Književne novine

Preveo Petar FUJIČIĆ

utopi u Tibru

Kao mebesa bio mu je lik,

A u njemu. su kao kružili

Sunce i Mesec svojim putanjama, Obasjavajući to malo „o“, Zemlju,

Svet je mali, jer je nemogućno od njega pobeći. Svet je mali jer se može osvojiti, Svet je mali jer je dovoljan slučaj, uslužna ruka, vešt udarac da bi se postalo prva numera. Ima ih trojica koji su između sebe podelili svet, Četvrti, koji je hteo da im se odupre, već se pokorio. Daje gozbu, poziva irojicu trijumvira na vlastitu galiju. Piju. Prvi se opio Lepid. Svalio se na palubu. Momak ga uzima na ruke i iznosi stub sveta. Oficiri posmatraju svoje vođe:

Enobarb Pa on nosi trećinu sveta, čoveče; Zar me vidiš? (...)

Mena Onda, je trećina, sveta pijama.

· To je prva konfrontacija. Ali n3 toj istoj galiji nastupa druga konfrontacija, još okrutnija i silovitija. Kad su trijumviri već pijani, Pompeja zove sa gozbe njegov doušnik. Predlaže mu da dignu jedra na galiji i da trojici vladara sveta preseku grlo.

To je jedna od najvećih scena u Antonijw i Kleopatri. Opet scena nepročitana kod Plutarha, nego uzeta neposredno iz renesansnih iskustava... Upadljiva po svojoj savremenosti. Pompej odbija. Ali kako odbija? S prekorom što Mena to nije sam učinio, što ga pita za saglasnost pre, a ne posle čina:

Ah, to je trebalo da uradiš sam, A ne da govoriš o tome! Od mene bi To bio nitkovluk, a od tebe vermost.

Rasinovi junaci imaju punu slobodu izbora; nebo uvek ćuti, svet za njih ne postoji, Sami su. Proždire ih strast, ali sa providni za same sebe. Čin je iza njih ili pred njima, spada u antecedencije tragedije ili će biti izvršen u njenoj poslednjoj sceni. Vare ga u sebi kroz pet činova. Pripremaju se za njega kao za skok u ponor. Uništavaju ga na sve

„strane u tečnom aleksandrincu. I taj aleksandrinac neće biti

slomljen. Junaci su dostojni i prozirni kao aleksandrinac. Šekspirovi likovi, sem možda jednog Hamleta, zagonetka su i iznenađenje za same sebe. Junake izjeda strast, ali taj razdor je drugačiji nego kod Rasina. Svet je prisutan, priteruje ih uza zid, stalmo, bez prekida, od prve do poslednje scene. Vrše i oni izbor, ali izbor kroz akcije. Potpuno su “amrljani konkretnošću. Tema Antonija i Kleopatre je rasinovska, dostojanstvo i ljubav ne daju se pomiriti sa bor-

bom za vlast, koja je materija istorije, Ali. ni svet, ni borba.

za vlast nisu tu apstrakcija, Junaci se kidđaju kao velike životinje u kavezu. Kavez je sve tešnji i kidaju se sve bešnje.

Antonije se otrže od Kleopatre, vraća se u Rim, sklapa brak iz razuma; bori se, ali ne sa sobom; bori se za vlast nad svetom. Posle se ponovo vraća u Egipat, pretrpi pravi poraz, biva potučen, Kleopatra hoće da zadrži Antonija i za sebe da zadrži Egipat. Sračunava sve šanse, isprobava sve mogućnosti, odvažna je i plašljiva, verna je i spremna da izda, kad mora, kad može sebe da proda novom Cezaru i da spase kraljevstvo, U Šekspirovom svetu čak ni vladari nemaju slobođu izbora; istorija nije 'apstrakini pojam nego praksa, nego mehanizam. Kleopatra gubi, gubi isto kao Antonije; gubi ne sa vlastitom strašću, nego gubi kao kraljica. Može ostati samo zarobljenica novog cezara i učestvovati kao glavna atrakcija u njegovom trijum{u.

Kleopatra može ostati sa Antonijem. Ali Kleopatra voli Antonija, koji je jedan od stubova sveta, koji je nepobedivi vođ. Antonije, koji je izgubio, koji je pretrpeo poraz, nije Antonije. Antonije može ostati s Kleopatrom. Ali Antonije voli Kleopatru, koja je boginja Nila, Kleopatra, koja će postati Cezarova zarobljenica, na koju će pokazivati prstima na ulicama Rim, već nije Kleopatra.

Antonije i Kleopatra vrše poslednji izbor tek nakon poraza. Baš onaj izbor, koji bi kod Rasina bio sam za sebe tema pet činova tragedije. Kod Šekspira je taj izbor nastao iz nužde. Ali izbor iz nužđe ne oduzima janacima veličinu. Antonije i Kleopatra postaju veliki ljubavnici tek u četvrtom i petom činu, I ne samo veliki ljubavnici. Osuđuju svet. U završetku vraća se tema ekspozicije. Zemlja i nebo 6u previše mali za ljubav. Antonijevs reči pre smrti će ponoviti Kleopatra:

Jadno je biti Cezay taj!

— — — — — — — _ _ _ e_——

Jer veliko je tek Delo što sva dyuga dela okončava, Sto okiva slučaj, ukida, promenu, Donosi sam gde se me okuša ta Žalosna hrana koja održava Život i prosjaka i Cezara.

U Ričarđu III celo kraljevstvo pokazalo se manje vređmim od konja. Vatreni konj omogućuje da sc spase život. Antonije i Kleopatra neće i nemaju kuda da beže. „Kraljevstva su prah“. U obe velike drame vlast i vladari su opkoljeni. Do kraja! Kad se kod Rasina ubija junak, završava se tragedija i, istovremeno, prestaje đa postoji i svet i istorija. U suštini svet i istorija nisu postojali od početka. Kad se ubijaju Antonije i Kleopatra, trageđija je završena, ali istorija i svet traju dalje, Posmrtni govor nad mrtvim Antonijem i Kleopatrom održaće pobednik smrtnog trijumvirata — Okfavije, budući August Cezaz. Vrlo sličan govor nađ mrtvim Hamletom održao je Fortinbras. Još govori, ali scena je prazna. Svi veliki su otišli. I svet je postio plitak,

–— — —–—--KKC_Jz knjige „Šekspi” — maš savremenik“ koju izdaje Srpska

književna zadruga

KNJIŽEVNE NOVIM:N

er iu uIRni=r Oe Inu ura: zenu zara naum uuu uuu eu auu auu a ru auuu aIIuuIuLEN,

kas up ui ua a an a ia a a O O OS S S O ULUUXuNuLNLLLLULULUULLLUNNNNNI: NT:

| ___IZLOG KNJIGA

ZAIM TOPČICĆ

(rni snjegovi

(„SVEJITLOST“, SARAJEVO 1962)

O DRUGOM 'opčićevom romanu može se suđiti dvojako a da, istovremeno, ne dođete u opreku: sadržajno je i mokhivski zanimljivo Sštlivo. „Sadržaj je, ovdje, viđen kao radnja a motiv kao osnova djela. U sre đištu je lik osobenog Kkaraktera: komesar Stamen Vare= nika, veliki ženoljubac; intriga počiva na njegovoj neukrotivoj želji za ženom i polnom ljubavliu u okolnostima kad se takva, inače prirodna, Žclja mogla da ostvari samo uz neobičan rizik; i inače tema ljubavi, u partizanskoj jeđinici, privlačna je i neiskorišćena kod nas u literaturi te Topčiću valja, i u fom smislu, priznati ne samo smjelost i pretenziju nego i dosjetijivost: prvi se latio te zaista zahvalne problematike 'naše revolucije — ali se odmah može piscu staviti prigovor da, mu izričaj nije mvijek najađekvatniji sadržaju. dJednostavniie rečeno, u postupku ima «konvencija, dđekorativnosti, opisa, lirske psihologije, stilske Kkićenosti ·svega. onog Što djeluje da Yoman izgleda poznato, neprinov ljeno., S jedne strane je Kkrcat događajima, radnja glatko teče, ima izvornih scena, kao Što je opis Glamoča i njegove oKkoline wu ratu, ali to nije dovolino da roman kao cjelina postane nov. Topčiću se može prebaciti da do izvjesne 'mjere konstruiše situacije, đa ih ponamješta i prilagođava SVO" joj potrebi a ne polazi, pone kad, od života kakav jeste ka njegovoj umjetničkoj tram scendenciji, Pitanje je, naime,» koliko je pisac u svom ele» mentu kađ piše o partizanskim bitkama, o akcljama i životu u jedinicama. Osnovna zamjerka je: neđostaje izvornosti, autentičnosti. Stvari su suviše nekako opšte, već poznate, Kao đa nedostaje lični ugao. Osjeća se to u izvjesnom usiljavanju da se prikaže stvar nost rata puna lišavanja i odvicanja. Ponekad i u likovima, na primjer, odbornika i njesove Kćeri, pa i ostalih ženskih likova. Životna žestina O-

sjeća se više verbalno. Čini mi

se da je to ono što se ne moše drukčije uspostaviti mego ličnim iskustvom, ličnim «doživljajem. Pronicanjem u posebnost da bi se đosegnula OpBštost. Roman „Crni snjegovi“ kreće se na crti „podjednako povoljnoj i nepovoljnoj za nje» ga: tema ije vješto probrana, radnja ima svoj tok, razvija se od manjeg ka višem. No do umjetničkog rasprskavanja u onom krajnjem smislu mne dolazi često. Problem odnosa muškarca prema ženi u partizanskoj vojsci, kađ su svi bili samo borci iste idejc, prob» lem askeze koji je proisticao iz svjesnog stava i lišavanja, imajući uvijek na umu ono više, zajedničko, opšte, „sam cilj, borbu, manifestovao se kao svijest, kao izražavanje privrženosti revoluciji. Velika većina boraca je to shvatila t prihvatila bez kolebanja. Tema je, dakle, za romanesknu

obrađu povoljna i zanimljiva i Topčić nije pogriješio što se prihvatio tako zamašnog posla. U pitanju je, kako viđimo iz bilješke na kraju knjige, zamišljena trilogija čiji je ro man „Crni snjegovi“ samo Dprvi đio. Pored uspjele deskripcije događaja, izgleda mi da pisac nije razotkrio svu Ssuštinu i dubinu, sve razloge takvih, u ljudima pripretanih, na momente jakih, bujnih strasti, osjećanja i dilema. Gušći slojevi realnosti su maslućeni, ovlaš dođirnuti. Zbog toga mi se, na kraju, čini đa ie prethodni 'Topčićev roman, „Gru men sunca“, u odnosu prema ovom. drugom utoliko u prednosti što je autentičniji, izvorniji, neposređniji, dok su „Crni snjegovi“ u tom smislu nešto bljeđi. (R. T.)

ZVONKO ROMARICA

Grobovi bez slema

(LYKO5, ZAGREB, 1963)

KNJIGA Zvonka Romarice o Merestincu nalazi se „između nepretenciozne, mestimično vrlo uspešno napisane, literarne reportaže o bekstvu grupe za» tvorcnika iz ovog ustaškog lo” gora i hronike čiji je tvorac želeo đa saopšti Sto više činjenica i pouzdanih informacija o tomc Sto sc zbivalo u Kerestincu ođ osnivanja do noći između 13. i 14. jula kada jc bekstvo uspelo.

U ovoj kniizi, u icdnom prividnom nedostatku, krije se viši kvalitet; deo u kome je saopštena istorijska građa prilično je jasno odeljen od re» porterskog dela, Kao što je materijal jasno odeljen jeđan od drugog, tako se ta dva dcla razlikuju i po načinu prikazivanja. Prvi dđeo je „suva informacija i kao takav vrlo koristan, drugi je literarniji. dedan pruža istorijska fakta, drugi sadrži zanimljivu priču.

Pisac ove Knjige sastavio je spisak svih MWerestinačkih zatvorenika, dao osnovne podatke o njihovom životu i Ssaopštio sve što je znao o njihovoj revojucionarnoj delatnosti. Uz to, Ikomarica jc sa sigurnošću i pouzđanošću koju obično srećemo u pričama očeviđaca, govorio o odnosima u “logoru, logorskom Životu, logorašima i policajcima. On jc tom prilikom prezentirao jedan materijal koji se prima kao pouzdan istorijski izvor i Čita kao živo

||

i interesantno štivo o značajnom događaju i o jednoj neosporno zanimljivoj sredini, Ro» marica& je publikovao i izvestan broj zanimljivih dokume-

nata i objavio fotografije Vvećine interniraca. To je, na sva-– ki način, znatno doprinelo opštoi vrednosti „Grobova. bez sjena“ kao istorijskog izvora,

(P. P-ć)

RUDOLF HEGELSTANGE

igra bogova

(„SVJETLOST“, SARAJEVO 1962; PREVELA DR MARIJA KON),

MITOLOGIJA pruža neiscrppan izvor tema i sižea za raz” novyYsno oblikovinje i omogučuje piscima đa, bacajući sveti losi: na davno protekla zbivanja, osvetle u suštini svoi OVO» vremeni svet i iskažu alktucelnu poruku. Delo nemačkog piica Rudolfa Magalštangea Dpripada takvoj tematici i tom žanru i ni po čemu se ne izdđvaja iz serije sličnih „dela. „igra bogova“ ne samo da ne bi izdržala poređenje sa sličnim romanima Roberta Grejvza ili izletima u antiku Torntona Vajldera, već bi se naŠšla u senci dela i nekih manje istaknutih autora koji su obrađivali ovu tematiku, kao što je, na primer, Džon KErskin i njegov roman „Privatni život Lepe delene“ (u obe knjige se, inače, pojavljuju neke zajedničke ličnosti: Menelaj, Jelena).

Motiv ovog romana je, dakle, trojanski rat, i to gleđan očima samog vinovnika grčkog pohođa, Parisa. U želji đa kon vencinalnu naraciju nečim osveži, autor komponuje naizmenično ratna zbivanja sa Parisovim vraćanjem na deftinjstvo, mlađost, prošlošt uop šte. Poglavlja o samom ratu, borbama ljuđi i uplitanju bBogova, znatno su življa i slikovitija nego „Senmtimentalno i razvučeno opisivanje Parisowih mlađih đana koje jednim delom i nema tešnje veze sa opštim fokom i tkivom romana. Izbor relativno subjektivnog ugla iz koga se posmatraju ratni događaji sveo je sliku oko zidina Troje na jeđan isečak. Tako ovaj roman nije panorama tragičnog sukoba, već pre povest o sudbini jednog čoveka u ratnim danima. Ipak pojeđine epizode prilično nadmašuju prošečan nivo ovog dela. To bi se, na prvom mestu, moglo odnositi na odlomak o Stentorovoj smrti i na skup seni „(žrtava sukoba) i TParisovo noćno bđenje. Roman se završava Parisovom smrću i ulogii pisca poslednjeg :DOBElavlja MHagelštange poverava njegovom pisaru. , E

Antička fabula „čini samo spoljašnost, ruho ovog dela, u koje je pisac utkao đosta aluzija na nama bliža, savre” menija zbivanja. Parisovo pu tovanje u Grčku, ođakle će dovesti Jelenu, sadrži čak i neke direktne, otvorene aluzije na političke đogađaje iz neđavne prošlosti. Tako, recimo, Hagelštange duhovito poredi „Spartu sa hitlerovskom Nemačkom i pruskim militarizmom. Ali i ovđe je izostao jeđan precizniji uviđ u problem, stoga su i ove angažovame Žaoke ostale bez sistema i

krajnje poente, u koju se moglo sublimisati težište čitavog romana. Isto tako bismo i pOjeđine autorove političke aluzije mogli primiti s rezervom.

Pružajući đelimično Živo i zanimljivo štivo, i ne uspevši da čvršće poveže antičku viziju sa savremenom porukom,

Ruđolf Hegelštange je ostao u ovom delu na pola puta ko*

jim je pošao. Zato kao maj-_

trajniji pozitivan utisak, pored antimilitarističkog nja i opređeljenja, ostaje mali doprinos „raskrinkavanju“ Helađe, koju su učeni profesori često iđealizirali više nego što je potrebno. (IL. S.)

Godišnjak Pomorskog muzeja u Koloru

(X, 1962)

GODINE 1962. „Gođišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru“ proslavio je desetogodđišnjicu svoga izlaženja. Od 1952, kađa je izišao u skromnom obimu prvi broi, do jubilarne desete knjige, časopis je ušao u red renomiranih naučnih publika cija.

Poslednja knjiga, koja je izi» šla u jubilarnoj godini „naše mornarice, sađrži više priloga u kojima se tretira pomorska problematika, s naročitim obzirom na Crnogorsko primorje.

Priloge su dali Anton Dabinović, Petar Šerović, Milivoj Milošević, Risto Kovijanić, Ni» ko Luković, Miloš Milošević, Slavko Mijušković, Bruno Moravec, Radojica Barbalić, ignjatije Zloković, Đuro Frane» tović, Anton Botrić, Niko Martinović, Maksim Zloković, Đuro Rađimiri, Ivo Šišević, Bogdan MKrizman, Božo Paparela i Hajruđin Čurić.

Svaki prilog ima svoju vrijednost i zaslužuje pažnju. Ja ču se, ovom prilikom, osvrnuti samo na neke.

U članku „Da li ima tragova Ppređrimskog prava u DOmorsko-pravnim „spomenicima Sređozemlja“ Anton Đabinović ističe ulogu rodoskog prava koje se primjenjivalo po cijelom sređozemnom bazenu pa i u Rimu. Rođos kao aristokratska republika bio je pre" teča Venecije i vršio je jak kulturni uticaj.

O starom Risnu, koji je bio poznat kao pomorski i trgovački grad, iznosi više podataka Petar Šerović.

Risto Kovijanić piše o precima admirala Matije Zmajevića, koji je rođom iz Perasta, a: proslavio se kao ruski ad-

· miral u vrijeme Petra Velikog.

Povođom 300-godišnjice rođenja slikara Tripa Kokolje, Niko Luković piše o otočiću zvanom Gospa od ŠKkrpjela kao zađužbini pomoraca. Autor 15tiče dđa je Kokoljino djelo „najljepši ukras i ponos OVvoOga dragulja jugoslovenske obale“. Koristeći se podacima iz bogate serije spisa Francuske ge neralne intendanture, pohranjene u Državnom arhivu u pubrovniku, Bruno Moravec je đao prilog „Regrutacija mornara u Boki KMotorskoj „1810, godine“, Autor ističe đa je uz

ostale mnogobrojne „blagođati“ — kao što su Kkontribuciia, Yekvizicija, ropski rađ na putovima i utvrđenjima, zabrana \sađenja duhana, služenje u Narođnoj garđi i drugim osobnim i stvarnim mametima — francuska okupaciona vlast na izmaku 1810. godine „Obđarila narođ dubrovačke i KkOotorske provincije novom, dotađ mneviđenom blagođati: regrutacijom mladića za kopnenu vojsku i mornaricu“,

U vrlo interesantnom prilo-

gu „Boka i Marodni preporođ ~

na Primorju“ Ignjatije Zloković podvlači da je Boka Kotorska u Narodnom preporođu „dala svoj obilat i častan udio“ i zaključuje: „U stogođišnjici Narodnog preporođa na Primor ju, Boka se može sa ponosom osvrnuti ma jednu borbu ko» ju su vodili i izvojevali njeni narodni borci, boreći se rame uz rame sa Svojom braćom iz Dalmacije i Istre. Ova sjajna

* PIŠU: RISTO '"RIFKOVIĆ, PREDRAG PROTIĆ, IVAN

SOP, HAJRUDIN ĆURIĆ 1 ALEKSANDAR V. STEFANOVIĆ, :

stranica zajedničke borbe zapečatila je između njih bratske veze koje su dolazile do punog izražaja u svim Kasnijim istorijskim zbivanjima i narodnim borbama do nedavnih oslobodđilačkih dana“.

Đuro Rađimiri u kraćem Dprilogu „Nova zastava austrougarske trgovačke mornarice“ objavljuje interesantne podatke o nastojanjima Opštinskog upraviteljstva u MDobroti, 1877. godine, „da sadašnja trgovačka

zastava austro-ugarske morna

“rice buđe zamijenjena drugom, koja bi u sebi sadržala i slavjanske boje“. Autor s pravom podvlači da je to „đokaz Vvišo-

ke nacionalne svesti i gra đanske hrabrosti“, Saradnici ovoga jubilarnog

broja Godišnjaka koristili su se dobrim dijelom arhivskom građom bogatog Državnog arhiva u Kotoru i Dubrovniku, kao i drugih arhiva, što njihovim rađovima đajc još veću vrijednost. A. rezimea na en» gleskom jeziku omogućuju ovoj publikaciji dostupnost i u naučne krugove van naše zemlje, (H. Ć.)

' neprevedene knj

WILLIAM STYRON

PRE „DVANAEST gođina, 1951, Vilijam Stajron je objavio Mnjigu „Ležanje u mraku“ (Lie Down in Darkness) i od tog Vremena njegovo ime u književnom svetu počelo Sc pominjati kao ime koje najviše obećava od svih mlađih naslednika „FokneroOvog i He» mingvejevog plemena. Svako ko je pročitao ovaj roman mo” gao je uočiti da je Stajronov učitelj lično Fokner, i da najbolje stranice „Ležanjia u mraku“ umnogome pođsećaju na najbolice stranice „Buke i besa“. Međutim, Stajron nije Ssa-

- mo podđražayao svog učitelja,

već je i učio od njega. Rada je, dve godine docnije, objavio novelu „Dugi marš“ (The Long March), bilo je već jasno da ovaj pisac u svom Kknjiževnom potencijalu skriva i druge, lične darove, koji su sađa još više oklvorili apetite za njegova buđuća ostvarenja — ostvarenja koja će ili potvrditi velike made, ili začeti izvesne sumnje. Konačno, pre dve godine, ova dilema jc rešena. Sa pojavom NStajronovog romana „Zapali ovu Kuću“ (Set This House on Fire), kri» tika je bila više nego zadovolina, a čitalačka publika je počela da razgrabljuje njegowa dela. Ona su đostigla tiraže koji premašaju šest cifara, a inostranstvo nije oklevalo da prihvati prevođe romana i pored njihove voluminoznosti, Stajron više mije nikakva ~

SET THIS HOUSE ON FIRE

mlada nada američke književnosti, nego jeđan od njenih najvažnijih predstavnika.

Već prve stranice StajronoVOg poslednjeg dela pokazuju jasno želju piščevu da prevaziđe ne samo trađicionalnu pSšihologiju i njene jasne motivacije, već isto tako i svoje sopstvene ličnosti, kako bi rađnju situirao na plan same a» meričke civilizacije, Ono što se događa na pozormici gradića Sambuka, negđe blizu Napulja, u stvari je alegorija o američkom stanju i poziv da se ovo stanje prebrodi.

Za obimnu knjigu od 500 stranica, koliko ima roman „Za zali ovu Kuću, zbir glavnih aWktera je neobično mali — SsVega tri ličnosti, To su: Meijson Fleg — žrtva, Res Kinsolving — ubica i Piter Leveret — pripoveđač. Levoret je mlad advokat i, po sopstvenom priznanju, vrlo jednoštavan čovek. U prvom delu knjige on, govVori kako je došlo do njegovom poznanstva s Mejsonom Flegom i kako ga je jednog dana posetio u Sambuku. U Sambuku MLeveret se susreće i sa Kesom, s Kojim H„wuspostavlja odnos iz kog proizilaze doga» đaji koje on sada opisuje.

Prvi deo knjige posvećen je, uglavnom, opisivanju MlegOVecC ličnosti. Leveret poznaje Flega još iz Šškolskih klupa, kađa je ovaj bio razmaženo dete bogatih roditelja. Docnije ovo poznanstvo se produžuje u Njujorku, gdo Leveret biva op-

činjen Flegovom · „bizarnom eruđicijom, njegovim nesputanim lažima i neobičnim teorijama o seksu. Ovo stanje opčinjenosti ne traje dugo, te počinje da bledi i pre nego Što Leveret kreće u Evropu, mada ne do te mere i toliko đa ga susret s njim, posle četiri godine, u Italiji zaista ne obraduje.

U Sambuku razočaranje ubrzo dolazi, Leveret se užasava nemogućne Flegove ličnosti, koja je sinonim za čuđovišnost, svojevoljnost i razvratnost osobine koje naročito dolaze do izražaja kađa počinje da ih primenjuje na Kesa Kinsolvinga. Posle prve užasne provedene noći Levereta od jutra očekuje skandal: jedna seljančica je silovana i tako pretučena da se malazi na umoru; Mejson Mleg je mrtav, pretDbosštavlia se, od svojo ruke.

Drugi deo knjige ic Kesova pripovest. Dve godinc po Kkrvavom događaju u Sambuku, Leveret odlazi u Južnu Karolainu na razgovor s Kesom i,

premda je ovaj u početku uz-

držan, razgovor konačno počinie rečenicom: „Ja sam oduvek mislio da fi anaš da sam ga ja ubio“. Posle toga dobijamo celu pripovest, „jednim delom preko Leveretovog fTazgovora sa Kesom, „dđelimično iz citiranja stranica iz dnevmika koji je Kes vođio u inkriminisano vreme i, đelimično, iz samih rekonstrukcija dogadaja Kkojc daje sam NLoveret.,

RANDOM HOUSE, NEW YORKEMK, 1960,

Najzad, na kraju, u samom ·~„sređištu romana nalazi se jedna filozofska tema: „izbor „između alternative — biće ili ništavilo. Plegov način života je isključio biće, te je on ma taj na+ čin osuđen na ništavilo i po* staje čudovište. Kes, 5 druge strane, opređeljuje se za biće, i to nije jednostavno papirnato opredeljenje, već stvarnost koju čitalac oseća u punoj meri. Kes nije postigao stanje blaženstva, nije pronašao „ne“ ko verovanje“ za koje bi se uhvatio u svom budđućem životu. On je, naprosto, pronašao način kako će ići dalje „u nadi da će izvesno Vreme moći da bude ono što može biti“, „Ja sam došao sebi“, zaključuje on, „! za izvesno vre” me to će biti od Koristi, biće dovoljno“,

„Zapali ovu kuću“ jcdan je od najboljih romana američke književnosti u posleđnjih dva» desetak godina; njegovi kva» liteti nisu prolaznog karaktcra, već ga sigurno stavljaju u fond dela koja će ostati, Stajiron je svojim dosađašnjim ra-

dovima, bez sumnje, slao u

red vodećih američkih pisaca, i možđa je jeđini ođ mlađih koji obećava da će stati u ređ sa svojim učiteljem WViljemom PFoknerom. Ovo sve govori u prilog prevođenja njegovih ostvarenja kođ nas i sloga Se

svaki izdavač, koji preduzima

ovaj zađafak, opređeljuje za

sigurnu simar. (A, 5.)

. 9

angažova- .

ovo treba naglasiti