinskog nije. bilo metafizičara“, iako ćemo se kad bolje razmislimo setiti da

aaa mweneunanucEOenndisaeuee

KNJIŽEVNE NOVINE