Književne novine

ı |

U | ' | 3 r lu ; il ' ı

ı “ij |. |

aktuelnosti

Nastavak sa 1. stranc

Do ovakvih pojava moglo je da dođe ne zato što je pogrešan sistem kojim se kultura stavlja u odnos delovanja zakona vrednosti, zakona ponuda-potražnja, nego zbog toga što nije dovoljno i uvek dolazila do izražaja sva ona neophodna društveno-kreativna i društvenopolitička angažovanost u kreiranju i usmeravanju toga zakona, Želje i potrebe potrošača, koji se u takvom sistemu u punoj meri aktivno eksponiraju, moraju služiti kao neophodni orijentir za pravilno irasiranje kulturne politike. U tom slučaju i kulturna politika može i treba da bude kreator pozitivnih i progresivnih težnji kođ »potrošača« kul-

ture”, (>Komunist«. 11. IV 19683)

*

. Pregled istorije SKJ

PRE KRATKOG VREMENA izišla je iz štampe retka i dragocena knjiga, čija pojava predstavlja izvanredno značajan događaj u našem javnom i političkom životu. Pregled istorije Saveza komumista Jugoslavije, u izdanju Instituta za izučavanje radničkog pokreta, jedinstvena je publikacija koja će doprineti boljem i potpunijem, naučnom upoznavanju sa najvažnijim kretanjima i događajima u našoj novijoj istoriji, posebno u istoriji radničkog pokreta. Podeljena na osam glava, knjiga obuhvata period od osnivanja KPJ 1919. godine do Sedmog kongresa SKJ; na kraju knjige dat je i prikaz Programa SKJ.

Pregled istorije SRJ „delo je grupe autora koju sačinjavaju Rodoljub Čolaković, Pero Damjanović, dr Sergije Dimitrijević, Mito Hadži-Vasilev, Kiro Hadži-Vasilev, dr Dragoslav Janković, Pero Morača, đr Najdđan Pašić i Julijana Vrčinac.

U jednom od narednih brojeva „Književne novine” objaviće prikaz ove knjige, čija pojava označava jedan od najznačajnijih izdavačkih događaja u proteklih 15 dana

*

Umetnički i neumetnički uticaji

U SARAJEVU je 29. i 30. marta održana prva redovna godišnja skupština Kulturno=prosvjetnog vijeća Bosne i Hercegovine. U diskusiji, u kojoj je sudelovalo više učesnika, govorio je i Mladen Čaldarević. Govoreći o temi »Naši kriteriji i kultura radničke .klase« on je, između ostalog, rekao: »S pojavama malograđanštine u našem javnom životu najviše je vezano i pitanje stranih megativnih uticaja. Podsjećam na podjelu koju je učinio drug Tito da su jedno uticaji koji dolaze od djela stvarne umjetnosti iz zapadnog svijeta, i svijeta uopšte, a da su drugo uticaji koji dolaze preko malograđanskih produkata, kiča, neumjetnosti. Mislim da moramo odlučno da dijelimo ove dvije stvari. Jer, biti protiv dodira sa umjetnošću u drugim zemljama — potpuno je neprincipijelno, i uopšte ne stoji na liniji upozoravanja koja su danas na dnevnom redu. Pa i onda kad bostoje dekadđentni izrazi umjetnosti, na prim-

· jer u Francuskoi, u Americi, u Engle-

skoj, naš narod ima pravo da upozna kako izgleda dekadentni izraz konkretnih trulih uslova i raspadajućih procesa u zapadnoj kulturi. Mi ne možemo i ne smijemo postavljati nikakve barijere našem čovjeku. Kao internacionalisti i kao marksisti mi moramo da osjećamo povjerenje u superiornost naše naučne misli i naše umjetnosti i da idemo sa osječanjem sigurnosti u razne kontakte da bi uticali na druge zemlje. Može se postaviti pitanje: kako je to moguće da se prije rata marksizam i umjetnost marksista i komunista širila uprkos progona protiv struje, a danas — sedamnaest godina poslije osvajanja vlasti — da moramo da branimo naš kulturni

2

'i umjetnički život od dekadđeninih uticaja kapitalističkog svijeta, Kako objasniti mogućnost uticaja dekadentne umjetnosti u jednoj sredini koja gradi socijalizam i komunizam. Ovi problemi se moraju zaista studioznije proučiti i

ustanoviti gdje su psihološki izvori tak- |

vih mogućnosti, kakve su to socijalnopsihološke napetosti koje stvaraju takve uslove i koliko u tome igra ulogu fakiični monopolizam u našem kulturnom životu«.

<

Ponovo o „Gubilištu“

„LIČNO SMATRAM da treba pozvati na odgovornost one koji su ga štampali i one koji su ga tako nekritički pohvalno ocenili“. Ove reči ne pripadaju „nezaboravnom „gospodinu Pinaru, učesniku u procesu Šarlu Bodleru povodom štampanja Cveća zla; njih je izgovorio jedan prosvetni radnik i vaspitač, povodom Gubilišta, dela koje je napisao mladi i daroviti pisac koji drugu stvarnost, sem ove naše, socijalističke, i ne poznaje. Kovač je optužen za nemarksistički odnos prema predmetu obrade, za šovinizam, za iskrivljavanje stvarnosti itd. itd.

Ostavljajući na stranu nesumnjivo pravo različitih faktora našeg javnog i prosvetnog života da o bilo kome delu bilo kog umetnika javno raspravlja, nema nikakve sumnje da ovakav metod predstavlja anom:liju i anahronizam, jer niko nema prava da javno dovodi u sumnju ispravnost političkog opredeljenja nekog pisca na osnovu nekoliko podataka koji 'asociraju na sadašnje vreme, a još manje na osnovu nekolikih iz teksta izvučenih rečenica. Postupak nekih diskutanata, koji su u Mladosti i Sportu i svetu izlagali svoja mišljenja o romanu Mirka Kovača Gubilište, predstavlja lošu primenu prava na kritiku. Tim postupkom, kojim se autoru pripisuju sva shvatanja njegovih junaka, bez obzira da li su ona kritički iil afirmativno intonirana, mogli bi se kompromitova-– ti i osuditi svi pisci sveta, da se i ne govori o tome da taj metod svedoči o nedovoljnoj literarnoj oprazovanosti onih koji koriste pravo arbitraže u književnim i umetničkim pitanjima.

*

·Misliti svojom ili tuđom glavom

Odgovarajući na belešku Ćinjemice a ne prepričavanja, objavljenu u prošlom broju „Književnih novina“, FP. P, u „Borbi“ od 12. aprila ponovo potvrđuje da mu razgovor na osnovu činjenica nije jedino i isključivo načelo koje primenjuje u svom veoma odgovornom novinarskom poslu. Umesto da proveri činjenice i obavesti se da li prelistavanje kompleta „Puteva“ odista obesnažuje argumente iznete u „Borbi“ od 24, marta ili ne (kako smo utvrdili u prošlom broju našeg lista), on, u prilog svojoj neproverenoj tezi, navodi podatak da su „Krajiške novine“ citirale njegov komentar i na sličan način intonirale svoj tekst i da će se o „Putevima“ i njihovoj fizionomiji razgovarati u ideološko-političkoj komisiji Opštinskog odbora Socijalističkog saveza Banjaluke, i to baš povodom istih onih primedbi o kojima je on pisao.

FP. P., istovremeno, priznaje da je pišući svoji komentar polazio „i od onoga što se u Banjaluci ·' poslednje vreme o rečenom časopisu moglo čuti“, O njegovom sopstvenom mišljenju nigde traga!

Pitamo se da li je dopustivo da neko, zloupotrebljavajući autoritet lista kakav je „Borba“, neodgovorno seje dezir "npmacije (namerne ili zlonamerne, svejedno je) i unosi zbrku u kulturni život jednog grada čiji časopis, očigledno je, ne čita (a ipak o njemu piše), PF, P. ne samo da čini rđavua uslugu jednom od najboljih časopisa koji izlaze u unufrašnjosti, nego vrši i jednu očidnu antikulturnu misiju.

| goršava životni standard tužene,

|} održavaju novi | novogradnji nego stanovi u starim —

|

glasi, striktno uzev, me spadaju, .u Q novinarstvo, ali movinaystba (obDa–

kvuog kakvo je damas) bez mjih me bi bilo. Pre svega, moglhi bi da izlaze samo dotirani listovi, a time bi mnogo štošta bilo izmenjeno w Jizionomiji štampe — maravno, me isključivo u grafičkoj fizionomiji.

Kako bi, na primer, tužno izgledao dnevni list bez rubrike ličnih i porodičnih vesti, u kojoj raznežemni roditelji čestitaju simu Nebojši prvi rođendan, ili bez epskih izjava zahvalnosti iz kojih se svašta može saznati o isceliteljskim wešilmama pojedinih lekava i o darežljiposti raznih društvenih organizacija u Yaznim, syvezovima i opštinama kada dođe do prilaganja venaca. Da i ne mabrajamo po VP?stama Dbujnu floru malih oglasa s praktičnom, mamenom — štedljivo formulisanih, anonsa kojima se Stvari Twude, liraže, zamenjuju i oglašavaju za meuvažeće.

Ono, pak, što zaista izdržava dmev= me (a i meke medeljne) listove jesu vcliki oglasi: konkursne objave, reklame za dustrijsku, robu, pretnje kupcima knjiga da će ih epohalno delo kasnije mnogo više koštati ako se sad odmah meopožziDo me pretplate i — u Dpriličnoj meri, mada indirektno — samooglašavanje listova, koji nastoje da. Yrcgrutuju pretplatnike wudeći im, vamredme zgoditke ili mewobičajeme beneJicije. ĐĐ „život oko nas

Božidar BOZOPFICĆ

ONA4KO. LZGRMHI

RAZNA SU MERILA s U rubrici iz sudske prakse, jedan

list nedavno opisuje slučaj koji se svodi na ovo: vlasnik jednog manjeg, rabatnog stana, u kome sta-

|| nuje neko drugi, dobio je nov, mođe-

ran, veći i skuplji i, koristeći svoje pravo, traži sudskim putem zamenu, tako da še on useli u onaj koji je njegovo vlasništvo, manji i gori, a da se tužena, kako glasi terminologija, preseli u ovaj veći koji je on dobio, verovatno, od zajednice. Ona, međutim, daje otpor. Sud di3aje njemu za pravo.

„.„„9toji činjenica da će tužena za ponuđeni stan plaćati više stanarine mesečno u (!) 1.079 din,, ali se ni time

| bitno ne pogoršavaju uslovi stanova|| nja tužene, jer ona dobija znatno bolji |) i udobniji stan, a sem toga po naho-

đenju... suda navedena razlika s obzi-

| rom na platu tažene od 19.000 din nije

znatna i ne ugrožava niti znatno poveć poboljšava. dobijanjem

ga, naprotiv,

| konfornog stana.. Najzad, neće se bitno pogoršati uslovi stanovanja tužene

održavanjem čistoće, posebno parketa

| u ponuđenom stanu, jer je opštepo-

'"njenica da sc lakše i brže i konforni stanovi u

znata (!)

ruiniranim kućama.“

·Vrlo je nezahvalno upu*=" se u

|| kritiku sudskih odluka. Mislim da su

naši sudovi onoliko objektivni i nezavisni koliko je to ljudski moguće. Ipak citiram izvod iz ove presude, jer mi se čini da je tumačenje slova potislo duh zakona,

SAMO PET DANA

io sam na putu pet dana. Za pet dana ništa se bitno ne menja oko nas. A. ponekad je i tih pet dana dosta. Kao što je ovih istih pet dana bilo dovolino da počne proleće i da se pejzaž probudi iz zimskog sna. Na po-

| vratku sam zatekao propupelo drveće,

voćke pod beharom.

Gradovi i ulice, naravno, nisu kao voćke: ne menjaju se tako brzo. Ali baš za ovih pet dana i u našem gradua se nešto promenilo. Tačno prekoputa kuće u kojoj stanujem, na uglu

|| Lenjinovog bulevara u Novom Beograj du, već dugo se dovršava, iza ođavno

dovršene fasade, jedna visoka zgrada, čiji su neosvetljeni prozori noću ovaj neizgrađeni kraj činili još manje nalik na ono što će jednog dana biti. Oko nje, kao svuda na gradilištima, krš: pesak, šut, otpaci, smeće.

Vraćao sam se noću, po mraku: iz sremske ravnice izronili su impresivni

i

PO IR UBe MAR: ij: živi nA le:

Kosta TIMOTIJEVIĆ

OGLASI

Zadržimo se ma ovoj poslednjoj

“oYsti, i } 1 „Sport“ je ovih dama nudio „Kuću

od 2,500.000 dinara za 100 dinara!“...

„Jež“ je objavio: „20 automobila „fijat“ 600 “dobiće „Ježević pretplatnici“ (kasnije je izvršeno povećanje sa 600 ma 750)...

A „Beogradska medelja“ dosetila se da svoje pretplatnike besplatno osigura: „Za Vas pola miliona! — Za Vašu porodicu 200.000!“

Oglas sadrži meke interesantne detalje. Prvo, „svaki pretplatnik lista (od

16 do 70 godina starosti) osiguram je ·

od. posledica mesrećnog slučaja ma TYGdu, na službemoj dužnosti ili u svakodnevnom životu“... Nije objašnjemo zašto rad, i službena dužnost me spadaju u svakodnevni život.

Drugo, „članovi porodice pretplatnika osigurani su za slučaj krajnjih posledica, nesreće ili povrede pretplatnika“... Psihološki svakako bolje mego „za slučaj smrti“ (mada to u stvari to znači), jer bi pominjanje smrti u

oglasu, koji poziva na pretplatu moglo

obrisi Novog Beograda. Za čas bili smo na Lenjinovom bulevaru. Nisam verovao očima: blistava, ukusna neonska slova svetlošću su ispisivala reči „Restoran Fontana“. Iza ogromnih stakala sedeli su ljudi, žene, mlađež, parovi. Kraj zgrađe, na minijaturnom, intimnom, uvučenom skveru stajala je bronzana devojka s krčagom u fonami. Nekom može izgledati čudno ovo nalaženje poezije u stvarima običnim i prozaičnim, u nekoliko neonskih slova, u restoranu i poslastičarnici, u fontani s devojkom. A poezije u tome ima za desetine hiljada ljudi koji stanuju u ovom kraju između zgrada tek završenih i gradilišta tek započetih,

O BN _S/ GV (OMJ ji i

>=

))

golih površina pod peskom na mestu nekadanjih močvara, i već zasađenog zelenila. Ta poezija svakodnevnog, praktičnog a lepog ite kako mnogo znači, i za svakodnevni život, i u jednom dubljem smislu; znači mnogo sve što ovaj kraj pretvara u grad, i to savremen i lep. Jer gradovi nisu samo visoke zgrade, gradovi ne smeju biti spavaonice u koje se odnekud dolazi, gradovi, to su ljudi, ambijent, atlmosfera, osećanje da tu živimo i da smo tu kod svoje kuće.

AH, TI STRANCI

poznatom, stiglo je pismo. Bilo je

nepotpuno 'dresirano — tačnije,

bez ulice i broja, Njegovo prezime ne

završava se na -ić, a njegovo ime nije srpsko.

Pismo je dospelo u „..hotel „Moskvu“! Zašto? Pa kad je „stranac“, mora da je u „Moskvi“, ili tamo u nekom drugom, velikom hotelu..,

Da, ali šta je tu pošta mogla?

Skoro ništa. Možda, jedino ono što je učinila telefonistkinja hotela „Moskva“, iako joj to nije posao: da ofvovi telefonski imenik, nađe književnika o kome je reč i kaže mu, najljubaznije, da pismo može podići tu i tu.

Naravno, za tako što treba biti raspoložen da se drugome učini usluga i treba upotrebiti glavu..

Je beogradskom &književniku,

DA SE I TO ZABELEŽI alje gledam Sonderborgove crteže DD a kojima, očevidno nemujikalan

za takve vibracije, ne vidim ništa drugo do crte i crtice, štapove i mrlje,

stvoriti maglovitu predstavu da je či-. tanje „Beogradske nedelje" skopčano s nekom, meodyedemom opasnošću po život. ·

Teće, godišnja pretplata ma „Beo“ gradsku medelju“, uključujući besplatno osiguranje, izmosi 1.560 dinaYa go. dišnje — što je isto kao kad bi čovek, ne vodeći računa o blagodetima osiguranja, svake medelje kupovao list od trafjikanta za 30 dinara. Otuda izlazi ili (a) da je DOZ pristao da zaista bes. platno osigurava pretplatni=e „F-.ogradske medelje“, ili (0) da dobar doo godišnje pretplate od 1.560 dinara ctpada ma osiguranje, u kom slučaju preiplatnik dobija list po zmatno mižoj ceni od prodajne. A u tom slučaju mije objašnjeno čime se pokriva Yazli-

ka u cemi — prihodom od ~ oglasa, uštedom procemia koji inače ide prodavcu, ili dotacijama?

Nije, razume se, svrha jedmog oglasa da takve tehničke pojedinosti oboe« lodanjuje i objašnjava — ali ako su u pitanju dotacije, to jest maše društve. ne, komunalne pare, možda bi wmesnije bilo da se pretplatom' na komunalni list stiče osiguramje od lošeg funkcionisanja komunalnih službi (recimo đubretarske), koje moram, da plaćamo hteli-nehteli.

A od nesrećnog slučaja meka se po slobodmoj volji sam, osigurava ko hoće. (Bliža obaveštenja ma šalteru DOZ-a.)

eeeoooooo0o000eo000OO0O0000O00O00O000000000O00

krmače, Što tim škrabancijama zameram, to nije da ne predstavlja ništa, nego da ne znače ništa, ne izražavaju ništa, Ne govore ništa,

jer onaj koji ih je nacrtao nema šta da kaže. Bar ne meni...“

„Ako hoće da „umrc u lepoti“, kako je govorila Ibsenova Hedda Gabler, kad već mora da umre, kad već danas, pred našim očima, umire, apstrakcija se mora pomiriti s tim da se, kao jedna prevaziđena avantura slikarskog osvajanja, kao jedno bogato iskustvo likovnog izraza, uključi u novo, u neminovno predstojeće ligura> tivno slikarstvo — koje više ne može

biti realističko u tradicionalnom smislu reči, koje će biti nadreali-

stičko u etimološkom, u najširem, najbogatijem smislu reči — mora da se ukine u svom prevazilaženju...“

(Marko Ristić, 12 C, Naknadni dnevnik, časopis „Forum“ od aprila 1963.)

„FPAČNI“ PODACI elegram“ od 22. marta, na 9. stra“\ ni, u tekstu „Nova drami T. Wil-

liamsa“ saopštava: „U mjesečniku „Harpe”s“ žestoko ga je napala po>znata književnica. Mary McCarty (Srce je samotam Lo9 a CC)...“ |

U „Borbi“ od 7, aprila, na 10. stra» ni, u prikazu knjige Margerite Dira, koji je potpisan inicijalima R. B., čitamo sledeće: „Ona (M. Dira) je uglavnom poznata i priznata kao, možda i izuzetno dobar, filmski scenari= sta (Moderato kamtabile, „Prošle godine u Marijenbadu", Hirošima ljubavi moja)“.

Isti list, u broju od 12. aprila, u po» zorišnoj kritici Slobodana Selenića, povodom drame Tin Dželiko Veštima,

donosi sledeći podatak: Veština En Dželiko — autora veoma uspelog Ukusa meda — iu

Engleskoj je ocenjena ako znak dekadencije ovog pokreta uprkos veoma” dobre igre vrlo popularne glumice Rite Tušingam, koja igra u filmu Ukus meda koji se ovih dana prikazuje u' Beogradu“.

Najlepše hvala na tačnim obave-.

štenjima. A mi, veselnici, živimo u uverenju da je roman S?yce je lovac samotam napisala Karson Mek Kalers, da je scenario za film Pro-

šle godine u Marijenbadu napisao A-

len Rob Grije i da je autor

drame Ukus meda mlada spisateljica

Sila Delani (Sheilah Delaney). Čovek se uči dok je živ!