Književne novine

su se granice fizičke nauke pomerile štajna i Džinsa i da su vrata metktafizici otvorenija no u

posle Edingtona, Ajn-

vreme Tome Akvinskog. Ili, da bude možda još specifičniji

Miler će reći nešto slično ovome: „Najgori pisac Amerike je Fani Herst“. Ovo nije mesto da napadam ili branim knji-

ževne zasluge gospođice Herst, ali mislim da Je sasvim ra-

zumljivo da se mogu naći i gori američki pisci,

. Još uopštenija kritika Milera je optužba da je on više emocionalan no intelektualan. To je istina. Ali isto'tako ima puno intelektualnog u njegovim delima, i samo u trenucima naglašavanja i napetosti, u njegovim naporima da iziđe na kraj sa nekim predmetom, emocije ruše celu građu ideja i Miler mora da počinje iz početka. Ja lično nalazim da je ta emocionalnost zdrava. I svakako nije dosadna. A kad se pojavi u njegovim esejima ona je vitalni elemenat koji ih održava u životu. Možda su Adison, Stil, Hazlit i Makoli bili emocionalni za vreme u kome su pisali. Danas oni takvi ne izgledaju. Možda će Milerova dela dobiti konzervativnu smirenost kad se budu čitala kroz sto godina. Činjenica je da će svakako biti čitana.

Gotovo je nemoguće ukratko reći šta sve Miler predstavlja. „Osmeh u podnožju lestvica“ se može tumačiti na više načina, Neki čitaoci mogu da ga tumače kao osmeh u podnožju krsta. Za njih će to biti ispravno. Neki čitaoci smatraju da je „Južni povratnik“ još skaredniji od „Severnog povratnika“, To je njihovo pravo. Neki ljudi smatraju da je „Vazdušna utvara“ glupost, a da se u njenom sledbeniku „Ne zaboravi sećanje“ (Remembe? to Bemember) Miler ponavlja. Istina je međutim da većina čitalaca ne zna šta da misli,.i oni to nikad neće ni znati dok ne daju Mi-

| leru priliku da kaže svoje mišljenje, a to će postići ako pro-

(7

čitaju bar pola tuceta njegovih Enjiga.

Kao putokaz na putu ka cilju razumevanja Milera postoji jedan esej u „Mudrosti srca“ koji se zove „Apsolutna zaiednica (The Absolute Collective) koji je suštinska stuđija o knjizi sa isfim imenom. Njen autor je Erih Gutkinđ. On is malo poznat. Miler ga poređi sa Plotinom, Paracelsušom, Blejkom i Ničeom. On je — ili je bio — nemački Jevrejin. 'Nisam siguran da ]li je još Živ. Milerov eseji o Gutkindovoj knjizi kipti kondenzovanim Gufkindovim mislima i Milerovim ocenama tih misli. Bilo bi bespredmetno pokušavati pavrafraziranje. Ali govoreći -o Gutkindu Miler nenamerno upravlja svetlost na svoja sopstvena razmišlianja. Pomoću ljiudskog entuzijazma možete oikriti suštinu samoga čoveka. O Gutkindovom delu Miler piše:

„Za mene je zaista teško da posmatram ovu knjigu nepristyasno ili da je kritikujem, objektivno. To Je vrsta knjige kakvu ja pišem, u slobodnim, trenucima svakog dava, svog žipota. Sadrži samo oko sto strana, njem je jezik istovromemo istinit, precizan, i oskudam. Ona daleko vrevazilaži svoj cilj i namere, kao što i treba svaka vitalna knjiga. Po mom, shvatanju onu zauzima mesto tačno ma uglu vYyemena i prostora, što je majčudnovatije. Više mo bilo koja druga knjiga koju sam vročitao ona se rodila tačno u pravo vreme. Okretanje mjemih stramica je okretanje strawdca samorua živofa, žicota koji svi pozmajemo a ne priznajemo, života koji nikad, nije bio ostvaren...

Svet u kome mi sad živimo je ono što Gutkind naziva Mamzerov svet zbrke, idola, duhova, svet stvari orijemtisa?, prema smrti, svet u kome čovek nije ništa drugo do predmet Y

koji čeka” otkupljemje. To je svet u kome memo mišta isem

užasnog miza događaja Koji se mogu predskazati.. Bog postaie prozi, koncepcija, čovek izolovan indiidualac, svet zbrka. stvari. To je sema slika zla, sa mojužasnijom, kaznom: sm?ću, u životu, Protip ove lažne svetovmosti, sa koju 5u svš narodi sveta podjednako krivi što žive, Gutkinad, se protivi stvarnoj „svetovnosti“. On tvrdi da čovekovi koremi me počiuaju. u, svesti već u stvarnosti. On opet počinje da, govori o smrti, toYdeći da smrt mije bitni deo čoveka, da se om može odbojiti od. mje kao od nekog dogođoja... 5vuda oko nas uviđimo svet u, pobuni, ali pobuna je megatinma, OG. je samo završni proces. Usred, wništavanja mi sa sobom, mosimo maše stvaYalaštvo, noše made, mašu snagu, maše težnje za ispunjenjem. Vreme se menja kao što se točak olcreće i ono što zbezdani svet istima je i za čoveka. Poslednje godina, doprinele su da se dualizam, u čoveku razbije kao mikad ranije, pa ipak je čovek, koji dominira obim, celim, -periodom, bio taj koji je predstavljao celinu, taj koji je proglasio Svetog duha. Ničiji život u celoj istoTiji čovečanstva mije bio tako pogrešno tumačen, tako žalosho pogrešno shvaćem kao Hristov. Ako se nijedan, čovek mije pokoezao sposobnim, da sledi Hristov primer, a vVerovatno nijedan, neće mi biti pošto nam Isusi više misu DOtrebni, ipak je taj jedam, duboki primeY izmenio maš sbet; Nesresno, mi se krećemo u mobvo kraljeostoo postojanja. Ono što smo doveli do savršemstva, u, sVD0m žaru da izbegnemo istimsku stvaYmost, samo je potpuni arsenal uništenja. Kad se oslobodimo samoubilačke manije za nečim, vam našeg domuošaja počećemo da živimo ovde i sada, to jest u stWaTYmosti koja je sama za sebe dovoljna. Nećemo osećati potrebu za umetnošću ili religijom zato što ćemo u sebi samima biti umetnička dela... Ako moje tvrdnje misu sasvim u skladu sa tekstom Gutkinđovih teza, ja, se ipak motpumo slažem 5a Gutkindom i mjegovim gledanjem ma stvafi. Osećam, dua TT je bile dužnost me samo da iznesem, mjegovu doktrinu, beč i da je objavim, i objavljujući je da je uvećam, da je akti“ vira. Svaka prava filozofija vodi do 'akcije i od akcije opet mazad, do pitanja, do stalne činjenice misterije. Ja sam jcdam, od ljudi koji može veći da je zaista Yazumeo i delao po ovoj dubokoj Gutkindovoj misli ~, čudesna činjemica da stojimo usred, stvarnosti uvek će biti nešto mnogo čudesnije

»“

mo moa šta što mi čimimo'“. ii „Eda: Pa lepo, ovo zaista izgleda kao udaljeni vapaj čOove

čija Je BOAtROljA zamračena mržnjom prema skarednosti. Najgluplja od svih kritika Milera je ona koja” je rasprostranjena a koja kaže da je on ogorčeni i osujećeni Kaspar Milkvetost u malome, čije drugo ja nalazi olakšanje u tome što sebe izražava u suprotnom polu bespredmetne pornoTEzra Paund je to prekinuo jednom za uvek, i ja se nadam da ga tačno navodim govoreći ovim rečima o „Južnom povratniku“: „Najzad! Evo knjige nemoguće za štampanj. koju je vredno pročitati!“ . o:

i I io, za njega ili protiv njega, crno ili belo, ne može se poreći činjenica da pored Džems Džojsa i D. H. Lorensa,

je istima za dve hiljade.

grafije.

Henri Miler uzima plašt najkontradiktornijeg pisca našeg vremena,

(Prevela Vera B. DROBNJAKOVIĆ)

'KNJIŽEVNE NOVINE

\l

IZLOG KNJIGA |

ARISTOTEL

Metafizika

(»Hultura«, Beograd 1960)

Smisao i ulogu filosofije Aristotel je viđeo ı tome da ona buge oOsvetljavanje puta ka dobrom i razumnom ljuđskom životu, »Najzad« — pisao je on — ošsnoyna nauka koja je i iznađ podređene nauke je ona Kkoja saznaie u kome ciliu treba ura diti svaku rivar u Životu, a taj cilj je, za svako biće, njegovo dobro i, uopšte, najviše dobro u čitivoj prirodi«. No neophodno Je saopštiti o tome još jednu važnu Aristotelovu definicidu: »Osim toga, veći su filosofi oni koji tačnije poznaju uzroke i koji su u stanju da u svakoj Vrsti nauke poučavaju druge. Štaviše, među naukama se smatra da je zaista više filosojija ona koja se izabere rađi nje same i jeđino u svrhu manja nego ona koja se izabere radi njenih rezultata« Time je Aristotel precizno mnaznačio amtipraktičarski Karakter svojih istraživanja. U »Metafizici« on raspravlja najpre o učenjima nekih filosofa, svojih prethodnika i savremenika, a zatim obrazlaže ·'svoja shvatanja o suštini saznanja i vrednosti dokaza, odnosu pojedinačnog prema opštem, izlaže svoj stav prema postojanju iđeja kao stvamosti, definiše Tazne bitne poimove, govori o prirođi supstancije itđ. Kritika Platonovih ideja spada među naijznačainije stranice »MetaTizike«, Osnovni Aristotelovi Pprigovori svođe se na to da su Platonove iđeje udvajanje pojavnog sveta, i da Platon ne može da objasni krefanje iz iđeja. Aristote} se pitao: kako je moguće da ideja bude supstancija stvari a da je od njih odvojena? Tu polemiku, tu Aristotelovu Writiku Platonovih „jdeja Lenjin je nazvao KMritikom idđealizma uopšte,

»Metafiziku«, iedno od najvažnijih Arvistotelovih dela, preveo je s grčkog za poznatu »Kulturinu« Filosofsku biblioteku dr Branko B. Gayvela, a predgovor je napisao akađemik Milan Budimir, B. M.

——-eeozespiuzfiDi ina =MOSIP HORVAT

• Frano. Supilo (»Nolit«, Beograd, 1961)

Josip Horvat napisao je pre nekih 25. gođina opsežnu biografiju Frana, Bupila; knjiga koja sada izlazi u biblioteci »Portrehie predstavlja, u stvari, skraćenu, popravljenu i novim naučnim rezultatima dopunjenu Vverziju pre 25 godina napisanog dela.

Horvat je pažljivo pratio BSupilovu političku evoluciju, od tvoraca nog prayaša do jednog od „tvoraca

sporaznma hrvatskih i srpskih politićara i osnivača hrvatsko-srpske Kkoalicije, Pročavajući taj period BSupilove političke delatnosti pisac ove knjige je mcrao da prikaže celokupnu unuftrašnju političku situaciju u Hrvatskoj i sve mene kroz koje su prolazi}i ne samo srpsko-hrvatski nego i hrvatsko-mađarski odnosi, Slikajući ličnost i đelatnost Frana Supila u tom razdoblju, pisac ove Knjige je nedvosmisleno pokazao da je Supilo svakako najznačajnija politička figura u hrvatskom javnom Žživotu toga vremena i najizrazitija ličnost među hrvafskim građanskim političarima svoga doba.

Tako su Supilovo ponašanje i uloga na Friđjungovom procesu „pomalo preterano patetično prikazani, Fridjungov proces je poslužio piscu ove knjige kao đobar uvođ u prikazivanje razmimoilaženja između Supila i vcćine hrvatsko-srpske koalicije. "a neslaganja nisu bila programska nego je bila u pitanju taktika, Zbog toga je Supilov razlaz 5 koalicijom prošao prilično bezbolno, I sukob s Trumbićem i većinom jugoslovenskog odbora Horvat je ođiično prikazao, Za razliku ođ sukoba s Pribićevićem Ssupilov spor s Trumbičem bio je mnogo načelniji i mnogo dublji, Bile su u pitanju dve različite koncepcije stvaranja jeđinstvene jugoslovenske države, Ć Ima nešto što Supilovu ličnost čini neobično simpatičnom, I u sukobu 5 Pribićevićem i prilikom „razlaza 5 Orumbićem, Supilo je ostao dosleđan i principijelan. On nije zadavao »niske uđarce« Kkoaliciji iako je njenu oportunističku politiku osuđivao, kao Što nije pravio smetnje ni Jugoslovenskom odboru iako se s mnogim njegovim akcijama nije slagao. On je vojevao za ostvarenje jednog programa i znao da ima mnogo puteva do toga cilja, đa su greške koje njego»

vi dojučerašnji prijatelji čine posledica najiskrenijeg poverenja, a ne političkog nepoštenja. Zbog toga on se zalagao za jednu određenu politiku i za jedan određen politički program i borio se protivu iđeja i postupaka, a ne protiivu ljudi koji suprotne iđeje zastupaju. To je osobina koja Supila čini jednim od najsimpatičnijih građanskih političara naših. Takvog nam je Supila predstavio i Horvat o čijoj se Knjizi može samo s priznanjima govoriti. P. P-ć·

—e===eauaiiii (Hina ——

A. STRINDBERG

Korina

()Progres« Novi Sad, 1580)

Odnos muškarca i Žene, jedna od osnovnih „preokupacija celokupnog 'Strindbergovog književnog dela, glavna je tema ove NMhratke zbirke njegovih „pripovedaka. Taj odnos, sagledan iz osobeno Strindbergovom ugla, ima sva obeležja jednog Vrlo neprijatnog i po čoveka poraznog sukoba. U životnoj, bračnoj ili vanbračnoj borbi, oko toga ko će bit u Hdominantnom položaju, čija će VOlja imati prednost, a čija ličnost prvenstvo, muškarcu uvek pripada mesto. slabijeg, odbačenog, zasužnjenog, bpokorenog, vezanog. Ograničen okovima ljubavi, prirode, tragične predodređenosti, čovek je nedovoijno jak da se ođupre i odveć bojažljivo neodlučan da se oslobodi, nalazeči uvek, kao jednu utehu, neki sumnjivi razlog koji ga nagoni da igra svoju poniznu igru. .

negde više, negde manje, Strindberg se razračunava sa ženskom prirodom u njenom suštinskom, po njemu, fatalnom i opsenjujuće opasnom vidu. Manje naglašena u pripovetkama »Pako je moralo biti« i »Žena gospodina Bengta«, ova Btrindbergova 0opredeljenost u »Galebovima« ima veoma podvičem vid izrazilog alego= ričnog manifesta, da bi u »Korini« dobila svoju veoma dopadljivu i jako veštu umetničku realizaciju, Boreći se naipre protiv prirode, odričući je i nalazeći smisao života u jalovosti, hladnoći i sparušenosti čula, ona, docnije, častoljublja rad!, prostituiše svoj ideal, koristeći pri tom muža kao poslušnu igračku svoje nadmoćnosti, Koliko god bi osnovna Strinđbergova misao mogla biti strana, ne može se Osporiti da je u ovoj pripoveci našla veoma. uspelo i upečatljivo, ovaploćenje. .. (Di; :P,) r() tri \)}oL MTOdGA ZNACI

ZEJN GREJ

Baf vođa karavana

(»Prosveta«, Beograđ 1961)

Po bogatstvu svoje stvaralačke invencije, Z. Grej može da se pored! sa A. Dimom: on piše nekoliko desetina avanturističkih romana u kojima će mu kao okosnica poslužiti istorija nađiranja belih đoseljenika u prostrane oblasti divljeg zapađa. »Baf, vođa karavana« jedno je iz tog mnoštva dela koja u đatom slučaju Za svoju istorijsku podlogu uzimaju nešto iđealizovane događaje iz periođa, koji prethode i sleđe građanskom ratu u Americi. Društveno-istorijski problem te surove i istrebljivačke kolonizacije, Grej dođiruje samo ovlaš. Oružani sukobi sa staroseđeocima, užasi te nepoštedne borbe đuž karavanskih puteva širom nepregledne prerije, daju okvir piščevim realističkim opisima tipova i karaktera koji su se formirali pođ veoma surovim okolnostima. Problem istrebljenja crvenokožaia Z. Grej ne analizira; on. se zađovoljava utvrđivanjem jeđne istorijske neminovnosti: jači, brojniji i civilizovaniji „beli kolonizatori moraju da nađvladaju narod osuđen na izumiranje, U izuzetnim prilikama piščeve ličnosti postavljaju sebi pitanje: đa li je to nađiranje moralo biti izvršeno uz toliko žrtava sa obe strane? '

Dijalozi u romanu su Kratki i jedri, psihološki uslovljeni situacijom koja im Je prethodila. „Wadnja je dramatična i napeta, odslikana mahom ma pozadini prostranih ali jednolikih prerijskih „pejsaža. Opisi u romanu su šturi i pri tom Nlišetiranl, ali uvek obojeni entuzijastičkim zanosom pređ netaknutom prirodom. Mao i većina njegovih đela i ovaj Yoman nosi u sebi sve odlike piščeVog literarnog manira: olaku zabavnost, uzbudljivost rađnje, površnu „psihologiju ličnosti, uznošenje fizičkih sposobnosti i humanosti belih kolonizatora i trapera,

Uprkos tome što je pitanje Z. GrejJovog književnog dela vrlo Sporno, njegova popularnost ne opada „kod čitalačke publike određenog uzrasta, Tome doprinosi zanimljivost temati-

ke, poređ specifičnog „stvaralačkog proseđea. U njemu je američki Zapađ iz prošlog veka našao ako ne SVOg Vrednog Književnog hroničara, A ono uspešnog idealizaiora. (D. T.)

MILOŠ JEVTIC

Svuda ecrvemi plamen

(Kulturno-prosvetno veće dJugoslavije, Beograd, 1961)

U ovu artologiju ušle su manje

ili više poznate pesme izvesnih naših pesnika Kkoji su se od 1919. do

naših dana u većoj ili manjoi meri bavili socijalno-političkom aktuelno-

šću; ona je »prilog proslavi« dvadesctogodđišnjice julske revolucije. Po tome se može odmah zaključiti

da je ona, u prvom ređu, upućema

na temaisko osvetljavanje ovoga periođa. A. buđući da je ta „tematika već sama po sebi neka vrsta »opšteg našoj posleratnoj poeziji, Miloš Jevtić je ubedljivo i jasno rekonstruisao sađržinu ovoga perioda inventivno i dosleđno odabirajući i svrstavajući pesme s najrazličitijim umetničkim odđređenjima i Kvalitetima, To je dovelo do kvalitativne heterogenosti s jedne strane, ali je istovremeno doprinelo svestranijem i potpunijem osvetljavamju određene tematike. Drugim rečima, „izvesni problemi prelomljeni kroz razne senzibilitete dobili su u realnosti i ubeđljivosti, a đa pri tom antologija nije izgubila u čvrstini i organizovanosti. O antologijskom jedinstvu autor nlje imao potrebe da se stara, jer je uzročno-posledična povezanost, njegova inspiracija polazna pozicija i osnovni

mesta« u

· kriterijum. U sve četiri pripovetke ove zbirke, ·.

Zato je u prvi ođeljak, u kome je Jevtić hteo da iznese opštu iđeju o

socijalnim i nacionalnim aniagonizmima, mogao da uđe jeđan MKrleža, jeđan Goran Kovačić i jeđan Miodrag Pavlović, Stoga drugi deo „knjige ODani veći od zvezda«, »Gradili su svoi lik izlazeći iz vatre«, »Pesma o iskovanoj sreći«) čini s prvim delom (oBviće Mmfernadionala«, oPesma o iskovanoj srećia) tematsku celinu, po» entirahu kompoziciju koja ima svoj uspon, kulminaciju i rasplet, i koja je prožeta dđostojnom dozom dramatike, Tevtić je, izgleđa, sve snage usmerio na tlo da podvuče materijalne okosHice svoje antologije, pa jc poeziju o plodovima revolucije raziučio na dva odeljka, „dajući posebno mesto herojima — nosiocima matičnih zbivanja,

J/

Stoga su na kraju, u antologiju mogle da uđu i pesme Koje su registracija elementarnih „materijalnih društvenih činjenica, i pesme koje su slika doživljaja tih činjenica i, Rkonačno, pesme koje su te činjenice transformisale u umetničke simbole ljudske borbe, tragike i nađe; stoga antologija ima karakter spomenika jednog značajnog trenutka, (S. B.)

Dr DIMITRIJE PRODANOVIC

Shvatanje Svetozara Markovića o dižavi

(Beograd, 1961)

Svetozar Marković je ličnost o kojoj se kođ nas vrlo mnogo govoyvilo i pisalo, Međutim, iako je u najve-

· em broju knjiga i članaka bilo reči

o njegovim idejama koje se odnose na razne oblasti naučnog, kulturnog i društvenog života, ovo je prvi »op širniji i sistematičniji pokušaj obrade njegovih pogleda na državu, kao jednog pitanja iz široke i raznovrsne problematike kojom se on u svo me radu bavio« Cak su i Jovan

Skerlić, Veselin Masleša, Slobodan Jovanović i Feđor Nikić (u svojoi studiji o .lokalnoj upravi Srbije u XIN veku), koji su proučavali njegov život i njegove iđeje, u svojim radovima ovo pitanje samo dođirivali. Upravo zbog toga što do sađa još nije bilo pokušaja da se iđeje Svetozara Markovića o državi posmairaju celovito, pisac ove knjige se ne ograničava na njihovu analizu. Za njega je glavni zađatak njihovo »sin tetičko izlaganje... primenom meloda istorijskog materijalizma, odno sno njihovo oživljavanje u svetlosii nmaučne i socijalne stvarnosti«.

Metođa izlaganja građiva u ovoj Knjizi potpuno je u skladu s ovako postavljenim zadatkom. Pisac Kroz čitav rađ daje ocenu Markovićevih shvatanja s gledišta istorijskog materijalizma, učinivši ih fime aktuelnijim, Pisac zaključuje da je Marković potpuno pravilno shvatio »da u uslovima kada posedovanje Kkapitala znači i posedovanje. političke vlasti, đemokratski princip ravnopravnosti gubi svoju realnu sadržinu i pretvara se u praznu formalnost, drugim rečima, da se buržoaska demokratija sve više pretvara u formalnu demokratiju«.,

Sama studija podeljena je na uvod i tri glave. U prvoj glavi izložene su društveno-ekonomske prilike i iđejna strujanja u Rusiji i organizacija Švajcarske države u vreme Kkađa je Marković u što je bilo neophodno da bi se kako treba razumeli njegovi pogleđi na svet i društvo uopšte i njegove iđeje o dr-

njima boravio,

žayi posebno. U drugoj glavi govori se o đruštveno-ekonomskoj “situaci--

ji i Srbiji njegova vremena, njegovim filozofsko-sociološkim Rkoncepcijama, kao i o njegovoj političkoj i retormatorskoj aktivnosti, „»Yreća glava predstavlja najvažniji deo rada jer se u njoj izlažu Markovićevi pogleđi na državu«, i to u posebnom poglavlju na eksploatatorsku a u posebnom na takozvanu socijalnu đržavu »kao đržavu prelaznog periođa besklasno društvo. U nastavku OVORg „poslednjeg „ođeljka dati su osvrti na Markovićevo shvatanje o odumiranju države i zaklju•

čak. (A. A. M.)

iz klasnog u

\

ereoeizryanuiynnzar eri MaAI E tr ao MAK OWO K ri OK Ia A OGI 2 ay AGU O VE Si Ori nei ar ma znnaana

PISU: STANOJLO BOGDANOVIĆ, ALEKSANDAR A. MILJKOVIĆ, PREDRAG PROTIĆ, DUŠAN PUVAČIĆ, DIMITRIJE TADIĆ

O aa JO VA. TORO VAT ALRJSATI ov NITRLANGNAC S Va VO VT LN

Pesnici sa kosmičkom svešću

Nedavno se u Americi „pojavila knjiga sa naslovom »Počni sa suncem« i podnaslovom »Studije O Kkosmičkoj poeziji«, koja se na neki način uklapa u kampanju koju Karl Sapiro i njegovi istomišljenici vode protiv »intelektualne« poezije Eliota, Paunda i drugih. Tim povođom, u jednom od najnovijih brojeva ovog Univerzitetskog časopisa, „Flojd Stouvel objavljuje prikaz iz koga se, između ostalog, viđe intencije Ove knjige čiji su autori Džeims E. Miler, Bernajs Slout i, naravno, Karl Šapiro. U desetak eseja autori se truđe da dokažu pravovaljanost i važnost »Vitmenove tradicije« u poeziji XX veka, nasuprot »Eliotovoj tradiciji« koja je, po njima, preterano ekskluzivno bila hvaljena. Pesnici u Eliotovoj tradiciji razvili su »Novi puritanizam«, imajući afiniteta prema dSskolastici, dramatičarima XVII veka i racionalnim duhovima XVIII veka. Pesnici u Vitmenovoj trađiciji imaju, međutim, sklonosti prema romantičarima ranog XIX veka, posebno prema Blejku i Vordsvortu i docnije prema Šeliju, Kitsu, Emersonu i Torou. Po rečima recenzenta, nijeđan pokušaj da se o pesnicima »Eliotove tradicije« diskutuje pozitivno nije učinjen, a nijeđan pesnik sem Eliota, Paunda, Valasa Stivensa i Roberta Louvela

nije spomenut kao njen tumač. Na

»suprotnoj strani« ključne figure su Vitmen, Lorens, Hart Krejn i Dilen Tomas, a spominju se V. K. Vilijems, Alen Ginsberg i Henri Miler.

Pesnici Vitmenove tradicije »poseduju — po autorima ove knjige — jednu izvanrednu sposobnost, nevero=vatno razvijenu, koju je R. M. Bucke govoreći o Vitmenu, nazvao »kosmičkom svešću«. Ta se sposobnost pronalazi kod Gautame, Hrista, Mohameda, Balzaka i Bekona, a dovodi se u vezu sa Jungovom interpretacijom izvesne kineske filozofije, pa čak i sa Zen Budizmom, filozofijom koja je trenutno u modi. Pesnici sa tim darom pišu kosmičku poeziju koja je neintelektualna i subjektivna i nazvani su »pesnicima sunčevog spleta«, Ponekad se čini da ih autori knjige smatraju pravim pesnicima samo zato što »pesnik ne poznaje razliku između subjektivnog i objektivnog.«

Mnogi kritičari — zaključuje Stuvel — složiće se sa autorima knjige da je romantičarski elemenat u doskorašnjoj poeziji veoma značajan i nepravedno potcenjivan u poređeniu sa klasičnim vrlinama pesnika KEliotove tradicije. Ali njihov entuzijazam u uzdizanju tela i seksa, tvrđenje da su to dominantne crte Vitmenove zbirke »Vlati trave, i, čak, potkrepljivanje svojih teza delima Hentja Milera, u najmanju je ruku preterivanje. (B. A. P.) ı

9: