Književne novine

e

| __KOSTA RACIN ZA RADNIM STOLOM

| akedonski kmjiževnik Kosta RaMe nije imao svoju sobu kao poi sebno mesto određeno, za rad. Od je teško govoriti i o njegovom radom stolu. On postoji. Običan drveni sto od čamovine, Prekriven je čistim stolnjakom od narodnog platna. Na njemu su kmjige, časopisi i priručnici koje e Racin najčešće čitao ili kojima se ilužio pri radu. Ovaj radni sto smešten je u kući u Velesu gde je Racin živeo | rađio. Soba, koju danas predstavlja Racimov muzej, kao njegovu radnu so)u, najlepša je od svih u kući. Ispred ljenog ulaza je drveni doksat. Prozori nedaju na stari deo grada, na Vardar, la okolne brežuljke, Panorama je šare)lolika i prijatna. Nju dopunjuje i stara feleška gimnazija, železnička pruga i iradska pijaca. U ovoj radnoj sobi, pojed radnog a&tola, nalazi se i Racinova lostelja. Nedaleko od radnog stola, [raj prozora, Racin je ispod poda imao krivalicu, gde je uvek držao svoju piau mašinu. Desno od radnog stola je tari ugrađeni plakar. Tu se i damas uva Racinov zimski kaput od crnog rombija, prsluk i njegova omiljena rvena kravata. Pored ovih stvari, u lakaru sm i neke Racinove knjige. Ali wa soba mije bila mesto gde je Racin sključivo radio. Možda je tu i najma– \je.. pisao svoje pesme, priče, eseje i \svrte. | TRRacinova radna soba bila je u njeovoj radionici grnčarija u Velesu. Radi sto — drvena tezga za sušenje grnCS posuđa. Racin je radio i na talanici svoje kuće u Velesu. To je meto rao da izabere zbog policije koja a j so proganjala i onemogućavala la u krffiševnom radu i revolucionarnoj lelatnosti. Racinov radni sto je i u ko-

|

rektorskom odeljenju redakcije skopskog lista „Vardar“, gde je radio u svojstva korektora. Racin je svoj radni sto imao i po studentskim sobama u Beogradu, gde su Živeli njegovi drugovi, studenti iz Makedonije. Racinov radni sto bio je i u skopskom, veleškom i mitrovačkom zatvoru. Radni sto je imao i u Sofiji, kod svojih drugova emigra– nata. Jedno vreme svoj radni sto je delio i s pesnikom Kolom Nedelkovskim, u čijoj je mansardi često radio i prenoćivao za vreme svog boravka u Bugarskoj... Menjajući tako često mesto boravka, razumljivo je da je menjao i svoju radnu sobu, odnosno svoj radni sto. Ali, bez obzira na tako česte promene, Racinov radni sto predstavlja posebnu ulogu u njegovom književnom stvaralaštvu. Jer, sve svoje slobodno vreme Racin je provodio za radnim stolom, Bez obzira da li je to bio radni sto u pravom smislu, ili običan kuhinjski sto, ili drvena tezga za sušenje grnčarskog posuđa, ili najobičnija stolica koju je češće upotrebljavao u nedostatku bilo kakvog stola u nekoj od studenfskih soba svojih prijatelja.

Na radnom stolu Koste Racina, običnog grnčara iz Velesa, koji se školovao samo do prvog razreda gimnazije,

bila je i takva literatura· koja je i od

školovanijih zahtevala svestramije pripreme i veće intelektualne sposobnosti. Marks, Engels, Lenjin, Hegel i drugi filosofi bili su ne samo stalna lektira Koste Racina, koju je on detaljno studirao, već i priručnici koje je upotrebljavao pri radu. Dela ovih velikih filo= sofa privlačila su naročitu pažnju Koste Racina. To se, između ostalog, viđi i iz nekih njegovih članaka koje je posve-~

ćivao njima. Pored ovoga, na Racino=vom radnom stolu bile su uvek i one knjige i publikacije koje su se odnosile na najinteresantnije promene i dostignuča u savremenom književnom, dr-uštvenom i političkom životu kod nas i u svetu. Kad se već govori o Racinovoj lektiri, posebno o ovoj koja je najčešće bila na njegovom radnom stolu, potrebno je pomenuti i to da se on služio i stranom literaturom, Tako je na njegovom radnom stolu bilo knjiga i časopisa na nemačkom, francuskom, ruskom i bugarskom jeziku, Koliko seina koji način koristio stranom literaturom, pored ostalog, najbolju ilustraciju pruža njegova studija Dragovitski bogomili gde je, na više mesta, citirao strane pisce koji su proučavali pojavu i istorijat bogomilstva, i izvore o bogomilstvu, takođe iz strane literature. Ali to nije jedini dokaz. U Racinovoj ostavštini pronađeno je i nekoliko rukopisa koje je on napisao ha bugarskom jeziku. Ovo svedoči o Racinovom solidnom poznavanju bugarskog jezika. Pored toga u onom malom broju knjiga, koje su sačuvane iz njegove me fako male biblioteke, jedan dobar deo je na

stranim jezicima. Nastavak na 10, strani

Radđivoje PEŠIĆ

Sauna,

—. &—&U—...

Ima6 sam utisak — i taj utisak po= e toga sve se više potvrđivao — da iitavu našu revoluciju doživljava skoro Po pa literarno. Ne bih hteo da me

| Nastavak sa 1. strance i

iko pegrešno razume. Kad kažem isljučivo literarno, onda ne treba iz toga sključiti i svestan politički čin. Već m način Goranovog dolaska na slo-

nu teritoriju, u partizanske redove, „dovođenje starog Nazora ne isklju| ja takav čin; naprotiv.

| Ono što sam nazvao Goranovim litesrnim doživljavanjem naše revolucije, nile bi, pre svega, njegove reakcije, u o doba, na sve što se zbivalo oko nas. Hnilo se, a tako je u stvari i bilo, a Goran u svemu, i u velikim podviima kao i u grozotama rata, vidi uvek \pre svega, na svakom mestu i u svim rilikama, motiv za književnu obradu. strah od same smrti, i strah od gladi |drugih nevolja, kojima su partizani u bD vreme bili stalno izloženi, pred injiževnim zadatkom, kad je reč o Goanu, odlazili su u sasvim sporedan lan. Štaviše, za njega se ne bi moglo i.da je samo doživljavao revoluciju. bi moglo da se kaže da je živeo volucijom. Kako se ovaj suptilni i Bista, pored svoje naizgled jake kontitucije, i fizički i psihički nežni intektualac (poznato je da je još pre rata lovao. od fuberkuloze) preobražavao | ratnim gođinama, mogli bi, možda, iše da kažu oni koji su bili u njegovo; eposrednoj okolini uoči i u samom očetku rata i oražane borbe. Ja sam takvog već sreo i video u Biću. Naši wiusreti su bivali sve češći, ali · sam maš boravak u slobodnom Biću bio tada vrlo kratak. Krajem jaara otpočela je Četvrta ofanziva, Po joj zamašnosti i posledicama ova cija neprijatelja spada u one najveće sje: su RPB Narodnooslobodilačke ojske bile uopšte preduzimane. Za na|š, sa ogromnih oslobodenih prostora, sim boraca, krenuo je masovno 1 sam arod. Krenuo je i Vrhovni štab, a za hovnim štabom, u pravcu Petrovca, Hamoča i Livna, trebalo je da krene "kolona s članovima Izvršnog odbora

\WNOJ-a s grupom rodoljaba (tako o onda zvali sve starije ljude, priadnike različitih političkih partija,

KNOTŽEVNE NOVINE

POSLEDNJE. VIĐENJE S GORANOM

koji su, tokom NOB, prilazili narodno-

oslobodilačkom pokretu), ;

Drug Marko je odredio Vladu Zečevića i mene za neku vrstu komandanta i političkog komesara te kolone. Išlo se kolima i na konjima, a stari Ribar je. sećam se, imao čak na raspolaganju i laki automobil, zaplenjen ko zna od koga u Bihaću. Goran je sa Zečevićem i sa mnom jahao na konju. Kako je bio seosko dete, videlo se da se nije prvi put našao u ulozi jahača. Pri svem tom u ulozi jahača-ratnika našao še prvi put, te zato njegovoj razdraganosti nije bilo granica. Utrkivali smo se duž kolone na putu za Petrovac i čini mi se da i danas još vidim njegove bujne plave kose kako se lepršaju na vetru.

Video sam ga, posle toga, još jednom ili dvaput u Glamoču, paiu Livnu. Naša se slobodna teritorija postepeno ali ipak slalno, topila pod nadmoćnom navalom fašističkih trupa koje su nadirale sa svih strana.

Poslednji naš susret i poslednje videnje bilo je na planini Vučevu, u naj-

većem jeku Pete ofanzive, što će reći .

neposredno pre ili vrlo blizu njegove tragične smrti (mada tačan datum ni do danas nije sasvim utvrđen). ; 1

Još jednom sam se našao u situaciji da čekam na raspored od strane Vrhovnog štaba, pa kako je Peta ofanziva presekla mnoge planove, tako sami ja, neočekivano kao i mnogi drugi, „dobio zaduženje da učestvujem u organizova– nju urednog povlačenja i kretanja, u rasporedu naših jedinica, Centralne bolnice. Prilikom pokreta preko Vučeva, ako se dobro sećam 11. juna 1943, našao sam se, zajedno s Mitrom Mitrović, u štabu Pete crnogorske brigade. Štab je bio smešten u jednoj od vrtača kamenitog Vučeva, koja je bila okružena retkim drvećem kao jedinom (efemernom, doduše) zaštitom od neprijateljskih aviona koji su, u grupama, neprekidno bombardovali naše jeđinice. Pored Nurije Pozderca, pri štabu se na lazio i Goran.

Sećam se živo tog susreta.

Goran je izgledao dosta jadno, prilično bled i mršav, pocepanog odela i u cokulama sa odvaljenim đonovima, tako da su mu se nožni prsti videli na njihovim vrhovima. Bio je vašljiv, kao

i svi mi, jer danima nismo imali predaha da se operemo i umijemo.

Čovek bi pomislio da bi nežnog pesnika, kakav je Goran u suštini bio, takvo stanje moglo oneraspoložiti, čovek bi mogao da pomisli da bi foliki “umor i glad, u najmanju ruku, mogli da prevladaju nad svakim drugim raspoloženjem. On mi je, međutim, dečački veselo i, činilo se, s ponosom pokazao kako, eto, i on ima vaške u 5sVoOjoj košulji, kako i on nosi razvaljene cokule na nogama. Moj utisak me ne vara. Izgledalo je kao da je hteo da kaže:

— Vidiš, postajem pravi ratnik, pravi partizan. A posle ću, sve ovo što sam lično iskusio i doživeo, pretočiti u stihove i u prozu...

Pričao mi je da je skoro završio Jamu i da ima i druge nove stvari. Bio je sasvim fizički iznemogao, a iz njegovih očiju su iskrile vera i ljubav. vers u pobedu, ljubav za ljude; pouzdanje ca će istinski humanizam nadvladati varvarstvo. |

Nalelt fašističkih aviona, nisko mad našim glavama, i serija bombi i eksplozija, od kojih su se i zemlja i kamen odvaljivali i leteli u samo nebo, prekinuli su ovaj susret, Nedaleko od nas, smrino ranjen, ležao je Nurija Pozderac. Kuriri Pete crnogorske hitro su doneli nosila i požurili da ga prenesu u hajbliže previjalište. Tamo je, kako sam kasnije čuo, posle nekoliko časova, podlegao ranama: izgleda da je. veliki gubitak krvi bio sudbonosan.

Zagrlio sam Gorana i krenuo dalje. U bespuće. U neizvesnost.

On je takođe otišao svojim .putem, dđa ga posle tog rastanka više nikad ne vidim, nikad ne čujem. de Tanasije MLADENOVIĆ

DVADESET GODINA: OD. SMRTI VESELINA MASLEŠE, GOR:ANA KOVAČIČA! TI KOSTE RACINA

VESELIN MASLEŠA

o stvaralačkom razvitku.

. književnosti

Nastavak. sa 1. strane nost. Socijalna po svom :sadržaju i»po inspiraciji, Tačno je, međutim, da je u procesu stvaranja“.., ;

. Ali kako se ona kod nas dotad specifično i originalno stvara, kad nije bio “a to vreme široko i moćno organizovan i javno delatan bitni ljudski faktor radničke klase, koji svojom borbom i dubom vaspitava književnika kao vaspitača širokih masa? — Njen razvitak je knjiški, individualan i slučajan, ili kako Masleša primećuje: „Nesumnjivo, nepo= stojanje svesnog socijalnog kolektiva i objektivno=socijalnog korektiva dopustilo je da individualni protesti i pokušaji novoga idu krivudavim putem tražeći liniju od Dostojevskog i Ibzena do novijih formulacija. Rat je uspeo da razdrma savesti, da pobudi na plemenitost, izazove kuraž“ć“., Tako se javljala i javlja jedna književnost koja sve više i sve dublje izražavm društvene težnje širokih masa.

Masleša konstatuje, pre svega, spon= lano i nužno nicanje u svetu i kod nas književnosti novih društvenih tendencija, pišući: „Socijalna književnost u

svome razvoju teži da se formira kao.

pokret u književnosti, adekvatan društvenom pokretu masa. Subjektivno. Objektivno samo tako može da postane i ostane. Nije grupa, nije revolucija duha nego u isto vreme izraz i avangar– dizam socijalnih fakfora društvene dinamike“. Kao takva ona može biti „ne didaktična, ne malograđanski 'utiliratistička, ne subjektivno tendenciozna, ne= go „veristička, prekretnička, socijalno tendenciozna, kao nužni postulat istini= tosti“. Jer, u osnovi, samo napredne dru> štvene i istorijske težnje radničke klase mogu objektivno i subjektivno na= dahnuti književnog, kao i ekonomskog, političkog, filozofskog, naučnog ili moralnog stvaraoca za celovitija osećanja i sagledavanja, i time svojim delima za revolucionarnija, moćnija i šira pokrefanja radnih narodnih masa za predstojeći preobražaj društva i čoveka,

Ako je socijalna književnost i umetnost, ovako bitno klasno obeležena, to za Maslešu marksistu nimalo ne znači da je ovo poslednja reč književnosti i umetnosti. Naprotiv, s obzirom na to da je istorijska suština radničke klase baš stvaranje besklasnog društva i sveta i ovakva, klasno obeležena socijalna književnosi i umefnost, sa Sve vecim 1 moćnijim naglašavanjem "opšte čovečnosti, predstavlja samo etapu za dalji, novi drazvitak. To je ono što Masleša dosledno, dalekovido i energičuo isliće u ovom svom studijskom ogledu Nekoliko metodoloških primedbi u ovim svojim, zbog monarhofašističke diktature, veoma pokrivenim rečima pošto je u „Stožeru“ objavljen još 1932. godine: „Socijalni pisac mora da poseduje određeno znanje i da se prema društvenim problemima odnosi drukčije hego građanski Kmjiževnici. To je osnovna polazna tačka. I ona dovodi do novog sadržaja književnosti. Forma je sekundarna, jer svako uistinu umetničko delo mora haći novu formu za svoj izraz (Mering). To je završna faza, što ne znači da tu dolazi tačka, jer bi ona 'i drugoj socijalnoj perspektivi značila reakciju. Današnja socijalna Književnosi je klasna, sa akcentom čovečnosti. Dakle, samo etapa“.

Ovako uvek konkretno, razvojno i kritički gledajući na etapni razvitak nove socijalne književnosti SVOE Vremena, Masleša produbljeno ističe njenu subjektivnu ljudsku povezanost pisca S društvenim subjektivnim faktorom opšteg stvaralačkog preobražaja, s radničkom klasom i njenom revolucionarnom borbom, pišući sa svom neophodnom estetičkom preciznošću: „Literatura je osećanje, saosećanje i opreljenje. Ona je intuitivno ragumevanje — rečeno paradoksalno — u stvari shvatanje društvenog totaliteta u njegovom zbivanju, sa sposobnošću da nađe svoje mesto i da izrazi svoj odnos. Kvalitet toga odnosa je i merilo za orijentaciju književnika, za njegovo opredeljenje prema društvenoj tendencioznosti“. A za sav dotadašnji razvitak početka socijalne književnosti kod nas Masleša objektivno i kritično ističe o Krleži, Cesarcu i Galogaži: „Nesumhjivo linija socijalne fendenciozne književnosti počinje sa njima, i to vrlo jasno povučena“ a o svemu ostalom sumarno kritički nabacuje: „Bilo je realističkih isečaka iz života, simboličnog patosa — da se krivo ne razume: pafos je i potrebam optimističkoj socijalnoj književnosti kađ nije izveštačen, lažan 1 naivan — i prostih, jednostavnih izveštaja iz radionice, trgovine, fabrike. To su sve skupa elementi nove književnosti, dati razbacano, u sazrevanju i traženju“. „U isto vreme Masleša budno kritički prafi razvitak svetske književnosti i pi-

ı umelnosti

še veoma obavešten i kritički ogled O ratnoj književnosti i istaknutim mntiratnim svetskim piscima Remarku, Renu, Šerifu, Abtonu Sinkleru, Džonu Pasosu, Anri Barbisu i Hašeku, zaključujući: „Književnost mora da bude izražaj života i misli većine ljudi“. On se lakođe brine i za uticasjne saveznike na polju književne kritike u borbi za novu književnost, te u svom osvrtu O teškom, stanju maše savyYememe .Kknjiževmosti ističe da su u nekim prilozima Antuna Barca i Branimira Livadića „dotaknute izvesne ideje koje smsvim pravilno pokazuju put iz jedne začmalosti u kojoj se najvećim delom kreće naša književna produkcija“.

Masleša naročito budno svojom Kkritikom prati one naše književnike koji su napuštali opštu književnu “čmalosi i kretali novim putem, kao što je Jovan Popović, pa povodom njegove knjige pripovedaka Reda mora da bude još oštrije ističe: „Današnja mova, Drevratnička književnost traži apsolutnu određemost, optimizam inspirisan borbom i delovanjem jedne optimističke klase“, |

I kao što je od Popovićevih pripovedaka zahtevao više borbenog oslobodilačkog optimizma nasuprot plačevnoj malograđanštini, tako on Cesarca kori što je u svom delu Tonkina jedđima ljubav „prišao Tonki sentimentalno, sa sažaljenjem nad sudbinom gluve devojke“, i postavlja pitanje da li je sa njom

frebalo „stvarati patničke i nesrefme duše malograđana? Objašnjavati ih psiholigiziranjem?“ I na ova pitanja Masleša odgovara i zaključuje:,„Cesarec je pisac koji zna šta znači literatura u društvu. Njegovo ime je program za čitav niz ljudi, njegove knjige su škola, njegova borba ideal. Baš zato problematika malograđanstva je morala biti jasnije postavljena“. I upravo zato je Masleša o knjjzi svog omiljenog druga na kraju dosta strogo sudio: „Kod Cesarca, odgovornog za svoje knjige, ona ne može da mači pozitivam u afirmaciji njegove do sada maxzrkirane linije“.

Naprotiv, povodom izđanja Krležine drame U agoniji u „Srpskoj književnoj zadruzi“ 1931. godine, ističe u ovom de lu: „Defile groteskno-tragičnih likova, defekinih i pokvarenih, Oseća se ubedljivo socijalno-kritički stav umetnika“ i za Krležu uopšte, još jednom, podvlači svoje mišljenje: „On iđe -—— u kritici do kraja, i kaže sve što kao kritički a= nalizator starog draštva mora .da. kaže, po diktatu svoga Weltanschauunga*.

Isto tako je u stranoj literatuzi isticao „blagu samilost i laku ironiju“ Čehova prema bedi ruske malograđanštine, i revolucionarnu borbenost Gorkog, na o Sinkleru Luisu đa u svom Bebitu „on šeta po malograđamskoj močvari i

zna svaki njen puls“, A prema građanskoj književnosti

svih nijansi Masleša se u brojnim Kkritičkim ogledima i prikazima, kao što su Nevolje, jednog kritičaya; „Literarni Šverc; Vasilije Petković: Bež »bočetka: „Plava Gospođa“ Milice Janković; Crnjamski u lukama sreće; Oni među sobom, itd.. drži principa što ga je ulvrdio u svom estetičkom ogledu Nekoliko metodoloških primedbi lakonski kratko i strogo: „Ne polemika, nego demaskiranje, razotkrivanje“. A u ovome je on pokazivao foliko njemu svojstvenog duha i humora, da svak ko je pročitao makar i jedan jedini njegov kritički osvrf na savremena građanska književna dela, mogao je samo žaliti što Masleša nije mogao nnći više vremena za knji ževnu kritiku,

Tako se u predvečerje našeg ošlobodilačkog rata i revolucije, neodstupni borac za slobodu radnoga čoveka, Veselin Masleša korenito poneo s metodološkim problemima sštvaralačkog razvitka književnosti i umetnosti uopšte, a naročito književnosti novog poleta za Oslobođenje društva i čoveka, i tako bu=> dno i kritički pratio razvitak nove socijalne književnosti, unapred znajući da je prolazna i prelazna, i da se mora prevazići u jednu još noviju, i tako je svojim toliko toplim duhom i Jumanim humorom 'skidao karnevalske maske s dela učmalih građanskih i malograđanskih pisaca a da nikako ljudi u njima ljudima građanima i malograđanimza ne bud: povređeni, već samo grohotnim smehom nasmejani i oslobođeni. Tako je i na književnom i kulturnom polju zaista književno i kulturno, i na nov način

humano, pripremao revoluciju izrablje=

nih, ugnjetenih, poniženih i otuđenih naše zemlje za njihovu slobodu, ponoš i sreću — on koji je za to i svoj život pre dvadeset godina položio u bici na Sutjesci 14. juna 1943. godine.

dr Dušan, NEDELJKOVIĆ

5