Književne novine

ZAGREBAČKI JANUAR ~

„Katarina Izmajlova“

___JANUARSKA RAZGLEDNICA. zagrebačkih kulturnih i umjetničkih zbivanja nije naročito bogata. Ako spomenemo veliki potez opere Hrvatskog narodnog kazališta sa Sostakovičevim djelom „Katarina Izmajlova“, jubilej Antonija Janigra i Izložbu suvremene srpske umjetnosti u Modernoj galeriji — onđa bi to bilo sve što zavređuje veću pažnju. Izuzetnim kulturnim zbivanjima treba pribrojiti i gostovanje Narodnog teatra iz Skoplja sa djelima Nušićevog reprioara. I to je sve! Kazališta su bila bez premijere, na literarnom planu januar je, izgleda, bio prelazni mjesec poslije kojeg ftek očekujemo neke novitete. Tako-

va ista ili slična situacija bila je i na

području slikarstva, filma i muzike.

Ali, prije svake ozbiljnije namjere da se u kontekstu zagrebačkih kulturnih i umjetničkih zbivanja vrednuju posebne manifestacije koje to svojom izuzetnošću i zaslužuju — DOoftrebno je, na žalost, ovaj zapis Ootpočeti s obratnog pravca. Početi od javne Kritike jedne manifestacije koja je bila vrednovana više nego što žaslužuje. O čemu je riječ? :

Poslije novogodišnjih svečanosti Zagreb še nastavio, u prvim januarskim damima pa gotovo do kraja mjeseca, da živi u almosferi zabavnih ionova, blještavih aranžmana i bučnog aplauza. Tema dana koja se nametala počev od felevizijskog i radio-progra= ma, do štampe i reklamnih oglasa bila je Deseti jubilarni festival zabavne muzike „Zagreb 64“ koji se održavao na nekoliko mjesta: u velikoj dvorani Studentskog cemtra, a komcertnoj dvorani „Istra“, u Zagrebačkom dramskom kazalištu i u kazalištu „Komedija“. Kao što je obično bivalo i do sada, fakvoj efemernmoj manifestaciji se pridao veći značaj nego što bi to kulturne norme i oštriji kriteriji dozvoljavali. Počevši od pretjerano visokih novčanih nagrada koje su bile osigurane za najbolje kompozicije, nagrada koje se upravo podruguju iznosima određenim da stimuliraju dx#ila trajnije vrijednosti iz oblasti literature, kazališta ili muzike, pa do činjemice da su na festivalu viđemi javni i kulturni radnici koji inače Yjeđe posjećuju seriozne priredbe — sve je bilo za mjeru više predimenzionirano i izaziva nevoljki komentar da se još uvijek (ili opet i ove godime) DOsVećuje pažnja improviziranim „kultuznim sfitacijama a da pri tom i javno mnjenje i odgovorni faktori pasivno prolaze pored vitalnih i godinama ncriješenih problema iz oblasti kulture Ovog grada. Da li da nabrajamo? Domaći pisac traži izdavače, knjiga je preskupa za čitaoca, jedno dječje kazalište mora prekinuti rad jer je zgrada ruševna, ugledni dramski teatar bio je nasukan na deficitu (jer para još uvijek nema koliko treba), operi treba „novaca, Kinoteka definitivno ukinuta i tako dalje, i tako dalje, a povrh svih tih mučnih upitnika trešte akordi twist-kompozicija i padaju hiljadarke na račun dopadljivih nota, „popularnos glasa ili dobro iskombiniranog aranžmana. „Zagreb 64%“ suvereno vlada U svijesti i navikama, u željama i sklo-

MUZIKA

Nastavak sa 1. strane

— slušanje, slušanje i opet slušanje muzike. No da slušanje ne bi bilo i · ostalo lutanje uha, sluha i duha bo bredelima brividnog haosa zvukova, potrebno je, pre svega, izobraziti čitavu. jednu vojsku vaspitača, potrebna je pomoć onih ljudi koji će deci i rađoznalim odraslim otkriti „tajnu“ mužzike, koji će doemistificirati izražajho . područje muzičkog jezika, koji će neukom i neupućenom slušaocu objasniti osnovne zakonitosti muzičkog jezika. Vidim onda u mašti — više no u društvenoj stvarnosti — veoma brojni kadar stručnjaka koji će umeti da malu i veliku decu nauče notama i njihovom čitahju, da ih upozore na valovito gibanje (dizanje i spuštanje) melodije, da im pokažu kako dvoje, troje ili više njih mogu pevati istu melođiju u vremenskim razmacima nastupanja svakog glasa (a to je onda već odgonet"ka. „strogog“ oblika imitacije, kanona), da ih upozore na pojavu paralelnog kretanja dveju ili triju melodijskih linjja (a to je onda već elementarno poimanje polifonije) da im skrenu pažnju · ma skladno, a mestimično i neskladno podržavanje melodije si-miultano pratećim tonovima, akordima (a to je onda već stupamje u oblast 'nauke o harmoniji), ba da im, zatim, razjasne sklop i sastav tonske strukture u pesmama i igrama, koje oni od 'anije poznaju (a to je omda već pro·đor u nauku o muzičkim fomam3), i da im, najzad, ukažu na različita tonska svojstva instrumenata na kojima sviraju (a to je onda već pristup nauci o insfrumentima i instrumeniaci~

;4

- i „Sumnjivo liee*

nostima suvremenog zagrebčanina ma početku ove, 1964. godine. Ali, možda je to samo loš početak, nadajmo se! MKrupan i prvorazredan umjetnički doživljaj, Rkulturni događaj u međunarodnim relacijama bila je prva izvedba u Jugoslaviji opere u četiri čina „Katarina Izmajlova“ na muziku. Djmitrija Šostakoviča, a prema noveli N. Leskova „Lady Macbeth Mcenskog okruga“, Operu „je dirigirao Milam Horvat, režirao je Kosta Spaić, a scenografiju je radio Zlatko Bourek. Dakle, prva zagrebačka ekipa. Na izvedbu je iz Sovjetskog Saveza došao sam kompozitor, a među gledaocima koji su do poslednjeg mjesta ispunili gledalište zamjećen je veći broj inozemnih muzičkih kritičara, kao i specijalnih izvjestitelja iz svih naših republika. Izvedba je bila ma rijetko visokom nivou. U dinamičnoj režijskoj postavi koja je fabulu razradila upravo na principima dramske radnje, opera je ostavila dcejam najboljeg muzičkog ostvarenja u Zagrebu poslije đenja. Muzički vođena veoma precizno izvedba je u prvi plan izbacila opernu pjevačicu Mirku Klarnić, koja je nastupila u ulozi Katarine Izmajlove. Mirka Klarić nam se predstavila kao pjevač velikih glasovnih mogučnosti, ali istovremeno je izazvala nepodijeljene simpatije publike i superlativnc ocjene kritike zbog svog glumački konsekvenino izgrađenog lika. Za nju se ne može reči da li je bolje pjevala ili odglumila Katarinu Iamajlovu. Sostakovič je u osnovnoj liniji bio zađovoljan zagrebačkom izvedbom, koja je poslije moskovske i nedavno londonsike treća po ređu u svijetu, ali je veoma ozbiljne zamjerke stavio na kraćenje djela. U Zagrebu nisu htjeli da izvedu jednu „kratku groteskmu scenu koja se odvija na policiji iz razloga navodne nefunkcionalnosti tog prizora u kompleksu cijelog: opernog

djela. Šostakovič je pak izjavio da do te scene mnogo drži jer mu ona svojim grotesknim elementima i ja-

kom persiflažom unosi ravnotežu u mračnu damu. Mišljenja sam da je Opera učinila propust, je? se ne smije fako lako prelaziti preko okrnjemog integriteta umjetničkog djela, a posebno ne ako je u pitanju Živi autor koji k tome uživa glas jednog od najvećih opernih skladatelja u ovom štoljeću. Drugi veliki umjetnički događaj ko-. ji je oduševio zagrebačku publiku bilo je.gostovanje Narodnog teatra Skoplja sa komedijom Branislava Nušića „Sumnjivo lice“, Dimitrije Ćostarov je napravio predstavu izvanredno plastičmi i s komikom koja je upravo neodoljiva. Naravno, zahvaljujući velikoj uigranosti ansambla i izvanrednom falentu Petra Prlička koji je tumačio kapetana Jenotija. Skopljanci su čitljivo pokazali zagrebčanima kako treba igrati Nušića, Naravno, kad je riječ o „Sumnjivom licu“, jor druga predstava njihovog teatra „Pokojnik“ bila je neshvatljivo slaba realizacija.

Jamuar je i završio u znaku te dvije velike predstave, i februar izgleda obećaje mnogo više!

Jozo PULJIZEVIĆ

I PUBLIKA

ji). Fbo nas, dakle, odjednom, u samom vrelu nastave glavnih mouzičklih disciplina, posred zanimljivih, prijalnih i lepih čuđesa, u koja se može prodreti, tako reći igrajući se. Ali, taj vaspitač, kojeg ftako vidim u mašti i zamišljam, umeo bi, posle svih maveđenjih objašnjenja i upozorenja, da uyerljivo govori i o tome, da nijedan jezik. ne postoji radi sebe samog, već zato da bi se njime nešto kazalo i iskazalo, da su pokreti i zastoji, USDOni i padovi, bure i tišine, zgušnjavanja i razređivanja, razgranjavanja i sažimanja u povorkama tonova i alkorada zvučne slike čovekovih unutarnjih stanja, raspoloženja, osećanja i stremljenja, da je dakle muzika stvar čovekova, o čoveku i za čoveka, svojevrsna priča o svemu što je u njemu i u njegovom svešsnom odnošu prema Ssvcmu što je izvan i oko njega.

Znam, razume se, da je najteže stvoriti stručne kadrove, učitelje, tumače, vaspitače i da je za „nastavni program“ muzike, koji je ovde samo letimično slicirat, nužno i neophodno, u smislu treće Mayrksove teze o Fojerbahu, baš to: da „sam vaspilkač mora da bude vaspitan“. Nema, međutim, drugog puta, i sve brzopotezne, kampanjske, bovršne i krafikotečajne društvene akcije bilo kojeg drugog tipa i karaktera. sasvim su iluzomne i Uuzaludne. a

Jednom, u nekoj dalekoj i srećnijoi budućnosti čovečanstva, koje će živeti i razvijati se u miru, sigurnosti, bezbednošti i spokojstvu, jaz između tazličitih specijalizovanih brofesionalnih delatnosti muzičara s jedne strane

oslobo> .

\jiz if,

FILOZOFIJA GLE POEZIJA GA OSECA

RAZGOVOR SA DUŠANOM MATIĆEM

|J

e Druže Matiću, vi ste u beriodu između doda Yata bili jedan, od, majistaknutijih predstavnika nadrealističkog pokreta w mašoj kmjiževmosti. Da li biste mam, ukratko, mogli imeti svoje mišljenje o tome kakve je rezultate dao maš madrealizam i w, čemu se sastojao njegov značaj za mašu modernu poeziju?

. # UVEK ME zbune pitanja kao što je vaše.

Prvo ne volim mnogo vaše tri reči: „Jedan od najistaknutijih“, a isto tako i reč: „predstavnik“. Nikad nisam voleo superlative. Čak sam, u vreme na koje se odnosi vaše pitanje, hoću da kažem ono kratkotrajno vreme nadrealizma u Beogradu, smislio i nadsuperlativ najnajniji, da bih ismejao široku upotrebu i zloupotrebu trećeg stupnja poređenja o ondašnjoj dnevnoj i povremenoj štampi Beograda. A isto tako ja nikad nisam bio predstavnik nečeg drugog, već sam bio ono što sam bio, ili čak i što nisam bio. Isto me tako zbunjuje vaše pitanje jer iz njega proiziđe nekako da za poslednjih četrđeset godina ništa drugo. nije bilo sem nadrealizma i književnosti. Ni Oktobarske revolucije, ni šestojanuarske diktature, ni fašizma, mi hitlerizma, ni drugog svetskog Yata. Itd. Itd.

Možda je to danas i mana što še sećam nehotice i drugih stvari, kad mi se postave jasna i određena Ppitanja, jasno i određeno pitanje kao što je vaše, o nadrealizmu u našoj književno=sti. I zato se skrušeno slažem s vama, da se sve, najzad, završava u književnosti, i da je oduvek tako bilo. Državnici u penziji, revolucionari, generali i vojskovođe najzad na izmaku pišu svoje memoare ili svoje uspomene, te i oni ulaze u književnost, jer su i memoari i uspomene, zar ne, ipak deo književnosti.

Više od stopedeset godina, gotovo dva veka, literatura se povijala na vetru podozrenia. Od prvih dana romantizma, još od onog časa kad je Gete izmenio uvodni akord iz Knjige Postanja: „Na početku beše reč“ u Na početku beše akcija, od kako je Bajron, polazeći za Grčku, gde će i umreti, pisao jednom svom prijatelju „da je došlo „yreme da on, Bajrom, pokaže

svetu. da je Spošobniji i za“ nešto Yiše i bolje nego samo da škraba stihove“,

pa sve do dadaizma i nadrealizma, do nezaboravnog pitanja: Zašto pišete? na koje, čini mi se, još i danas mnogi pokušavaju da odgovore; evo, slušajte šta je Alen Rob Grije rekao, početkom avgusta. u Lenjingrađu: „Pisac, po definiciji, ne zna kuda ireba da ide, i piše da bi tražio da razume zašto piše“, literatura kao da je bila smrtno ranjena, kako je jednom rekao, čini mi se, Moris Blanšo; to je bilo vreme kađa su mmoge drugi vrednosti, pa prema tome i akcija, delovanje ljudi i njihovi podvizi, bile stavljene . iznad literature. Međutim, poslednjih godina, poslednjih nekoliko godina, kao da su se vremena izmenila. Čini se, u hjpotetičnoj rasveti mogućne hidrogenske

i pasivnih konsumenata muzike s druge biće verovatno ukinut. Tada će prvobitno jedinstvo muzičke prirode čoveka, sposobnost slušanja i sposobnost stvaranja, „baš kao i na područjima književnog, likovnog i plesnog slikovitog izražavanja, biti ispostavljeno, kao duhoviti, umni, osećajni i slikoviti improvizovani Tazgovor između jedne slobodne, visoko Yazvijene i snažne ličnosti sa drugom njoj sličnom, "Tada neće biti muzika na jedmoj &b'ani a publika na drugoj, Danas, na samom početku mogućeg zašnivahja masovne muzičke kulture, publiku ireba tek stvoriti, a ovaj ogled je pokušaj da izloži kako se to može postići.

Pavle STEPANOVIĆ

bombe, pisana reč, literatura, kao da je opet poštala sve, kađ i ljudi od akcije, državnici i političari, počinju da se brinu mnogo više o stilu i lepoti svojih rečenica, u svojim vetrnbalnimi notama, u svojim izjavama i u svojim govorima, koje nazivaju dđokumetima, što znači da im je do „trajnosti“ tih izgovorenih reči mnogo viće stalo nego li do njihove efikasnosti.

Jer, najzad, da se opet vratimo Gecteu: „Literatura je samo fragment fragmenata. Od onoga što je učinjeno i rečemo, beskrajno mali deo je mapisan: od onoga što je napisemo, beskrajno mali deo je sačuvan“. Fragment fragmenata, zaista, ali jedini koji se pamti.

Tek pod tim uslovima mogu da vam odgovorim na vaše pitanje.

Pre svega, ako hoćemo da budemo pravedni, takozvani nadrealistički pokret nije imao ambiciju da pripada samo književnosti, čak je bio u suštini antiliteraran, bio je, pre svega, ono šio

Nemci nazivaju veltanšaung, čak više od toga, hteo je da bude novi cogito, da zameni Dekartov, koji

· počiva na idejama jasnim i razgovet-

nim, da bude čak jedan nov #\način življenja, njegova najdublja htenja

možda da izmene život. Tako nadrealizam pripada i filosofiji, i zađire i u druga društvena i životna pitanja čovečanstva. Kao i romantizam. pre. stopedeset godina, tako je'i nadrealizam bio samo neka vrsta pređgovora literature, gSeometrijsko mesto gde su se u jednom kratkom periodu vremena našli oui koji su bili najosetljiviji za moderna strujanja u duhovnim i moralnim zbivanjima u prvoj deceniji posle prvog svetskog rata, Da se zatim nraziđu svali idući za svojim problomima i svojim talentom, čuvajući od nadrealizma sa mo neku razbuktalost, razbulktalost nekog plamena koji je prema prirodi svakog od njih na različit način i dalje goreo, Samo je jedan ostao neumitan, najnajniji nadrealista, sve do današnjeg dana, Andre Breton, koga nije nikad, izgleda, · „dotaknula literarna taština, ostao je da verno čuva plamen, plamen nadrealizma, kako on kaže, možda jedino plamen svoga genija. Čini mi &e daseja,koji ga mnogo poštujem, nebih usudio da. s njim započnem diskusiju co tome da možda vernost, nije rukom zaklanjati plamen da ga vetar ne odnese, već da naprotiv treba plamem pustiti da krenc dalje, da gori po drugim prostorima i da služi i drugima, i drugim načelima. Svi ostali, u Francuskoj, u nekim drugim zemljama, ili kod nas, koračali su zajedno s njim, malo ili mnogo, oprljili prste na tom plamenu, i poneli neka iskustva za svoje sopstvene poetsko ili filozofske preokupacije,

Zato rezultate koje je dao naš nadrealizam našoj književnosti treba tražili upravo u tom razmicanju, širenju vidika i rasplamšavanju jedne duhovne i poetske klime, u kojoj je nesumnjivo nastala i razvila se naša moderna poezija. Nadrealizmu kod nas ne duguju samo nekadašnji nadrealisti, među koje možete ubrojati i mene, već i mnogi drugi pešnici između dva nata, a naročito bošle ovog rata. Eto, čak i Momčilo Nakgtašijević, koga iu poslednje vreme suprotstavljaju takozvanom nadyrealističkom fioku naše poezije između dva nata, bio je jedan od omih bliskih pesnika nadrealizmu, koji je veoma umno znao da koristi takozvane elemente nadrealističkog postupka i nadrealističkih otkrića.

e Da li je madrealistička koncepcija bitno odredila vaš Kknjižeoni rad uopšte, ili pak, ona determiniše samo jedmu, već davmo bredđenmu, Jazu vašeg vazvitka?

2 O JEDNOJ određenoj nadrenalističkoj koncepciji ne može se uopšte govoriti. Kao što sam već rekao, nadrealizam nikad nije bio jedna odredena i jasna pesnička ili književna doktrina, sa nekim određenim programom, normama, Kklauzulama. Čak i takozvano automatsko pisanje nije bilo zamišljeno kao neki ekskluzivno nov i jedini način pisanja pesama, već samo kao čim kojim je trebalo doći do realnog

DA SVET,

funkcionisanja naše nesputane misli. U nadrealizam svako od njegovih učesnika unosio je svoje nemire, svoje probleme i svoje zagonetke i izlazio iz nadrealizma u svakom slučaju oboga– ćen jednim zajedničkim iskustvom, da zatim sam rešava te svoje probleme. Nadrealizam mu je samo mogao dati visoku svest o pesničkom duhu, ili o nekim moralnim kategorijama, koje obavezuju i onog koji piše.

Otuda je i proistekao onaj neizbežan dodir s marksizmom i revolucionarnom praksom. Iz log kontakta nadrealisti su izašli obeleženi nekim drugim znacima i kategorijama, a ne onima od kojih su pošli. Taj kontakt između nadrealizma i marksizma u stvari nije bio nikakvo ieorijsko pitanje, već pitanje prakse pojedinih nadrealista. Često se zaboravlja da nadrealizam nije bio samo novo shvatanje. poezije, već i izraz dubokog vrevolta prema postojećem društvu. U jednom dugom trenutku između dva rata nadrealizam i nije bio ništa drugo do korozivna lMritika čitave konvencionalne literature i konvencionalnog i rceakcionarnmog morala, Po meni, nadrealizam

nije bio nikad zatvoren pokret, uska literarna škola: njegova suština ~ bila

je otvavanje ka sudbonosnim sukobima, sudarima sa vladajućim formulama i razumljivo je što su se najdarovitiji među njima, ne više kao nadrealtstiy, našli na mnogim bitnim" :puwnktovimn - književnog, pesničkog i T{ilozofskog života, kao i u oblastima društvenog, oko prve polovine XX ·voka.

Nadvealizam ostaje jedna dragocena faza mladosti nekolicine nas ovde, pod ovim podnebljem.

e Vi ste najviše domete postigli 'u oblasti refleksionme lirike. Sta mislite o odnosu izmedu Jfilosofije i literature? e PRIDUEV REJML,EKSIVNA uz reč lirika ne menja ništa u suštini, u biti pojam lirike. Odnos između filozofijei literature? Ili tačnije postavljeno bDitanje između filozofije i poezije je u isto vreme vrlo jednostavan i nopomirljiv. Pilozofija barata pojmovima, poezija-lirika rukuje doživljajima. TPilozofija je stvar refleksije, poezija, lirika je stvar senzibilnosti. Filozofija manipuliše apstrakcijama, poezijnlirika slikama i metafoama. Milozofija teži da utvrđuje, „poezija~lirika da doživi. Pilozofija gleda svct, poczija-lirika ga oseća, Preko te crte nemogućno je, opasno je, prelaziti, jer {ilozof mora da svedoći za sve naš, pošnik svedoči za sebe, iako je To njego» vo svedočanstvo dragocen, nezamenljiv prilog: onom konkretnom saznmavanju sveta, koje ni nauka ni filozofija sVOjom apstrakcijom i svojom opštošću ne mogu nikad da nam pruže. Poezija je suvorena, Rkaošlo sui nauka i filozofija svaka za sebe suverene u svom domenu. T možda nije preterano ako se kaže da je suvocerenost poezije iznad svega.

e Smatrate li da je za nastanak jednog dela presudna čista inspiracija ili udeo racionalnog? Kako vi, uopšte govoreći, Yešavale problem, dualizma mesvesnog i iteleltualnog čČimtoca u Kojižeonom delu? Nalaze li še oni u suprotnosti ili obrazuju dijalektičko jedinstbo?

e INSPIRACIJA ili udeo racionalnog u nastajanju jednmoz dela? U stvari, pitate me da vam ukratko izložim čitavu logiku invencije ili pesšničkog stvaranja. Tako postavljeno bitanje uvodi nas u oblast imaginnrnog, uvodi nas u onu oblast nažog psihičkog života gde su slikvo, esećčnnia., fantazmi, rasuđivanje, razum. uko neraskidivo povezani, ulkani iedno u drugo, da ih je teško raščinili apstraklno već samo u svakom pojedin:-čmom slučaju dugim psihološkim. jezičkim, i logičnim, pa čak vecimeo i mutemn–

tičkim, analizama, možemo ~pnaslutiti ulogu svakoga od njih. Ono što Pihi izuzetnim svaki sivaralački Čn to le

đa u njemu učestvuiu svi elementi na– še psihe, svesni i čak | nesvesni, Đna bih rekao i našeg lela. Zamislite stvmralački čim jednog slikara bež sve-

KNJIŽEVNI: NOVINE