Književne novine

Moj sadašnji utisak je da su za kritičari u Americi imali suviše lak čitaoci više nisu postavljali velike z je razlog tome porast uverenja da utiče na našu budućnost, da je bu ma. Moj je utisak da nema može da vrši svoje klasične f od kojih su glavne. društvena politika i j

Izgleda da književnost ne vrši više „Vejd altyazı Be. log ovome, je, ja mislim, prođorno osećanje da je naša sloboda ođuzeta od nas, da novo drušivo koje se sada izgrađuje pomoću tehničke revolucije i kolektivizma me može više da ostavi mesta za staromodne pojedince u književnim težnjama C.P. Snou u „Dve kulture“ insistira da sve dok naši osetljivi pesnici i izvrsna književna inteligencija odbiOea BORO SPO u nauku, prvi stvaralac i oblikovafel; i ivota, jiževnost 7 i : i beshačajhowE jJ O5t, mora da nastavi da opada

Mnogo od ovoga izgleda da ie ojava ek Z – speriteta pre, no političkog staija, Noa se Hello VODaMI da ova „Vrsta intelektualnog elana koji mi sada povezujemo sa jednim drugim opsežnim periodom, dvadesetim godinama i koji je uvek bio karakterističan za imperijalno bogatstvo i.,uticaj kao kođ nas, teži da bude prigušen brigama ove ili one vrste, Ja verujem da mi, kao i svi drugi, sada prolazimo kroz tako „bostojano ubrzavanje istorijskog napretka da smo nesposobni da pravilno uhvatimo momenat da vidimo sve što se događa i gde će se sve fo svršiti. Ceo naš pojam o vremenu mora da se izmeni, ali pošto je jedina stvarna mera za vreme naš svakodnevni biološki ciklus, mi osećamo da stalno eksplodiramo u nebo kao rakete. Jurišamo u našu budućnost tako brzo da niko ne može da kaže ko to čini, ili šta je učinjeno; sve što znamo je da je mi ne stvaramo, i nema nikoga, bez obzira kojih je godina, ko u svom srcu ne oseća da su mu stvari uzete iz ruku.

| Smešno je ipak, da su veliki iđejni sistemi prošlosti tako premašeni događajima da je savremena literatura vrlo često jedina prepreka koju uopšte možemo da postavimo događajima. Sada vrlo često fo nije samo Marks ili čak Frojđ već Eliot, Hemingvej i Fokner i još skorije Dž. D. Salinger, pomoću koga neki američki student pokušava da tumači neprilike današnjeg individualca. Književnost o kojoj moramo da mislimo kao o modernoj, Književnost koja je počela u idealizmu dvadesetog veka i koja je propala samo u Ppotištenosti, književnost 1914—1935. koja nam danas izgleda skoro kao poslednja gorđa izjava čovekove volje u još slobodnom i pouzdđanom društvu, ta književnost je postala veliki tekst našeg poučavanja. Iz nje mi stvaramo naše uvode u književnosti za studente hoji su odvojeni od poslednje moderne generacije ne preprekama već neodđoljivim zamahom stalne promene društva. Kao što je engleski učenik nekad učio istoriju iz Homera, tako američki studenti sada uče iz Eliota, Hemingveja i Foknera.

Ipak najočiglednija stvar o kritici danas u Americi je da ona nije svesno povezama sa bilo kojim književnim pokretom. Ona ne dela svesno prema budućnosti. Pogledaimo veći deo krilika koie se koncentrišu na Džojsu, MEliotu, Pokneru i Stivnzu. Da li su ii eseji napisani tako da napominju nove mogućnosti za umetnost, da pozdrave nove pisce, ili su napisani da objasne glavnu temu „Uljisa“ koju niko nije spomenuo? Ako uzmete vrstu eseja koji brane PFoknera a koje je napisao Konrad BKiken za „Atlantik mantli“ 1939, da bi ga opravdao kad je bio nemilosrdno napadnut, i, uporedimo ga sa poslednim eseima o Foknerovoj»iortodoksnoj „osetljivosti, koji je neprimetan među druzim esejima o istom predmetu, viđećemo da kritika savremenih autora voli da ih posmafra kao sigurne pisce, Klasične pisce i često pogrešno tumači pobunu i ikonobor-' stvo koji ovim piscima daju snagu. PTokner, kao i svi drugi, ie moralist, ali ga ne treba koristiti iz Podine u gOdinu dn bi se podržala južnjačka nostalgija. Niko još nije fako odlučno pokazao kako je Jug mrtav. Kad se Foknerova duboka ijeretička i važna knjiga „Priča“ pojavila 1954, bio sam iznenađen koliko su napredni kritičari udđruženi sa Dpyrofesionalnim {filistincima svakodnevnih Kknjiževr nih prikaza učinili da je napadnu. Znnčajna ocena ovog romana koju je obiavio pesnik Delmor Švarc stoji u interesantnoj suprotnosti kako prema napadima na knjigu tako i prema polkornim eseima koji se još uvek objavljuju o „Zvuku i besu“. „Priča, je fantastična kniiga. doslovno fantazija, jer govori o miru u naše vreme, o miru u Koji malo niih stvarmo veruje. Niko ko je naviknut na kretanie u sisurnim rovovima književne kritike nije bio pripremlien na kniigu o prvom svetskom ratu od pisca čije je iskustvo, kao i iskustvo niegove generacije, napadano do poslednies {irenutka kad su liudi išli od mira ka ratu znajući da se nikad neće vratiti. | a :

Nevolia sa svima nama koji predajemo ı POafGRCUTIO savremenu kniiževnost je da smo tako GEOTa. od Vae istorijskos poverenja, elana, istorijsKOE razmetanja, koj to omogućavaju. Kritičar kao što je Bamund Vilson ima neku vrstu nezavisnosti, stvara u sebi lični otporni ga koji. kritičari koji su došli posle niega jedva mmogu,iGa Ta7 zumeju. Jednom, kađ sam čuo nekog profesora na PeTai naru u Salcburu kako na odličnom engleskom Kia obiašniaya na 35 načina kako „Veliki Getsbi rar bli traženia Sveto» putiva, mislio sam o TFicdžeraldu – a

Paa ; ont, Njuiorku i stideo sam kako se gniuraju u Placa fontanu u NJU: ovi ao ae se da pomislim da Barba BŠpb0. Nika 10 VU : 0 . 8 racije, čak ni Alen Ginsebrg, Te e Vica, Niko ne može da pobrka Eliotovu pesmu SR. Oi vom, ili neki esej od Vilsona sa nekim od OOO ih Šdžav Ti. pisci su svi originalni, i s njima uvek 00 e ICO BRA ste. Ali kad, kao kritičari i nastavnici, pre 00 5 ONirdo Sala, S ai a rome? „Nedeljno ui", „Moj na „Pustu zemliu“, „U naše VrTeMIČ , „1“ NOO o otac je prošao kroz udes ljubavi“ ne tnoroTi O. i du RR Oe vimo takva dela ispuštaiući ponešto, Ono iRGav | i bi je naše sopstveno iskusivo nesvesne individua tot SDC štena nezavisnost, prirodna dyvskost 1 ba ie Piedžerald stila koje daje ovim delima još -- kako ie iko da osa o pyam Hoa0ra CO. SS Raka po korak im možemo čitati kao Brajovu az OE ara) 2iberia veliko poverenje da čovek može da PMOLRANKHV Sabdern6i i aradi, osećanje koje daje energiju moGd0i! 4 diooibosit OJO je od nas, i mi smo ostali ea i KUVAo vamo tale Mmiige koje kao da su mođeli tačnosti Di

retki momenti duha. EA | : Zato, istinu govoreći, nikad ne može OBODU SE iapp neznalica masovne psihologije u odnosu na ı

je dstavlja žev . Jer bit mođernog pokreta je da on pre Šlainu. Biel svesti, beskrajnu avanturu fe OE OČ njenom najdubljem smislu, mi nikad ne mo ADIO 208 demo deo nje. Zato je kritika važna, MOON „ele bamo .ritiku na starijim piscima da bi i OR eo prihvailjive pisce. Moramo da naučimo a e Važi Sa tikom na novijim piscima đa bi ih što TOBESGA TOA naša sopstvena iskustva. Moramo da . NAR ONJA o našem vremenu dok je ono još ovde

svoje mogućnosti. DROBNJ AKOVIĆ)

izvesno vreme neki period, da im njihovi ahteve, I ja verujem da književnost ne može da dućnost u drugim rukamnogo vere da književnost unkcije snabdevanja · idejama

(prevela Vera B.

a O O plen aka oa odre rani IRAS; FAO A JR Z5t8

KNJIZEVNB NOVINE

_IZLO

G KNJIGA | zIizz=Z==

{ 7 A , Y — Ž-A : : \/

RABINDRANAT TAGORE

Gitandžali

(»bLykosa Zagreb, 1960)

Vaspitan u sređini u kojoj Su so poruke Veđda i Upanišada megovale kao životna mudrost, religiozna đu„. žnost i etičko pravilo prema kome svaki čovek koji želi đa osmisli svo. je trajanje treba da odđredi i uskladi svoju životnu putanju i njene ra„ znolike sadržaje, Tagore je celim švojim ljudskim i pesničkim bićem bio tumač, glasnik i živi primer in„ dijskog religioznog, filosofskog, etič kog i kulturnog nasleđa, Njegovo đe lo je, prema rečima jednog savreme nog indijskog Mritičara, najintegral. njja vizija indijske macionalne Kul. ture, mada su se mnogi drugi Inđu_ si, posvećeni zađatku njene integracije, bavili njeome i đarovito i Dplo„ donosno,

„5

Tagorina zbirka stihova »Gitandža li« — koja mu je donela svetsku sla vu i Nobelovu nagradu — više nego ijedno njegovo drugo delo, osim, mo žđa, »Sabiranja plođa« smisaono se mastavlja na stare indijske tekstove, u smislu naknadnih pesničkih tuma„čenja nasleđenog tu smislu življe. nja u sklađu s njima, putem slav. ljenja onih životnih principa Kojl predstavljaju izvor Životne osmišlje. nosti i ispunjenosti,

dedna krajnje uproščena sistemati-. vacija učenia drevnih indijskih Spl_ sa, mogla bi se svesti na mekoliko osnovnih stavova: Čovekov bitni cilj je đa svojim životom ostvari potpu. ni sklad između duha čoveka i đuha sveta, između indđiviđualnog i univer zalnog, između ljudskog duha i pri. rode, ostvari odnos sa svim ulazeći u sve kroz spajanje sa Bramom, Lju bav je najbolji put za postizanje to._ ga cilja, na njoj počiva čovekova slo bođa i ispunjenje njegovog života. Samo putem ijubavi čovek dolazi do saznanja da, je nešto, više od svoje individualnosti, da „je deo beskrajne celine. Njegovo »ja«, prema tome, ne predstavlia smisao bitisanja; suština života počiva u sjedinjavanju čove.kovog »jac sa svim oko sebe putem ljubavi. Upanišadđe kažu: »Sina svoga ne voliš zato što ga Želiš, već želiš sina svoga Što voliš dušu svoju,« Između života i smrti nema nika„ kvih suprotnosti. »Život je ono Što je smrt.« Kao što je bol druga stra„ na rađosti, tako je i smrt druga stra na Života, Vrednost ljudskog postojanja ne meri se velikim, upadlji„ vim sveprodornim delima, nego či. novima ljubavi, nežnosti i prijaleljstva, topline i prisnosti, nevinosti i čovečnosti, osetljivosti i plemenito sti, preziranjem svega sjajnog i na„kinđurenog, poštovanjem svega Sskro mnog, osećanjem za beskrajnu veličinu malih stvari, za beskonačnost konačnog.

RHako Tagore posvedoćuje svoju Odanost nasleđenim mudrostima inđij ke prošlosti? U samom činu pevanja pesnik viđi približavanje Braml, »gospođaru svome«, mogućnost poisto većenja s njim, Brama je za Tagoru istina koja je zapalila u njegovoj đu ši »luč razuma«; ako njegova pomoć dostaje mogućno je iz svoga srca ihčupati zlo i ljubav sačuvali u ocvectu. On boravi tamo gde su »poni_ ženi, ubogi i mali«. »On je lamo gde ratar ore tvrđu zemlju i gde utirač puteva kamen lomi. On je s mjima za žege i dažđa i prah je na ođeći njegovoj,« Da bi ga našao čovek ne treba đa odlazi u hram i predaje se zanosu molitve, on ga otkriva u ra_ du svojih ruku, Iskoreniti sve slabosti srca, smoći dovolino snage da še svoj bol i svoja radost s lakoćom snose, biti plodonosan svojom ljubav lju, nikad ne odbiti siromaha ni po Rleknuti pred moćnikom, izdići svoj duh iznad begznačajnosti svakidašnji ce — to je put koji vodi plodđonosnom i đelotvornom Životnom ispu„_ njenju,

Kao što se Bramina ljubav otkriva u Svemu: u zlatnom sjaju lišća, u lenjom kretanju nebeskih oblaka, u nemirnom ćarlijanju lahora, u ,nme nadmašnoj ljupkosti i prirodđnosti dece — tako i čovek treba sve da voli, đa bi u sveobuhvatnoj ljubavi izgubio svoje »ja« i nalazeći Bramu ispunio smisao 8VOga dolaska na o_ vaj svet, »rvoja se ljubav ogleda u ljubavi onoga ko te Ijubi i ti se ogleđaš u savršenom dvojstvu«, kaže pesnik, On zna da je život Roji u sebi oseća đeo opšte bujice živo„ ta, bujice što struji u ritmu sveta, Bto Wlija u vlatima trave, buja u ta lasima lišća i cveća, komeša u »oO„

keanskoj kolevci „života i smyfi«, Smrt je za Tagoru »poslednje ispu. njenje života« ona se prima sa do brođošlicom i pred nju nikad ne treba izići praznih ruku: valja joj pružiti svu berbu svoga života i uro nuti u njen šapat. »Zato što ljubim život, znam da ću podjednako ljubiti smrt«, kaže Tagore. „»Dete zaplače kađ ga mati skine s desne đojke, da se gotovo ı istom trenu smiri na levoj«, \

Pesnik je stihove ove zbirke pisao, čini se, u prvom ređu sebe rađi, kao vid kušanja ispravnosti sopstvenog životnog puta, kao način sticanja bo drosti i Kkrepkosti za savlađivanje brojnih iskušenja koje čoveka mame zaslepljujućim bljeskom lažnog 5ja. ja, kao svedočanstvo o strasnoj ube đenosti u plodonosnost takve ver. nosti sebi Kroz mzaboravljanje sebe i konačno, kao što je već istaknuto, kao jeđan ođ načina „približavanja Brami: »U reči pesnika ljudi nalaze značenje koje se njima mili, pa ipak, poslednji njezim smisao pokazuje tebe.«

»GitandžaMk su jizišli u prevodu Vesne Krmpotić. Nekoliko poređenja sa, Tagorinim »engleskim originalom« pokazuju da je prevodilac svoj posao uglavnom obavio savesno i Va_ ljano, sa mnogo truđa i dosta uspeha đa Tagorinoj misli đa odgovara-

juću srpskohrvatsku formu. Potreb_ no je primetiti da su pesma 6 i

»svetkovina, svetiljki« o kojoj stihovi govore, usled neađekvatnog prevođenja, glagola, »float« i »drift«, pot puno izgubili svoj smisao, (D, P.)

GRAHAM GRIN

Naš čovek iz Havane (Beletra, Beograd 1960)

Grinovo mesto ı engleskoj savroc. menoj Kknjiževnosti, još uvek je predmet vrlo kontradđiktornih Kritičkih stuđija; isto tako, Grinova popular_ nost kođ široke publike nesumnjiva je, mada njegovi romani tretiraju vrlo ozbiljne društvene i političke probleme. Po elementima žurnalisti_ ke, Grinov stil je veoma blizak He migvejevoj »tvrđo Kkuvanoj prozi«. Čak postoji i neposredna sličnost wu stvaranju galerije obeznađenih, razo čaranih, ciničnih, surovih, a istovremeno legenđarno hrabrih junsaka, Pa 'ipak, Grinov sfil je'idejno zreliji i, šta više, često natopljen simboličnim značenjem, Metafore i Kkomparacije, kojima se obilno služi, predstavlja. ju osnovnu đraž i odliku njegovog načina pisanja a Kkarakteristične su i delu o kome je reč.

U svom određivanju prema aktu. elnim političkim đogađajima koji mu služe kao istorijski okvir Grin je hu manista čije je interesovanje usme„_ reno na sudbinu prosečnog, »malog« čoveka, koji najčešće postaje žrtva iragičnih „okolnosti (Hari i Lajm, Grendjer, Pajl, Vermo1đd).

Sa budnom pažnjom Grin prati i umetnički registruje aktuelne poli. tičke događaje, U veoma ragz\bčiite Beografske i uvek savremene jstorij ske okvire on unosi &pecifičnu atmos feru nasilja. U većini njegovih deja likovi ćke ostati suštinski nepromenjeni. Iako retko inđiviđualizirani, karakteri njegovih junaka — zahva_

• | ljujući snazi Grinovog književnog ta lenta — nisu šablonizirani,

Kao izraziti realista, Grin u sre. .dište SVOg prosedea postavlja zaplet kroz koji se otkrivaju karakteri ju. naka, Neđostatak psihološkog objašnjavanja postupaka ličnosti on na doknađuje rađnjom Moja &e izgrađu. je ma suprotnostima logike i fatalne slučajnosti. (Smrt izmišljenog pilota Tioa). e

U ovom romanu, kao i u mnogim drugim Grinovim delima, sudbinska pređodređenost uslovljava akciju no sioca radnje koja je u suprotnosti sa njegovim htenjima i etičkim sirem ljenjima, Glavni junak je slabe vo. lje i popušta pod psihičkim pritiskom da bi se konačno upustio u špijunsku alttivnost. Postupak svog junaka, Grin ne pravđa, on samo pokušava da ga razjasni: u biti njegove odluke postoji saznanje | da žrtvujući svoje moralne principe obezbeđuje materijalnu egzistencija svoje Kćeri,

Problem kKatolicizma koji je Grina intimno mučio kroz čitav niz njego. vih »katoličkih romana« u ovom delu je samo ovlaš dođimut Kroz odnos glavnog junaka i njegove Kćeri, Ipak to, njemu toliko svojtsveno šagledanje ljudske etike sa stanovišta Watoličke dogme, u »Coveku iz Ha.

vane« nema neki funkcionalniji zna.čaj. Slikajući atmosferu pređkastrovske Kube, Grin nam je pružio oštru 6, tiru na sistem međunarodne špijunaže, koju je izvrgnuo ruglu Kroz Vermo]đovu Kvazi obaveštajnu delat nost, Bav značaj obaveštajnih insti. tucija doveo je do apsurda prikazu. jući trust špijunskih mozgova kao skup zaslepljenih zanesenjaka sklonih da ı delovima jednog aparata za u_ sisivanje prašine sagledaju planove tainog oružja. 1

Uzroke po malo nelogično srećnom završetku romana treba tražiti u Dpi_ ščevojj razobličiteljskoi đoslednos'b: glavni junak ne samo što nije kaŠšnjen zbog podnošenja lažnih izvecštaja, već je i odlikovan!

Uprkos tome što aktueInost Grino vih dela nosi u sebi i Klice efemer nosti, estetska vrednost čini ga na neki način trajnije vrednim, (D. 7.)

ZORŽ SIMENON

Strip-liz: Zeleni kapei

(»Matica Srpska Novi Sad, 1961)

Popularni francuski pisac Žorž SI menon, tvorac Megrea i autor koji je široj čitalačkoj publici poznat naj_ više po svojim detektivskim romanl„_ ma, u svom veoma obimnom oplisu ima i više dela sa drukčijom tema tikom. Ova dva romana, objavljena u: jednoj Mnjizi, pređstavliaju nam takvog Simenona: bez Megrea i pi. galskih zločina, šivoko zainteresova„nog za društvene probleme i odno„ se među ljuđima. I na ovim strani. vama, istina, naziremo neke tragove Onog prvog, megreovskog Simenona, što se naročito ogleda u stvaralač„ kom postupku i »tehnici« ali pišče vi zahvati su dublji, đometi viši, a trajnost, nađamo se (i pored velikog uživanja u Megreovim avanturama i simpatija za Opa toga žanra) znatno veća,

Prvi roman ima u sebi nečeg re. porterskog: sav je u deskripciji, pra ćenju akcija, zbivanja i sitnacija Kroz Kkoje prolazi već postarija igra. čica strip-tiza Selita, u Želji đa sc otrgne ođ nesigurnog bitisanja, Ži.vota od danas do sutra, i da ostva–_ ri porođičnu sreću, Ta Kkodđ nje hi„_ petrofirana želja dđovođi je u bez. izlaznu situaciju i njeni odnosi sa osobama koje je okružuju kombpliku ju se dđo nemogućnosti. Bez Kkićer. skih efekata i melodramskih situ., acija, pisac reklo bi se pre prati nego Što vođi zaplet, a kraj — Selitino bekstvo i smrt pod nerazja„ šnjenim okolnostima — ma Koliko sam po sebi bie patetičan, funkcionalno je uklopljen u celinu romana, sa punim osećanjem mere i đuŽnim pijetetom, prema ljudskom žŽi. votu.

U drugom romanu intervencije pis ca su češće, a fabula — Život jed_ nog glumca na vrhuncu slave, ali i u vrtlogu otuđenosti i na pragu umora — pružila je bogat materijal za psihološka razmatranja. Mehani„ zam ovog romana je Kompilkova._ niji i, na izgleđ, savršeniji, ali u su„štini zasnovan na istoj klasičnoi jed nostavnosti koja je prvom uđahnula snagu životne istine i istinske umet„nosti, Dramatični odnosi i sukobi na relaciji glumac Možen — đrugi, noSe pun teret trageđije otuđenog čo. veka, opkoljenog i ograničenog životnom. borbom i materijalnim in.” teresima. Ali Možen nosi još jedan teret; nije u „stanju da odglumi i svoj život, već naprotiv, čak i na po zornici i na filmu ostaje on, Mo-_ žen, Lucidnim posmatranjem života i sveta oko sebe njegova svest dola„ zi đo usijanja u kome je jedini spas san, A pravi san, koji umiruje i oslobađa, dolazi tek u poslednjim ča_ sovima pred smrt. Tetanus, nastao kao posleđica nesrećnog slučaja u ri bolovu, primećen jo kasno, Možen u agoniji gubi osećanje granice jave i sna; bol je »pod dejstvom opijuma postajao sladostrastan«, T u snu mu Se pričinjava suđenje, na kome od. govara zbog noke Krivioe koju ne zna. Suđenju prisustvuju svi sa Ko. Jima je·.tokom života dolazio u do. dir.

Simenonov stil je jednostavan, do makmvMimuma prilagođen kompoziciji oslobođenoj digresija i literarisanja, Autor, međutim, i u ovom okviru u„ speva da ostvari takav rezultat koji mu obezbeđuje epitete zaista moder„ nog i značajnog pisca,

Knjigu je preveo Petar Adamović,

(Ir. Š.)

dNHHE =|ei ŽŽ} [60

PIŠU: DUŠAN PUVAČIĆ, DIMITRIJM TADIĆ,

PROTIĆ,

a ———

BDO T. KALOČ

VITA: CVETKOVIĆ

Front bez pozadine (Prosveta, Beograd, 1961)

Munjiga Vite Cvetkovića »Front bez pozađine« ide u ređ onih svedočan„ stava o borbama na Butjesci posle kojih mnogo šta postaje jasnije i shvatljivije. . Govoreći o jednoj od najznačajnijih bitaka našeg narodno„ oslobodđilačkog rata, o borbi koja iđe među one bitke Moje su odlučile is„ hod ratovanja u Jugoslaviji, Cvetko. vić je nastojao da obelođani i iznese što više fakata, da ispriča sve što o tim danima ima da kaže i da pođ seti na mnoge činjenice koje stalno moramo imati na umu kađa o Sut„ jesci govorimo ili razmišljamo, Zato je pisac ove Knjige svoja sećanja u_ potpunjavao uspomenamuyu drugih uče snika, zvaničnim dokumentima, spi skovima poginulih i streljanih i na taj način dao u priličnoj meri zao. krugljenu i preglednu sliku onoga Što se u razđoblju ođ 15. maja do 15. Juna 1943. događalo na Butjesci. Ta„ ko na stranicama ove knjige ne Sre. ćemo samo iskustva jednog očevica, nego i rezultate jednog savršenog i5pitivača i istraživača istorijske isti. ne o našoi najbližoj prošlosti,

Ova Cevkovićeva sveđočanstva m nimljiva su još iz jednog aspekta. Poređ niza činjenica o toku same bit ke Cvetković iznoši masu pođataka od nesumnjivog značaja za upoznavanje unutrašnjeg sveta onih koji su se na Bufjesci boriH. Na nenamet. ljiv način pisac ove knjige đaje psi. hologiju i mentalitet boraca, gOovo„ri o njihovoj hrabrosti, veri u po, beđu, samopožrtvovanju, o njihovim. ljuđskim vrlinama i ljudskim slabo. stima koji njihov podvig na Butjesci čine samo većim, Ta činjenica u znat noj meri pođiže vrednost OVOE Ssvedočanstva, Oslobođena literarnog ba-

lasta ova hronika iđe među prvo. razredne istorijske izvore,

Inače, Cvetkovićeva knjiga je pisa na mirno i staloženo, bez preteranih izliva gneva i ođuševljenja, Vita Cvetković je nastojao da fakta iz. laže na što jednostavniji način, uve. ren u njihov značaj i njihovu suge stivnu moć. Ali baš to jednostavno izlaganje puno je draži koju u sebi nosi samo đobra literatura, TO 8U sve razlozi zbog kojih će se uvek Kkađa se poveđe razgovor o borbama na Sutjesci pominjati i »Front bez pozadđine« Vite Cvetkovića, kao -svedočanstvo bez koga bi naše predsta. ve o tim značajnim događajima bilo znatno siromašnije i nejasnije.

(P. P„_6)

MATEJ BOR.

Svačje sodišče (»Mlađinska MKnjiga«, Ljubljana, 1961)

Posle niza zapaženih drama s rat nom i poratnom tematikom, tie pe. sama o narodnooslobodilačkoj borbi i o svojim intimnim preokupacijama i uzgrednim bavljenjem Književnom kritikom, Matej Bor se predstavlja novom knjigom stihova, pisanih u obliku basni, pod naslovom o»Bvačje sodišće« (BSvačiji suđ), koje nisu namenjene samo najmlađima, već i ođ raslima, Jer, m njima je, na basni svojstven način, sve to inkarnirao je u svrakama, čžabama, lisicama, mačkama, začevima, vrapcima i dru gim domaćim i divljim životinjama, te u dotrajalim loncima, drveću i sl, Bor je u ove basne uneo sVu umešnost svoga duha, proftkao ih du hovitošću i bumorom, koji u sebi sadrže, britke oštrice satire, NepoSredan i jednostavan, sugestivan izraz, bez izvitoperenosti i Kkićenosti, svakom stihu ovih basni, koje su bogate životom i problemima savre menog čoveka, daje pečat nenamet. ljive pouke, opomene i, iznad svega, životnošti. (E, T,. K,)

IVAN SOP, PREDRAG

\

SCR ir a