Književne novine

dimir PET RIČ

2 7

Yla

od nas se, ponovo, javio tremutak KK u kome postajemo svesni činjeni-

ce da su mnoge vrednosti ume+ničke tradicije bile pogrešno shvaćene i da u tom drevnom rudniku leži još mnogo blaga koje treba olbkriti, U istoriji umetnosti to je dobro poznata pojava: naiđu vremena kada se s novim (kriterijumima aagleđawaju \previđene umetničke vrednosti iz prošlosti i dolazi do zaključka da prava tradicija ipak može «poslušiti kao kreativan podstrek modernim stvaraocima. Obraćamje „savremenika tradiciji ima niz uzroka i posledica. Nas intevesuju oni slučajevi koji su odraz iskrene stvaraočeve inspiracije tradicijom i otkrivanje prave vrednosti u njoj, što jedino i može da dovede do značajnih rezultata. Sve što je izvam toga ima kratkotrajno i neumetničko značenie. Infteresovanje savremene svesti za umefničke tvorevine iz prošlosti treba da nosi pečat sagledavanja novih njenih misaonih, „emotivnih ili estetičkih vrednosti, koje do tada nisu bile shvaćeme ili su makaradno protumačene, zbog čega i nije bio mogućan Dprodor u samo jezgro vekovima i konven= cijama pritisnute tradicije. Ako osetimo da njena „unutarnja vrednost može da ima pslihološko-estetbsko dejstvo na modđernog čoveka, onda se i te kako vređi stvaralački pozabaviti njome i osvetliti je iz savrememog aspekta. Ukoliko toga nema, obraćanje prošlosti postaje besmisleno kao što je, uostalom, jalovo svako površno, nekrealivno „inspirisanje“ ma Koliko amgažovanom aktuelnom | „problematikom đamašnjice.

Pravom tradicijom mogu se nazva– ti samo one tvorevine koje uspevaju da nadrastu okvire određenog vremena, te svojim unutarnjim imfemzitetom nastavljaju da deluju na ljude epoha koje su kalendarski wudaljene od trenutka u kome su stvorena jzvesna umetnička dela. U tom smislu trađicija je u stanju da zbriše granicu između prošlosti, . sadašmjosti „i budućmogsti, jer se dotiče onih sfera emotivnog i misa= onog Života u kojima ljudska svest iz miče okvirima vremena. I svaka religi-

ja postaje inferiorma „pred „ovakvim dejstvom svesti, budući da misaoni značaj umetnlčkog dela (koje, jako

stvoreno u dalekoj prošlosti, još uvek deluje na ljudsku psihu) predstavlja daleko uzvišeniji oblik čovekovog tra ganja za beskonačnošću i tajnom bitisanja; to je osnovni problem življenja svih vremena. Mi ništa drugo i ne činimo već izmalazimo mogućnost Malko đa — ne samo materijalno već ii duhovno — Jake, smišljenije, humanije ispunima život i podmesemo saznamje o njemu. Ako nam trađicija otkrije ma i jedno zmce te mudrosti postojanja, onda iz nje vredi crpsti melem koji vida rane ljudskog duha. 1, alo tradicionallisti, ili oni koji se bore protiv tradicionalizma, svejedno, takvo iskreho nastojanje neće da shvate kao plemenitu želju da se tradicija oslobodi svih naknadnih dodavanja, opterećenija i obmana (koje se, zajedno, nisu bez razloga vezale upravo za onu tradiciju koja u sebi poseđuje snagu delovanja), onda tu jedino može biti po sredi nepoznavanje (bolje reći neosećanje) suŠlme čitavog pothvata, ili zlonamerno svojatanje vekovnog umetničkog iskustva, odnosno temdenciozno izokretanje smisla jedne stvaralačke inspiracije koja mora da ostane izvan svih lokalnih trzavica ako želi đa se domogne samog jezgra tradicije i da ga, U svoj njegovoj čistoti, približi savremenicima, Baš zato što su uspele da zamenja koja pomažu čoveku u nalaženju unutarnjeg mira i zadovoljstva, tvorevine ljudskog duha koje zaslužuju da se nazovu pravom umetničkom

otlkrijti

KOKA RO %, J402 • TK o <7 i (e a

KNJIŽEVNB NOVINT

·

= Gde se stiču prošlost i sadašnjost -:

tradicijom mogu da budu, a često i Ješu, putokazi modernim stvaraocima u njihovom stremljenju da se domognu Zvezdanih visima ili da se spuste u neznana podzemlja. Te zagonetke pred svešću jedinke večne su i večno tajanstvene, one su iste danas kao i juče, pa je zato čoveku jedino dostupno i celishodno — ne da ih odgonetne već da nadmoćno shvati kako je i,on sam nit u klupku neumetnih razloga pritrode na čijoj se večnoj nedoumici ravnoteža ne postiže rešenjem zagonetke, već spoznajom loglike njene nerešivosti, Taj čudesni kovitlac i čovekov udeo u njemu shvatili su kao neminovnost pesnici i mislioci drevmih kultura; prepuštajući se ritmu koji rađa sudar individue sa kosmosom, Dpodavali mu se do samog nestajanja da bi, za uzvrat, otkrili makar i delić mistenije sveopšteg kretanja, nesagled:vih prožimanja, kojima se često naivno smejemo opsenuti iluzijom da smo nadmuvdrili prirodu moćima koje nam ona sama daje! Naravno, i ta naivnost može da bude povod za umetničko doživljavanje i spoznavanije raznih manifestacija života; ali, kada čovek oseti potrebu da dublje zaroni ispod varljive koprene života, da se probije kroz magline oko sebe, začudi ga kad shvati da su se one široko razmicale pred stvaralačkim zanosom čoveka u doba kađa mjegova svesift nije bila na današnjem intelektualnom nivou. Možda je, baš zbog toga, bila senzibilnija i mogla spontanije da se preobrazi u nadsvest, da intuitivno dublje zarcni ispod granice svesnog!

Tradicija mas, u neku ruku, opominje i može da služi kao korektiv savrememosti; amalogno novom značenju koje su, vremenom, dobila mnoga zbivanja iz prošlosti (kada su, u tumačenju svojih suvremenika, izgledala potpuno druičija), tradicija mam pomaže da i na činjemice sadašnjosti gledamo iz raznih uglova, da se probijamo do

DVA

Nastavak Ba 1. strane

San o sreći, koji bi u drugim prilikama ispumio devojačke snove, ovde se preivara u zebnju i memir pred

· slučenim a tajanstvenim prostramstvoni

koje će progutati onoga ko se usudio da ne prihvati krute i ograničene ljudske zakone. „Ali noću, tek noću, kadđ' oži ve i planu nebesa, otvara se beskrajnost i silna snaga toga sveta u kome se živ čovek. gubi i ne može da se priseti ni sama sebe ni kuda je pošao ni šta hoće ni šta treba da radi“. Noć je Fatimin život, moć bez pritiska i obaveza, bez surovih pretnji dana. Neopipljivi, tajni devojčin bol pisac prevodi i u čulnu, fizičku sferu: „Stojeći pored pmozora, Fatima gleda tu noć. U celom telu nosi mirnu snagu, razlivenu i slatku, i sva=ki deo svoga tela oseća odvojemo, kao zaseban izvor snage i radosti: noge, kukove, vrat, a naročito grudi“. Opšta, ledena zebnja Fatimina time kao da se razblažuje, pripitomljava; u ovom odseku romana te rečemice su pomalo disonantne, podsećaju donekle na Drozu Borisava Stankovića: „mirna snaga“, uz to još „razlivena i slatka“, pa noge, grudi, kukovi — to je ono što je neobično i što odudara. Ne zato što mBatima nije od ovoga sveta i što joj takvo osećanje ne priliči, niti zato što ovoj prozi takva deskripcijia ne odgovara, već zbog toga što je Fatima u sukobu sa znaino jačom silom no što je zov krvi i tela. Ona je bila u direktnom sukobu sa sudbinom. Ona je već bila u dosluhu sa svojom smrću, i telo kojim je osećala noćno prostranstvo oko sebe bilo joj je prepreka da se pridruži, da ulone, da se izjednači sa tim prostranstvom. Smrt je njena nostalgija, smrt je poziva, njena semka, njena jedina verna pratilja. Spremajući je za svadbu, devojke su pevale i ona je nalazila snage da peva zajedno S njima. „I slušala je sa-

e _e& “~

postajući

njihove srži a ne da se obmanjujemo njihovim fremuftnim značenjem i izgledom. Isto je tako izlišno „pozivati” savremene umefnike đa se u svom stvaralaštvu obraćaju tradiciji, jer se ona, ponekad, lukavo uzima kao maska koja prikniva nemoć stvaraoca da iskaže umetničku suštimu u savremenoj životnoj problematici; oni koji u tradiciji otkriju pokretačko zrno pravog stvaralačkog delanja sami će poći tim putem; onima Koji se u tom pravcu upute iz bilo kakvih drugih pobuda | onako ništa ne može pomoći, kao što ne vredi i nema nikakvog smisla samozadovoljno „čeprkati ili bojažljivo prepsti po•odbojmoj kori savremenosti.

Moderan umetnik može da dođe do pojedinih emotivnih i misaonih iskustava koja će, u izvesnom spiralnom i suštinskom smisl ., biti saglas_na sa onim što nam ih prenosi tradicija, iako

" se nije direkino njoj obratio već je

inspiraciju crpeo iz trenutka u kome postoji ili, čak, iz samog negiranja tradicije, iz iskrenog suprotstavljamja idejnim pozicijama na kojima je ona sazdana; kao što može da pođe upravo od tih i takvih filosofskih stavova ako oseti da su oni, bez obzira na vremenom uslovljenu formm kojom su zaodemuta, dotakli suštinska pitamja ljudskog postojanja. To su samo razni odnosi umetnika prema egzistencijalnim problemima koji se svođe na pitanje života i smrti, pitanje u suštini isto danas kao i pre. Ovo potvrđuje činjenicu da se u raznim vremenskim periodima i okolnostima može doći do istovetnin spoznaja, suštastvenih za sva razdoblja i sve generacije, đubokih otkrovenia koja brišu granice vremena, budući da su toliko elementama i opšta da dubinom svoga značenja povezuju sadašnjost, prošlost i buđuć-

PI

mu sebe kako peva, misleći pri tom svoju misao“. Ova rečenica je izvanredno karakteristična i zmačajna. Ona ukazuje, ona potvrđuje odsutnost, oslobođenost bića koje, svesno Ssebe, sanja i priprema svoj kraj. Fatima nema jasnu predstavu o samoubistvu kao određenom, specifičnom činu; oma o tome knjiški ne mudruže,

ne „filosofira“, i po tome je životno.

autentična; ona je samo naumila da ode, da nestane, da iščezne iz sveta stege i prinuđe. Taj svet je za nju dan, dnevni život, izjednačen sa mneslobodom, bezizlaznim položajem, sramotom i wlepim pokoravanjem; a moć, samo je noć njeno pravo carstvo, slobodno, vedro i beskrajno. Ona peva i, u isti mah, sluša svoj glas, ali on više nije njen, to je već glas nekoga drugog, glas onoga koji odlazi. To je njena teskoba koja se pretvara u pesmu, DOslednji odziv bića zahvaćenog uništavanjem, svojom neodoljivom konačnom strašću. Tako sasvim budna, iako prisutna, ona je na putu ka cilju do kojeg se ne stiže. Ona je bez izlaza i OStatka uhvaćena obručem sudbine koji še sve brže, sve više stešnjava. Ne ubija se zbog čame, dosade i odvratnosti prema životu, već zbog same odvrafnosti (prinudni brak) koju bi život i ljudi hteli da joj nametnu. Ona ne beži od života kao života, već od života kao ozvaničenog ropstva i nesreće. Zato je njen jedlini izlaz skok, njena jedina domovina — noć i smrt. „A sama pomisao na taj dan kad će stvarno, a ne ovako u mislima, morati da pređe taj put i da još pre kraja mosta nađe izlaz, nosila je u sebi svu strahotu smrti i sav užas Života u sramoti“., Samoubistvo nije imenovano: posredi je izlaz i ta, tako definisana. psihološka situacija u svome romantičnom okviru dobija ozbilian, uzvišen, duboko tragičan smisao. No iako samoubistvo nije imenovano, to ne znači da o njemu u sklopu Andrićevog dela ne freba voditi računa: ono je spoljašnja manifestacija one često nevidljive prenapregnutosti i žestine Živofa sred koje se Amdrićevi junaci, mabom složene, protivrečne, osetljive i melanholične ličnosti, ne snalaze i koju makar i fakvom apsurdnom samoubistvenom hrabrošću hoće da nadvladaju. Samoubistvo je tu naglo razre-

šenje čvora ugrožene egzistencije, ne ,

toliko filosofski problem (i pogotovo ne jedini problem) „koliko egzistencijalna kategorija. IT što veća i neminov-~

obrnuto, u kome njegove

nost u jedan jedini trem, ili uspevaju da svaki trenutak, ljudska svest otkriva smisao prolaznosti (i time ga negira, odnosno, savladava), preobražavaju u trajnost.

Zbog svega ovoga začuđuje „pojava da odnos savremenika prema trađiciji pada iz jedne krajnosti u drugu: bilo da se ona potpuno, bez rezerve, negira i optužuje za nešto što nije niti po svojoj suštini može da bude, ili se neodgovorno veliča po nekim sporednim, pridodatim oznakama od &kojih njenu pravu vrednost treba oslobađati. Istinskoj tradiciji ne treba ni jedno ni drugo; nama je potrebno da se oslobodimo svega što smeta da je prihvatimo u njenoj punoj vrednosti, u njenom jedinom istinskom značemju Kojim ne bi smeli da se kite samopokazivači, na koje nemaju prava ni osnova đa hule pseudđočistunci.

Kakvi smo đa smo, mi nužno predstavljamo produženje dđuhovne Kkulture naših pređaka; iz nje smo izrasli, na njenom flu se. razvijamo, sa njom neminovno činimo jednu od karika u lancu koji je počeo đa se povezuje pre nas, koji će nastaviti da se nađovezuje posle nas. Odnos savremenika prema trađiciji više svedoči o trenuinim shva tanjima i stremljenjima m turi, umetnosti, ideologiji određenog vremena, nego što utiče na objektivne vrednosti još uvek dejstvujuće tradicije koja jedino kao takva i uspeva da se probija kroz vreme.

Koje su sve mogućnosti: odnosa savremenog umetnika prema formi i šadržini tradicije, pokušaćemo da utvrdimo u napisu koji sledi.

nija ugroženost, utoliko je veći mir i sabranost u rešenosti da se ona ukine. Otuda ono nemo, strahoradosmo Sspokojstvo u kome je Fatima nepokolebljivo zasnovala svoju smrt. „Cin kao što je taj, priprema se u tišini srca isto kao i neko veliko delo“, kaže Alber Kami. Veliko delo traži uvek odgovarajuću Žrtvu; i Fatima je, „nemajući šta drugo, odvažna kao Anmntigona, ponudila svoj sopsbvemi Život.

Preosltao je još samo skok. Kad su svatovi prelazili preko mosta, Fatima je zamolila brata da joj nešto pomogne oko konja; i dok je on bio zabavljen poslom, ona se s konja vinula na ogradu mosta i poletela u dubinu. Pa je ubrzo posle toga pala kiša, reka je nadošla i Fatima se s bujicom sve više udaljavala iz onog nevidljivog obruča koji je za sebe probila na višegradskom mostu. Kasnije su je pronašli, sahranili i, onda, oživljavali u dugim, dokonim pričama i čežnjivim pesmama. Ali ona s tim nema ništa: kao svi nesrećni i neshvaćeni, ona pripada svojoj samoći, svojoj gordoj slobodi, svojoj najzad dostignutoj noći. Ta noć je ćutanje, a u tom ćutanju je stravu, prekor i opomena. Uveče u krčm', dva čoveka koja su je našla i sahranila ne daju glasa od sebe pred mnoštvom pitanja prisutnih radđoznalaca. „Fatimin otac je umro, ali nije progovorio reč ni's kim o nesreći koja ga je zadesila. TI tako je ćutanje ostalo kao jedini cdgovor sudbini zapečaćenoj onom dubokom, čistom smrću.

. ~“

KAD JE: DVADESETITRGODIŠNJI austrijski vojnik ruskog porekla GreBor Fedun izvrišo u kasarni samoubistvo,pritisnuvši nožnim prstom olkidač na pušci čiju je cev držao pod grlom. događaj se pročuo i meštani su sa sažaljenjem i saosećanjem prepričavali taj nemio slučaj. Ali kao i večina velikođušnih gestova, i ovaj je zakasneo ili je poticao od onih koji nisu mogli da „pomognu. Feđunovo samoubistvo je posledica. bezbrižne i čežnjive mladđalačke „prolećne igre. „Kraj čoveka koji se prevario i dopustio da ga prevare“, napominje pisac.

Fedunov kratki život je od onih pređestiniranih sudbina čija je fragičnost gotovo obeležena. danom njihovog rođenja. Kao odjek iz daljine, i višegradski kraj dodirnuli su ponovo nemiri pa je tako Fedum, jednog dana. osvanuo sa vojnom jedinicom u kasa-

bi gde je trebalo čuvati most i varoš od bundžija, hajduka, skitnica i drugih mnmedobronamernih mnamernika, Prilikom jednog raporta straži je saopšteno da se u okolini krije „opasam hajduk koji će venovatno pokušati da pređe most i da ga tom prilikom treba zadržati, i Fedun je čuo to saopštenje i sav mu se poftčinio. A onda su počela iskušenja. „Nije lako usredsrediti svoju pažnju samo na jedan predmet kad su čoveku dvadeset i tri godime, kad mu telom idu mravci od snage i života i kad oko njega sa svih strana šumi, blešti, miriše proleće“. Taj zov proleća, kojim je počela ova igra ljubavi i smrti, donosio je i jednu slutnju Kojoj mije bilo moguće odoleti. „A damju kao i noću ne ostavlia ga osećanje da nekog čeka, osećanje koje je i mučno i slatko i koje kao da nalazi potvrde u svemu što se dešava na vodi, zemlji i nebu“. Nevolje ne dolaze samo u obliku pretnje, iznenadnih, naglih udaraca i masilja, već se često dovlače i prikrađaju polako, neupadiljivo i bezbolno. Stražareći na mostu, Fedđdun je pnimetio jednog podneva muslimansku devojčicu lepog lika i smernog pogleda. Narednih dana prošla je još nekoliko puta, njihovi pogleđi su se u nekoliko mahova ukrstili i to je bilo dovoljno da u mladićevoj svesti iskrsnu „najprimamljivije slike i, profivno vojničkim propisima, najsmeliji planovi. PPribližiti se, upoznati, zavoleti. I tu sad pisac aforistički iskazuje duboko “poreklo Fedumnove tragedije i unekoliko je razjašnijava. „Nesreća mnesrećnih ljudi — veli on — i jeste u tome što za njih stvari koje su inače nemoguće i zabranjene postamu, za tremutak, dostižne i lake, ili bar tako izgledaju, a kad se jedmom trajno usele u njihove želje, one se opet pokažu kao ono što jesu: neđostupne i zabranjene, sa svim posledicama koje to ima po one koji za njima ipak posegnu“, Fedun nije gotovo ni posegnuo za devojkom, a odmazda ga je već snašla: „devojčica“ koja je prelazila most. bila je, u stvani, hajdukova ljubavnica, i kad ga je, prećuinom Fedunovom saglasnošću, pbreobučenog prevela.preko mosta, bila je zajedno s njim u varoši otkrivena, a PFedum se, ne znajući ni sam još kako i zašto, našao u pritvoru. To je bilo njegovo bolnoslatko iščekivanje: žensvarka, ljubav i smrt javila mu se u istom zlostvarnom obličju.

Tada je izvršio samoubistvo. Svud oko sebe osećao je krug hladne, smrtonosne samoće koji se evakim časom stezao. Pitali su ga. Saslušavali su ga. Ali ono što je trebalo da odgovori i opravda se — da je njegov pomoćnik na straži dremao, da je sa nepoznatom devojkom progovorio „svega nekoliko iskidanih reči, da je naslutio ljubav bio bi, osećao je, uzaludam napor, reči koje niko osim njega ne razume, a pogotovo ih ne mogu i neće razumefi ovi službeni, ukočeni, mrzovoljni ljudi koji ga ispituju i koji niegovu grešku, „nekoliko trenutaka zaborava, u zlom času i na opasnom mestu“, preuveličavaju, koreći ga, ali ni izdaleka tako kao što ju je sam on preuveličavao i kao što je, sa osećanjem beznadme i neoprostive sramote, sam sebe prekorevao, nemajući — potpuno ispražnijen, prazam u duši — opravdanja ni pred sobom ni pred drugima. Njegova osetljivost je nevidljivi put ka očajanju i samoubistvu. U tim trenucima Pedun je duboko u sebi spoznao, oslušnuo, sagledao smrt koja ga je čekala. Ako ona i nije bila tako moćna, imala je svoga delatnog, revnosnog zastupnika i zamenika: zao udes i predodređenu nesreću koja pojedine ljude prati od kolevke, i samo je pitanje kad će mjeno ili njihovo — strpljenje da popusti, da smalakše, i da se mučna napetost prekrati. Da li je Fedun kriv? Da li je mogao ikome, i kome, da poveri i objasni svoj prolećni zanos? Da li je kriv zato što je zaboravio i prekršio vojnički red, ili što ga je vlastiti prekršaj porazio pa nije umeo da se odbrani? U čemu je onda njegova krivica? I ko je zapravo kriv?

To su pitanja. Daleko ođ njihove zbrike, Fedun se priprema da umre, mada instinktom, čulima i čašću pripada životu. Ali odluka je u njemu jača: slomljen svojom trenutnom slabošću, on je potkopam, obeshrabren i višak njegove životne energije uložen je u taj definitivni obračun, u to ustremljeno, oslobađajuće nadvišavanje i nadrastanje samog sebe koje treba da ga otkupi, da ga opravda, da ga spase u njegovim sopstvenim očima. Fedum nije, kao Fatima, pripadao noći: dan je bio njegov svet (tako se, po Karlu Jaspersu, ljudsko biće pojavljuje u svakodnevnoj stvarnosti u odnosu na dve sile čiju je egzistencijalističku manifestaciju nazvao Norma danaiStrast noći); on nije, kao Fatima, „porazio druge očajničkim razmahom svoje nemoći već je, obuzet svojom greškom i slabošću, primorao svoju nemoć i slabost da dejstvuje protiv njegovog rođenog života. On nije protestovao protiv sveta, protiv ljudi, nego protiv samoga sebe. Od svoje krivice i nemoći načinio je svoju tajnu, razornu moć. To je odvažnost koja, crpući magu iz života, spokojno, netremice gleda u lice smrti. Živi svet (kobne, varljive prolećne napasti!) njegova je posled-. nja, oproštajna uteha. „Zatim pogleda još jednom 'kroz prozor i sagleda onoliko od sveta koliko se u jednoj sekundi može da vidi sa tog skučenog vidika“, A onđa „je, legavši na postelju, obrglio rukama i kolenima pušku i snažno pritisnuo cev pod grlo.

| Miloš I. BANDIĆ (Fragmenti iz knjige „Ivo Andrić: Zagonetka vedrine“)

5