Književne novine

FILIEĆEHO(T ij o pe IGSHE

O KLIRICI MLADOG KRLEŽE'

Pored nekoliko zanimljivih prilo.. ga posvećenih Dositeju (V. Đunić »O književnoj vredmosti Dositejevog dela«, V. Kuprešanin »Olco prve Do. asitejeve Kmjige« i J. Šaulić »Dosite]} "prema marođu«) i imteresaninih se. ćamja Vjekoslava Ajfrića na Kazali_ šte marodnog oslobođenja, treći ovo. godišnji broj ovog časopisa donosi i dva eseja koji u izvesnom smislu predstavljau movo osvetljenje Književnog dela dvojice naših pisaca. To su esej Predraga Palavestre »Subjek tivno i objektivno u delu Svetolika Rankovića« u Whome Palavestra na_ stoji đa da podrobniju analizu Ran_.' kovićevog dela i da određi ne samo njegovu vrednošt nego i mesto Koje literatura Svetolika Rankovića ima "u istorijskom mvrazvitku maše realis. tičke proze. Rana poezija Miroslava 'Krleže privukla je pažnju Velibora Gligorića i on se zađržava na mno_ gim njegovim pesmama 1 nastoji da prikaže KrYležinu mpoetsku ličnost.

»Pesnik Krleža, u mladim danimzn života potamnelim i uzburkanim od oluje rata, duboko je angažovan u svima događajima što se u ratu 1 neposredno iza rata zbivaju. Svi fi događaji za presudni život čovekov. burno odjekuju u njemu. Njihova erupcija je u njegovoj liticl, Sme„njuju se u njoj vera i nađa u veli_ ki preokret koji se plameno ocrtava na horizontu, i bol sumnji pri osekama revolucionarnog talasa, nesttrp ljemje u očekivanju spasonosne po-. ente. Sve emocije su jako ekspre. sivne u njegovoj lirici i onda kada oglašuje svitanje revolucije, kao i one kada se u vrilogu duševnih nemira, sudara sa krvavim danima, vi rovima borbi »crmim« i »okrutnim«,

kao i sa krizama, sumnjama i zlo- ·

slućima. On ostaje u lirici do kraja borac za ljudski lik, za visoki uzlet ljudskog duha kako i u njenim svet lim, kako i u nienim tamnim tono-. vima«, zaključuje Gligorić. (P. P-ć)

STREK-ZIT-SCHRIFT

O KIČU U LITERARNOJ RONFEKCIJI

Govoreći u jednom od poslednjin brojeva ovog časopisa o razlici iz. među Mkiča i literarne konfekcije, Johames Peten kaže da »goli ordimar ni kič mi blizu nije toliko opasan kao ono što se naziva »konfekoijom-<... jer, kič je na otrcean način častan, a literarna konfekcija je na otrcan na čim lažljiva«. Po Petenu, autor svcsno ili nesvesno proučava poglede i znanja, osećanja i misli, opažanja i pomisli, prosečnih pa makar i nat. prosečnih uživalaca umetnosti. Nji. ma on prilagođava svoj pman, SVO. ju pesmu, Potrošač ovakvih artikala želi da budđe zagrejan, a to znači: ol. hoće da nađe potvrdđu onog što je po njemu ili izgleda da je u njemu »do bro, istinito i lepo«, ili pseudomoder ni protest protiv toga, simpatije i a_ verzije, opažanja koja njegovoj Oopiici odgovaraju. Svaki ovakav kon. sument oseća se pri uživanju ovako mastalog produkta prijatno dirnut za_to što ga građa rečenice — dakle svet misli, što ga ton, dakle, sfera osećamja, što ga slike, dakle senzitivnost, što ga, dakle, sve to podseća na nešto u čemu je već jednom ili više puta uživao.

»Ne vode li izvesnost i njene ljubazno„.dekorativno ili svesrdno_komstruktivno sankcionisane kroz pse. udo._umetnost do nužne stagnacije i smyti svega što je duhovno? Ovo je dilema svih Konzervaftivnih umetno. sti. Mi smo isuviše komotini. Mi se nerado primoravamo da mislimo, osećamo i gledamo na nov način. Zato posežemo za upotrebljivom kom fekcijom, zato se iritirano branimo od mođernog — hneprijateljtsvo koje se, uostalom, danas ponajviše u ode. ći ravnodušnosti, ili u sasvim površnom uzimanju u posed, pokazuje o ovom poslednjem bi pre svih mo_ derni slikari mogli pesmu da ispeva ju. Konzervativna umetnost ubija za to što se mrtvim sredstvima služi: o~| na bi htela da konzerviše stare i ve čnima nazvane sadržaje i vrednosti. Budući je njeno obličie konfekcija, to ona konfekcioniše i svoj sadržaj: duh, dušu, osećanja — i to od prve«. Johanes Peten čak ivrdi da kič ne škodi umetnosti. Oni koji se boja.

žljivo drže daleko od kiča, oni ta-

Kkozvani, obrazovani i buni ukusa savremenici baš oni postaju mnajlak_ še plen konfekcije. Baš zato što oni predstavljaju najveći sloj čitalaca konfekcija je kod menadžera ha Vi.

| <):

sokoj ceni, kao i kod „angažovanih kritičara. Ona se može više ill manje

· jasno naručiti, njene mogućmosti za

prođu i njena tržišta mogu se sasvim tačno unapred proračunati. Trgovcu se još može oprostiti ako svoju robu povoljno izlaže — ali Kritičaru? Zar on ne bi morao tačno da oceni šta je konfekcija? »NO pri tome ne treba prećutati: ono Sto je konfekcija, to se danas sa zađdovoljavajućom tač nošću može poznati, ali ono što je, naprotiv, prava umetnost, takva Ko. ja dan, sezonu treba da nadživi, u kojoj se, dakle, me samo sadašnjost, nego još jače buđućnost ogleđa, io

je problem na kome bi nekolike ge-—

neracije morale oštrinu svoga duha, svoje pazumevanje umetnosti, strpljivo da diskušaju, da iskušaju svoju celu, od zamućujuće aktuelnosti Oslo bođeni vidovitosti. (A. P.

IJA

OVAA

KONGOANSKA RNJIŽEVNOST

Avgustovski broj časopisa donosi članak Pola Mužšietea, preštampan iz flamanskog časopisa »Krojspunte«, Članak ima pretežno informativno„ analitički karakter te se iz njega mogu upoznati kvalitativne i kvanti.„ tativne odlike ove literature a preko nje, razumljivo, naravi, uslovi, te. žnje i naravi Kongoanaca. »Narodđi <onga, kaže 'se u članku, imaju sa. moniklu, veoma zanimljivu literafi Yu koja je prošla dugačak put usme nog razvoja... Ona je nikla stihijno i prevashodne njene odlike su ano. nimnost autora, zasičenost simboli. 'kom, sklonost ka poučavanju, težnja

da nađaline slušaoca junačkim pod. vizima prošlosti«. Sudeći prema da_ ljim itvrđenjima autora članka, moglo bi se dodati da se ova literatura odlikuje jednim nesvakidašnjim sple tom Yealističnosti i famtastike. Jer, simbolika je, na primer, vrlo karak terističuia pojava u svakodnevncm životu u Kongu kao i u čitavoj Africi. Mnoga imena i nadimci čak maju simboličan, alegoričan smisao

a Često se u njima oseća i prizvuk '

Simbolički likovi, metafore, alegorije „javljaju se i u pesmama, basnama i legendama, prema tome ovo stvaralaštvo je svojevrsna trans pozicija realne svakodnevice, Da se i ne spominje čimjenica da tematski sva deTa imaju svoj koren u svakodnevnom Životu.

Ma da je nemoguće napraviti iole „precizniju MRklasifikaciju, nastavlja Mišiete, ipak, u kongoanskoj literaturi dominiraju izvesne tvorevine za jedničkih umetničkih odlika. To su, na prvom mestu, basne o životinja. ma s crtama ljudske psihologije. One vode borbu oko vlasti u kojoj leoparđ uvek predstavlja glupu i zlu silu, koja redovno podlegne elastičnoj lukavosti oličenoj u antilopi., Drugu grupaciju sačinjavaju basme o odhnosu ljudi i Životinja. U njima dominira fantazija koja gomila nevero. vatne događaje »jedan na drugi«. Čo vek u njima odlazi među predstav_ nike faune i tamo ostaje kao vrhov_ ni sudija i gospodar. Ali, »on ne beži«, podvlači autor, u životinjsko car stvo bežeći ođ ljudi kao razočarani neroji evropskih »egzotičnih«• roma–_ na. On je spreman da oslobodi an-_ tilopu iz kandži leoparđa, ali time je završeno sve i čovek je spreman da se vrati svojoj obitelji. »Njegova uloga i ovđe sadži nešto simbolično; surov i pohlepni svet zveri kroti čovekova hrabrost i njegov razum. "re ća vrsta je izrazito vaspitna literatura. Postoje i priče u kojima se 1judi susreću s duhovima. koje su originalni rodoslovi i u kojima BoB istupa kao heroj ali kojima je mistič nost daleka i tuđa. Likovi duhova 5u realne ličnosti pokojnika, kritički Oslikane, na čijim vrlinama, i mana– ma živi treba da građe i odmeravaju svoja etička shvatanja i određe. nja. Istorijski žanr nije orijeniisan na faktografiju. On se poglavito ogra ničava na pozitivnim ocrfama heroja i na herojima aristokratskog porek la. i

Na kraju svoga Glanka autor tvrdi 'da je kultura Afrike bila sputana i potisnuta | ekonomskim i političkim neđaćama i da je nedovoljno proučena. Ali on veruje da ona može da živi naporedo s drugim kulturama jer je dovolino vitalna, bogata i sa. držajna. (5, B.)

ironije.

kićimes BovkHeview |

NOVA KNJIGA VAN VIK- BRUKSA

Literamnma kanvijeva Vam Vik Bruksa traje preko četrđeset godina, U toku tog perioda bio je slavljen kao glas svoje generacije, optuživam Mao literarni otpadnik u vremenu »na_ učne Knitike«., Stekao je NKkritičarsku slavu i trpeo je ođ kKkritičarske ne_ ftrpeljivosti, bio je »best_seler«, ali i 'potouno ignorisan, U svakom sluča. ju, zajedno sa Edmundom Vilsomom on je jeđan od poslednjih američ-. kih ljuđi od pera, tip koji iščezava u vremenu »profesora_kyitičara«, ve_ liki istoričar čija dela »Stvaraoci i pronalazači«, »Sceme i portreti«, »Dami Penilsaz i dmage, ne samo što poseduju sve Vrste MKpitike nego i čine svojevrsne enameniftosti ameyičke literature.

Povođom štampamja njegove maj. novije Wnjige »Iz senke ispod planine« (From fhe Shadow of Moun_ tainm) — »Moje popodnevne godine“, koja se na izvestan mačin uklapa u zbirku mjepgovih došadašnjih memo_ arskih Knjiga, jeđan od najistaknutijih američkih YNKrhtičara, Maksvel Geismar, objavljuje ı broju od 10. IX recenziju. Ova Bruksova Knjiga obuhvata gođine od 1931. do danas. Ona je prc svega veoma zanimljiva komparacija ameičkih. pisaca »veli_ ke ftradicije« i ovovremenih »izgub_ ljenih« Wniiževnih ličnosti koje su ili »internacionalnc«, ili bez otadžbine, ili već nešto slično. Kako Geismar tvrdi Knjiga je, bilo dđa je reč o pBlen Glazgov, Hinyviju Milem, An. tonu Simnklemi ili nekom diugom, ižraz visokog stepena Toleramocije i pa žljivosti, ali i “oštrine i pravednog kritičavskog suda. »Ove šarmantne stranice, pune informacija i Yemi_ niscemcija... poglavlja o romansijerima s kraja XIX. veka koji su,„još živi, ali potpuno zaboravljeni, portreti starijih pisaca koji su nadži_. veli jedno vreme i našli se u dru_ gom koje poštuje samo mladost, ako ne i nedđoraslost, pokazuju da pisac nikad me odstupa od svog obnasca poštenog suda i humane irađicije demolatskog uverenja«. Svi pisci o Wojima govori, Meri Ostin, Tomas Serdžent Penj, Edvin Aylington Robinson, Karl Sandberg, Gertzuda Stein, Džon Džej Čepmen, i mnogi drugi, veliki ili mali, čine jedan deo »PEpotrebljive prošlosti« . ili možda »upotrebljive sadašnjosti« kojoj je Bruks posvećiva svu svoju energiju i svoj talenat.

Jedna od majosmovnijih vrednosti ove knjige je — zaključuje Gejsmar — što uključuje jedno poglavlje o prošlosti pisano u manivu kojim ije Bruks dosad otkrio, u literarnom smislu, ogroman broj pisaca i vratio ih u posed nacionalnoj Kulturi.

(B. A. PJ)

PROBLBM PESME U PROZI

Jedan vek je prošao otkako je pesma u prozi nastala — piše Rene Lakot u broju od 6. septembra ovc godine, u članku »Šta je pesma u prozi« — a još uvek nije definisana. G_đa Monik Piran je, nastavlja, napisala lingvistički esej u kome anali zira jezik i stil mekolikih pesnika, a poglavito Sen Džon Persa koga tre tira kao »prožnog pesnika«. Za njegovog preteču proglašava oma Pola pora dok »Splin Pariza« »Gaspard de la Nuite, uključujući tu i najautentičnije primere pesme u prozi

kao što je »Cormmet a Dećs« čak } ne spominje, Konfuziju, kojoj je pod. legla i Monik Paran, uzrokovao je slobodan stih »koji se piše u proznom obliku, ali ulazi u kompoziciju pesme u formi stiha, koji je, u sušŠtini veštačka forma«. Rene Lakot zatim ističe zaslugu Gija Šanbelana, utednika časopisa »Most Mača« u proučavanju ovog problema, a poseban Značaj priđaje specijalnoj nagradi koju njegova redakcija đaje za uspehe postignute u ovoj oblasti i anketi koja je nmeđavno među tridesetak pesnika sprovedena. Od odgovora. Lakof, između ostalih, navodi definiciju Alena Boskea koja izgleđa ovako* »Pesma u prozi — pesma u stihu — rima — sklad pyilozi« s tim što »pesma u prozi ne sme da ima siže«. Autor zbirke pesama u prozi »Mansarda«, Žan MRuslo, misli da sc pesma U prozi vazlikuie od pesme u stihu time što »daje prednost muzič,

američke 'Nnjiževnosti

ma i

kim postulatima izražavanja nadđ po stulatima proze u čistom smislu Treči. Od proze se pak razlikuje po tome što đa bi osbvarila određenu kohereninost između naglih smenjivanja, ubrzahog i usporenog tempa, od bacuje jasnost amalize, „geksplikacije dokaza 1 utlitarnog izražavamja, Što je identično maniru poezije uopšte«,

Autor članka ne zamera defini_ ciji samoj po sebi, ali oštro napada zaključke MWkoje njen tvorac iz nje izvodi na osnovu kojih Maksa Žako„ ba i Remboa pretpostavlja Mišou i Saru, a Loftreamona izjednačuje & Mišelom Manolom i Žanom Digoom.

(8. B.)

HARPKER'S

»RBEALIZAMx U AMERIČKOJ DRAMI

Meri Makarti, američki kritičar | romanopisac, wu julskom broju OVOEK časopisa „pokušava da odgovori na pitanje đa li u savremenoj američkoj dramskoj Kknjiževnosti posto. je pravi realistički pisci ili ne, Da bi diskusija o tome pitaniu bila mo gučna ona pristaje da prizna da postoji grupa takvih pisaca, mada oni me čine nikakvu školu, Po nienom mišljenju tu spađaiu Artur Mile”, Tenesi Vilijems, Vilijem Indž, Pedi Čajevski i Tilmer Rajs u drami »U.lična scena«, Iza njih, sve ih zase-

njujući, stoji veliki lik Judžina O'Ni-

la, a nasuprot njima, čineći ih ho_ mogenijim, malaze se pisci Džorđž Keli, Vajlder, Ođets, Sarojan. Jedma od osobenosti američkog pozorišnog realizma je đa njegovi glavni pred_ stavnici ne Žele đa se zovu reali. stima, Tenesi Vilijems je poznat kao »poetski realist«, dok Artuv Miler iz javljuje da je on predstavnik »dru„ štvene drame« i poistovećuje sec sa grčkim dramaticarima. Ova opsena, kako misli „Meri Makarti, dramati_ zovana je u drami »Pogled s mosta«. pristupajućči pitanjima realističke u_ metnosti istorijski, otkrivajući nje. gove osobenosti kođ vrhunskih pred stavnika OVOE Književnog pravca, za državajući se naročito na sklonosti realističkih dramskih pisaca da 5sVO-_ je fabule građe na hragedijama i zlo činima, na jeziku realističke drame i mestn radnje, Meri Malkarti zaklju čuje da realizam pređstavlia »obesšce njenje stvarnosti«, da je to „jedna mutna puritanska doktrina, koja dje cvetala poglavito u puritanskim zem Jjama, zemljama gde se Sširila upore do sa razvojem jndustrijalizacije, *h razvojem ružnih gradova i »erozijom prirođe«. Istovremeno, u odbranu re alizma, mora se kazati da je njegov veliki neprijatelj bio baš taj purl_ tanski život: originalni realisti —v Ibsen i Flober — smatrali su sebe za »pagane«, nasupyrof, svojim puritanskim savremenicima, i priklanjali se religiji lepote ili prirode: oni Su snevali o slobođi i hedonističkoj ra_ spojasanosti, i ecgzaltirali autonomiju individualne volje. Tragove ovoga »paganizma« mogućno je olkriti u mlađom O'Nilu. Njihovi junaci obično su bili buntovnici protiv sivila i miskosti svakiđašnjeg ·života, protiv hipokrizije i laži srednjic klase. Cela istina bila je njihova glavna strast.

Meri Makarti mnogo pažnje POsvećuje Tbsenu i O'Nilu, vrednosti. suštinama njihove realističke umetnosti, da bi se docnije upitala da li kod savremenih američkih dramskih pisaca postoji išta slično rezultatima ove dvojice Kklasika realističike drame, Njen zaključak mi. je nezamimljiv: kad su bili mladi pisci njihov cilj nije bio daleko od O'Nilovog. Docnije, međutim, njihova glavna osobenost postala je neka vrsta žeđi za univerzalnošću.

Realizam uvek postavlja pitanje vealnosti. Da bi se našao idealni realist, potrebno je najpre naći real. nost. Nijedan savremeni američki dramski pisac, izuzev. O'Nila ne može đa buđe realist, zbog nedostat_ ka hrabrosti. O'Nil i Ibsen stvorili su ceo niz velikih dela u realističkoj trađicii. Savremene dramske pisce u tom pokušaju obeshrabruije prvi napor. Ne uzimajući u obzir O'Nila, „Ulična scena«, »SYi moji si. novi«, »Staklena menažerija« »Vra„ti se, mala Šibo« »Ponoćae i možda »Probuđi se i pevaj« su jedini ubeđ„ ljivi primeri | američke realističke struje. Meri Makarti misli da bi se tu mogli dođati još »Smrt trgovač„ kog putnika« i »rramvaj nazvan Že_ lja« ne zato Što bi bili izraziti rec. alistični, nego što ne zna gde bi mo. gla đa ih postavi. (D. P.)

PREVEDENI

ALFRED |

KAZIN DANASNJ A

(Nastavak iz prošlog broja)

Nema diskriminacije bez stranaštva prema nekom idealu. Da bi se moglo odgovoriti pravilno na sva remek dela nije poželjno imati savršen ukus. Ukoliko se ne približimo književnosti sa zahtevima, kao što ja kažem, ukoliko je ne poštujemo zbog njenog ulficaja, moramo zapasti u stav diletanta, epikurejca, u stilu pokojnog Bernarda Berwsona koji je pokušavajući da dokaže da je njegov ukus jednak sa najboljim što je mišijeno i rečeno, činio da kultura izgleda kao sto postavljen poslasticama. Kriičar loji je opremljen da predstavlja snagu, kritičar koji može da postavlja standarde za svoje doba, mora da bud pristalica jedne vrste umetnosti ili ogorčen kritičar druge, Mao Džonson on će biti nepravedan prema metafizičarima; kao Gete prema Helderlinu; kao Sent-Bev prema Ploberu; kao Arnold prema Vitmanu; kao Emerson prema Dikensu; kao Henri Džejms prema Tolstoju; kao Eliot prema Sšeliju; spo Vilson prema Kafki i kao Triling prema Dyajzeru. Takov MWritičar neće bit: samo nepravedan, on će nastojati na svojoj.predrasudi do tačke apsurdnosti, stvarajući sirašilo. koje će služiti kao. predstava' svega što on ne voli i čak kao predstava mržnje prema izvesnoj vrsti umetnosti. I što je još značajnije, kritičar koji gleda sebe kako poslavlia standarde za svoje doba može da stimuliše nova umete nička dela pomažući im da stvaraju podneblje za raspravljanje, otkrivajući skrivine izraze koji nagoveštavaju piscu nove teme.

Iznad svega, kritičar Koji radi svestan ovoga O Svom vremenu, koji vidi sebe kako dela prema budućnosti koju čovek mora da stvara za sebe, je uvek pisac. On piše za publiku, ne za nekoliko imaginarnih specijalista; on piše da ubedi, da dokazuje, da potvrdi svoje dokaze; on piše dramatično, sređujući svoje dokaze na način sa kojim se čista logika nikad ne bi složila i čista nauka nikad ne bi razumela, ali koji se može opravdati. ako uspe, kao moralni argument u velikoj tradiciji književnosti. koji je sam uključen u nju i prema tome vrši uticaj književnosti na naše vladanje, mišljenje, naša zadovoljstva i ma našu ljudsku sudbinu. Neke od najboljih kritika su izrečene usmeno, kao Hazlitove, Geteove, Alfreda Vajtheda, ali mi o tome znamo samo zato što ih je neko zapisao. Kritika koja nije napisana, je u najboljem slučaju samo savet — i ako čitate stvarna pisma autorima tako poznatih izdavača kao što je Maksvel Perkins, videćete odmah razliku između izdavaštva i kritike. Neke velike kritike su napisane u obIMG privatnih pisama, kao pisma Ezre Paunda Lorensu, Binjonu o njegovom prevodu „Božanske komedije“; neke su ubačene u romane kao Geteov „Vilhlem Majster“ i Džojsov „Poriret umeinika kao mlađog čoveka“; veliki deo stvarno vredne Kritike je naravno bio napisan u obliku stihova. Ali to mora da bude tako napisano đa mi možemo da čitamo — tj. kao Platonova fisozofija i Marksova sociologija ili Frojdova psihologija, ono mora da objašnjava samo sebi i da se čita samo za sebe. Kritika ne treba nikad da bude tako profesionalna đa samo profesionalci mogu da je čitaju, jer nezgoda je u pisanju za profesionalce što se onda ne ftrudimo da pišemo dobro. Nedavno sam bio zapanjen apsolutno bezvrednim esejima u tako mnogo aka-– demskih časopisa posvećenih modernoj književnosti i Kkritici. Eliot, Pokner i Salinger se uopšte nisu osmehivali na svoje brižne tumače, Naučni časopis, u tom pogledu je isto toliko organ kritike kao što je to i „Satrdej Rivju“.

Kritika postoji kao književnost samo ako treba da bred„stavlja veliki argument, i ja bih tome dodao da kritičar ma svoj argument u potpunosti samo ako ga napiše, ako uhvati svoje sopstveno mišljenje. Arnoldovi eseji Su Drvi primer; i zaista Arnoldovi eseji. daleko su bolji no njegova poezija, baš zato što čak i njegove najbolje pesme ostavljaju utisak razuma koji se vrlo lako odlučuje protiv modernog vremena i koji oplakuje njegovu usamljenost, dok u njegovini esejima, onim heuporedivim esejima o studiji poezije, o prcovođenju Homera, vi osećate da je sasvim uzeo u ruke predme* o kome raspravlja. upravljajući njime i ispitujući ga. MEliotovi oseji meni izgledaju vredniji ne zbog njihovog opšteg predubeđenja već zbog mišljenja koje se razvija u njima od reda do reda. Uvek mi je bilo teško da razumem Kkak9 ljudi koji ne vole Eliotovu opštu liniju, a i ja sam je svakako ne volim naročito, ljudi kao što su P.R. Livis i Kenet Reksrot i Karl Šapiro, mogu da previde postnjeće i uzbudljive kvalitete interesovanja, nivo stvarnog MWyritičkog inišljenja koje se odvija u Eliotovim esejima. Eliot je u svom eseju o Blejku uspeo da kaže tačne stvari o Blejkovoj imaginativnoj nezavisnosti, i da izvuče pogrešne zaključke. Ali koga se tiču Eliotovi negativni zaključci sve dok imamo hjegove razveseljavajuće analize Blojkovog razuma? Kao svaki drugi, Eliot je promenio mišljenje o tako mnogo stvari da njegovi zaključci, kao takvj, nemaju više autoriteta no što ih ima neznalačko· uverenje Henrija Džejmsa da ruski pisci nikad nisu imali stila. Ali Mliot je stvarajući niz MKrifičkih mišljenja o karakteru Otela, ili o sukobu između Pashkala i Montenja, stvorio savršenu Kyitiku razmišljajući, kako bih ja vek#o, ne zaključujući, kako bi filozof to okarakterisao, već kritički, prinuđujući nas da vidimo sve clemente MKknjiževnog iskustva pred njim.

Voleo bih da kritika bude što je moguće više ozbiljna po sadržaju, ali i toliko lična i, čak, foliko“idiosinkratičnn koliko je moguće. preobraćajući tako uobičajeni akademski recept svakidašnjeg cilja i teškog stila. Zar smo zaboravili pod kojim je uslovima mnogo od najsnažnije kritike nastalo? Po je pisao svoje najveć= kritičke eseje za obične časopise, na isti način na koji su Kolridž i Hazlit pisali za novine. Arnold je' držao predavanja tako velikom auditorijumi da mnogi nisu mogli da ga čuju. Sent-Bev je pisao svoje najveće tekstove za novine iz nedelje u nedelju, Eliot je isao svoje najbolje rane eseje kao reporter za engleske nedeline listove. Prust je svoje prve eseje pisao za neozbiljne pariske listove. U naše vreme možda najivrednija „nova tumačenja Linkolna se pojavljuju u „Njujorkeru“, „Sevn arts“, stavi „Nejšn“, i „Nju Hipablik“, „Friman“, „Dajal“, „Liberejtor“ „Poetri“, i „Masiz“ su objavljivali eseje Randolfa Berna, Van Vik Bruksa i Wdmunda Vilsona, Konrada. PBjkena i Sanfajane, Vilijema Karlosa Vilijamsa i Ezre Paunđa itd. itd. Ova vrsta kritičara nc vidi sebe kao najamnika već kao čoveka koji pridobija što ie moguće veću publiku za svoje ideje, i u nedđeljnom dijalogu on se drži svojih čitalaca. on uspostavlja obrasce, postavlia forume oko kojih se okupljaju ideje, gde se mogu oživeti zaposlavljene važne pojave. a novi pisci dobiti priznanje.

Iza ove fradicije kritike leži uobičajeno ubeđenje da postoje dela koja treba izboriti, da se izrazi mogu koristiti i Yazumefi ali da nema slaganja nad rešenjima. Kritika se još gleda kao deo opšte debate o ciljevima čoveka u našem vremenu. To je bila borba između Čestertona i Šoa;/ i ranije, između Velsa i Henrija Džeimsa; u Americi između novih eksperimentalnih pisaca dvadesetih godina i ogorčene stave garde koju predstavljaju novi Humanisti. Kritika ne može da živi bez diskusije o izrazima umetnosti i značaju izvesne vrste umetnosti, a! rasprava je moguća zato što je kritičar i njegov kritičar — i publika koja ih sve kritikuje — bila nekako živahna premn istom delu i delima iste kulture, lako da su bili slobodni da se ne slažu o potrebnim ciljevim9 do. kojih ireba doći.

\

KNJIŽBVNE NOVINE