Književne novine

VIŠEZNAČNOSP MODERNE UMETNOSTI

OTO BIHALJI MERIN:

„PRODORI MODERNE

UMETNOSTI“, „NOLI T“, BEOGRAD 1962.

O modernoj umetnosti može da piše samo neko ko je enciklopelijski obrazovan, jer moderna unotnost nije samo umetnost. Knjiševnik Oto Bihalji Merin nesumnjivo poseduje erudiciju koja mu .e omogućila da napiše ovu knjigu 5 modernoj umetnosti. To su dosazale već ranije njegove vrlo :okumentovane, vzlo korisne i vrlo značajne knjige o problemima umetnosti, kojima je potvrdio pravilo da o likovnoj umetnosti naj=bolje pišu književnici, pravilo koje su u Francuskoj stvorili Didro, Bodler, Apoliner i Kasu. Posle niza drugih dela o modernoj nemačkoj umetnosti, jugoslovenskoj skulpturi, freskama i ikonanama Srbije i Makedonije, o naivnim umetnicima, pored niza pojedinačnih eseja o raznim umetnicima i problemima umetnosti u delima „Misli i boje“ i „Susreti sa mojim vremenom“, ovo poslednje njegovo delo predstavlja jednu sumu njegovih pogleda na umetnost i značajan pokušaj da se mođerna umetnost shvati iz najvećeg mogućeg broja uglova.

Ovo delo u stvari predstavlja pokušaj višestrane sistematizacije moderne umetnosti, Taj pokušaj se ne zasniva na temeljima jedne opšte filosofske ili estetičke teorije, nego polazi od toga da je fenomen moderne umetnosti fako složen da mu se može prići istoVremeno sa raznih strana. Ova knjiga je prava enciklopedija, puna obaveštenja o umetnicima, delima i mišljenjima o modernoj umetnosti, i svakako je rezultat jednog dugog, marljivog i stripljivog posla. Ona nije istorija moderne umetnosti u pravom smislu reči, mada u· pojedinim aspektima vodi računa o istorijskom redosledu umetničkih pojava, već je jedan pokušaj da se utvrdi pravi smisao moderne umetnosti. Zato je svesno žrtvovano jedinstvo pogleda da bi se bolje shvatila prirodna višeznačnost ovog fenomena. Likovna umetnost je privilegovana umetnost modernog doba. Ono što je ona unela u svest Inodernog čoveka, tek se kasnije Ostvarilo u drugim umetnostima. Ona se, na primer, još pre pola veka počela oslobađati literarnih motiva, a literatura je to osloba= đanje počela sa Džojsovim „Fineganovim bdenjem“, dok je svoju pravu apstraktnu fazu započela tek sa Saportinom „Kompozicijom br. 1“. Stoga svako ko želi da proučava razvoj moderne svesti mora da počne sa proučavanjem razvoja moderne likovne umetnosti. U njoj leže prvi simptomi jednog novog viđenja sveta, koje se razvija ne samo u Uumetnostima, nego i u nauci, tehnici, filosofiji.

Luis Mamforđ je smatrao da moderna umetnost ima dve svoje emanacije: jednu koja teži afirmaciji tehnike, drugu koja” nasuprot prvoj teži afirmaciji nagonskog i nesvesnog. Bihalji je proširio ova dva pravca kretanja moderne umetnosti. U ilustracijama svog dela, koje dokazuju mnogo više i mnogo neposrednije nego bilo kakav tekst, on ukazuje na mnoge analogije između onoga što vidi moderni naučnik i onoga što vidi mođerni umetnik. Bihalji je pravilno postavio problem moderne umetnosti u žižu opšteg ispitivanja svesti modernog čoveka, vodeći računa o istorijskom, psihološkom (i psihoanalitičkom), naučnom i tehničkom aspektu OVOZE problema. Pritom, on je našao srećnu formulu da moderna umetnost probija stare vizuelne barijere, mada nije pokazao kako „rastvaranje oblika“, formula na kojoj su ostali mnogi istraživači moderne umetnosti, predstavlja samo jednu etapu ka lj Starih vizuelnih barijera. Tome a se mogla dodati i primedba a: Bihaljijevoj knjizi nedostaje Bitan dna analoška linija koja bi POSO zala kako se dodiruju i izVv?25 Š filosofske koordinate sa koordina natama moderne umetnosti (se– manticizam — apstraktno ŠUUĆ Stvo, egzistencijalizam ekS Presionizam). rrkc

Jedna od najvećih vrednosti a knjige je Bihaljijeva težnja da slikarstve posmatra u tesnoj pove

KMTJŽBEVNE NOVINE

nosti sa drugim umetnostima. Posmatrajući kako se razne umetnosti grupišu u jedan stil, on nije otišao dalje od Hamamnovog pojma 1mpresionizam: docnija umetnost , ostaje kod njega bez jednog zajedničkog imenitelja i bez jedinstvenog imena. Najbolje analogije Bihalji uspostavlja između slikar–stva i muzike. Analogija između slikarstva i književnosti počiva samo na jednom istom opštem duhu izražavanja osećanja svela, dok su analogije između muzike i slikarstva često vrlo konkretne: Vebern—Mondrijan ili ŠenbergKandinski. Ove analogije ne moSu uvek da se održe kad se dublje uđe u osnovnu inspiraciju stvaralaštva jednog muzičara i jednog slikara, a pogotovu kad se dublje uđe u osnovne stilske odlike jednog muzičara i jednog pisca, koji se, kao Honeger i Breht, ideološki bitno razlikuju. Stoga se može reći da su ove analogije, ma koliko bile izraz jedne visprenosti duha, često preforsirane i protivne pozitivnom i naučnom duhu Bihaljijeve knjige.

Ovu knjigu Bihalji nije napisao ni kao potpuno hladni i nezavisni posmatrač, ni kao apologet moderne umetnosti. On je, prosto, istraživač, koji nastoji da nađe smisao nečemu što postoji kao nesumnjiva činjenica, što objektivno živi, razvija se i dobija sve više novih oblika. Pritom, on ostavlja mogućnost da se i dalje eksperimentiše i da se traže novi ciljevi, On kaže: „Svaki oblik umetničkih eksperimenata može dovesti do cilja“. Međutim, on nije dovoljno odvojio muodernistički akademizam (kao jedan drugi istaknuti istraživač moderne umetnosti Mišel Ragon) od istinski novih i značajnih fežnji da se nađe izraz novih realnosti u umetnosti. Osnovno pitanje koje svako postavlja čim se nađe na okeanu raznih modernih težnji i pravaca jeste pitanje Kkriterijuma vrednosti dela. Šta je to što razlikuje običnu mazariju od jednog stvarnog i dubokog izraza ı modernoj likovnoj umetnosti? Ovo pitanje nam ostaje nerazjašnjeno i kad pročitamo Bihaljijevu knjigu.

U težnji da shvati modernu umetnost, Bihalji se, pre svega, poslužio jednom subjektivnom, ali pouzdanom klasifikacijom osnovnih tendencija moderne likovne umetnosti. U duhu tvrđenja Anrija Posijona da se likovni umet–nici prirodno izdvajaju i svrstavaju u posebne duhovne porodice (što je, takođe, bila i teza Sent-

OTO BIHALJI MERIN

Beva u književnosti), Bihalji je prevazišao i zapostavio mnoštvo raznih umetničkih „pravaca“ i iznad i izvan njih utvrđivao duboko duhovno srodstvo pojedinih umetnika. S tom nadmoćnom klasifikacijom on je, na primer, mnoBo bolje objasnio neke osnovne tendencije savremene umetnosti nego Što to obično čine kritičari i umetnici koji dele umetnost na figurativnu, apstraktnu i apstraktno-figurativnu () ili na razne pravce i pravčiće, kojima nisu dugo pripadali ni sami njihovi tvorci, Po Bihaljijevoj klasifikaciji, na primer, istoj duhovnoj porodici, pod zajedničkim imenom „Savest umetnosti industrijskog doba“, pripadaju meksikanski slikari na čelu sa Riverom, Portinari, Ben Šan, Georg Gros, Gutuzo, Hegedušić, Bife i predstavnici socijalističkog realizma. Jedna takva klasifikacija je nužna u zamnšenoj situaciji bezbrojnih pra vaca i besmislenog protivstavljanja figuratizma i astratizma. Bihalji je dao jednu dobru ideju kako da se ovom problemu priđe s jednog novog, dubljeg i tačnijeg gledišta.

U nesumnjive zasluge ove knjige svakako spada i Bihaljijeva umešnost s kojom je u strukturu raznih duhovnih porodica sveiskih umetnika upleo i dela i imena naših umetnika i na nenametljiv način pokazao kako naša umetnost „predstavlja dostojnog partnera velikim umetnostima. Imena i dela Vojina Bakića, · Miljenka Stančića, Krste Hegedušića, Mladena Srbinovića, Lazara Vozarevića, · Lazara Vujaklije, Koste Angeli-Radovanija i drugih naših umetnika stoje pored imena i dela Pikasa, Šagala, Rivere, Mura, Marinija, Arhipenka, Klea, Ernsta, Zadkina i drugih velikih svetskih umetnika. Jedno takvo poređenje je pravedno i ono pokazuje kako u oblasti likovne umetnosti naša zemlja dojsta zauzima jedno od visokih mesta u svetu.

Najviše me je ipak impresioniralo Bihaljijevo približavanje i poređenje moderne zapadne i klasične istočne umetnosti. Bliskost te dve umetnosti primetili su već istraživači koji su dublje prou-

Snimio dr Srećko Podvinec

čavali umetnost Dalekog istoka (kao Lorens Binjon), ali ova relacija, čini mi se, još nije sistematski razmatrana. Poznato je da su japanske estampe izvršile veliki uticaj na preteče modernog slikarstva krajem prošlog veka, ali je interesantno da je nedavno i najpoznatiji kineski slikar u PaTizu, Zao Vu Ki, rekao da ga je Sezan učio kineskom načinu sli, kanja. U tom pogledu modernu u-– metnost ispunjava jedna velika revolucionarna težnja: težnja ka sjedinjavanju dve osnovne pikturalne vizije sveta, koje su stolećima bile duboko razdvojene, tako da je izgledalo da ih nikada ništa ne može zbližiti. Ovo zbliženje je, rekao bih, bliže vizuri ,istočnog umefnika i njegovom shvatanju umetnosti, ali bitno je to da se Istok i Zapad zbližavaju prvi put u istoriji i nije važno što se to postiže pomeranjem osovine pikturalnog sveta prema Istoku. I u tom smislu treba, možda, istaći koliko je mudra Bihaljijeva reč da je umetnost „vizija moguće sveobuhvatne zajednice“, Na kraju, nekoliko reči i o stilu. Ova knjiga, bogata činjenicama, nije sazrela u poetski ponesenu sintezu, u briljantan esej, u uzbudljivu povest o drami mučnog rađanja jedne nove (vizuelne) svesti o novim vidovima realnosti. U težnji da donese što više materijala, da knjigu obogati što većim brojem svedočanstava o modernoj umetnosti, Bihalji nije vodio dovoljno računa o književnoj strani svog teksta, o lepoti onoga što je kazao. Slikari Miodrag B. Protić i, naročito, Peđa Milosavljević dopuštaju sebi ponesene stranice i plene više svojim stilom nego dokumentovanošću i neoboTivošću svoga stava. Bihalji se nije usuđivao na takve uzlete, zadovoljavajući se da, kao naučnik, konstatuje, zabeleži, utvrdi. Tek tu i tamo, u ponekoj lapidarnoj formuli, može se otkriti poneki duboki i srećni izraz Onog znanja koje zrači iz ove knjige i Bihaljija čini najobaveštenijim poznavaocem moderne umetnosti kod nas i jednim od najboljih u svetu.

Dragan M. JEREMIĆ

ıtI ii

KM

ZA SVESTRANO SAGLEDAVANJE DOSITEJA

DOSITEJ OBRADOVIĆ:

„SABRANA DELA“ III,

„PROSVETA“, BEOGRAD 1961, SA KOMBEN TARIMA BORIVOJA MARINKOVIĆA

Tekstovi uneseni u ovu knjigu (stihovi, spisi iz Dalmacije, fragmenti iz Srbije, zapisi i pisma) pripadaju svim periodima Dositejeve književne delatnosti. Sa književno-istorijskog stanovišta najveći značaj imaju spisi iz Dalmacije koji su nastali oko 1770, dakle skoro deceniju i po pre nego što je Dositej započeo Svoj književno-prosvetiteljski rad na širokom nacionalnom planu. Napisani u duhu vizantijsko-slovenske crkvene tradicije, ali obeleženi naprednim prozapadnim idejama grčkog prosvetiteljstva, sa jasnim nagoveštajima Dositejevog kasnijeg duhovnog preobra žaja, ovi spisi su književna svedočanstva posebne, u sebe zatvoTene i celovite epohe u njegovom razvitku, epohe „Dositeja Hopovskog“ (kako se on potpisivao u to vreme), smernog a radoznalog kaluđera koji žudi za obkrivanjem novih znanja i novih, nepoznatih zemalja i gradova, ali koji, u svom književnom radu, ostaje u okvirima tradicionalnog mišljenja i verovanja. Dositej Ho povski i njegovo delo kao da nisu istovetni sa budućim „„prosvetonačelnikom“ srpske književnosti. Između „Ižice“ i „Hristoitije“, s jedne strane, i njegovog kasnijeg rada koji počinje sa „Pismom Haralampiju“ i „Životom i priključenijima“, s druge strane, „postoji odstojanje koje nije moglo biti savladano postepeno, evolutivnim putem, nego samo skokovito, prelaskom u novi kvalitet; novu etapu u njegovom razvitku, etapu eksidentalno-humanističku, za razliku od prve, orijentalno-teološke. etape. Dodajmo ovom Dositejev rad u Ustanku, koji sa svojim nacionalno-oslobodilačkim ~ obeležjem, označava još jedno razdoblje u njegovom životu, kvalitativno različito od oba prethodna. Ova čudesna razvojna moć Dositejeve ličnosti, dijalektičnost njegovog životnog uspona od hopovskog pustinjaka i crkvenog pisca do prvog modernog mislioca i književnika i prvog ministra „prosveštenija narodnjeg“ u novoj Srbiji, predstavlja, čini mi se, ono Što je najdublja suština istorijske pojave Dositeja Obradovića na razmeđu velikih epoha naše istorije. Njegov rad na propagiranju i popularisanju ideja evropskog racionalizma i prosvećenosti, tj. njegovo glavno književno delo (obuhvaćeno sa prve dve knjige „Sabranih dela“) čini samo jedan, istina najprostraniji i najbogatiji period u tom razvitku, ali ga ne iscrpljuje u potpunosti. Manji spisi Dositejevi (uneseniu III knjigu „Sabranih dela“) koji potiču iz sva iri oz-

Tr 55": TIS ZEII PIO: Iy rary um m u uuu —_____

SATIRIČNOST PODREDE

Satirično delo kao po nekom pravilu, obrascu, reklo bi se, trebalo bi da poseduje nekoliko elemenata čija uspešna kombinacija obezbeđuje delu estetsku i 1iterarnu vrednost i čuva ga od efemernosti. Podrazumeva se, ili bar normalno bi bilo, da se satiričar angažuje na strani pravde, visokih moralnih principa i da svoju žaoku upućuje u srce nepodopština karakterističnih za vreme u kome živi. Ako su vanvremene, opšte, utoliko bolje! Jasno je da te nepodopštine imaju svoje zagovornike i uzročnike. Ukoliko su moćniji, čar satire je veća, a određeni moralni kvaliteti autorovi evidentniji. Pošto satiriča» nije pisac pamfleta i plakata on delo obavija velom svoje fantazije. Stvara sopstvenu realnost u kojoj se autentična realnost odražava kao lik u krivom ogledalu. Pojedini delovi lika, pri fakoom stvaralačkom postupku, iskrivljeni su, ali znatno uočljiviji. Drugim reči-

ma, satiričar stvara fikciju. To je oblast u kojoj njegova imaginacija radi pod najvećim naponom, a i aspekat koji se pri ocenjivanju satiričnog dela uzima u obzir koliko i sam predmet satire — ako ne i više.

Ako satirično delo ujedinjuje tih nekoliko kvaliteta, ako je njegova fiktivna konstrukcija održiva kao umetničko tkivo, kao organizam — a to je u ovom slučaju roman — kome nije jednostavno udabmnuti život, ako taj fiktivni svet koji pisac stvara da bi osnažio podtekst odražava snagu mjegove Jantazije, njegovu kreativnu moć i ako predmet za koji se pisac angažuje odgovara nekim našim shvatanjima ljudske etike i morala, tad verujemo da je reč o uspešnoj satiri.

Erih Koš nije pisac koji dozvoljava da se razgovor o njegovim delima, pogotovu o novijim delima, svede na simplifikacije. „Vrapci Van Pea“ su solidna i korektna knjiga. Ona uvodi čitaoca u jednu situaciju čija dramatičnost raste sa svakom stranicom. Dramatičnost je prava reč, jer čitava knjiga ima oblik jedne vrapčije tragikomedije sa ekspo'icijom, zapletom, peripetijam», kulminacijom, raspletom i epilogom. Upoznaje nas sa najudaljenijim, istorijskim tragovima i korenima anti-vrapčijih osećanja u narodu, sa naučnom dokumentacijom o njihovoj štetnoj delatnosti i nepriličnoj, sramnoj naravi, koju su vinovnici ovog kolektivnog uništenja uzimali kao agrumenat za opravdanosti svoje akcije, sa odlukom da se akcija preduzme, opisuje tok OVOg masakra, ove kolektivne manijakalne histerije koja se završava o-~

NA REALNOSTI

bamrlošću, ali i suočavanjem sa činjenicom da nad nebom Van Pea nema nijedne ptice. Jednom reči, realističnost, uverljivost, objektivnost i ironičnost su kvaliteti koje ni jednog trenutka ne treba poricati. Oni doprinose da se “Vrapci Van Pea“ čitaju lako i sa interesovanjem,

Ali rečena objektivnost je upravo ono što nam u „Vrapcima Van Pea“ pomalo smeta.

Govoreći o satiri u jednom Svom tekstu Krih Koš je rekao da je njen zadatak da „optužuje i, kao svaki tužilac, ona to čini strasno, zainteresovano, neobjektivno, preterujući kad je to potrebno da bi bila što ubedljivija i Što očiglednija, isterujući stvari ponekad i do apsurda i krajnjih granica besmislenosti, kao što ka rikaturista ističe nepravilnosti na čovečijem licu da bi svima pomogao da ih lakše zapaze i bolje uoče“, Koš je ovde mislio, a malo dalje i rekao to, na hiperbolu, na parabolu, možda, a pomenuo je Svifta i Voltera. Imao je na umu, ako se ne varam, mogućnost (i nužnost) da pisac-satiričar naslika jedan svet koji kida granice realnosti i upućuje se u sfere fantastičnog, imaginarnog. Svet poput onih koje su stvorili Rable, Volter, Svift, Domanović, ba i sam Koš knjigom „Sneg i led“. „Vrapci Van Pea“ ne dočaravaju takav imaginativni svet koji bi bio predstavljen prožimanjem fantastike i realnosti, To je više jedan „iskustveni“ svet koji nas uverava u svoju objektivnost i realističnost. Njegove hiperbole ne mogu da nas pokolebaju u osnovnom utisku: ovde se Sve upravo {iako odigralo. OVoj knjizi, mislim, nedostaje je-

·nako

ERIH KOŠ: „VRAPCI VAN PEA*“, »„NOLIT7“, BEOGRAD 1962.

dna prava satiričarska vizija.

Ostaje, na kraju, da se kaže, da se pokuša reći, koje su moralističke, humanističke implikacije ovog dela — jer, očevidno Je, one postoje — protiv čega, odnosno za šta se Erih Koš angažuje. Čitav jedan niz podataka Žž detalja, ftransponovanih u priču o uništenju vanpeških vrabaca i nJene uslovnosti, neodoljivo asocira na istorijat jedne nedavne, najužasnije valjda, kolektivne tragedije jednog naroda. Reč je, naravno, o tragediji jevrejskog naroda, mada se delo može i mno go šire shvatiti kao izvrgavanje ruglu svih kolektivnih progona i uskraćivanje prava na egzistenciJu pojedinim narodima. I njoj Je prethodila smišljena, podjed„naučnim“ argumentima podgrevana antisemitska histerija u najširim slojevima jednog naroda. I vanpeški vrapci bi dobili žutu traku i bili separirani u logore da je to bilo praktično (ideja je postojala) i od njihovih tela se pravi đubrivo i Sapun za radno građanstvo, Otud „Vrapci Van Pea“ i nisu pra va satira. Nije u pitanju samo angažovanje za ideju koja u nas i u najvećem delu sveta ima pristalica (nema, dakle, opasnosti od žaokom Dpogođenih), već i činjenica da ovaj roman kad pojedinim uzbudljivo i duhovito ispisanim stranicama i izazove sme šak kod čitaoca, taj se smeša Ubrzo pretvara u grč i najtužnije od svih sećanja,

Mislim, zato, đa su humanističke ideje „Vrabaca Van · Peać nedvosmislena vrednost, ali da Su „Veliki Mak“ i, naročito, „Sneg i led“ u literarnom smislu veći satiričarski domašaji Eriha Koša.

Bogdan A. POPOVIĆ

načena razdoblja: teološkog, humanističkog i ustaničkog, imaju, stoga, pored svoje nezavisne knji ževne vrednosti (osobito velike u izvanrednoj „Ižici“ i pojedinim pismima), i poseban dokumentarni značaj, jer nam omogućavaju da pratimo Dositejevu ličnosi kroz sve etape njenog razvoja i da sagledamo duhovno jedinstva u koje su se slile bogate raznolikosti obuhvaćene tim razvojem.

Otkrivanje Dositejeve ličnosti u ukupnosti njenog književnog razvitka imalo je svoju zanimljivu literarno-patriotsku pozadinu u akciji na prikupljanju i objavljivanju njegovih za života neizdatih spisa, akciji koja je počela odmah posle njegove smrti i traje sve do danas. O njoj je Borivoje Marinković dao iscrpne podatke u svojim komentarima. Između 18926. i 1830. štampani su glavni tekstovi koji se nalaze u knjizi: dalmatinski spisi i jedan deo prepiske; ostali, sa izuzetkom četiri pesme koje je štampao Dc Sitej, pronađeni su i izdati posle toga, a neki od njih rastureni pc raznim „knjigama i časopisima, uneseni su sada prvi put u izdanje Dositejevih celokupnih dela Ne računajući zapise i beleške kojih ima 20 kao ni 15 pisama u. pućenih Dositeju, u knjizi se nalazi oko 30 tekstova kojih nema u poslednjem izdanju celokupnog Dositeja od 1911. Kako za znatar deo ovih tekstova nisu sačuvani autograži, opravdano je postaviti pitanje o njihovoj autentičnosti, tim pre što su se neki od njih pojavili pod vrlo sumnjivim okolnostima. To važi u prvom re. du za tekstove koje je „otkrio“ Andra Gavrilović, a njih ima ne. koliko. On ih je objavljivao u svojim člancima i studijama q Dositeju da bi dokumentovao nc. ku svoju primamljivu pretpostavku ili možda izmišljotinu (npr onu o Dositejevom angažovanju u Ticanovoj buni) i to redovncG bez podataka o njihovom izvoru Postoji opravdana sumnja da su „otkrića“ A. Gavrilovića, spretnog imitatora, obična mistifikacija. Priređivač nije bio dovoljno oprezan kad je ove 'tek-

stove, »pre preciznog proveravanja i definitivnog identifikovanja“, uneo u KnjiBii == postupah

koji je utoliko više za žaljenje što je ovo izdanje u tekstualnom pogledu bolje i tačnije od svih dosadašnjih. Biće potrebno teme. ljito stilsko-filološko ispitivanje sumnjivih tekstova da bismo do: šli do konačnog suda o njihovo/ autentičnosti ili neautentičnosti

Posebno obeležje daju ovo; knjizi opširni komentari koji, zajedno sa iscrpnom bibliografijoir o Dositeju, rečnikom i registrom zauzimaju tačno polovinu knjige (370 strana). Pisac komentara sastavljač bibliografije i priređivač Dositejevih tekstova za štampu je Borivoje Marinković koji je do sada dao veliki bro: radova o Dositeju, njegovom vrć menu i njegovim savremenicima U tim radovima zastupljena je u prvom redu bio-~bibliografslz strana književno-istorijskog istrč živanja. Ova Marinkovićeva na. učna usmerenost odredila je sa. držaj i karakter njegovih komen. tara koji su napisani na osnovu samostalnih istraživanja i kritikovanja dosadašnjih naučnih re. zultata u proučavanju Dositeja ; njegovih dela. U njima ćemo na. ci opširna, ponekad, čini mi sa 1 nepotrebno razvučena, obaveš. tenja o Sudbini pojedinih Dositejevih rukopisa, sačuvanih i ne. sačuvanih, podatke o dosadaš. nJim izdanjima svakog Dositeji Vog teksta pojeđinačno, zatim kratke biografije ljudi sa kojim: se Dositej dopisivao i detaljni objašnjenja istorijskih pojedino. sti u Dositejevim pismima i pismima upućenim Dositeju, ali on

ne zalaze u unutrašnje, for. malne 1 sadržajne, osobenost: komentarisanih tekstova, koji

Savremeni čitalac ne može shva:·. titi u punom misaonom i isto. rijskom konteksu, bez prethodn: bomoći stručnjaka, Krivicu za ta: nedostatak ne smemo, međutim pripisati autoru komentara, negc dosađašnjoj orijentaciji u prou:čavanju Dositeja koja je skorc sasvim mimoišla idejnu sadržinu ii književne odlike manjih rado:

va Dosifejevih. Marindković jeu

Svojim komentarima dao maksi: mum od onog što se, na osnovu Sadašnjeg znanja o Dositeju i tekstovima sabranim u ovoj knji· zi, moglo dati. Oni će biti neza. menljiv priručnik za sve buduće istraživače Dositeja.

Jovan DERETIČ

3;