Književne novine

PRILOG

UPOREDNOM IZUČAVANJU LITERATURE

POJAVA OVE KNJIGE zaslužuje pohvalu: autor se poduhvatio zadatka da istraži i kritički ispita helenske korenove i inspiraciju u književnom delu srpskih pisaca XX. veka. Zadatak ni mali ni lak. Za njegovo uspešno obavljanje potrebna je ne samo helenistička erudicija, koja je van svake sumnje, nego i Sposobnost da se samostalno i sladiozno prodre u kreaciju nekolicine naših pisaca koji ili predstavljaju snažne kreativne ličnosti (Jovan Dučić, Veljko Petrović), ili spadaju u najveće erudite naše književnosti (Isidora Sekulić, Dimitrije Mitrinović, Stanislav Vinaver), ili predstavljaju naše poznate heleniste (Miloš Đurić, Anica Savić Rebac).

Da bi se čovek uhvatio u koštac s takvom materiom, mora najpre sam da bude načisto sa sopstvenim moćima i nemoćima, i kad završi to bilansiranje, mora kod njega da preostanc izvesno realno zasnovano osećanje superiorne kritičke nadmoći. Odrediti vrednost, karakter i mesto jedne interpretacije hoelenstva ili jedne inspiracije helenskom tradicijom po sebi je ozbiljna stvar i kad je u pitanju „čista“, neeruditna „poetska i književna inspiracija. Ali odrediti njenu vrednost kad je u pitanju naučno odnegovana i sistematizovana helenistička erudicija pretpostavlja sumu znanja i kritičkih moći ravnu ako ne i nadmoć= nu crudiciji autora koji se podvrgavaju Kkritičkoj oceni. Za takav jedan podvig Leovac nije bio potpuno pripremljen. Otuda je on izrazitiji, sigurniji i ubedljiviji u prvom slučaju, dok je u drugom slučaju više deskriptivan. Kad ima posla sa helenistimaamaterima, on se, na nekim mestima, skoro poigrava s njima; kad se suoči sa helenistima=eruditima, on sc ili gubi u nekritičkom odnosu koji se Ssvodi na parafraziranje autorovog teksta i ideja, dok kKkritičko-polemički i problemski fon potpuno izostlaje (Miloš Đurić), ili se zadržava na opštim aspektima problema kojise postavljajui rešavaju više načelnim idejnim stavom i njegovom MKyitikom negoli Kkritičkim odnosom prema crudiciji i njenim fi-

losofskim „korenovima (Anica Savić Rebac). Svi prilozi = ovoj knjizi nemaju

isti karakter i vrednost. Svima im je, doduše, zajednička težnja autorova da iz opšte književne ili poetske fiziono= mije jedne ličnosti izvuče osnovne pretpostavke za utvrđivanje i tumačenje karaktera njene prijemčivosti za helensku tradiciju. U nekoliko slučajeva Leovac je uspešnom primenom ovog postupka došao do tačnih zaključaka i lepih rezultata. Njegov omiljen — ali isto tako, kako mi se čini, i metodski neophodan — postupak jeste da najpre ocrta opšti profil i iznese sintetski uopštavajući pogled na pisca. Tako je, uzeću samo jedan primer, kod Isidore Sekulić došao do interesantnog i nesumnjivo tačnog tumačenja njenih pobuda za poniranje u helensku tradiciju (težnja da prevaziđe sopstvenu romantičarsku egzaltaciju). NOVINE

KNJIŽEVNE

VV VV VO VV e Slavko Nkeovac: „Helenska trađicija i srpska Kknjiževmosti

“.

dvadesetog veka“; „Veselin Maslaša“,

Sarajevo 1963.

MARA RA RA GA AA AA U AA dd A VA |

Leovac dostiže svoju punu meru u onim delovima svojih studija u kojima reč po reč, pojam po pojam, raspravlja o upotrebi i značenju helenskih kulturnih, filosofskih i poetskih pojmova u književnoj adaptaciji naših pisaca. U tim, samo naoko sitnim, analitičkim ispitivanjima i raspravljanjima Leovac pokazuje neobično istančan smisao za određivanje prave mere helenske autentičnosti. Sto tih analitičkih irenutaka (kako bi rekla Tsidora Sekulić) nema više, nije samo Lcovčeva „krivica“ nego je i Kkrivica naših autora, jer njihove interpretacije helenske tradicije ne daju u svim slučajevima dovoljno ozbiljnu osnovu za lakav jedan analitički postupak. Iako Leovac uspešno izvodi ovaj postupak, ipak nam smcta nedostatak. veće samokriličnosti u tom nijansiranom izvlačenju analogija i utvrđivanju razlike, naročito tamo gde sc izvesnom preforsiranošću nastoji da utvrdi odstupanja od klasičnog helenskog fenomena. -

U takvim slučajevima jedino potpuna dokumentacija i prizivanje u pomoć svih naučnih izvora može da nas ubedi u opravdanost zaključka. A baš toga u takvim ftrenucima ima najma-– nje. Leovac, naime, često zaboravlja da istraživački posao, kome se on predao s poetskom i esoejističkom strašću (ali i solidnom erudicijom), nije samo stvar subjektivnog poetskog osećanja i ocene, nego i strpljivog naučnog rada i dokumentacije. Iako on sam najbolje zna da helenizam nije samo lična inspiracija, on se u svojim studijama najmanje služio metodom minucioznog svodenja argumenala „za“ i „protiv“. Ta mnaučno-dokumentativna crta morala bi biti neuporedivo više prisutna nego što je to, u celini gledano, slučaj sa ovom knjigom. Ovo nas u toliko više začuđuje što Leovac ima i znanja, i kritičke moći, i pociskog čula, pa, ipak, on sve te elemente ne primenjuje u onom odnosu koji bi stavljao van svake sumnje naučnu zasnovanost njegovih zaključaka.

U dva slučaja, Dučićevom i Vina= verovom, Leovac je došao do izvesnih tvrđenja s kojima se ne'bismo mogli složiti. Pobijajući tezu Pera Slijepčevića o Dučićevom paganstvu, Leovac nas nije mogao ubediti u suprotno tvrđenje postupkom koji je ovde primenio. On je pagansku orijentaciju Dučićevu shvatio formalistički, pa se Zadržao samo na tematskom i molivskorn identifikovanju helenskog uticaja, dok je potpuno izgubio iz vida izrazito čulno-pagansku crtu Dučićevog odnosa prema životu koja karakteriše celo njegovo poetsko delo, a ne iscrpljuje se u helenskim nazivima, helenističkoj erudiciji i neposredno prisutnoj helenskoj inspiraciji. U Vinaverovom slučaju, on je postavio sledeće kategoričko Ivrđenje: | „Nemoćan je bio Vinaver da ostvari svoju umetničku sferu, naročito ona koja se hrani idejama i stvara ideje“.

Ako reč „ideje“ nije upotrebljena isključivo u platonovskom smislu i ako se dozvoli jedna mala „intelektualistička* vulgarizacija te formulacije, što dopušta njena nepreciznost, onda ova rečenica pogađa Vinavera esejistu, što kao ocenu ne možemo prihvatiti. Nezavisno od toga da li je tuđe ili svoje ideje dovodio do nemogućnih spojeva ili genijalnih otkrića, Vinaver je to čicnio uvek u najvišem osojističkom nadahnuću. Bez obzira na pojedinačne primedbe, ovu knjigu u celini treba pozdraviti i kao ideja i kao prilog ispitivanju svetske osnove naše nacionalne kulture. To je jedan od načina na koji nacionalne kulture krče sebi puteve u svetsku zajednicu duha,

Zoran GLUSCEVIĆ

TUĐE PERJE

MASKA POVRŠNOSTI DA NE BI BILO suvišnih nesporazuma potrebno je odmah naglasiti da Milosav Mirković raspravlja o „estetici“ samo u koliko je nadrealistička, o etici

samo ukoliko nije nadrealistička i o tici samo ukoliko je simbol i dokaz kre-

ativne moći onih pesnika koje je bognadrealizam „nadahnuo večnošća. U tom smislu, ova njegova prva knjiga brižljivo odabramih eseja i prikaza o poeziji manifestuje neverovatnu zagriženost: sve što je izvan uskog kruga preživelih nadrealista i zakasnelih neonadrealista izloženo je ili ignorisanju ili potcenjivanju. Milovan Danojlić, Božidar Timotijević i Božidar Šujica, na primer, blagonaklono su prihvaćeni, jer svojom invokacijom slede Daviča, Dedinca i Matića (ili se bar čini da slede), dok se Draganu Kolundžiji (zato što je „nadrealist u anegdoti, i to najčešće rđav nadrealist“) upućuju o-

tivorene rezerve, a Branku Miljkovića

nadmeno prebacuje zbog napuštanja nadrealizma i pada u metafiziku (sic!). Ljubav za sve pesnike nadrealistički, tj. aranžiranocmeha– nicistički intonirane, frapantna je, tako da nije uočljivo samo odsustvo svake kritičnosti (sve što je u vezi sa njima podjednako je snažno, bitno i nezamenljivo), već, štaviše, i bezobzirno kopiranje tuđeg načina izražavanja i kvaliteta mišljenja. Nije teško otkriti da Mirković s ovim tekstovima u knjizi (a pogolovu s onim van nje) ponavlja Marka Ristića, doduše s nešto skrivalice: lucidnost je zamenjena emfazom, erudicija — asociranjima svih vrsta, grčevitosk — praznom nonšalancijom. Opsenjen Ristićevim esejem „''ri mrtva pesnika“ (gotovo en bloc) Mirković će, na primer, i kompozicionu strukturu svoje knjige podrediti toj opsesiji: u prvom odeljku, gde se raspravlja o mrtvim pesnicima, nalazimo i eseje o Crnjanskom.

Do guše „u sosu i ključanju“ nadrealizma, danas, kad su nadrea3alizam mnogi prevazišli, i mnogi od onih pred kojima on kleči, Mirković nije kadar da otkrije kvalitete i da uputi čitaoca spoznaji vrednosti ovo pokreta, koje nisu male, ali koje nisu ni 'apsolutne. To zbog toga što imperativ trenutnih duhovnih preokupacija zahteva makar i „ptičju perspektivu“, koje je, svakako svojom krivicom, lišen. Način ma koji prilazi pesničkom delu apriorno ne do-

kritičkih"

zvoljava prodor u suštine ovovremenog. On samo operiše elementima opšteg pesničkog „stranstvovanja između žŽivota i smrti, svetla i tame, ne osvetljavajući pesnika kao konkretnu izuzetnost, već kao vezanost za vajkadašnje tokove slikovnog (i slikovitog) izraza. Da je to defekt, u to ne ireba sumnjati, kao ni u to da je taj defekt nastao usled slepe primene već davno jalovog pogleda na čoveka i njegovu istoriju, Umesto konkretnog, ljudskog vezivanja (slobodom pevanja) za konkretno i ljudsko — Mirkovićev pesnik „postaje ljubavnik univerzuma, čovek koji hoće da fežak zemaljski san prenese u oselljivost beskonačnosti“, Ova misao je više-

CAC VV U

Milosav Mirkovic: „O estetici, o etici, o tici“; „Progres“, Novi Sad 1962.

Va aa e

struko značajna, jer, iako vešto preuzeta od Rastka Petrovića i, dakle, od

pesnika oko Le Pestin d”'Eisope, markira ključnu i konačnu Mirkovićevu ooziciju: nepokretnosti u okvirima kosmičkog iluzionizma. i

Afirmišući „nadrealizam „kritikom, trudeći se, takođe, da kritičarskim tekstovima bude nadrealist, i pred dilemom izbora metoda, Mirković je nadrealizam shvatio kao „specifično produženje spcecifičnog impresionizma“, shvatio ga je, dakle, kako mu je pogodovalo. Neostvarena pesnička sudbina, nepreboljena, daje vidno obeležje njegovom bisanja: svaka druga rečenica je metafora ili slikovito poređenje: „Stražilovo [...] nije bilo ni dekorativna nacionalna imenica, ni zavičajna pragma-– tička značka, već jedna od neporušivih lirskih prestonica naspram koje će se desetak godina kasnije Miloš Crnjanski ukazati kao pepelište sopstvene srme i srebra“, I tako na svakoj strani: umesto dužne ozbiljnosti — blistava površnost, umesto istine — značke i etikete,

"manir gimnazijskih dušoizlivanja na čijim marginama profesor stavlja znak

pitanja, jer obično, osim „poetskih reči“ i pustog nihilizma ništa nije jasno. Gimnazijalac, zbog toga, ukoliko ne želi slabu ocenu, mora usmeno da obja-

šnjava. Zahtevati, međutim, nešto sHčno od kritičara — tragikomičan je posao. Ali znak pitanja mora da stoji, kao upozorenje da je Mirković metod impresionističke kritike doveo do degeneracije. . . Između asonanci i aliteracija i rečnika koji je čudno siromašan i čudno

pretenciozan (sve je „Vitalizovano“, „geografizovano“, „librozovamo“, „nigdenikovićizovano“, „„koorđinizovano“,

„lakmusovano“ i „alhemizovano“) šepuri se kvazi-poetska raspričanost, kao svedočanstvo lažnog obilja. Dosećajući se jadu, Mirkovi* često pribegava gra=matičkom superlativu, rečci „naj“ (za Rastka Petrovića kaže, na primer, da je „najžedniji i najlomniji pesnik naš, najveća cen'i naše pesničke revolucije, futurist našeg futlurizma (!), nadrealist našeg nadrealizma (!), prvi putnik (podvukao sve D. S. 1) naših putovanja“), hoteći da munjevito reši problem pesnika o kome piše i da se, istovremeno, sam postavi superiorno, Sistemi koje konstruiše, kao „ključ za svoje partiture“ — pretvaraju se u šablon: o svim pesnicima isto, o svim problemima s istog odstojanja. Po tom šablonu, prvi krug je vera u poeziju kao u spremnost slavljenja sveživota, druzi slika zbunjene pesničke oči pred mašiniziranom civilizacijom, treći — težnju da se modđemo (tj. nadrealistički) izrazi sklad elementarnog i industrijalizovanog, dok je četvrti traženje definicije (najbitnijeg, poeninog!) koja treba da pokaže da je pesnik o kome je reč zaista nešto posebno. Ali, i ta definicija je aforistična igra rečima (i to ponajviše), opšta, banalizovana istina, „ristićevski“ obrnuta oko sebe (o Šujici: „Svojom prvom knjigom pesama |...] Božidar Šujica je otvorio (!) geografiju zelenila i muziku noći“; o narodnom pesništvu: „... Narodna lirika je nadmoćni, »=izmerljivi izliv donjih(!) sadržaja“; o Ujeviću: „Svega ima u njegovim delima, ali ničeg više od muzike, Pesnik proganja nju i ona proganja njega“; itd.) Iza ovog i ovakvog „metoda nonšalantne sentence“ (kao i iza gotovo svih elemoe~: nata ovog pisanja). stoji, pored neznalaštva i izveštačenosti, još i nesposobnost analize i nepripremljenost za objektivizaciju ličnog doživljavanja poezije.

Dragoljub S. IGNJATOVIĆ

IZMEDU KRIKA IT ŽARA

TROJICA HRVATSKIH PESNIKA, o kojima pišem u ovom napisu, jedan su pored drugog više zbog slučajnih razloga, što im se knjige pojavljuju istovremeno i u jednoj književnoj ediciji nego zbog razloga stvarnih i egzistentnih. U poeziji jednog od njih krije se pozni eho nadrealističkog crnog smeha i ironije, a drugu bih dvojicu nazvao istim imenom — pesnicima muetafizičarima, uprkos svim osobenostima po kojima se razlikuju. .

Knjiga vode Tonči P. Marovića zaista je neobična i u ovom trenutku nesvakidašnja knjiga. Već od samog naslova i prvog stiha pa sve do onog poslednjeg, kojim se knjiga oslobađa pesnika i prepušta svome životu, očigledan je i nametljiv njegov napor da svojom DpDoezijom zbuni, poremeti, uskovitla, da na kolosecima poetskog doživljavanja podmefne minu i izazove katastrofu. Stihove ove knjige natapaju ironija i sarkazam jezivo bezočan, stihovi ključaja nekim nemirom i ogorčenošću, oni su poruga nad svakim smislom i izazov svim merilima i svakoj poetskoj formi. Iz pesama ove Knjige vode keze se i grče bezbrojne reči, klovnovski namiguju ili se smeše zgrčene, u očajanju cepaju maske ili se šaraju bojama, svim odreda, samo da bi lice bilo što pitoresknije, haotičnije i grotesknije.

Da nisam čitao Tristana Caru ili Salvadora Dalija, i sve ono što proističe iz dadaizma, traje između dva rata i vaskrsava ponovo posle rata, u svelu i kod nas, ja bih citirao stihove Tonči P. Marovića. Mogu ipak samo reći da nisam čitao nijednu knjigu mladog pe-

snika kod koga bi odsjaj i preslikavanje nadrealizma bilo tako izrazito i

. neprikriveno, da je ova poezija primer

izgubljenosti u rečima i naporima da

. se od haosa tvori poezija i poezija po. istovećuje s haosom. Za čuđenje je ot· kada danas, kađa su nemiri i drhtavice

pesničke mladosti sazrele i staložile se — u pojedinim. slučajevima u plemeniti talog istinskog pesništva — otkuda i u ime čega da se javi taj krik, koje su

· pobude izazvale nasilje nad umetnič-

kom formom i smislom, to nepotrebno .1 neumesno orgijanje duha, bar u mestima i pod svodovima mpoezije.

O Au Tonči P. Marović: „Knjiga vode“; Zvonimir Mrkonjić: „Gdje je što“;

Mate Ganza: „Pjesme strpljenja“; „Matica Hrvatska“, Split 1962.

AA VA A ~

Poezija Zvonimira Mrkonjića u zbirci pesama Gdje je što suprotna je po znaku i po svojim obeležjima od poczije o kojoj je upravo bilo reči. To je poezija koja izrasta i stvara se iz sebe u ime odgonetanja nekog smisla i misaonog i prodđuhovljenog sagledavanja sveta i sudbine čovekove. Hod misli i „svesti, naporan i mukofrpan, ostavlja jasne i teške tragove na mekoj podlozi osećajmosti, zbija je i pretvara m čvrst oblik.

Po nekim svojim osobinama poetsko pregnuće Zvonimira Mrkonjića uklapa se u tokove naše savremene poezije. Pesnici sve više zastaju i istražuju opšte i večne oblasti ljudskog interesovanja,

pred univerzalnim pitanjima ljudske egzistencije, i sve više ih sagledavaju u jednoj transcendentalnoj perspektivi. Na taj način oni se približuju filozofiji ·i po ko zna koji put poezija traži u filozofiji, a posebno u metafizici, vrelo za nova poetska nadahnuća, ključeve za bliže i potpunije prilaženje zakovanim vratima živoinih zagonetki.

U poeziji Zvonimira Mrkonjića iznad svega je močljiv napor za jednim totalnim ocptavanjem ljudske sudbine i za sve njene odnose prema materijalnom biću, prema njegovoj duhovnoj suštini, Pesniku se svetlost ukazuje kao stožer postojećeg i svega naslućivanog, u sudarima svetlosti i mraka; gde je mrak fizička strana ljudskog bića, sagledavaju se osnovni oblici postojanja. Mnogo šta se kreće pod ovim stihovima i mnogo šta obuzima pesnika i navodi ga na pronicanje u smisao, u tajne suštine, ali iznad tih poniranja i metafizičkih nespokoja retko izbije prava poetska varnica i osveži poetski dah. Skupa je i oskudna poetičnost ı ovoj knjizi, skoro joj je tuđa svaka liričnost i neki izrazitiji damar. Na isušenom .tlu simbola i predskazanja neprivlačan skelet lirike sveden je na nejasnu reč i nerazgovetinu poruku. Poezija je ova više primer opasnosti i neuspelosti zbliženja s metafizikom i franscendentalnim horizontima nego uvođenje u mogućnost takvog poduhvata. Sem u nekoliko stihova, pristupačnih i. prijemčivih, neprestano se sukobljavamo s nceiskristalisanim mislima i mutnim i opštim simbolima, u koje se teško prodire i čije

Nastavak na 6. strani

Aleksandar PETROV

3