Književne novine

DEKO KOJE JE

ZEVOT E UMIENOST,

Nastavak. sa 3. strane

| a mahnuti rukom: došlo, prošlo“, čovek je „predmet nekakvih veĆih sila“, ali, istovremeno, svesc tan je da „ljudska duša nije zamrla, nije sasvim postala inertna“ i postavlja sebi zadatak: „Tu nešto iskopati! Tu izvući neke ljudske note!“ To o čemu Sijarič govori možda i jeste fatalizam u nekoj krajnjoj konsekvenci, ali nikako fatalizam koji uključuje pasivnost čovekovog emotivnog, psihološkog, .pa i fizičkog bića. Sasvim suprotno: veliki broj njegovih ličnosti nalazi se u permanentnom nekom traganju, u centru sukoba privida i stvarnosti.

Nekad je to traganje za emocionalnim ispunjenjem u oblasti iz vanredno bogatog i dinamičnog psihološkog života; nekad čist aktivizam, borbeni odnos prema životu, pokušaj ostvarivanja nekog sna ili cilja od vitalnog interesa; a mekad i jedno i drugo (kao u pripoveci „Zemlja“, čija je tema opšta pomama u jednom selu zbog navodnog pronalaska zalkopanog blaga, promene u samim ljudima, u njihovim međusobnim odnosima i u celokupnoj p5siholo> giji jedne sredine). I

U pripoveci „Snaha“, na primer, ima vrlo malo akcije. Pisac svodi naraciju na povest o snahi i braći za čijeg je rođaka ona udata. Njih ne povezuju nikakvi odnosi, među njima se ništa me dešava, sem jednog, vremenom Uslovljenog, psihološkog sazrevanja. Braća učestvuju i uživaju u prividnoj sreći bračnog Dara, ali postepeno postaju svesni da je sreća veoma noepostojana (snaha, dok je muž u vojsci, odlazi s dru gim čovekom, a stričevi je zbog pitanja časti, kad se muž vrati, dovode natrag) promenljiva i, iznad svega, da je jednom izgubljena, i pored svih pokušaja da se harmonija ponovo uspostavi, potpuno mepovratna. Glavna ličnost pripovetke „Rođak Reka“, veoma slično, u početku je oličenje racionalno sređenog života u home je sabiranje i odmeravanje izvesnih životnih vrednosti („Zbir, ili suma ispod crte“) uslov njihovog prihvatanja i jedini smisao, da bi se docnije pretvorila u potpuno antiracionalno biće koje se kreće isključivo ĐO motivima sTca. Zbbg' postizanja ljubavi taj čo vek !mostaje druga ličnost, ona koju je njegova supruga ranije volela, i gubi se u rascepu između svoje i tuđe ličnosti u sebi.

Dok se u Ovim ličnostima odigravaju pretežno psihološke promene, Avram Čemper („Voda pro muklica“) i Džimšir Tuhovac („Bu nar“) iscrpljuju se u akciji. Prvi u pokušaju da pronađe vodu za ko ju je saznao da će ga izlečiti, a zapravo u traganju sa nekakvim verovanjem, jer voda leči samo alto se Veruje t njemu lekovitost

. (čemu se može pridati i smisao o potrebi izvesnog verovanja kao

normalnog stanja. čovekovog duha), a drugi, opsednut željom da u suvom predelu obrije vodu i

učini značajno delo. Oba pokuša-

ja u ođređenom smislu završava– ju se tragično. Avram umire kad sve govori da je lekovita vođa na đena, a, Džimšit ulaže svoj život, plaća najveću cenu zB veliko delo — voda je pronađena, ali to je malo prema onome što još treba učiniti, a njegove snage šu na ižmaku. Treba se, naravno, upitati, da bi utisak bio koliko-toliko potpun, kako je Sijarić ostvario ovo o čemu je. bilo govora kao o vrednom i uspešnom, koja su nje Bgova umetnička sredstva? 'Teba, kako bi jedan kritičar rekao objašnjavajući funkcije kritike, „pri meniti organizovano Mkorišćenje ne-literarnih tehnika i kompleksa znanja ža bostizanje prodora u literaturu“. Veoma opsežan cilj, svakako. No, sveden i na najnužniju metu, za ovakvu priliku, on donosi samo neprilike. Počevši sa pokušajem da se definiše Sijarićev jezik, intonacija koja se prema temi smenjuje od sočno-duho vite do bolno=gorke, njegova narativna tehnika uopšte, sve do nastojanja da se ova književna matevija ukroti jednom prihvaćenom, prilično ustaljenom interpre tatorskom kritičarskom terminolo gijom, čovek se uverava.da ovde više odgovaraju izrazi uzbuđenja, negativni ili pozitivni, no bilo kakvo ogmišljavanje. Mogućno je vezati se za neka simbolička zna čenja, tvrditi da se meki njegovi tekstovi uzdižu do iznošenja Opšteljudskih vrednosti i kvaliteta itd. itd. Najtačnije je, ipak, reći ovo: sve je u Sijariću savršeno nepretenciozno, ili tako bar izgleda; u formalnom, tehničkom i tematskom pogledu. Sve je obično i istinito (a to je najteže izraziti), sve teče prirodno i doima se, sve je autentično i životno, a ipak ne sirovo, neartikulisano. Ovđe je reč o delu koje je i život i umetnost. Kad je umetnost — usuđujem se da tvrdim — može se goOvoriti o „šejtanskoj raboti“ ·

Pripovetke „Nijema svadba“, „Rakita“, „Putć i „Agitaši“. i pored izvesnih kvaliteta, OVde neće biti Rkomentarisane. One su, pri svemu, više život, ma

nje: umetnost, a ovim člankom ; trebalo je đa se govori o izvan~

rednim dometima ovog pisca. Ćamil Sijarić nije u situaciji kada mu treba docirati ili, još manje, savetovati ga. Njegovo iskustvo i talenat izvesni su, a talenat nije vedro sa tečnošću koje se postepeno prazni. Pa ipak, iako je zašao u vrt iz koga svaki uzbran cvet ima neki samosvojan, izuzetan, opojan miris, čar buketa sa pažljivo „odabranim cvetovima (klasifikacija ipak postoji!) bila bi mnogo veća. U tom smislu pisao sam i povodom njegovog nedavno objavljenog romana; to mi slim i o njegovoj zbirci pripove-

daka. Bogdon “A. POPOVI (G

Knjiga „„Stazama otpora“ je, u stvari, svojevrsna antologija, tekstova o ratu i revoluciji pisa= ca sa Kosova i Metohije — Šip= tara, Srba i Crnogoraca. „Knji-“ ževnost na Kosovu i Metohiji i Ona na srpskohrvatskom, a po= gotovu ona na šiptarskom jeziku — dobrim delom je nastala i kre= nula tek u vatri Nanodnooslobo= dilačke borbe, i, naročito, u op= štem poletu posleratne izgrad= nje“ — čitamo u predgovoru oOvoj knjizi, koja nas uverava da je i ovaj, relativno kratak, period. bio dovoljan da se mnogo zna= čajnog: ne samo hroničarski zabeleži, fiksira, već i umetnički uo= bliči i reprođukuje sa snagom i životnošću koja imponuje i Osva= ja. A Revolucija, koja je razvoj čitave naše zemlje usmerila no= vim putem, značila je za ovaj do tada zaostali kraj mnogo više, i tematika vezana za ovaj peniod, u najširem smislu, bila je i ostala dominantna u stvaralaštvu pisaca sa Kosova i Metohije. Reč „otpor“ u naslovu ne simboliše samo otpor neprijatelju, već u znatnoj meri i otpor svemu starom, preživelom, što se isprečilo na putu rađanja hOVOB.

U ovoj antologiji (upotrebiće= mo ovaj termin iako izdavač Klub književnih radnika Kosova i Metohije — naziva knjigu zbornikom) nalaze se i tekstovi pisa= ća koji potiču sa Kosova i Metohije, mada đanas ne žive tamo; to su Dušan Kostić, Čeđo Vulković i Slobodan Marković. Ali pored njih pojavljuyu se mmoga imena manje poznata, ili čak gotovo nepoznata široj publici. 'To,

~ Glas OU i bola. otpora ·

STAZAMA OTPORA*, PRIŠTINA

međutim, nimalo ne umanjuje literarnu visinu zbornika, već, na protiv, znatno doprinosi raznOVrTsnosti izraza i širini sagledanja revolucionarnih zbivanja i posle-

dica tih zbivanja u svesti ljudi ovoga kraja.

Prozom su zastupljeni Hivzi Sulejmani, .Fadilj Hodža, Čedo Vuković, Vuk Filipović, Mehmet Hodža, Tajar Hatipi, Ramiz Kelmendi, Sinan Hasani, Momčilo Jo kić, Redžai Suroi, Mihailo Zvicer, Azem Škrelji, Anton Pašku i Dra gan Ristić, Treba istaći raznovrsnost njihovih radova, koja ukazuje na snažan razvoj književno= sti na Kosovu i Metohiji, na kretanja i preplitanja Književnih, strujanja bez obzira na jezički medijum. Ištakao bih dramatičan odlomak o majći dvojice boraca („Mati“) Hivzi Sulejmanija, „Visine“ Čeda Vukovića, efektne hroničarske ređove Padilja Ho= dže, kao i dve pripovetke Ramiza Kelmendija, koji razmatra pšihološke posledice rata, razorenog detinjstva i neproživljene, ali ne= obično intenzivno doživljene mla dosti.

Pripovedači zastupljeni u ovom zborniku wluže se različitim stvaralačkim postupcima, od hroničar skog beleženja, preko realističke crtice i pripovetke (M. Hodža, T. Hatipi) i poetske proze, do vibraninog pričanja Vuka Pilipovića i izrazito savremene tehnike praćenja toka svesti i unutra-– šnjeg monologa, kojom se služe Ramiz Kelmendi i Azem Škrelji.

Tzbor tekstova za ovu knjigu, posvećenu dvađesetogodišnjici Re volucije, izvršio je Enver Djerće-

ponosa i

1961; „PBSBMB GORKE I PONOSNE", „NOLIT“, BEOGRAD 192.

ku, h tekstove Srba i Ornogoraća odabrao je Rađe Nikolić. Radove pisaca Šiptara na srpskohrvatski jezik eveli su Msad Melkuli, Vehap Šita i Hasan Mekuli. Zbor nik je, istovremeho, objavljen na Sao VRNISRĆA i šiptarskom jeziku. Mekulijeva antologija poezije Šiptara PNRJ dolazi sa istog tla, Kosova i Metohije, i prikazuje nam, pored kraćeg preseka razvoja ove poezije i njenih izvora, uglavnom njen bujan razvoj u posleratnom periodu. Ovim se, jasno, ni malo ne potcenjuje vred nost Ššiptarske narodne poezije, date fragmentarno kao uvod ovoj antologiji, kao ni radovi pisaca, Šiptara iz ranijeg, perioda (Hilmi Malići, Šaip Zurnadžiju, Imer Ljutvi Pačarizi), od kojih se naročito ističe „Malićijeva pesma „Slavujevi jadi“, ispevana pod uticajem. persijskih pesnika, na staru temu slavuja i ruže; još manje bi se mogli potcenjivati neki međuratni stihovi Samog sastavljača Bsada Mekulija, od kojih „Čežnja za nedostižnim“ i „TTesteraši“ spadaju među najbolje pesme u ovoj knjizi. Ali to su samo usamljene pojave, nasuprot brojnim i, što je još važnije, veoma mlađim pesnicima koji istupaju ravnopravno sa predstavnicima starije generacije i znatno doprinose razvoju šiptarske poezije. Samo pojavom tolikog broja imena, kao i neuporedivo boljim uslovima razvoja nego u” ranijim periodima, može se objasniti polet poezije šiptarske nacionalne manjine tokom poslednjih godina.

Tako se ova poezija „razvijala ubrzano, bez dovoljno vremena za proveravanje vrednosti i sazrevanje, ona ne deluje nežrelo. Tzvesha Yasbevanost, svojštvena svakoj mladosti, više je pbosledica mlađosti samih autora, koji se, ipak, ne zaustavljaju na ovoj mla dalačkoj poetskoj igri, već ako motiv zahteva umeju da pišu i smiremo i maestralno, kao njihove starije kolege. Dovoljno ja pročitati setne „Tri elegije o Karagaču“ Fahredđihe Gunge, „Klisurut Azema Škreljija, ili stihove: Maksuta Šehua i Envera Djerčekua, pa se uverili da ostvarenja ove poežije nisu neka periferna pojava, već dosbtignuča koja sa uklapaju u tok čitave jugosloven ske lirike. A ova imena nisu u samljena: njima se pridružuju Ljatiž Beriša, Murat Isaku, Muhameđ Kerveši, lorkinsi faspevani Adem Gajtani (koji, uostalom, svoju pesmu „Ostaše mi samo ruke“ i posvećuje Torki); suptilni liričar Ali Musaj i mnogi drugi, dokazujući da njihova generacija uspešno nastavlja obimom skromne, ali po vrednosti značajne tradicije poezije bola i ponosa. |

I bez poređenja 5 originalom može se slobodno reći da su prevodi Esmada Mekulija uspeli: melodični su i zvučni i retko gde ostavljaju utisak prevoda. Posebnu pohvalu zaslužuje objektivno napisan predgovor Hasana Mekulija, koji nas uvodi u Svet Šiptarske poezije kod nas, u njemu istoriju i njeno izrastanje. Ivan ŠOP.

ao om:nmuuu u uumuua ui GNIGIAGI IG RIGI ———

Esječei jednog sjećanja

ODOR VUJASINOVIĆ:

Ono što zaista prijatno iznenadi, pa na mjestima i uzbudi, čitaoca ovih sabranih Vujasinovićevih zapisa i djelom memoarskih „zabilježaka jeste jedna puna neposrednost koja svim njegovim tekstovima, bez izuzetka, daje čin autentičnosti, istinitosti, doživljenosti, Pisac ratne hronike „Ozrenski partizanski odred“ ovdje je na minijaturnom proštoru uspijevao da oživi ne samo duh i almosferu revolucije sa svom njenom burnom sadržihnhom, kako onom spoljnom tako i unutrašnjom, onom u ljudima, nego da pokrene, da naslika portrete izvjesnih bezimenih boraca, gotovo slučajnih susretnika, slučajnih lica. Ima velike, istinski nepatetične tragike u mnogim istorijama, sudbinama, živoltoipisima lica o kojima nam svjedoči

Todor Vujasinović. Kratko, jednostavno, prisno. Bez kinđurenja, jezprovito i sažeto, ali začudo ne

i jednostrano, uprošćeno. „Prošle:

su „godine, -slegle. se - uspomene, sve je na jedan način dobilo svoje mjesto i svoje oblike u čovjekovom đuhu i životu, dimenzije su tu, veličanstveni zamasi, ogromno jedno kretanje, to je u velikom slika jednog vremena koja je prelomila naš život, koja je revolucionisala naše postojanje, ali u tom ogromnom doživljaju, u tom velikom prostoru zbivanja ostaju često nezabilježene sitne, naoko nevažne, male stvari koje, kad ih ovako doživimo, postaju po svom duhu i te kako moćne, duboke, zanimljive i značajne. Ono što je najdublje ljudsko kao da se zadržako baš u tim iskricama koje

„TYABUKA NA VOJNIČKOJ KARTI“, „SVJETLOST“, SARAJEVO 1962

odbljeskuju svu veličanstvehost neumrle ljudskosti. Ona se zadržala ovdje u brojnim detalji=-. ma, svih, 17 pripovijedaka, zapisa,. crtića '6je' sačinjavaju. sadržaj. knjige „Jabuka ma .,vojničkoj karti“ i teško bismo se mogli od-

lučiti koja je od njih dirljivija, neposrednija, humanija, Svaka ima svoje lice, svoju mudrost, svoje sjenke, svoje treperenje.

„preporučuju OVU: neV#J MH a

što su „Ćemagodina“, „Zapis i-.d0Š „O OgRČ ievoliHayjigu svakom „čitaocu koga,cce zain=: tePesuje ne sam sadržaj koliko; dilema, moralna istina o ljudima koja se nalazi ispod svake od tih priča. „KRosorići iz Kusača“ i. „Komandant Posavskog odreda Pero Bašić“ nastavljaju hroničar sku strast Todora Vujasinovića koja je došla do svog punog izraza i obilježja u knjizi „Ozren sli partizabski odred“. i Svodeći ovaj kratki prikaz treba kazsti da je učešće literarnog elementa u Vujasinovićevim prozama primjetno do izvješnc mjere, sli to ipak nije ono najbitnije za mjih. „Presudnija je njihova neposrednost, humanost, toplina i istinoljubivosšt. · Risto TRIFROVIĆ } +

Priče kao ne“, „Nova Ox...OCU , j-.„;Sinu“

:

Ovo je freća Monjiga u izdanju Fonda za izdavanje knjiga koji je osnovao slikar 'Radđomir Stević — Ras. Posle poezije Božidara 'imotijevića i Branka Miljkovića na red je došlo objavljivanje poezije Matije Bećkovića, Oprema i štampa ove treće knjige nadmašuju prve dve: ovo je najlepša i nmajimpozantnija knjiga koju je Fond izdao. Njegov pionirski posao se nastavlja i uveličava i svako ko voli knjigu, poeziju ili likovnu umetnost, mora srdačno da pozdravi ovaj poduhvat koji sve više buja i bogati se. Rasove grafike, koje dočaravaju čudan i fajanstveni svet bilja i njegov magičan portret pisca, čine ovo delo me samo najvišim dometom umetničke opreme naše knjige, nego i jednim od najviših dometa naše savremene grafike. , . |

Ova freća bibliofilska knjiga, koju nam daju Ras i njegovi drugovi, kao srećna sinteza poezije i likovne umetnosti, predstavlja retku pojavu u evropskoj civilizaciji. Samo u klasičnoj kineskoj civilizaciji postojao jc običaj da se stvara simbioza poezije i slikarstva: slike su ilustrovale tekst a tekst je ilustrovao slike. Pesnici i slikari su često bili jedne iste ličnosti i stihovi su se spajali sa slikom u jedinstvenoj težnji da se izrazi jedan isti odnos ljudske duše prema svetu. To je bilo mogućno i zato što Je Winesko pismo bilo grafičko, slikarsko. U: nedostatku takvog pisma. Raš je stilizovao ćivilsko pismo i tako omogućio jedno umetničko jedinstvo do srži prožeto istom težnjom u svom slikarskom i u svom poetskom momentu.

Pošto je mjegova zbirka pesama „Metak lutalica“ zalutala u fijoku jednog beogradskog izdavačkog preduzeća, OVO je, sticajem okolnosti, prva knjiga mlados pesnika. Matije Bećkovića. Njegova poezija je plod, mladalačkos entuzijazma, sva od jednog poleta, od jedno mladalačkog žara i uzbuđenja. Bećković nije zreo pesnik, koji je našao pesšsničku formulu, na kojoj sada može da stvori svoj pesnički manir, Naprotiv, on tu formulu nije našao, on Je 1 ne traži, on ne mari za nju. Jednom je Bio kaso upoređivao slikara sa pticom, I pesnik,

4;

POEMA

MLADOSTI

MATIJA BEĆKOVIĆ: „VERA

RA“, IZDANJE PONDA ZA IZDAVANJE KNJI-

GA „OVAKO“ 1962

pravi pesnik, peva kao ptica. Bećković peva kao što ptica leti: iz zadovoljstva, nestašluka, obesti. Ali. nestašni let ptice ima i egzistencijalnu funk= ciju: u letu ona hvata svoj plen; u letu ona se hrani i brani svoj život. Iz Bećkovićevog obesnog pesničkog leta rodila se njegova poema o životu mladog čoveka ispod nebeskog svoda.

Bećković piše stihove bez želje da budu klesani u kamenu i da odzvanjaju u večnosti. On ne želi da izrazi neki svoj Ssbef, nego samoga sebe, svoj zanos, svoju opijenost, svoje oduševljenje u objektivnom svetu. U svetu u kome živi i jedna Vera Pavladoljska. U svetu u kome se ona pojavljuje kao njegov najlepši cvet, kao njegovo čudo, kao njegova neverovatnost. Svet u kome živimo, po Bećkoviću, lep je zbog tog čuda, zbog te neverovatnosti, zbog tog: iznenađenja, · zbog toga što može da iznedđri i Veru Pavlađoljsku, odnosno: ljubav, zanos, opijenost, mladost.

Vera Pavladoljska, ako i stvarno postoji (a mislim da postoji), simbol je mladosti. Ne kažem da ovo nije poema O ljubavi, o jednoj lepoj, mladalačkoj ljubavi, o jednom nestašluku srca, o jednom zanosu duše. Ni da ova poema nije .sažela u sebi razne momente jedne

takve ljubavi. Ima u njoj veselih akcenata, likovanja, ponosa, oduševljenja, a i senki sumnje, prkosa, strepnje, čežnje. Ona je sva sa-

MATIJA BEĆKOVIĆ

PAVLADOLJS- ~-

činjena iz suprotnih raspoloženja, iz onih ircnuinih i brzih smenjivanja radosti i painje u ljubavi, koji ovu poemu čine čas panegirikom, čas tužbalicom.

Može se čak reći da u ovoj poemi postoji i ljubavna drama u malom. Ta drama, kao i sve ljubavne drame, počiva na nemogućnosti da se dosegne ono što je idealno, na nemoći da se u jednoj ženi, koja je simbol sreće, nađe zadovoljenje i onih dubokih žudnji što ljudsku dušu vuku ka beskrajno udaljenim regionima ideala. Vera Pavladoljska, prisutna u svakoj od dvanaest pesama ove poeme, predstavlja i živi lik jedne devojke koja je zapalila pesničku imaginaciju Matije Bećkovića i trajni i neuništivi magnet srca u svim njegovim susretima sa ženom. U desetoj pesmi Bećković o tome peva

ovako:

Po nevremenu, sam lovio ma Tuke Med, zlatnih meridijana %Uu vodi Opisipao sam oči: jedne žeme mesec dama

U vozovima bez reda mnoge saputnice u, prolazu, Ubedio sam da su mi 596 što imam, u, životu, Misleći ma tebe. ~

– Vera Pavladoljska.

Ali nije Vera Pavladoljska samo ime za ljubav, nego i simbol traženja u mladosti, simbol

čežnje za odgonetanjem života, koji se tako štedro nudi mladosti Vera Pavladoljska je i Mladost, ne šamo Ljubav. Mladost koja je nec dokučiva, koja se ne može odgonetnuti, koja 86 ne može ukalupiti. Mladost koja je večita i neuništiva, neshvatljiva i nepobediva. Nema formula za njeno objašnjenje ni za njene tajne, koje čine da ceo svet poštane čaroban, posut zvezdama, obasjan srećom. Njeni koreni su koš mički, a njena suština je nedokučiva. U jednoj od najlepših pesama svoje poeme, u poslednjoj od. njih, Bećković otkriva besmislenost težnje da se dođe do „poslednjeg“ smisla mladđosfi: Traje monotoma biografija sumca e Sve sijalice gore usred, dama

Slovoslagači su srećni dok ovu pesmu, slažu Jedam je od Vlašića sklom boyocima

I jedmi i drugi vetYobi te ogovaYaju

Ostrva se iz ljubomore od kopna odcoepljuju · Kablogrami se wu dubokoj vodi kvare . Ti si ma svoje ime ljubomorna

Niko ne zna gde su slova tvoga imen(,

U mrtvim, i lažnim, jezicima

U pogrešnim, maglascima

U rukopisu zvezda DO mekoj samoj vodi

Ko će okriti sjaj samoglasnika

Koje ptica kuka

Vera Pavlađdoljiska.

| Naši mladi savremeni pesnici brzo sazrevaju, Njihove prve pesme su već zrela ostvarenja, ali te prve pesme su, često, i njihove najbolje pesme, Bećković nije zreo i završen pesnik. On je ispevao divnu poemu mladosti, na mladalački način, s mladalačkim zanosom: 'pomalo neveštu i krutu, ali čarobnu po svom mladđalačkom poletu i sadržaju. On je ostavio mnogo prostora za Svoj budući razvoj. NjegoV' romantizam je prirodna mladost poezije. On može da ide u zrelost svoje poezije raznim putevima. Njemu su svi putevi olvoreni i slobodan je da krene bilo kojim od njih, a bilo kudđa da pođe njegov nesumnjivi, sveži, poletni talenat odvešće ga sigurno jednom dalekom i značajnom cilju. Dragan M. JERBMIĆ

KNJIŽEVNE NOVINE