Književne novine

; Mark PAN DOREN

·Pesniei

1 oportunisti

JEDNO OD STOTINU PEVANJA, u kojimi stvena. komedija opisuje jedan svet, piyaćea ji O. prezirom, onim izgubljenim ljudima koji su živeli bez prekora i hvala, koji su živeli za sebe; koji se sada ne nađaju ni smrti; čiji pomen svet ne dozvoljava; koji nikada nisu imali nikakve „koristi od intelekta“: koji su iz kukakvičluka odbili sve. Svega jedno, i to ne celo pevanje, SOVOTI o ovim oportunistima, ali Dante jasno kaže koliko ih ima — veći deo čovečanstva — i koliko ih on i Vergilije apsolutno preziru. „Gleđaj i prolazi“. „Nikad ne bih Doverovao da ih je tolike smrt uništila“. — Mi Se 5 njima susrećemo u trećem od stotinu pevanja i posle im više pomena nema. Ostatak putovanja vodi pored onih koji su zgrešili ili onih koji nisu; koji su birali između svega dve alternative postavljene pred čoveka i sada su, prema svome izboru, kažnjeni ili blagoslovljeni. Oportunisti nisu čak ni u Paklu, kao što svakako nisu u Čistilištu ili Raju. Dante ih je samo pogledao i pored njih prošao; njemu su predđstojala druga područja koja je trebalo dostići — niska, srednja i visoka. Ogromnji svet kroz koji će on proći zasenjuje i samo sećanje na ono mnošivo koje nikada nije živelo, a koje obuhvata

gotovo sve. Božanstvena komedija govori o relativno ma- .

lom broju onih koji će večno živeti, bilo kao grešnici ibi kao sveci, Pakao ima svoju besmrtnost ne manje SI što je ima mirisna zemlja s one strane reke na domaku žive Ruže. Širok je put za beg iz ovih zagušljivih predela smrbi, a ipak ne smrti.

Za savremenog pesnika ovakvog izlaza nema. On se guši u svebku nastanjenom samim oportunistima i, prema tome i posvuda, mrtvacima. Nema ulaza u zemlju koja bi ga odvela tamo gde prebivaju neke zanimljivo proklete duše; nema planine iza koje bi video druge kako ı mekom svetlu bivaju srećno kažnjavani; i nema iza takve planine lestvica od lukova kojima bi on sišao i oslobodio se ljudskog mesta i vremena. On sam je primoran da ceo svoj živof živi i sav posao rađi usred jednog mnoštva koje mrzi.

„Neka se drugi žale da je naše vreme rđavo“, pisao je 1843. Kjerkegor, „moj prigovor je da je ono bedno zato što mu nedostaju strasti. Ljudske misli su tanke i slabe kao čipka, a sami ljudi bedni kao tkači čipaka. Misli njihovih srca suviše su kukavne da bi bile grešne. Za jednog crva gajiti ovakve misli značilo bi grešiti, ali ne za biće stvoreno po obličju Boga. Njihove želje su trome, njihove strasti uspavane[...]. Eto zašto se moj đuh stalno vraća Starom, zavetu, i Šekspiru. Osećam da su oni, koji tamo govore, bar ljudska bića: mrze, vole, ubijaju neprijatelje i proklinju svoje potomke u svim generacijama, oni greše“,

„Današnji svet se izopačuje“, pisao je Šarl Pegi. „Ne» ·

kadašnji ljudi imali su drukčije preokupacije. Nekadašnji ljudi imali su drukčije skrivene motive i drukčije skrivene namere. Nekadašnji ljudi imali su drukčije ovozemaljske razonode između obroka. Današnji svet} se izopačuje. Nekadašnji ljudi idealizirali su ili materijalizirali, gradili ili uništavali, određivali ili vršili nasilje, nekadašnji svet stvarao je građove, zajednice, ljude, ili bogove. Današnji svet se izopačuje. To je njegova osobitost|...]. On izopačuje državu, čoveka, ljubav, ženu, rasu, dete, naciju, porodicu. On čak izopačujel...] ono što je možda najteže na svetu da se izopači zato što je to u njemu, kso u

njegovom: tkivu, jedna maročita vrsta dostojanstva kao"

jedinstvena nemogučnost degradacije: izopačuje smrti“. To su, nasumce uzeta, sveđočanstva iz Danske i Fran= cuske. Sveđočanstva čega? Da su ljudi većinom oportunisti. Ovo je Dante odmah shvatio kao činjenicu i na to se više nije obazirao. Čudno je da će kasnije postojati generacija za koju će poetska novost biti otkriće da je svet pusta zemlja. On je uvek to bio i srečna za pesnike bila su ona vremena kad to nije bila iznenađujuća činjenica. To je isto kao kad bismo bili zapanjeni objavom da svaki naš sused ima dve noge i da mu je potrebna hrana da, bi živeo. Velika fraza o moralu, da ga većina ljudi uopšte nema — da nisu ni dobri ni loši — izgubila je

· svoju vrednost. S njom su izgubile vrednost tragedija,

komedija, ironija, i ona vrsta prezira koja može biti oštra

| zato što je konačna. Savremeni pesnik ne ume da okon-

ča svoju tužbalicu. Njegova odvratnost postaje monotona. D. H. Lorens juri oko zemlje u potrazi za konfinentom na kojem su đavoli starosedeoci a anđeli svakodnevni kao vazduh. I nikađa ne stiže. Zato ne prestaje da viče da je svet — onakav kakav jeste. |

Ovaj problnm smatra se socijalnim, ali on je teološici. To ne znači da ga je lako rešiti. Niti znači da oni koji rađe, da bi'se stanje čoveka popravilo, troše vreme. Reformatori ne troše vreme. Oni troše večnost, Podela je određena: vrlo mali brojilac onih koji su đovoljno đobri ili loši da bi se za njih zainteresovala poezija, vrlo. veliki imenilac onih o čijem postojanju poezija nema šta da kaže. Poezija je okrutno moralna kao što je bio i Bodler kad je najavio agoniju svoje enu. Ali i poezija je, ili se bar pretpostavlja da jeste, donekle osvajač vremena. Trebalo bi da zastane kao što je i Paskal zastao da bi ustanovio da je po svojoj prirodi čovekov život sačinjen od dosade; ali samo da zastane, Ostatak puta vodi kroz Pakao i Raj. Savremen pesnik retko kreće na dug put, u velike teme. Razlog ovome je što i on deli zabluđu da

su Pakao i Raj vrlo. daleko. Oni su ovde ili migde kao što ·

bi 1a dokazati nepomučena vrednost Dantea. Ali mi a ZR WIJEDO tako ij, u izvesnom smislu, u pravu smo. Mi smo izgubili teologiju koja nam ih je pamitmyiE, a nismo propPašli drugu koja bi nam ih opet nametnu :“ Možda će biti potrebne hiljade godina da bi se našla takva teologija koja bi otvorila vrata za beg iz pušie zemlje i koja bi nas odvela u svetove sa čvrstim tlom. Kad danas bežimo, odđlazimo · divljine bez 8 Sdiljade Rolan ia Če raditi pesni esnik ne mi sta ). : Blejk je Ooo i neshvatljiv je, Hardi je TONUEIO 150 ie samo dao imena magli. Pesnici moraju OEEI el iju. kao i većina ljudi. Šta, dakle, može pesnik da Ta|

što j ii misli da će vreme, buđuće eve, Pao li O O. činiti velikom? Obr-

Bogzna šta on može buđala na bezbroj na-

a. A, u međuvremenu, šta da stvori teologiju.

vreme, objasniti sve? Malu pravdu u nufi podelu? Prosvetliti oportuniste? da učini. Može da DOO čina na koliko je mogucna ji ya Raj. Ili, konačno, za poeziju. Ako i postoji n što on može rešiti, nije stvar OVOg napisa

(Prevela, Maristela,

da bude ešto pozitivno da to odredi. MATULIĆ)

KNJIŽEVNE NOV,INE

!

o u atmosfef bez kiseonika i

Tudost. Ali to nije dovoljno za”

OVA KNJIGA Milivoja HRistića samo je jednim „delom zbirka priča namenjenih deci. Zahvaljujući “zajedničkom junaku, Nenadu, kroz čitavo delo postignuto je izvesno jedin stvo i zato se, sa islo toliko razloga koliko: o pričama, može govoriti o nekoj vrsti hro» nike ili o povesti o đečaku Nenađu i njegovim svakodnevnim «„čdiožšivljajima, o bostepenom proširivanju „njegovog kruga saznanja, .o njegovim neđoumicama i vragolastoj, na ivnoj logici. Granice njegovog interesovanja nisu uske: one sežu ođ susreta sa najobičnijim stvarima, pa do dečji intuitivnog naslućivanjia fenome na života (završna priča „Neću da porastem“),

Ima u ovim Kratkim, jezgrovitim pričama autentične once atmosfere, što prati svako detinistvo, a koju je, kasnije. tako teško reprođukovati. Mada ne uspeva da ostane uvek na visini pouzđanog tumača dečje mašte i psihe, Milivoje Ristić u većini ovih crtica Uspeva da premosti jaz gođina i da se malom svetu zbivanja (koja za đecu, naravno, imaju sasvim drukčije, mesrazmerno veće dimenzije) približi toHRko đa iz meposredne blizine skicira karakteristične momente, na osnovu Mojih je mogućno sagleđati reljef lica, stvari i pokreta što za njegovog juna. ka Nenada znače čitav svet.

U Ristićevim pričama prisutno je karakteristično đečje „zašto“ (već i u samim naslovima: „Sneg, pitania i ođgovori“, „Tajne“, „Memađ otktkriva svet“), pitanie na Kkome se zasniva niz odnosa između đeteta i okoHne, đece i

odraslih. Nemađ je radoznao, i ta . njegova rađoznalost vodi njegovu maštu sve dalje i dalie, ka novim ljuđima, pređelima, predmetima. Tako u Nenađov svet ulaze vrapci i laste, guske i mačke; tako on upoznaje svoje suseđe, svoga uzrasta i starije. Likovima iz Nenađove okoline „priđružuje se, konačno, i tvorevina njegove mašte, tajanstveni Mihailo Brenčić. Kroz naizgleđ besmislene ili, đa kažemo, tvrdoglavo rađoznale dijaloge deteta s rođiteljima otkriva se

postepeno celovit i bogat spek

tar ljudskih odnosa i životnih činjenica; odvija se, istovremeno, proces saznavanja sticanja prvih, osnovnih i najtrajnijih znanja; dečak se formira na putu ka daljem izra» stanju i sazrevanju.

Ovakva peđagoška okosnica nije odvela, Milivoja Ristića u suvo pedagogiziranje. On je u ove priča utkao nevidljiv, ali sveprisutan i zvučan pesnički tonus, i rečenice 'njegove proze ponesu Kkatkad .ritmom i dahom pesme, VvVođeći u nove lirske obrte i senzibilno ranio atmosfere đe” tinjstva i njegovih čarolija, Pojeđine priče, „mestimično, prestaju da buđu namenjene đeci i prerastaju n autohtomne, impresionistički lake prozne fragmente na samoj granici pesme u prozi, Pisac je, u stvari, razapet između pesničkih „intencija i pripoveđačke tehnike koja (naročito u đelima namenjenim đeci) iziskuje posebnu đisciplinu. Ovakve đileme se, međutim, uglavnom završavaju srećno po autora, i u ovoj knjizi više smeta faktografija i spisateliska fotogra

PETAR

IZRADIO IGNJATOVIĆ

VINJETE

tija, đeficit piščeve mašte koji se nađoknađuje vernim presli khkavanjem đečije, nego Što bi,

možda, „smetala „mestimična raspevanost, tim pre što u završnim „pasusima „pojeđinih

priča ovakvo lirsko dočaravanje situacija postaje gotovo virtuozno. (I, S.)

SMDANOJE PILIPOVIĆ:

| Janko Veselinović

,

i („NOLIT“, BEOGRAD, 1963)

NEDAVNO JE, u „Nolitovoj“ biblioteci Portreti, objavljena monografija Stanoja Pilipovića o veoma popularnom ali, kao što io često biva, i neđovoljno proučenom Janku Weselinoviću., Naime, o Veselinoviću je relativno dosta pisano, ali je malo bilo istraživačkih rađova tako da ni neki važni momenti iz njegovog TĐurnog žMvota nisu dovoljno rasvetljeni.

Pri izrađi ove monografije Filipović je rezultatima ranije literature o Veselinoviću dodao i rezultate svojih arhivskih istraživanja — takođe se

koristio i građom iz nekih sta rijih, retkih ili, danas, čak i neđostupnih listova i časopisa —tako đa je saopštio prilično

IVAN BARANJEK

fbližene

\

obale

(VUROVAR 19860).

KNJIGA PESAMA Ivana Ba ranjeka „spađa u onu „Vrstu knjiga za koje nemamo ekskluzivnih reči pohvale, no ne i onih kojim bismo kuđili ospo ravajući joj svaku Vrednost. Ona je knjiga jednog svakako mlađog čoveka koji ima šta reći, ali i koji plaća dug početništvu, mespretnosti, neđovitijivosti i nemoći reči. Baranjek se nalazi na onoj polaznoj tački kađa mu se čini đa svaka izgovorena reč podjednako ima „pravo“ đa stoji u njegovoj pesmi, A otuda i omaj utisak opštih mesta, poetskih banalnosti, tereta lirskih tema. Sve to, pokazuie đa

Glasnik Finograiskog muzeia na fCelinju

MEĐU jubilarnim ·„publika– cijama koje su predviđene za proslavu 150-godišnjice Njegoševe smrti, prvi se pojavio

„Glasnik ·ilmografskog' muzeja hivskih podataka (Risto Mo.

Knj. IHI 1063.

pravljaju pojedini autori, Poređ ostalog tu je reč o Njegoševim „precima počev od NIV veka na osnovu novih ar

na” gcetinju“ koji, Tia 410 stra" vijanić), o pojeđinim momenti na, donosi 34 rada o welikom ma iz Njegoševog života ma o

pesniku, misliocu i viaGaru.

snovu arhivskih dokumenata i

Ako bismo tražili reč koja će sveđočenja savremenika (Du-

nam, nakon čitanja svih ovih rađova različitog karaktera i vrednosti, poslužiti kao najpodesnija „određba „MNiegoševog životnog stava i dela, onđa je to svakako reč humanizam ko ja je posebno naglašena i objašnjena u dve značajne ras prave (dr Dušan MNeđeljković: „Njegošev borbeni humani> zam“ i Gerhard „Gezeman; „Mjegoševa. filozofija herojzma“). Za Nedelikovića to je „borbeni humanizam &&čžBiji se katemorički imperativ majviše pribličio „Marksovom «#ćšj„kate» goričkom | „imperativu „oboriti sve društvene odnose m kov jima ie čovek biće vumiženo, porobljeno, napušteno, prezreno“. Za Gezemana, Niegošev

humanizam je, po svojoj bli-- vog detinjstva i

Žol ođređbi, humanitas heroica {herojski humaniam), najveći izraz crnogorske borbene patrijarhalnosti i njemog herojskog ođnosa Đrema životu izraženog u klasičnim pojmovima. „čojstvo i jumaš-

tvo“. Marija Roca otkriva niz vić u stuđiji „O strukturi Nje-

zanimljivih pođataka o veli»

| kom Kkulfu Njegoša i Crne Go· re m Dalmaciji, kako kod Srba

·fako i kođ Hrvata, krajem pro šlog i početkom ovoga veKa. 80-tih gođina NXEX veka izlazlo je wu Splitu politički i satirično-kritički list „Draškov raboš“, koji je bio inspirisan Njegoševom oslobođilačkom mišlju a čiji su se saradđnici potpisivali imenima ličnosti is „Gorskog vijenca“: pop Mićo, iguman Stefan, knez Rogan, Vuk Mićunović, Vuk Man đušić itd., a njegov urednik Jovo Metličić — vojvoda Draško po Rome je časopis i dobio ime.

Btoga Je razumljivo što je neprekidno progresivno delovanje Njegoševe poezije našlo svoje odđuševljene tumače i u ovom jubilarnom zborniku, ali je isto tako i drugo, više pozitivno-naučno tretiranje mjegovog života i dela „mnogostruko zastupljeno tako da smo dobili knjigu koja znači korak dalje m razvitku njego Bevskih studija. Ovđe nije mesto đa ulazimo u pođrobnu 4a-– nalizu i kritiku postignutih rezultata te ćemo, stoga, ukratko ukazati na slavne teme i probleme o kojima ras-

šam Berić, Ljubica „MKlančić, Janko Lopičić, Savo Wukmanović, đe Badmila, Pešić i đr), » Njegoševom fizičkom liku i izgleđu (dr Jovan Vukmano=vić), o Njegoševim muedaljama, (Ljubica Klančić). Posebno tre ba istaći rađove koji se bave izučavanjem Književne i misli lačke fizlonomije mnesnika. To su, poređ istaknutih, i članc! dr Miloša Đurića: „inspiracija u Hesiođa, Parmeniđa, Njegoša i Laze Kostića“, Stjepa Kastrapeliia: „Kosovska misao Izvor Njegoševe poezije“ i dr. Analizu poznate pesme „Zarobljen Crnogorac od Vile“ dali su Risto Kovijanić i dr Niko S. Martinović, prvi polazeći ođ đoživljaja „Niegošenajranije mlađosti a drugi na osnovu elemenata, slovenske mitologije i starosrpske trađicije sačuvanih wu njoj. O jeđinoj Njegošovoj ljubavnoj „Noć skuplja vijeka“, govori Trifun Đukić, Dr dovan Vuko-

goševog deseterca” upoređuje

:;R neprevedene

GONTTHER GRASS"

od mnajzanimijivijih zapadnonemačkih

JEĐAN savremenih pisaca, Ginter „Gias, je mneđavno svoi treći romam. Gras je prvo bio vajar, zatim grafičar i pesnik, ali već SsVOjim prvim proznim đelom, romanom „Limeni bubanj“ (na nemačkom „Die Blechtrommel“, u francuskom prevodu s naslovom „Le tambour“) stekao je svetsku slavu. U Nemačkoj je dostigao tiraž od preko 300.000 primeraka, a u Francuskoj i Americi bio dugo na, čelu liste bestselera, Kri tičari su ga ocenili kao divlieg i bizarnog pisca, stvaraoca koji voli groteskno i erotič no, koji je vitalan, nezavisan, iđeološki neopredeljen, ali nimalo naivan. Njegova đruga knjiga proze, „Mačka i mišć, njje naišla ma fako široko ođobravanje. Ali

njegovo najnovije delo, „Pseće

pesmi,

objavic

podđuža mnovela

Njegošev i narodni deseterac i dolazi do zanimljivih zaključa ka o osobenostima tog Njegoševog glavnog stiha i njegovim 'odstupanjima od narodnog me tra. Treba istaći na krajd dVa nova rađa inostranih naučni» ka: dr Henrik Batovski (prevođilac „Gorskog vijenca“ na poliski jezik) u članku „Među. narodni pološaj Crne Gore u vrijeme Petra II“ zaključuje na osnovu obimne građe da Crna Gora za vreme Njegoša nije ni od kog priznata kao nezavisna đržava ali, isto tako, da nijedna strana država mije postupala ni prema njoj niti prema Turskoj tako da bi se na osno vu tih postupaka „moglo zaključiti da je u pitanju deo Tiurske carevine; dr „Alojz SŠmaus, wu raspravi „O NjegoBevoj biliežnici“, pokušava da ustanovi hronološki ređ pojedinih zapisa wu mnjoja Svi ti, kao i ostali nenaveđeni, rađovi sveđoče kako o mnogostranosti naučnog interesovanja za Njegoša tako i o pređusretljivosti priređivača zbor nika koji nisu išli za tim da prave knjign Moja bi predstavljala tematski jeđinstvenu i zaokruženu celinu već da omoguće što veći broj novih i korisnih priloga koji će obogatiti naše znanje o pesniku, njegovom dobu | njegovom de lu, (J. D.)

gođine“ („Hundejahre“), odmah je dobilo nepođeljeno prizna» nje nemačke i svetske Kritike. Kao i u svojim dosađašnjim rađovima, Gras i u novom delu meša realistički svet sa simbolističkim slikama i silnonaturalističkim „opisima. Vreme Koje ga interesuje proteže se od dolaska Hitlera na vlast, preko ratnih gođina sve do današnjih dana, do vrhunca „privređnog čuđa“ ıw Zapadnoj Nemačkoj. Kroz to vreme on provođi dva svoja junaka, Val tera Materna, mlinara,- člana SA, zatim glumca koji se izđaje za -antifašistu i njegovog prijatelja i pobratima, polujevrejina Eđuarđa. Amzela, sina trgovca, žrtvu nacizma, posle rata rukovođioca baleta i, na Wraju, fabrikanta' strašila. U đetinjstvu snažni Valter za-

Btićuje „debelog- i nespretnog

»Hundeiahre« |

nije otkrio svoj svet, da nije našao rečnik koji bi ga učinio originalnim i celovitijim.

Verujuči u ono što doživljava, on veruje da je ono što govori i majadekvatniji ođraz toga doživljaja, a u tome se upravo i vara. Često nismo svesni da nmnaše „iskrenosti“, „govorenje iz dubine našeg bića, srea i prirođe“ nisu sposob ne da u čitaocu nađu potrebnog slušača i mnutarmjeg sagovornika. Ne zmamo ni sami koliko smo prevareni, kolika je zabluda kojoj smo se poverili. To je zato što smo zaslep ljeni jednim „lažnim «sjajem, jednom lažnom osećajnošću za koje smo verovali đa gore istim takvim bljeskom na stranicama knjige kao Bto su gorele u nama.

U MBaranjekovim „pesmama nalazimo mnoštvo reči odvajkada, znanih poeziji, koje kao da su postale izuzetno VlasniSštvo poezije. Sve te „ruke, voljenja, putovanja i buđenja“, sve te „ptice,srca. i krila“, sva ba „raspevana jutra, kiše, sunčeve yYađosti, kucanja sata umrlHh''*wođa, oluje“, mlađalaćkim čitanjem poezije, ovđe su đa pokažu kako poezija zaista trpi zbog njih, ne• staje i rastura se, kako se mu či i jađa.

Aii, tek tu i tamo poneki stih nas zatekne nespremne da ga primimo (jer smo čitajući pesmu za pesmom bili umoreni uvek istim tonovima, praznim „Mretanjem jezika). svetlucne nečim što je uspelo i lepo, što nas puni poverenjem: „Osjećao sam Mkolike ljubav

šetana djelovima moga životš

prolistava hranjema tvojim micanjem.” Uwpravo tim tragom, na koJi ukaruju ovi i ovakvi stihovi (a ima ih još nekoliko), trebalo bi da krene MBaranjek u vaspitavanju i „izgrađivanju sVOBg ukusa. Njemu „odđgovara ovakav način poetizacije, mada je u nekim pesmama („Mra vi" i „Balađa o kavi“) sugerisao kao svoj jeđan bizarniji svet. (A. R.)

CA A PIŠU: IVAN ŠOP, VASO MILINČEVIĆ, JOVAN DERETIĆ. ALEKSANDAR. RISTOVIĆ 1 IVAN IVANJI

Kduarđa. U vreme nacističkih progona devreja om ga izdaje i muči. Posle rata ib ponovo vezuje neko čudno prijateljstvo, po psu Princu koji je poklonjen Hitleru za četrđeset i šesti rođendan i Kkroz čije oči posmatramo mnoge ratne događaje, jer je Princ obično pod stolom „kadđa se đomose bitne nemačke odluke u toku drugog svetskog rata. Gras je, jeđanput, izjavio da Želi da „ukloni ono đemonsko“ Koje se pripisuje „Trećem rajhu“., On strahote ne umanjuje, ali ne smatra da je korisno prikazati ih „na svoj način veličanstvenim“ nego, uprkos svoj njihovoj užasnosti, niskim j smešnim.

Alegorijom iz zoologije Grag takođe opisuje posleratnu Nemačku. Matem — kao mlinar — ima brašnene crve koji

crpene,

Roman je svoj naslov đobio

novih, do sada nepoznatih podataka o ovom simpatičnom pesniku patrijaharnog sela, Sem toga, Filipović je priku pio, u poslednjem trenutku, sećanja i sveđočanstva o Janku Veselinoviću od nekih nje govih savremenika — stanov“ nika mesta u kojima je žive i rađio, te i to doprinosi do kumentarnoj vrednosti knjige. Zahvaljujući novoj, bogatijoj građi Filipović je uspeo di neke. do sada nedovoljno poz nate momente iz Veselinoviće« vog Žživota- poipunije rekom“ struiše i osvetli i đa ispravi neke netačnosti iznete u rani“ joj literaturi. Naročito je do bro prikazan Veselinovićev po“ litički rad, kao i uopšte alt“ mosfera stranačkih borbi i tr“ venja osamdesetih gođina pro“ Šlog veka u Mačvi i Srbiji, Do“ bro je osvetljen i Weselinovi«“ ćev život u Beograđu; posebno je istražena njegova alktiv“ nost na uređivanju i pokreta“ nju brojnih listova i publika“ cija za koje se često danas, izuzev popularne „Zvezđe“, ! ne zna đa su postojali, Uno“ šenjem zanimljivih anegđota ! epigrama, izvađenih iz starih listova, ili meobjavljenih. zabe» ležaka savremenika, dosta uspelo je prikazana i boemska4 atmosfera beogradskih ređak“ cija i kafana, u kojima se ga? sio i ugasio, usleđ različiti neumerenosti, „Veselinovićev, književni talent, pa i sam Život. Uporedo sa životom „Filipo vić je, razumljivo, pratio i cenjivao i Veselinovićev Kknmji“ ševni rad. Truđio se da otkrije genezu njegovih dela i UB“ peo je da za velik broj pripo» vweđaka, kao i neke romane, naznačeni prototipove na O8• novu kojih je Weselinović iz građio svoje likove. Međutim, dalje ođ toga Filipović nije i» Kao. Nije ni nastojao da da nove ocene i analize, čak mn tamo gđe mu se sama materija mametala (na primer, kođ pri“ povetke „Čiča Toma“), nego se zađovoljio običnim prepričava• njem radnje — fabule i preuzimanjem „gotovih suđova od ranijih ocenjivača .,Weselinovi«.. čćevog. stvaralaštva. Nastojeći" đa obuhvati različita mišljenja koja su izricana o pojedinim delima, ponegđe je tekst opte» retio pođužim citatima iz Krilika. Međutim, m pokušajima samostalnog ocenjivanja nekom dela Filipović nije uvek po kazao ecovoljino osećanja za li terarnije rezonovanje i ana lizu, pa su mu pojeđini za» ključci jednostrani, unekolike i naivni. Ponegđe se skora čuđi, čak i prekoreva pisca vato što je odstupio ođ istinitor događaja: u konačnom wobhlčavanju pojeđinih ppripoveđa– ka. Kao da nije osetio mneophođnost transponovanja sirove materije, što svaki. pisac: mor» đa rađi ako želi đa” sivori umetničko delo.

No, i pored avih slabosti Pi lipovićeva Knjiga može se o ceniti kao MWoristan prilog našoj istoriji književnosti. NJenas

„vrednost, kao što je mnaglaše~

no, ne leži u novim i originalnim „interpretacijama nega u obilju novih pođataka i nepoznate i nekorišćene građe koja, skladno organizovana, u» spelo dočarava plemeniti Veselinovićev lik i njegov zamnim ljiv Životni put. (V. M)

„UOUCHTERHAND“ BERULIN 1063.

predskazuju buđućnost. Mmrzđ» vig KErhard, ministar privrede, zato je tako muđro vođio me” mačku privrednu politiku jer je progutao jeđnog SPMaternoVOE crva. Ali po savete crvima dolaze i brojne ličnosti ne mačkog javnog života — poll tičari, novinari, Gras naziva njihovim pravim imenima — tako da u nekim svojim delovima roman posta je neprikriveno „satiričan. 1 strašila — koja proizvođi Amzel — u stvari su alegorija ko» ja se ođnosi na umetnost i umetnike. Iako ovaj pisac ne ceni neka sredstva mođernog romana unutarnje monologe, flešbeke | slične, kako ih naziva, „Stillstičke trikove pisaca koji su lenji đa pišu“ — on je vrlo. promišljen u ođabiranju jezir ka, slika, voli snažne I!zraze, sočne boje, uživa da izmišlja nove reči.

bankari, koje —

(L 1) y