Književne novine

Dragoslav Grbić: „PR ' PESNIKA“, „Nolit“, Beograd, 1963.

KNJIGA PET PESNIKA sadrži eseje posvećene Branku Miljkoviću, Vasku Popi, Stevanu Raičkoviću, Miodragu Pavloviću i Branku V. Radičeviću. Svi pesnici o kojima sutor raspravlja (osim Branka Miljkovića) predstavljaju najmarkantnije ličnosti jedne poetske generacije koja se javila početkom pedesetih godina, unoseći u. srpsku liriku novu senzibilnost i, bar većina od njih, modernu tehniku stiha koja je, u našim relacijama, značila radikalan preokret u odnosu na način pisanja prethodne generacije. Branko Miljković, mlađi od njih, nadovezuje se ma njihova dostignuća i produžava kontinuitet našeg posleratnog: modernog linizma. Dragosav Grbić koji je inače i sam pesnik, govori o svojim vršnjacima spontano i s velikom ljubavlju, nastojeći da prodre u fajne njihove reči, u smisao njihove

poruke,

Odmah se zapaža da Grbić nije profesionalni esejist i kritičar. Pristup delu, rečnik, kompozicija eseja, vrsta opaski, sve to odaje pripovedača i pesnika, deskriptivnog komentatora za ljubljenog u poeziju, koji oseća njenu lepotu i intimno doživljava njene inspiracije, ali koji ne uspeva da se izdigne iznad prvobitnog „emocionalnog reagovanja na nivo analitičkog ispitivanja. U zapažanju detalja on je, bez sumnje, zanimljiv. Naći ćemo u njegovim esejima dosta tačnih i duhovitih konstatacija i finih opservacija G pojedinim pesmama omiljenih mu autora; ali, posmatrano u celini, ti eseji su preterano naraftivni, više opisni i raspričani no prodorni i sažeti, kakvi bi trebalo da budu. Kađ se čitaju po časopisima, oni ostavljaju mnogo povoljniji utisak, nego sabrani u knjizi. Grbićeva rečenica je tečna, ali leksički dosta skučena. Uostalom, i sam sklop njegovih eseja je šablonski uprošćen. Grbić prilazi svakom pesniku sa istog gledišta, sa istim Kkritičkim aparatom, nedovoljno složenim, iznijansiranim. Zato njegova esejistika ne sadrži u sebi dovoljno slojevitosti; svedena

deskriptivno

je na

jednu dimenziju, narativnu. Na početku većine eseja nalazimo teorijski uvod koji je, redovno, slabiji od teksta koji sledi. Posle uvodnih napomena, apstraktnih, maglovitih, „koje

često nisu ništa drugo do opšta mesta

ESEJI

DRAGOSLAVA

GRBIĆA

o modernoj poeziji, nedovoljno estetski fundirana, Grbić prelazi na konkretno raspravljanje o samim pesnicima. Iako imamo krupnih kritičkih primedaba u pogledu načina tog raspravljanja, ne može mu se potpuno poreći zanimljivost u pojedinostima. Naročito smeta Grbićevo insistiranje na nekim opštim istinama, na davno utvrđenim činjenicama; ako se stalno ponavljaju, one se banalizuju. Ja ne volim „aforizme“ ovakve vrsfe: „Jer, da bi neko mogao da kaže prodornu i nmneoveštalu poetsku misao, nije dovoljno da bude samo darovit nego i obrazovan, nije dovolino da bude samo senzibilan nego i kulturan.“ Mnoga piščeva tvrđenja izazivaju nedoumice i ofpore. Pošto je, na primer, konstatovao da tragična vizija Branka Miljkovića nema ničeg zajedničkog sa pesimizmom, on nastavlja ovako: „Jer pesimizam, je, nasuprot tragičnom, u suštini posledica male obdarenosti i sužene mašte, krajnji ishod neotpornosti'i mepostojanosti“*; Ova :diskvalifikacija pesimizma, kao pogleda

na svet samo minornih

pesnika, „savršeno je proizvoljna. Može se, osim toga, tragično suprostaviti pesimističkom? Tragični doživljaj sveta je osnova za izgrađivanje pesimističke koncepcije. Na drugom mestu Dragoslav Grbić izjednačava nadrealizam i „hemetizam. Hermetički, nekomuniktivni izraz imaju ponekad i „pesnici koji nisu nadrealisti — Momčilo Nastasijević, Sen-Džon Pers, itd. Za savremenu poeziju Grbić kaže da je ona „bliža i prisnija današnjem čoveku iako se više ne recituje u onim raspoloženjima u kojima se nekad izgovarala“. „Istinu govoreći, ne stoje li stvari sasvim „suprotno? Zar nije moderna poezija u svom najrevolucionarnijem, najavangardnijem delu, postala svojina. samo duhovne elite, dok šira čitalačka publika ne pokazuje za nju nikakvo izuzetno razumevanje?

Knjiga Pet pesnika homogena je po sklopu i intenciji autora, U njoj je prikazano nekoliko naših značajnih pesnika sa željom da se konačno utvrdi njihova vrednost i da se oni objasne. Grbićeva namera „samo je delimično realizovana. Ostaje i dalje potreba da analiziraju i

se naši savremeni pisci

ocene sa svim potrebnim instrumentima moderne kritičke koncepcije...

Pavle ZORIĆ

PESNIK PRELAZNOG

RAZDOBLJA

| IZNETI jasno i sređeno utiske, razmišljanja i raspoloženja posle susreta sa pesnikom kakav je Dimitrije Kantakuzin nije tako jednostavno kao što može da nam se učini u prvi mah. Ako smo navikli da pesnike, prošlosti svrstavamo u određena Kknjiževnoistorijska razdoblja, na velikoj smo muci u koje ćemo razdoblje Kantakuzina svrstati. On je pesnik „jednog prelaznog vremena čiju je fizionomiju određilo to prelazno vreme, Njegovim pesništvom jedno razdoblje naše književnosti se završava. Da nije bilo furske majezde verovatno je da bi drugo razdoblje započinjalo njegovom poezijom. U isti mah da nije bilo le najezde ima dovoljno dobrih razloga da se pretpostavi da bi to pesništvo, bar do izvesne mere, drukčije izgledalo. Kada to konstatujemo mislimo da kažemo da je vreme propadanja srpske države i laganog umiranja njene samostalnosti bilo neobično nogodno i inspirativno za Tazmišljanja O prolaznosti slave i veličine ovoga sveta. Kantakuzinovo pesništvo, dakle. bilo bi još jedan valjian dokaz u prilog teze da je srpsko srednjovekovno pesništvo bilo vrlo čvrsto 1 usko povezano sa srpskim srednjovekovnim životom. Njegova misao izvrsno se uklapa u tok srpske srednjovekovne misli i rezultat je jednog iskustva koje nije toliko. rezultat spekulativnih razmatranja o ljudskoj sudbini koliko empirijskih iskustava stečenih u jednom vremenu. Kantakuzin je pesnik jednog zrelog doba i izraz kulture koja se neminoVno bližila svom propadanju. Sa delom Marka Marulića njegova poezija predstavlja jedan od mostova koji srednji vek, njegovu misao i njegovu književnost, vezuju sa razdobljem huma

KNJIŽBV.NE NOV.INE

nizma. Iako sav u srednjovekovnim shvatanjima, Kantakuzin je okrenut i antičkom svetu. Istina, on iz toga sveta uzima samo ono što se može izmiriti sa hrišćanskim pogledom na svet, ali njegov pogled često prelazi granice hrišćanskog sveta. Njegova osnovna preokupacija je smrt. Dosledno srednjovekovnim shvatanjima smrt je za Kantakuzina osloboditeljica zemaljskih muka, Preko nje vodi put u jedam bolji i pravičniji svet koji čoveka očekuje posle smrti. Turska naJezda daje „Kantakuzinu dovoljno razloga da veruje da je ovaj svet opak, sazdan na nepravdi i na bolu; pa ipak, iako se u svetu koji se nalazi s one strane groba vidi spasenje od onoga što tišti u ovom životu, verova– nje u njega nije u stanju da ublaži bol zbog odlaska sa ovoga sveta.

Kao što se protivi smrti na način koji nije baš uvek u skladu sa shvatanjima i osećanjem njegovog vremena, tako Kantakuzin neguje i ljubavnu poeziju koja je, za ono vreme, neuobičajena, a i van „svoga vremena značajna. Tu jedno antičko shvatanje ljubavi ide u korak sa srednjovekovnom koncepcijom života. Iz ljubavi prema bližnjem, koja je jedan od osnovnih postulata „hrišćanske · etike, on izvodi ljubav prema ženi koja je daleko od toga da bude u skadu sa srednjovekovnim doživljajem i shvatanjem žene. Ljubav je „sladosna i dobra, krasna i žuđena, savršena i svedobra, sveta i svetlozračna, dobrodeteljna, osnovana i prava“, ona je, u isti mah, „zlobe odvraćanje“, „Vere utvrđenje“ i „nađanje uzdanje“. Kao takva, ljubav ne donosi čoveku samo blaženstvo no se čovek u ljubavi upravo pokorava vrhovnim zakonima sveta koji su iznad i izvan čovekove

„DIMITRIJE KANTAKUZIN“, priredio „Nolit“,

Đorđe Trifunović, Beograd, 1963.

moći i volje. To su zakoni kojima Kanftakuzin i njegovi savremenici nisu mogli ni da pomisle da se ne pokore. Ako se setimo, uz fo, i srednjovekovnog shvatanja da je žena „izvor greha i đavolov poslanik, stvor Koji čoveka navodi na zlo i odvodi u pakao, onda se lako može uočiti koliko Kantakuzin svojim doživljajem žene i ljubavi · odstupa od tradicionalnih shvatanja i koliko je uiznenađujuća novina koju on svojim pesništvom donosi u srednjovekovnu poeziju. Po tom svom shvatanju on se odvaja od srednjovekovnog shvatanja i vezuje se za jedan vid renesansne misli.

Oni koji vole. našu srednjovekovnu

'književnost primiće Kantakuzinov po-

vratak među nas, koji je za mnoge njegov prvi dolazak, kao radostan događaj i njegovu poeziju dočekati širom raširenih ruku. Za mnoge ovaj pesnik mudrih «misli i prefinjenih emocija, uz Stefana „Lazarevića naš najlirskiji srednjovekovni pesnik, biće doživljaj koji se ne zaboravlja. A za to sve treba odafi puno priznanje priređivaču ove knjige, Đorđu Trifunoviću. S oduševljenjem koje se bliži fanatičnom žaru i sa ljubavlju koja kao da ne poznaje granice, pomognut erudicijom koja traži i zahteva „mnoga priznanja, ovaj trudoljubivi i marljivi poslenik pružio nam je jednu značajnu, a verujemo „uskoro i znamenitu knjigu. Pored dveju knjiga Đorđa Sp. Radojčića, koje okupljaju bisere naše srednjovekovne književnosti, '"rifunovićev izbor iz Dimitrija Kantakuzina sadrži, koliko se za sada zna, „ono

najbolje što imamo u đ#našoj staroj

srednjovekovnoj literaturi. Predrag: PROTIĆ

Blagi umor je ukočio misli,

sve želje su prikovame praznimom:

o ruko crna, me diraj u Yramu, rastanka, u pljusak: hladovine što' se Šeka,

wu korak daljine što se skriva

u maskhućemim, putovanjima.

ijeli javboli su, wurtbi.

Sunce corči ma, mom, izgoryekovn;"wyatalak, ·--

među, prste se uvlači memir pijeska.

Plavu tišinu pospamih čempresa · aljuljkuje vjetar wu dodiru školjki.

Jedam, se oblak otlcimmo od planine i prijeti potopom.

Žedmna su wjedra vinograda, žedma su leđa kamenja, žedme sw usme Kkupača.

Bijeli jarboli su mrtvi : a mi nikad, nećemo doznati sve o ljubavi, o bolu djevojčica ma prvom sastanku,

o grijehu vječnosti Wu, šapatu usmlog zatoma i oblaku. jednom strašno bijelom,

što se otkinuo od mrke plamine

i prijeti potopom.

“A bijeli jarboli su mrtvi.

POEZIJA

Janko Đonović: ., „IZABRANE PESME I POEME“, „Obod“, Cetinje, 1963.

STRANSTVOVANJA

'PRIDESET I VIŠE GODINA Janko Đonović je u dodiru s poezijom, s mehanizmom pisanja pesme, s radošću ostvarivanja. Trideset i više godina on je pesnik, on je hteo da bude pesnik ljudi rasturenih po svetu, nadvijenih, u mučnom radu, nad tuđim njivama i bregovima. Za sve to vreme on je, prevashodno, bio pesnik tegobnog pečalbarstva, tuge i gorčine pečalbarskog stranstvovanja, pesnik istina o bezdomlju i nenadosti ljudi „lišenih materijalnog blagostanja i. novčano-robnog uvaženja. On peva o rudarima, ratarima, stočari–ma (o grču tela), o siromaštvu i bedi (kao posledicama tog okovanog grčenja). Peva, takođe, i o pobunjenim, svakojako pobunjenim: o švercerima, o zaljubljenima (koji ljubav shvataju kao osmišljenje revolucionarne borbe lepotom), o partijski organizovanom proletarijatu (pesma „Mi nemamo Uskrsa“ Zzde, bez krupnih reči i širokih gestova, pesnik uverava svet, celokupnu oblast čovekovog duha, uverava pesmu, uverava sebe da je ovo vek novih ljudi koji „mjesto uskrsnuća jednoga hoće uskrsnuće svih“).

Poema Crnci i Crnogorci jeste Đonovićev „sonet magistrale“. Ona dolazi kao uspeo izraz njegovih uspelih preokupacija, produbluje težnju za socijalnim, to će reći suštinskim određenjem čoveka (kad čoveka treba pojmiti s uverenjem da je društveno biće ukoliko je uspela individualnost i da je individualno biće ukoliko je dosledna društvenost). Ova je poema, uz fo, i pokušaj da se čovek-radnik obuhvati u njegovom naporu savlađivanja materije i, tako, u naporu savlađivanja društveno — (ne)humanih odnosa. Đonović de ide tradicionalnom linijom identifikacije osvajanja materije s osvajanjem duhovno-moralne vrednosti, ali tu liniju nešto produžuje verovanjem da ljudsko stvaralaštvo (i u rušenju) može imati smisla samo ako je usmereno pravcem „podvrgavanja „muaferijalnog duhovnom. Đonovićevi radnici izgubljeni u mraku rudnika, izjednačeni s mra kom zagušljivih prostora — neguju izvesnu viziju sreće. U osnovi je, dakle, sreća. Jednu stalnu apstrakciju pesnik hoće da ovaploti, i to najviše onda kad put do nje vodi kroz ponor:

„Crkavaju tu

pod. padom, kakvog bYijega, Crnci i Crnogorci

u zlatnim, grobovima.“

Zlato kao simbol i grob kao simbol određuju tragičan spreg: domašena, ali ukleta sreća: da je nikome ne poželiš. I ukazivanje: smrt nije prilika ni za spokoj, ni za prestanak stradanja; smrt je zahtev da pre umiranja postoji radost, a da posle umiranja — ličnog: ostane radost drugih.

Đonovićev je čovek „zadojen vučjim bolom“, njegovo je vreme reka Tara koja „nosi drvlje, mrtve srne i mrtvu paprat“. Čoveku i životu, naporu Dpostojanja, prete lobanje „prazne kao podnebesje“, razbacane po vodama i korenju., Ali:

„Vrijeđi živjeti

radi bosih četa

što ustaše

kako maše Yijeke: ustaju.

i ubraše krvave jabuke bune.“

Na širem, takozvanom kosmičko-urbanom planu, Đonović suprotstavlja „vještačkoj visini Ajfelove kule“ — „bistre visine durmitorskih vijenaca“, On smatra da će se budućnost smelije ofkriti i uspešnije ostvariti s čistih vrhunaca prirodnih postojanja negoli u panoramskom pogledu na gvožđem i maglom obavijen grad. On, dalje, kaže:

„Ja me zmam mišta ma svijetu veće i čistije od bola.“

Možda. Ali je činjenica da nije pevao „čistotu bola“, da ne peva „lepotu bola“, već potrebu borbe bez kraja i konca, na svoj skroman ali iskren način.

Janko Đonović jc narativan pesnik. Prenaglašeno, neumorno i neumereno narativan. Ima se utisak da bi neke od njegovih pesama i poema bile daleko uspelije kao pripovetke, ili bar kao kraće ili duže prozne poetske forme. Narativnost je uslovila nepostojanje poetskog ritma, to jest monotono, otegnuto produžavanje mnekarakterističnih slogova. Tonovi su siromašni, ne toliko prigušeni, koliko bezvučni. Na primer, kad peva o ralu: „Oštro si, sjajno, cijepaš zemlju kao vučja kandža toplu životinjsku grud“. Ova poezija izrazom (muzikom, ritmom, slikovnošću) deluje najčešće neprodorno. Jednostavnost pevanja pretvorena je u uprošćenost pevanja. To najvećma zbog toga što se Đonović teško oslobađa najuže aktuelnog, strogo svakodnevnog. Socijalnost, sadržana u svakoj njegovoj umetničkoj reči, okovala je sebe i poeziju: trebalo je, zaista, pevati o svim mučnim problemima neljudske stvarnosti, ali trebalo je, pre toga, shvatiti — da se o svakom društveno-istorijskom problemu ne može pevati, jer pesma nije ni objašnjenje, ni analiza, nije samo to; i — da gorući tekući problemi, ako se o njima peva isključivo s težnjom analize i objašnjenja, prete odvlačenjem pesme od poezije. Pesmu je nužno shvatiti kao sredstvo iz meb e pesnika, kao sredstvo pesnikovog osfrašćcemog odsustva iz vidljivog i pojmljivog. Tragedija Majakovskog, na primer, jeste tragedija pesnika kome nije bila omogućena ta ostrašćena distanca. Nedovoljnost Janka Đonovića jeste nedovoljnost pesnika koji sc uplašio fe distance. A ona je, uistinu, opasna: biti objektivan (u značenju — nepristrasan) ne znači ništa; biti subjektivan (u značenju — „dati svoje srce“ problemu) znači malo. Nespremnost da se distanciranost pesme shvati kao njena prilika nezavisnog i tim ubedljivijeg postojanja dovodi najčešće do površnosti zahvata i neizgrađenosti vizije.

Dragoljub S. IGNJATOVIĆ

: CO -

a