Književne novine

NAŠI GOSTI

Nastavak sa 4, strane

zadatak i jeste „tvrdi orah” čitave ton= ske konstrukcije pošto taj komcert, i pored potrebne virtuoznosti za ostvaroenje kadence na kraju trećeg stava, pre je svojevrsna simfonija sa obligatnom violinom no koncert za solo instrument u tradicionalnom ustrojstvu tog oblika. Olovno teška i tmurna iragičnost pomenutog trećeg stava u četvorodelnom ciklusu Šostakovičevog „koncerta još biva i povećana solističkom kadencom, u kojoj i ne primećujete tematski ma– terijal Noktuma, Skerca i Pasuakalje (I II i III stava), a čini vam se da čujete vrednu učenicu kako vežba violinske dvohvate u jedincj preostaloj kući, opkoljenoj ođasvud ruševinama smoždenog grada. I to i sarkast'čni brio završne Burlesške (IV) čini bosebni svet Šostakovičeve simfonijske dramniaturgije, u kojoj svesno prihvaćena trivijalnost ponekih motiva — kao i kod Gustava Malera, kog je Šostakovič oduvek ogromno cenio i voleo vrši dramski sadržajnu funkciju spcecifično simfonijskog jezika muzike.

“No ne propustimo da kažemo da je ovog večera jedno domaće delo Meditacije za dva klavir.a, gudače i udaraljke Petra Osghijana — potvrdilo ekspresivnu snagu i ubedljivost savremene muzike onih strukturalnih svojstava u kojima čisto »vučnhi efekst orkestracije, kao muzički simbol grča, grimase, strave, jeze i zloslutih irzaja, uspešno nadoknađuje melodijski elememft,hotimično reduciran na sažete molivske floskule. Meditacije Petra Osghiana još nas jednom uveravaju da neosporiva preimućčstva elektronske muzike nad tonskom u tradicionalnom smislu te reči — ı to su značajna proširenja izražajne snage zvučnog tembra kao takvog — mogu biti ostvarena i starim muzičkim sredstvima, tradicionalnim i „legalmim” orkestarskim instrumentima, ali u novim komibinatoričkim spojevima, odmosima i grupisanjima.

Simfonijskim orkestrom MRadiotelevizije Beograd umravljao je ovog visoko kvalitativnog muzičkog večera dirigent Mladen Jagušt, a njegova komcepcija, studija i interpretacija Dvoržakove simfonije IZ hovog sveta ne samo ja je Potvrdila osobite predilekcije OoVOR gotovog majstora za Ss'mfonijski jezik i stil velikog češkog kompozitora no i ogfomni, ubrdvo stvaralački elamnm i boteric'jal jednog muzičara retko luteidne-intuicije za sve, pa i one majskrivenije simbole s'mfonijskih fofmacija.

Pavle STEPANOVIĆ

s Osle jedhog prdžhog i dva bpesnička teksta Dimitrija Kantakuzina iz Novog Brda, srpškog

književnika · vizantijskog porekla in, druge polovine XV veka, u mojoj Antologiji „Stare srpske Kwnjiževnošti (1960) nalaze se dve pesme od „hepoznatog pesnika“ s kraja toga veka, Za naslove šam uzimao . karakteristične

reči iz samih tekstova, pa Sam jednoj,

pesmi dao haslov Gubo, jer od hezmaliće, a drugoj Pevam, opebam. ?>w belešći na kraju ahntologije objashio sam da šti te dve pestrie nađehe kao „Stišl“ (stihovi), napisani crvenim slovima u iednoj rukopisnoj knjizi manastira 8V. Marka kod 'Koriše (u okolini Prizrena). Prepisali su ih i objavili Ivan Stepanovič „Jastrebov (1882) i Pantelija Slavkov Srećković (1899). a po njima ih je štampao i Ljub. Stojanović (1909). Ja sam irhao u Fuhama i SrećWovićeV rukopis. Za rukopishu knjigu u kojoj su bile te dve pesme Jastrebov kaže da je Veliko i malo poveče?je, a Sreć+< ković je naživa Bogorođičinim kanomifd. Na knjizi je bio zapis iz 1475. Eodine koji bi, po Jastrebovu (ali ne Ž po Srećkoviću, koji to ne zapaža). bio pisan drugom rukom. Pesnička veština kojom su ti „Sstisi“ siistavljeni, jasna njihova povezanost s gičkim 1izorima (kao što ie to utvrđio V. Ćorović, 1910), pa najzad i sama godina iz zapisa na toj rukopistioj knjizi (koja je svakako u fiekoj vezi 8 pesmama), sve me je to Uupućivalo na mišao da šu te dve pesme Dimitrija Kantakuzina, koji je bogubljen 1477. godine ili je, možda. živeo i pošle te gođine, Još sam sretao pšžhju da su pesme posvećehe Bo#orodici, 5 njoj je upućivana i Kanta-

KNJIŽEVNE NOVINE

OPASNOST VREBA I ANĐELME I ZLE VOLŠEBNIKE ...

DIJALOG ILI NASILJE?

Nastavak sa 1. strane

tan i suštinski, na političkom planu, između građanske levice i komunista, između Hdgara Fora, bivšeg predsednika francuske · vlade i italijanskog senatora komuniste Teračinija. Za sve vreme ovih diskusija, s vremena ma vreme, opsedalo me je sećanje na ne koliko rečenica čuvenog fizičara, atomiste Openhajmera: da jedna misao

traži svoju Romplementarnu misao, da iu novom složenom svetu možda

nam treba živeti u svom selu (simbolično govoreći) a da oko nas isto tako žive druga sela, koja sasvim ne razumemo, ali s kojima moramo živeti u miru. I, najzad, ioš jedna hjegova misao: đa razumeti sve nije baš sasvim u granicama ljudskog.

4

TAKO SE dijalog žaista razgrahao. Ne slučajno. Već gotovo vođen nekom uhutrašnjom logikom. Pošao je ođ dijaloga između ohih čiji su protivstavovi i razlike nastale oko građarnskih frevolucija, da najzad pređe na dđanašnji osnovni dijalog, započet Oktobra 1917, dijalog Moii traje već četrdeset i pet godina. Dijalog koji je u stvari i omogućio da započne zaista i ovaj hovi, pravi dijalog, u novim uslovima i sa kojima će svakako započeti i Tiova istorijska epohama sveta, koja neće više biti samo dstorija_ Evrope i nienih osvBjania. već istorija čitave Zemljine kugle.

I Što je važno, čini mi se, jedino tftai konkretni dijalog omogućuje i pruža sve uslove da se i ranije započeti konflikti i dijalozi nastave mne više kroz nasilje, kao što je to nekad bilo, već samo kroz same sebe. kroz neumorni i iskreni dijalog.

5

KAO VIZUELNA zavesa ovom ženevskom dijalogu poslužilo je pbrikazivanje nekoliko filmova:

1. poznati film iz španskog građanskog rata Nađa, koji je 1939. Andre Malro napravio prema svom čuvenom romanu: |

2. dokumentarni film o Anri Dina-

nu, ivorcu „Međunarodnog crvenog krsta:

3. film iz vremena rata i okupacije Rim, 6iotvoremi grad reditelja Roselinija; 4. duboko human i potresan doku-

mentarni film o Hirošimi HBiraj žiwoft, „delo poznatog filamtropa Hansa Dojča i švedskog reditelja Irvina Lajzera. Strahovito i bolno svedočanstvo o užasnim bosledicama atomske bombe i o još strašnijim i negsalečenim ftanama preživelih.

Ti filmovi bili su kao neka neprekidna opomena učesnicima. Ženevskih međunarodnih susreta. Poziv na dalji

dijalog. | Dušan, MATIĆ

| DVE PESME osrista) DIMITRIJA KANTAKUZINA

SRPSKOG KNJIŽEVNIKA IZ DRUGE POLOVINE XV VEKA

kužiriova Molitva 8 umiljenijem, dugački pesnički šastav (ima 77 strofa od po četiri stiha).

Sada sam botpunho uveren da su „Stisi“ Katakuzinovi. Prva pesma je neka vrsta predgovora, a druga je Dpogovor. U prvoj se moli Bogorodica da primi „ovu malu molbenu s ispovedajem k tebi (Bogorodici) pohvalu“. Tako se upravo u naslovu naziva i Kantskuzinova Molitva. U mom izdanju Moliftbe u „Letopisu Matice srpske“ (novembar 1961). i u Knjizi Razvojhi luk staye srpske književmosti (1969, u haslovu se kazuje da je to Molitoa s umiljenijem (sa skrušenošću)... i maloju bohvaloju (s malom pohvalom). Drugi tekstovi Molitve (ja u svome izdanju nisam donosio sve razlike) ifiaju i reči „s ispovedanijem“ Prema tome. u naslovu Molitve sve je što i u besmi. I druga pesma govori o „trudu molbenom. a ujedno i pohvalnom“. Srećković je bio u „pravu. Ruilkopisna knjiga sadržavala je Bogotrodičine kanonhe. a bez sumnje i Kantakuzinovu Molitpi.

Godine 1475. svakako je pisana ta rukopisna knjiga, a „stisi“ su iz ranijeg vremena, možđa samo nešto malo ranijeg.

Dajemo obe pesme u prevodu na datašnii književni jezik.

PEVAM, OPEVAM

Truđ Primi sađašnji ovaj majmanjh, dug štaviše vraćamo obećami,

dok mali ovdj kal oživljava duh, Jer umesto malih uobičajenih trudova,

\

ovim, u mpolđdušabamju ja mmogo bita bih. Htalim, veličam, i me skriam, boga moga maričem mater tebe. Trud, molben, a ujedno pohHvalam. Jer dužnik sam tvoj ja dušom i telom, đok je poslednje v\, meni disanje. Velika ispumiti darovamja, e ovim, se učimi milost mnogo puta. Pevam, opebam i blagodarim i moju blagodetelnicu, brečista.

GRUBO, JER OD NEZNALICE

Kao što od udovice primi lepte dvwe, i bludmog koji se vraća me odgufrnu, podobno mi bludmick koja je dohela mifo,

a carinikovo primi smeremije tadašnje u crkvi malim, rečima, tvoj sim, a moj bog i svega tvorac; stoga kao mati onog koji je milosrđam, jedina blaga i bremilostiba, primi ovžu malu molbenu s isbovedamjem, Mk tebi bohvalu, grubo. jer od mebžmaliće složenu, dyzajući se kao onaj koji žibi

| u gresima, od koje usrđa znaš sama | druge. depo, made me imam, ni pak uzdanja Yab tvoj.

Treba još napomenuti da je V. Čorović naveo za prvi pesmu grčku para lelu iz X veka (odnosi se na Bofa, a ne na Bogofodicu). „Naročito obraćam pažnju — Piše Ćorović — na isti, karaktferistički metar (grčka jampska tripodija sa po dvije stope, a svaka stoba sa dva Bloga: jamDpski

dvanaesterci)“, : · Đorđe Sp. RADOJIČIĆ

lirika u prevodu

DOLAZE PRIJATELJI

OVIH DANA U NAŠU ZEMLJU STIŽU, KAO DELEGATI SAVEZA POLJ-

SKIH PISACA,

ISTAKNUTI POLJSKI PESNICI TIMOTEUŠ KARPOVIČ I VI-

SLAVA ŠIMBORSKA. KAO GOST SAVEZA PISACA JUGOSLAVIJE U NAŠOJ

ZEMLJI ĆM BORAVITI I DOBITNIK NOBELOVE NAGRADE,

TTALIJANSKI.

PESNIK: SALVATORE KVAZIMODO, TIM POVODOM DONOSIMO U PREVODU /

NEMKOLIK ONJIHOVI HPESAMA.

Salvatore KV4ZIMODO

BLAGI BREŽULJAK

egde daleko, btiće hežbrihute, | bečerhas ma teći drhte. Upoftio kiši i jasike ha vetfu Šušte, vatrom zapada žažaheme. Sećam, še i tebe kao sveg što prođe. Skute ti zelene hazirem, međ' travom, dok '* njoj požar siumća buhkti, tomo gde ·breg se diže ardemski i jastreb krči mad lepezama šiblja.

Možda su ovom, spiralnom, letu wvečeYnjem, slični bovYatak moj Yazočarami,

grubost, samilost pobeđema

i kazna bola ogoljemog.

U kosi ti je zademut cvet koyYalni,

al lice ti je sem meizmemljioDa

(to je delo sm?ti). Sa kuća mračnih, u tmini grada tboga osluškujem kišu, ili možda bat koraka ljudskih,

među trysjem osetljibin, — na obal.

ZALUTALI PUT

ugle su već mapaseme konji već nabijemi mekoliko akara zvuka metar boje jutro semke sitnolismo putovamje kroz brlog klanaca zatim, su lisice u klamcima sve staze zatrle marš je postao nejasan marš bez cokula i nogu marš u stvari bez zemlje

naši konji daleki

pasu Vu mravinjacima šuštabo komađe

Đod njihovom kožom plovi

| Kkudsnofodma humka

dimi se nad Kkrznom to je pDaša mejasna paša bez mjuški i sema baša wu stvafi bez gladi

razrasta se stremoe

dno je čelična kapija

ono je u stvari duga

samo zvuk boje

izokremwut

izgleda mu da smo pogrešno krenuli preko tog strememna život je tu mejasam

drvo stvarno bez dYbeta staza u stvari bez staze ruža svetla bez naših očiju

SRCE

pojhi miris lipa prožima | noć kišmu. Postaće mištavno doba Yadosti, obest mjegova i ujed časoviti. Ostaće samo mehajmosšt, sećanje ma Kretnju poneku i reč, sličho uspomemi ma lagami let ptice kroz dim, magle. Još čekam, neznano, dragano izgubljena, možda je to trem, odlučni kađ se vraćaju početak i kraj, sad već istovethi. Ovde ham dim, zgarništa još grlo suši. Ako možeš, zaboravi taj ukus sumpora i stravu. Reči zamiYru posustale pa izranjaju iz vode kamenobane. Možda nam ostame srce, možda, STćč.

(Prevela Jugana STOJANOVIĆ)

Timoteuš KAPROPIČ

JEDANPUT JEDAN

postoji nadzračmo svetlo kao što biva oblak mad oblakom ili šum, buta iznad puta

a to je tebi ispod tebe

tako meugodmo što šumiš

w ftavomici i u podu

stalno se uznosiš izmad vlastite kose kao što se zvezda uzžnosi

nad šumom

isparema ruka iz ruke meko plovi iznad, gesta blago između njih, prolaze moji prsti

i islušano uho iz uha

unakrsmo zatvaYaju moje čuvenje moje uši i zvuk iggleđa kao reka puha sudaremih barki

tako polako telo sboje rYastavljaš iako si sve više živa

beć mogu me saginjući brat

da idem između tebe

Yislava ŠIMBORSK 4

REČI

— LA POLOGNHE? — LA POLOGNE? Tamo je strašno hladmo, zar me? upitala me je i odahnula s „olakšanjem. Jer toliko se makubpilo tih žemalja da je u razgovoru još majpouzdamija klima.

— O, gospođo — hoću da joj odgovorim — pesnici moje zemlje pišu u rukavicama. Ne kažem da ih, hobšte me skidaju; ako mesec počhe da greje, skidaju ih, U strofama složenim, od gromkog hukanja, jer samo to Se bfO= bija kroz riku bure, pevaju o DYostom žibotu pastira fokš. Klašici Tiju lede-

NA KULI VAVILONSKOJ

hom svećom mastila bo ugažemim, smetovima. Ostali, đekademti, oplakuju Sšudbimu, Ssmežnim, zvezdicama. Ko hoće da še utobpi, moa imati šekiru đe bi uk ledu prosekao prorub. O, draga gospođo. Tako hoću da joj odgovorim. 'Ali zaborabila sam kako se francuski kaše foka. Nisam sipurma ni kako se kaže ledena sveća i prorub.

= LA POLOGNE? LA POLOGQNE? Tamo je strašno hladmo, zar me?

— PAS DU TOUT — odgovaftam ledeno. .

— KOLIKO JE SATI? — Da, srećna sam i medostaje mi samo zbohće oko vrata

da zvoni nad tobom kad spavaš.

= ŽNAČI DA NISI ČULA BURU? VETAR JE TRBSAO 71D, MULA JE ZBVNULA KRAO LAV VELIRKROM KAPIJOM NA ŠKRRIPAVIM ŠARKAMA. — šta, zaboravio si?

Imala sam Tita sebi običhu, sivi, haljinu,

žakopčanu nd Timemu. — I ODMAH ZATIM

NEBO SB PROVALILO U OGNJU. — Šteta

što he možeš da mi Obećaš, — IMAŠ PRAVO,

sigurno je to bio sam. — Zašto lažeš,

sašto me oslovljavaš njenim, imenom,

voliš je još — O, DA, HTEO BIH

DA OSTANMŠ SA MNOM. — Ne žalim,

trebalo je ranije da se setim.

— STALNO MISLIŠ NA NJEGA? — Ali jd me Dlačey” = I TO JB SVE? — Nko86 kao tebe.

— BAR SI ISKRENA. — Ne boj s8e,

otići ću iz 09O0g mesta. — BUDI MIRNA,

OTIĆI ĆU ODAVDBH. — Imaš tako 1EPE, ruke.

— TO SU STARE PRIČE, BODBŽ JE

ROŠAO

NE DODIRNUVŠI KOSTI. — Nema mu čemu, dragi moj, nema ma čemu. — NH ZNAM I NEĆU DA ZNAM KOLIKO JE SATI.

KPITAP

Tu leži starovremska, zakopana đuboko, ____ autorka mekoliko pesama, Večni bokoj milostivo dala joj zemlja, mada truplo nije spadalo ni u jedmu, književnu Urubu. Ali nd grobu i nema Wmišta bolje sem obih rima, repuha i sove. Prolazniče, izpadi iz tašne mozak električni, i O sudbini Šimborske za časak razmisli, i

(Preveo Petar VUJIČIĆ}

7