Književne novine

IZLO

[0

ASOPISA

maše teme

DISKUSIJA O PROBLEMIMA RULTURE |

Deset! broj časopisa „Naše teme“

posvećen je problemima «kulture u društvu, diskusiji o njenoj ulozi 1 o društvenoj ulozi intelektunlaca. Ovaj broj je zaista ozbiljan i izvamredđno Bavestan odziv čitavog niza kulturnih i javnih radnika pozivu ređakci'e da &vojim prilozima učestvuju u diskuslji. · ako je ođ ređalcije unapređ bio zamišljen olcvir diskusije došlo je db proširivanja tematike, otvoron je čl» tav niz pitanja, tal:o da je ova d:gltu= sija ukazala nn potrebu jedne šire, sveobuhvatnije i studioznije pripremane disl:usije o kulturi danas, u socijalizmu, o socijalističltoj kulturi 13 o njenoj fun!:ciji u rušenju i prevazilaženju nelih starih kategoiia i stvaranju novih. o mestu boclatističhe kulture u društvu i vidovima u kojima se ona manifestuje. Ali, ova diskusija, što je naivažnije, nokrenula je i čitav niz problema koli mas weoma ozbilino opominju na otpore Woill u našem društvu egzistiraju u odnosu na sociinlističku kulturu i njem permanentni rast.

Karakteristično ie đa se jeđan broj autora dotalao problema tradiciie o kojoj postoii kod nas, i ne samo kod pas, niz sasvim oprečnih stavova. Ta%\o, Ivo Frangeš u članku „Problem trađicije u nznšoi socijalističkoj Kkulturl“ piše: „Treba se boriti protiv trađictlonalizma u umšetnosti, jer je on najviše rasprostranien oblik konfor= mizma... A ipak samo poznavanje tra đicije đaje smisao mođernim tražen'l ma, Nigdđie kao u umjetnosti. tradicilja niie toliko prisutna i toliko od1učujuća.,“ Interesantan je problem kojim se bavi! Vlatko Pavletić u svom napisu „Uvođ u razMovor O socl!alistič':oj kulturi“, On govori o prcblemu rasRkoraka koji se javlia između rezultata postignutih u oblasti kulture i opšteg tehničkog progresa. S obvyirom đa rast 1 staenaciša nisu uvek funkclje opšte? materižalnom prosper!teta, to se javljatu „ncuroze i ojječania

· manje vri'ednosti u redovima umjct~

mika. intelettuozlnca. koil se osjećaju mekako potisnuti, đerranirani. pregaženi, nevažni u oćoj trci za i"grad» nju materijaln= strukture i podizanie slanđarđa“. Nežto dalie, on govori G problemu vulparizovania sorlialističRe kulture, nelnmdđ toliko aktue!mog

. kod nw. a danas sve manje značaj-

nog, i ulzazute na to đa u „nrodužet-

"Wei" aga" vutgarižacija 1 zastranjcnj: " a bilo kojem 'smislu ma'nadno se. i

vrlo brzo osvećute, kao što nas je poučio fijas':o dobronamjernih ini”ila> tora tzv. proletulture, kola ni!e izvršila svoju misiju ni polikički, ni društvena efikasno, namrosto zato Što) se nije odžclotvorila kulturno. Pro'etkult niie bio sociialistična kultura, en ie samo bio jedna zabluđa na pu” tu do nie“.

Posebno bi bilo interesantno diskutovati o problemima homogenosti kul turnog medija koje pokreće Vjenceslav Rihter a isto tako i političke škonsekvence nekih nesporazuma naše julture kojih se dotakao Petar Šegedin. U svakom slučaju, ovaj broj „Naših tema“ obiluje prilozima koji w potpunom kontekstu etičke odgo» wormosti pokreću niz pitanja od prvostepene važnosti. (B. A.)

ĆpeNew: MN SUVA 11 M (IT)

O SLIČNOSTIMA TI RAZLIRAMA. IZMEĐU SINKLERA LUISA 1 DZONA MARRANDA

TRaspravljajući o spnmenutoj temi w svojoj stalnoj rubrici „Govorimo O Amjigama“, u broju od 10. daecembra, Đonalđ Ađams zastupa tezu đa su razlike između Luisa i Markanđa ma mje nego što se misli i da je Mar» Wand, kađ se poredi sa Luisom, veći pisac nego što se dosad verovalo.

J sam Markand, odgovarajući 1949. na pitanja jednog novinara rekao je: „Oklevao bih đa sebe upoređim sa TLuisom, mislim da moj domet nije toliki. Ali ja radim u niegovom vinograđu.“ Markanđ je, govoreći to mislio na najbolje Luisove romane koji su mu doneli slavu, N„jeBuvi bOP stveni romani — misli Ađams — DpoORkazivali su vrlo sličnu, možda i manje ograničenu tendenciju. a taka iz java bila je izraz karakteristične Mar

kandđove skromnosti, mađa prilično neopravdane, Nema sumnje, tvrdi A» dams, da su „Glavna ulica“, „Babit“, „EBımer Gantri“, knjige u kojima je Luisova satira bila najjača, imale ve» ći uticaj u zemlji nego bilo šta što je Markand napiiao, mada je Markan» dov „Pokojni Džordž Epli“ gotovo po» ljuljao Boston i naišao na velike po» hvale u svetu. Glavne njihove slično» sti Ipak su se sastojale u tome što su obojica voleli veliki deo onog što Bu izložili rumlu. Markand se u srcu divio svojim sunarodnicima, stanove nicima Nove Engleske, osećao se po» istovećen s njima, baš kao što je Luls, ne skrivajući to mnogo, mislio o Bobitima koje je ismevao, Obojica su vrlo đalel:o od takvog tipa matiri» čara kakav je.bi Svift, kod koga je odvratnost prema ljudima dostizala ofromnu snagu, nezapamćenu kod bi> lo kog plsca pre ili posle njega,

U čemu su se Luis i Markand razlTikovali? Luls je pisao u besu, nema sumnje ! zbog nesaglasnosti sa samim sobom. Želeo je da se oslobodi po» gradine koju je ismevao. ali mu lo nikako nlie polazilo za rukom, na kraju šivota čak je sasvim promenio stav. Imao je sreću šo je pogodio vreme kađ će publika tapžati n*cgovim na» padima, vreme kađ je i ona sama bila spremna da dđemolirz mit o amu• ričkom malom građu i selu i đa stVO> ri istinitu sliku, Menken je pripre• mao taj pokret i niegov ton je bio mnogo ironičniji nemo Luisov, luis je retko ironičan. Niegovo delo je više proizvod njegovih emoclja nego n!emovog duha,

Markanđova ironija nlie surova: O na je prođorna ali smirena i pleme» nita. Luisov humor je naprasit i p”eopterečen, a Markandov uvijen, Luis je snnžnlji, a Markand suptilniii,

Ađams smatra da je težwo naći dva romansliera našeg stoleća koji toliko potvrđuju Popov altsinpm o poviienoj grančici, kao što to čine Luis i Markand i njihove knjige, u tolikoj m*ri proizvod njihove mlađdostl, ti. onog što su iz mlađosti nosili i što se u n'ihovom delu tako Jasno refleTttu)le, Markanđ je dostigao veću zrelost. jer iako Alfred Kazin kaže Lu'sovi !judi su oštali đečaci u srcu. (B. A. P.)

CAHBRS DU SU

FOBIJA PESNTKA

Zan-Pol Veber stavio Je sebi w za» đatak da proučava stvaranje poetskih đela, čija se osnovna misao začela u detinistvu pesnika. On misli đa u vVečini slučajeva umetnost 1 nile drugo do ponovo oživljeno detinistvo. Ovu misao ponavlja i Andre Migel, dajuči referat o ovom PZanimlilvom eseju veberovom u decembarskom broju d“ vog poznatog francuskog časopira,

Đok se mnorpii esetisti upinju đa ob» jasne umetničko delo kao testove psi hoanalitičara, a tek kao sporeaan ma teriiat | podsticaji pominiu b'ografske i istoriiske podatke, Veber, obrnu» to, traži u detinistvu pesnika osnovni nagon za stvaranie nekoga dela, WJ prvi mah možđa će se nekom učiniti — kaže Veber — da fo nije tačno, ali dokaz! iz detinistva osam francuskih pesnika, koje u ovom dđelu navodi 1 analizira, đaju suprotnu sliku. Tih osam pesnika su: Vinji, IgO, Bodler, Malarme, Verlen, Valeri. Klođel i A» poliner. On kaže da njegovu tezu ni» kako ne pobija Yroiđova doktrina, sam Frojđ bi je verovatno pozdravio, \eber navođi primere u kojima se na osnovu tema iz đetinjstva prave var! jactje, često i genijalne, ali osnovna potka Im je ista. Čak i Andre Breton navođi to u svojim objašnjenjima snova kao „logos sublimni“,

Osnovna tema kod Valerija bila bi davljenje u jezeru među labudđovima, To je Istinit đetalj iz njegova detinjstva 1 on ga je sjajno đao u svojoj poznatoj poemi.

za Vinjiia je suđbonosan motiv ča= sovnika. To Je uspomena ma nekt „crni časovnik“, koga je zapamtio kad Je kao dete od osam gođina došao u novi stan. Tema je jedna, ali ima đve glave kao Janus. Mnoge niegove poeme. a naročito proza i drame. 15puntene su tim strašnim crnim časov nikom, kojl se uvek vraća u svest

„niihovih junaka.

Cuvena pesma Viktora Igoa „Kula pacova“ je, u stvari, uspomena na ne ku sliku koiu je njiegova đađilia Nemica stavila u Igonvu detiniu O daiu. i na niene priče o toi staroj ratskoj legendi. Zli i ludi vladika Ato le satvorio u kulu od drveta n”> ke sirote liude i naredio da se kula zaoali. | đok su očaini ljudi zrprmagni u nioi. vladika je cereći se BOvorio: „Čuiete 1i? To pacovi vrište... Ovn1 se motiv često vrača u Igoovo} poeziji. T sa kakvim je TEO jezivim matlatorstvom pravio varijacije na Ovu temu.

svaka ođ ovih vVeberovih amaliza ima puno logie. Glavna Bodlerova tema je avet. Malarmeova cvrkutava ptica. Verlenova povorka bogomnljaca, Klođelova odbijanie „deteta od maičine sise, Apolinerova hrana sta rijih.

Weber kaže đalje đa se i sam jezik pesnika vraća na izraze slušane u đe tinistvu, pa i čitave misli i reminiscenctije. Na to se pisci vraćaju spon» tano. a da i ne primećuju. Ove stvari zapažaiu tek istraživači i istoričari književnosti, prilikom analize jezika

i stila pesnikovoB·. (N. T.)

\ | O DELU HAMZE HUMA

Pre izvesnog vremena ovaj značajni list | van svoje zemlje doneo je povođom štampanja prevođa „Grozdaninog kikota“ Hamze Huma opbširniji informativan članak o delu i lič nosti našeg pripovedača i pesnika. Knjigu je preveo Manfred Jehnihcn (Manfred Jichnichen) pod mnslovom „Pijano leto“ (Trinmkener Sommer), a ilustrovao je Ginter Bemer (Ginter Bihmer), U tekstu između ostalog čitamo: · i

„Ova.priča zrači sugestivnom snagom, a radnja joi je jednostavna i elementarna kao i kraj u kome se odigrava... Pravi junak ove knjige je oprljeni, sasušeni pređeo, čiju divlju 1 usamljenu veličinu Humo s jednim posebnim intenzitetom izvlači... Iz tre perave pripeke ovog paničnog kraja pojavliuje se prcd Ozrenom slika mitskog ljubavnog para Grozđana 1 Grozdane čija čar ga tokom co!og 1Sta prati — kolosalan lajtmotiv ove priče u kojoj se varira tema o Dafnts i Kloe. Jesen koja se približava sa proključalim sokom grožđa 1 prvim osušenim lišćem 1 „teškim bestrasnim mirom“, koji je prirodom ovladao, oglašava i kraj ove istorije.

To je bolan i gorak kraj; zle snage, koje su več na raspuštenim seoskim slavljima pokretale, dovođe do nasilja i smrti, čija je žrtva nevina i lTomljiva Grlica. Žalost pađa na dolinu, a praštanje je praštanje zauvek. Ova knjiga je puna čežnje i oduhovljenja, Hamza Humo, čija majstorska pri>

„povetka, nas U svojoj, slatkoj gor"činfi vodi „a la recherche di 'temps

perđu“. pokazuje nam se u ovoj jed» nostavnoj i baš zato tronutljivoj i istinskoj proznoj poeziji kao značajan pripovedač koji je uspeo da OS” tvari neposrednost postojanja sa promišlienim razumevanjem umetnosti u jasnoi, a istovremeno savitiljivoj i tvrđoj reči. On je uspeo da gans tajne ljudskoga srca i đa prikaže divlju lepotu svoje domovine, čija vekovna tradicija doprinosi određivanju njegove umetnosti. (A. P.)

The London Magazine

WREME TRAGEDIJE ILI NE?

Najnovija drama Kristofera Fraja „Curtmantle (Hralj Kratki kaput) bila je povod ovog razgovora o trage> diji koji je poveo Džon Vajting, stalni pozorišni kritičar ovoga časopisa, u decembarskom broju. Ističući da o vo delo još nije izvedeno u Engle> skoj Vajting primećuje da je Traj zapostavljen zato što je pesnik ! duhovit čovek, pesnik koji piše poeziju 1 duhovit čovek koji je istovremeno #4 muđar. On čoveka posmatra kao „ljudsku životinju“, biće čiji je tragični smisao ukorenjen u nešto mno= go dublie nego što su društveni uslovi. Pišući dramu o Henriju IH, čoveku koga otvoreno suprotstavlja njegovom vremenu, Praj je mapisao svoje najbolie delo. U njemu se on bavi problemima, u istorijskom kontekstu. sa kojima se danas sukobljavaiu svi normalni, čulni ljudi, ne kao društveni reformator, nego kao pesnik, Drama „Curtmantle“ je, u witva– ri, tragedija. Pišući neđavno o nioj na1poznatiji engleski pozorišni kritičar Kenet Tajnen je stavio naslov: No time for tragedy. Diskutuiući O Ovome članku sa Tainenom Džon Vajting se pita da li to Tainen nema vre mena za trageđiju. đa li mi nemamo vremena za niu,. tl! naše vreme nije vreme tragedije. Ako se pretpostavi đa Tainen smatra ova poslednie, ako on veruje da tragedija ne može interpretirati probleme današnjice, nego da, je potrebno priklaniati se ironiji. parođiji ili satiri, onda bi njegove reči predstavljale defetizam visokog stepena, jer ie on uvek verovao da umetnost može da bude moćna društvena snaga,

Za Tainena, međutim, „Smrt trgovačkog putnika“ nije tragedija jer katastrofa koju doživljava Vili Lomen potpuno zavisi o činjenici đa kompanija za koju on rađi nema pro gram penzlonog osiguranja. vilija u-

Sleut 3iindjer „Jeiftmng

wiHtava ekonomska nepravda koja je izlečiva, dok bolesti koje napadaju Edipa nisu izlečive. Ovome Tajneno> vom gledištu Vajting suprotstavlja

_ WvojJe Btavove: Vili Lomen umire jer

je bio lud, slab čovek. Isto bi se mo» glo reći i za Edipa, mađa ne bi bilo teško i Edilpovu tragediju objasniti đruštvenim terminima njegovog vremena. Da li Tajnen misli, pita se Vaj ting, da su u Eđipovo vreme postojale natprirodne sile koje danas ne po» stoje? Šta se desilo s njima? Da li su ih racionalisti racionalisali? Još nigu. Tajnen tvrdi da su korenite đeruštvene reforme neprijatelii trage» dije, jer one pružaju alternative po razu, Vajting se pita: pružaju li one alternative smrti, bedi, ljubavi, izda» ji, osećanju ličnog neuspeha — što je sve predmet tragedije, Kad dođe vre me da se i za to nađu rešenja, tek a da Će se moći reći: ovo nije Vreme tragedije, Da bi dokazao da ce u budućnosti komedija zauzeti mesto trageđije Tajnen citira Joneska, Simpsona i Pintera. Međutim, svi ovi pisci se u potpunosti bave nespo» sobnošću čoveka da uobliči svo!u 8OD stvenu sudbinu, Njihove drame de monstriraju uzaludnost i apsurdnost pokušaja da se u tome uspe.

Možda tragedija nijie stvar koja mo še da se koristi za dobrobit društva,

ali i mnoge druge stvari ne mogu za to da se koriste, Komad Kristofera

Praja verovatno dolazi u ovu kategoriju. Međutim i u vremenu kad društvene reforme buđu potpune, kad više ne buđe bombi, kad svi buđu imali penzije, ova tragedija će još biti dragocena i vredna. Tragedija ljudi sastoji se u tome što su oni ljudi. Kađ buđe hrane i pića, kuća i odela, mira, bezbednosti i zdravlja za sve ljuđe. ljudi će se sve do smrti plašiti smrti i u tom strahu će postojati klica tragedije, (D, P.)

LA PFIERA IEFTTERANRIA

MORAVIJINA TAJNA

U jednom od poslednjih brojeva o» bjavljen je ovaj esej Pietra Čimatija o Moraviji, inspirisan francuskim iz=đanjem „romana „Dosada“, zapravo podnaslovom koji je delu dometnuo francuski izdavač, i koji glasi: „L” ennui et sa diversion, l'erotisme“, Cimatija „oduševljava ovo upožorenie francuskom čitaocu da tu „nije reč o običnom romanu, ni o jednom ne» običnom romanu, več o nečemu dru> Hačijem i preciznijlem: o jedni YOmansljerškoj stuđiji, o jednom sef, u narativnoj formi koji tretira mo» dernu bolest, dosadu, posmatrajući + episujući njen najupadljiviji eTlekat, erotizam“.

Dijagnostičar i moralista, tako Čimati naziva Moraviju, veliki maistor jedne literature koja, izmedu osta» log, želi da nag nauči da shvatamo erotizam, čak i svaku erotsku Oopseslju, kao posledicu jednog društvenoB zla, kao pojavu gotovo istorijski neminovnu, pojavu izvan lične odgovor nosti i ličnog izbora, jedne literature koja stvara simbolične ličnosti koje predstavljaju i otkrivaju naše doba. i čije su lične bolesti, dakle, amblemske, Moraviju zanima stanje mo» dđernog čoveka, zanimaju ga njegove boljke 1 patnje kojima nije sam kri vac, već su uslovljene sistemom i dru štvenim zlom. U takvoj situaciji uspeh na artističkom planu biva uma njen 1 nisu neosnovane primedbe da upravo Moravijino bavljenje čovekom, tj. čovekovim stanjem, onemogućuje stvaranje prave preastave čoveka. da su iz knige u knjigu njegove ličnosti! sve više neverovatne i skoro bezlične. da ne silaze Ba stranica đa uđu u Život nego ostaju hlad ne i daleke.

No koliko gođ nužno značila sla> bost | manu ova osobina Moravijine literature u isti mah je njena najveća vrlina, razlog njenog uspeha, u njoj leži „Moravijina tajna“, Od svojih prvih početaka ona tretira socijama zla a nien autor preuzima na sebe ulogu društvene savesti. Niegove ličnosti su oduvek bile pacijenti, pri= lika za prikazivanie društvenih mana.U početku skoro nesvesna (u reno doba svoga stvaralaštva, u vreme „Ravnodušnih ljudi“, Moravija ije želeo, prema vlastitom priznanju, samo da „napiše neki roman ili neko drugo inilževno delo zasnovano na čisto literarnim principima“), ova tenđenci ja kasnije postaje svesna i jedino vaŠna, postaje piščeva vokacija. Nova

dela više ne žele i ne mogu da budu samo romani. ona su vidovi ostvarenja fe vokacije sveđoka i sudiie.

Jedna diskusija o Moraviji, smatra Čimati, tek treba da započne, na novoj | autentičnoji osnovi. Ali ne treba zaboraviti đa je njegova skoro isklju>čiva usmerenost ka otkrivanju 1 razobličavanju društvenih zala i apsurdnog stania u koje je doveden čovek koji zbog tih zala nevin pati 1 greši, u izvesnom smislu plonirške pusa0. Njegovi „Ravnođušni ljuđi“ pojavili su se devet godina pre Sartrove „Mučnine“ i trinaest gođina pre Kamijevog „Stranca“, Pa i danas kad je Kami mrtav a Sartr izbledeo. čini se da je Moravija ostao konsekventan i nejiscrpan. (T. K.)

„PREVEDENI

Mark Alin, rođen 1937. godine, u dvađesetoj godini đobio Je nagrađu „Maks Žakob“ za zbirku pesama „Vreme đrugih“. Posle ove zbirke objavio je „Slobodu gledanja“, „Bvi-

repa razonođenja“ i esej o romznsijeru Fransoa Morijaku (1900). Sve više se posvećuje esejisticl.

- Pie MARK ALIN

' Pod simboličnim naslovom „umetnici u glađovaniu“ pazaimljenom od IMafke koji je, uostalom, taj naslov upDotrebljavao samo u jednini, Klod Viže je nedavno objavio zbirltu eseja posvećenih istoriji koji se odnose na metamorfozu zapadne moderne poaetske osetljivosti. U stvari, ta je knjiga strpljiva meditacija jednoga pesnika o izvorima, korisnosti i budućnosti njegove umetnosti, i svaka od tih tačaka bila je posmatrana više u svojim spiritupinim dimenzijama, nogo u formalnim. Redigujući svoie eseje. na marginema ličnih pootshih istraživanja, Klod Viže je po> kušno da iz večnog „inventara“ činjenica, što je čest isto» rija književnosti. izvuče duh one poezije koja, po rečima Zaka Maritena, nije samo „ona osobena umetnost kojs se sastoii u teme da se piše u stihovima“, već je pre svega i „uzainmnau veza između prisnog duha stvari i prisnog duha liudskog ja“, akt „naslućivanja“, dakle, ona koja pnogs-e tupa v'še instinittivno nemo svešću, i čiji pokret obuhvata „tajni život svih umetnosti“.

Viđena pod tim uglom, nooziia prevazilazi svoi striktno T\njiževni ol-vir i postaie iedna od osnovnih alttivnosti liud» ske misli. Izvan svoie formalne lepote, jedna poema je svedok čovekovog nmpora da obuhvati svet i da ga, kroz svoju prizmu, uzvisi. Otuda, izučavpnie zappdne pnezije može dopustiti da se otkriie — u osotliivoi i lako pokretlišvyoj marmi JIstoriie — priroda odnosn čovoeha sa svetom, stvoreno sa stvoriteliem. I obr”hto, istoriiski hod religi» ozn” misli daće nam kliuč držania i kontradikciia nesni> kovih — „osetlijvost svoga vremena“. Takvoi analizi DoOver'o se Klad Viže, i sam pisac više zbirki pesama (..Borba s Anđelom“, „Indiisko leto“) u kojima se razdiranie mo» dornog dhe, za koše je knjiga o kojioi je reč u ovom eseju naibolie i najsurovije ogledalo, bilo pre svega tragičnn ovamlolilo,

Ako se posmatra zapadna poeziia, ili još seciialniie, ona iz poslednih sto godina, apstrahujiući jezičke različe nosti i geografske osobenosti, zapaža se iznenađutuće je» dinstvo inspiracije. Ili još bolie. zaiodničko nasicđe sDala između sebe svu evromsku nnozibi hrišćonska misao. „Ma terica koia im je svima dela oblik, romanizirpna „ili ne, bin ie hrišćanstvo“ — tvrdi Viže posle Hneela. Zonadniačli „rom9sntfizam“ — u hemelovskom smislu — čiiem govršetkn mi prigustvwiomo skokovima moderne savesti, pokriva sveuluonn hrišćaenskm istoriiu. TT domenu mšsli, ona je nienm direkina emanaciin: a u odnosu na hriš*ansku vizilm mogstrvliniu se niena otkrića, nieni zaleti. sve do na1glreriiih hwlienin. Glavna linjiia „romsntične“ kniževnoesti pe!ezi uvnravo od Svetog Aveustinna, Svetog Tovann KrstiteTia i Pastnla. Iz znhvafnm efektivne svesti svetn, zatim iz svez odbprivanin hrišćenehe osetljivosti, proizilazi u istn vreme pobcžnn sleurnost Sredmiom veka i savremeni mihilizpm. „U nnše doba. mo i w vreme Badtera --— Rknže Wlod Viže, — voo”ia ie iedma od prvih manšfestmcila oseflivosti zapednšaočkoe čavekn. Ona izroniava i» duhovnom dnn sredmie> voekovmnos hr'šćenskog „sveta, i ofiidđa ono nieno proeresivno Tasppđap'e u foku omnmqišto mi nmzivamo: mođernh vYemenn“. Obipva' ..smrfti Boa“, košiu ie izgovorio Niče, izgleda da ie dohvpfila savremenog pesnika u sree nioecenve snaPe. Onn kao da en je lištla wontrebe reči, Međutim. ma kolio da su Preterivanin te misli đoftle sačuvane sn samo njonim . prisustvom. nihilizam pesn'ha danpšnijce mostaviHa fa, jedmu briščangku pdrgnpktivu. Na izvestnn npi'n mee, bi \sdrčći dn ie mpodneyni lirfam 'sprnor sita iednogz fela Koje ie neknd bio slavno. AM. da li senWm može mostojinti i pn svoflosti od hošje onnm dobišn svoi oblik? Da li ie već došlo vreme „sumraka. wmetnosti“., kote je prerien Hegel? Za JHeseln zmprW anoknlipse vwmefnosti jeste rasid između pĐesn*i-ovom dmha i stvvernosti. Opasnost pret: kda se kao što se i dđoremzđa u Evropi ođ vremena Mraiarmeovos „Sspir'fnnlmocet okreče u svoioi unutrmšniosti profivu same snbe“, i knadn femn poeme i “n pesnika nostniu iedno isto. Tada se pojavliuie i „Umetnik u gladovanin“, čili su nam portret postavila re?ličita đela Malarmea, Kaflhke, iliota, Gotfridn Bena. UwUmetnik u glađovanin izdvaja se jeđnmnom nesvodivvom opozicijom premps spoliniem svetlu. „Odr'canie od oseflivog života. knmže dnlie Viže, niegovo odbacivanie u „spoline tmine“ od strane Crkvenih Otaca. mržnia prema svetu nn koiu su Paskal i Jansenisti (poslednii srednievekovni hrišćani koji su se pojavili odmah posle renesanse) podsećali prave vernike — to držanje, ma koliko dn se iz> menilo na gore pođ pozniim uticaiem, čista su tradiciim rimska i hrišćanska koliko i puritanska. Tohko ie iangsenističko odricanie od sveta nadživelo veru. Na čelo orvih umetnika te promene razume se da treba staviti Dekarta. SA njime ono fa FKubi svoje ograničenie i priprema se da za» gospođari čovekom, i pored geniinmlnih primedbi Paskalo= vih. P.omantično ie već u klici u Cogito Dekartovom. A na ono Paskalovo preziruiuće ja, Komej suprotstavlja gorđu otmenost usamljenih junaka:

'U tom mom povlačeniu šta mi ioš ostaje? Ja, ja, ne rekoh li, i to je dovoljno!

„Između te dve krajnje tenđenciie (jansenističko spuštanje toga ja i njegovo uzdizanje od strane precioznih Dpisacn) postavlia se dvosmisleno „povlačenie g-đa lLafaiet. Jednom dnbokom studđijom Klod Viže analizira držanie orinceze od Kleva, koje s pravom približava Malarmeovoi Herodiiadi. Kod ove princeze božanstvo ie samo povod đa bi spasla nezavismmost individualne svesti. Niena vrlina je sPmo iedna maskn iza koie se kriie iednn nesaviflijvn gordost. Vera, na primer, igra sporednu nlogu prilikom stuponia u moansnstir g-đe de MKlev: onn što za nju ima Zna čaia to je da ie manie vnžno sopsti svoiu dušu bosle smrti, nero sačnvati se od korozivnog dodira liubnvi. Ta bolna dušo odabira da bude odsutnnmn nd sveta i da uživa u pntnii, „Sa iansoenističke tačke sledania, ponovno izbijamie ton ja u spnsonnsnom gescfn odbiinmina ji podozriv izbor smrfi wmestn wnnčfania u linbav zn-či keninii vrhu= nac m bulieniu...“ Belretvo n zlo T,aklca i Sada obeležava se istim pretiokom i identično je sa omim što ie gonilo DV EŽI od Mloeva ur vrlipi i smrt. Odbiinnio princeze DO ROE EO ONI NOO OOU veze) ili nnonanka askeza

: 1. B plaovmnn ogpćčnmije niie ni izmen'eno. Samoubistvo, oftrnvmi polrnšaji nempžčkicih pomobnftičara, pruža svoi \rorene w icfo aodvieanje nd sveta, istu nemogrunčnost živienin n ve?i sa sfenrimn, Nepmnpjintelicftvn mpromn svefu pretvnra se fndn m men" samn? 1sftnmpn mnoefn odr'maniu, Đn čeh | bnmenhnlionin. TI igfn vreme. onn 4m rnete ioš vwomek heš eo i leš Tonmneemov Mions hinertroffhn površavn se fime da kre i snmos Pogca. Posle M·čen, MTalaemen, Voli i nerlenal!tcfa, na meftnine više popevpii, fvredt M\iže, dn da wnvipremi svoi ližmi nnepreh n poftpnnoi f'šfini omčfe rezime, Ona niie dol1Aho od ono bmnesnin, noremimelh veči khoie je trovaron bez ipkhkvope gmisln ir narnlii Podlepn, fni wmiTući Dyaroz mndđamaoz dobn. Parnlin i besmisao reči iz” gledan dna sm madincommnkon niecongn eidhinnt“

Postaviti TTmefnika moderne Glnđi. nničoešće nfeietičke, na granicu hrišćnnshe tradieiie, nije li i fe iodnmm mnradok<? Temovninći ohpinmie, poshipmn ičkomovnnia mihiiynm i bekstvo vw veštački rai droga i seksumlnnsti, predsfavliaju li svi ti odbliesci istog očaiania Wkrainji ishod zapndniačkog

KNJIŽBVNE NOVINE