Književne novine

DOB rip naar PROTIV VAMPIRA

Ivan Dončević: „Zora“, Zagreb, 1963.

„POTOPLJENI SVIJET“;

IZVESNO JE DA Dončević ni is kako slikar duševnih stanja sko teta, da no oblikuje ličnosti i ne gradi junake. Izvesno je da je Dončević slikar atmosfere, opšteg, sintetizovanog poretka stvari i bića. Opštom društvenom atmosferom, međutim, on obuhva– ta i sudbinu čoveka, njome —— dovoljno uverljivo — izražava i karaktere i ličnosti, Njegov stvaralački postupak je deduktftivan. Zbog toga svaki pokušaj obrnute obrade podataka stvarnosti (učinjen s namerom bogaćenja izraza) opterećuje tvorevinu neuver]ljivošću. Zbog toga ličnosti na kojima insistira kao na duhovno-duševnim celinama, ličnosti koje zamišlja kao nosioce širih etičkih dilema čoveka — bivaju često neubedljive. Tako ostvarene, one ostaje u granicama eksperimenta. To, dalje, dovodi do forsiranja rutinerstva, do naglašenog „uvođenja“ političmosti, to pnrimorava pisca da, hteo ili ne hteo, bude „zastupnik“ svojih junaka.

Najdalje od sebe samoga Dončević odlazi kad politički pamflet plasira umesto umetnički „smpzdane slikovite, konkretne reči, sadržajne emocionalnom prodornošću. Pisac je nužno političan, ali što manje politike u delu — to, zaista, bolje za delo. Mi, na primer, znamo da je religija „opijum narođa“, ali da nam to znanje bude prisno, da nas pokrene istinitošću svojih spoznajnih kvaliteta — potrebno je ne suvo, programsiko dociranje, već slika konkretnog čoveka u sasvim konkretnom (iskrenom ili fanatičnom) predavanju religiji i njenim demonima. Potrebno Je, recimo, ne unapred zamišljeno uvođenje Marije, junakinje novele „Živofopis bez svršetka“, u mrak i tišinu crkve, već smeštanje crkve u njene nerve i njenu svest.

Valja primetiti, međutim, đa ovi nedostaci i odstupanja nisu nikako presudni u formiranju opšteg pogleda na delo Ivana Dončevića. Dončević je iskusan pisac i zna najčešće da nije važno „kako treba pisati nego šta treba pisati“, i da vođu sudbina knjižševnih junaka prirodno treba da smeni pažljivi, brižni i humani „posmatrač-umetnik. Omn je majstor proze. Učio se od nanrnodnog pripovedača i od Gogolja: njegova veština kombinovanja bajke i groteske, utvarnog i stvarnog, smešnog i jezivog — ijzuzetna je kojiput. Ne postoji kod njega suvišeno opisivanje ni glomazna naracija. Važan je karakterističan detalj, važno je

| ta(“ _Ž

ST OL

r" .. ”?

(kratkom rečenicom i zvučnom, sažetom rečju) „hvatanje i sagledavanje dejstva, kretanja u izdvojenom trenutku wnutrašnjih (bitnih) ispoljavanja.

Dončević je prevashodno okupiran vremenom i čovekovim položajem u njemu. „Vrijeme je, kaže pripoveđač, nekakav odvratno gadan i sluzav gmaz, zar ne? I gmiže taj gmaz sporo, lijeno, bezvoljno.“ A. u neopipljivom stravičnom vremenskom menjanju svega stoji bunovnost ljudska, rastočenost na međi života (koji je jadan i lomljiv kao staklo) i smrti (koja je uvek prljava, krta i hladna poput uzaludnosti). Čini se da ne traje život, on sam, sa svojom zakonitostošću i smislom (ma i nedokučivim) nego da traje nekakav tobož životni ritam, nekakvo ritmično mlevenje, satiranje, rađanje, rašćenje i opet mlevenje; čini se da traje bezdušni mehanizam života, pust i prost, i mi u njemu kao privid i praznina. Vreme je, eto, neka vrsta neegzistentnog fluida. Ali Dončević ostvaruje njegovu nužnu konkretizaciju. On ne podo leže „čari“ iluzionističkih | kosmičkih merenja, on precizno određuje da će njegova umetnost (nastala u periodu između dva rata) biti vokacija „OoVOog poremećenog vremena“. Ovog — i našeg, dakle; poremećenog — svima nama tućeg. Dončević vreme meri čovekom. Čovek živi u stvarnosti i čovek čini stvarnost. Celokupna njegova istorija jeste postojan napor da čin bitisanja zameni aktom svesnih delovanja. Dončevićevi junaci živeli su u stvarnosti koje je nestalo zajedno s mjima. 'To je stvarnost u kojoj bolni ljudski vapaj za srećom „smjesta proguta, kao Dproždrljiva neka životinja koja se hrani ljudskom boli, neprijateljski, neljudski minak“, u kojoj je jedino opipljiva zverska ljubav i putena mržnja. To je stvarnost eksploatatora koji je istovremeno i mimilkriran dobrotvorstvom i bahat, eksploatatora koji ucenjuje,

KNJIŽEVNBPB NOVINE

IVAN BONČEVIĆ

preti, đavi i guši, uveren da mu se niko ne može odupreti (jer je u njeg8ovim rukama bogatstvo i sredstva za korišćenje tog bogatstva). Njegov gvozden hod pretvaranja čoveka u šrafčić ogromne mašinerije ekstraprofita prate olujine patnji i pogibija. Uništavanje narodnog blaga (ume) — u noveli „Ljudi iz Šušnjare“ — ·biva pozdravljeno: radiće se nešto, živeće se kojekako, nešto se dešava, kreće... Seljak. svakako, ne zna ujdurme i smicalice kapitala, niti mu je dokučiv njegov grub plan osvajanja sveg sveta, čovek ne zna puteve i Čorsokake tzv. ekonomske baze, ali sluti čulom otpora i borbenosti, da nešto nije u ređu: zato su noći i dani označeni potmulim očekivanjem zla i kazne. Zato kao odgovor na skotski život i gospodsku bestid= mu pljačku — provaljuje gnev, Kkrvav bunt, „pretnja smrću.. ·Večno kolo: sve počinje strahom od smrti a završava se ispunienjem smrti. Večna sramota: čovečanstvo je koštac (ne)svesno zlih i (ne)voljno podjarmljenih. I večan niz ođmazdi! Hronika moćne i vitalne porodice Mraovića pisana je pod dejstvom onih istih imperativa koji su dali „Forsajte“, „Budenbrokove“, „ATtamonove“, „Glembajeve“ i ostale, „pisana je s ciljem da olikrije uzroke, oblike i neminovnost propasti svakog kolektiva u uslovima „raspadania humanosti buržoaskog sveta. Starinske i razgranate, dugo vremena bogate i moćne porodice, sačekuje na kraju neizvesnog i bunovnog puta (profkanog mržnjama, bludom i agonijama) — svirena smrnmt bez priziva. nestajanje bez klice nastavljanja, ništavilo. Ali umefnost, a i ovu Dončevićevu ne zanima tragika te nužne dekadense, već načini kojima se zlo poslužilo da raščisti račune sn zlim,

Ova proza prostire svoje mogućnosfi izraza i sinteze na vreme od XV đo ovog veka, Ona se upušta u smelo fiksiranje davno prohujalih, nedavno otufnjalih generacija, ona hoće da poveže epohe, a same epohe — tako mnoge i tako groteskno slične jedne drugima u istom ritmu gubljenja vredmosti i osvajanja besmisla — da odrazi u njihovoj celovitoj organičnosti. Njena je namera da zadrži u pamćenju svih nas taj „potopljeni svijet“ užasa i srama iu kojem su samo majke dobre; svet izbezumljenog odustajanja od sreće, svuđa prisutnih izdđajstava,; svet dece koja se uče surovoj nauci: ne voleti nikog (ni majku, ni oca, ni druga, ni ženu), jer se svaka ljubav skupo plaća, jer je svaka ljubav stravična smrt duše: svet prostitucije, bestidnosti, 5sOdomije, poživinčenih strasti, izopačenonih sklonosti, unakaženih mozgova; svet privatništva, posedništva i sebičnjaštva... Taj svet je, zaista, potopljen, uništen i razorem ı tamo gde još nije — biće! Ali iz dubina njegove pravedne smrti žilavo izrastaju utvare zla, još uvek nasrće olrovan zadah otuđenosti, prete vampiri 8grabljenja, otimanja, licemerstva, podlosti i mržnje. Ti vampiri i danas mogu učiniti da sudbine ljudske budu strašne kao ropac, da paklenim predelima predajemo svoja tela i svoja čula, paklenom radu (otrovnom od crnila neizvesnosti) svoju volju i svoju snagu, da pakao bude u našim dušama, da paklena bude staza kojom, sumanuti i ogorčeni, silazimo u smrt, da ječi olovan vetar pun boleština, da teku razjarene, zaražene vode, da se ruše stabla, da se raspladaju ljudi kao gijenisani kosturi.... Zbog toga treba biti na budnoj straži pred tom najezdom mrtvaca, zbog toga treba znati apsurd njihovog uništenog Života i opasnost njihove mrtvačke ostrvljenosti. Zbog toga je svaka umetnost koja otkriva nakaznost i neprihvatljivost potopljenog sveta laži i nečovečnosti — neophodna. Takva je i Dončevićeva. Ona je umetnost-borac, Ona se bori za ljudsku đušu u kojoj neće „Sstenjati strašno nebo“ ni fijukkati bure strave, sumnje i beznađa.

Dragoljub S. IGNJATOVIĆ

Gregor SŠtrniša: „JEDNOROG“; „Nolit“, Beograd, 1963; sa slovenačkog prevela R. Njeguš

SAMOUBISTVO LUTKE

ŠTA JE TO u Strnišinim stihovima što se, uprkos nedoviršenoj predstavi i nyelgomnpletiranom utisku o ovom pesnio[nzo.utı OUABJOOJEZOD TI OJUZBUS OJ3{B} *nž u svest čitaoca u mrtvom moru verbalističkih natezanja „oguglalih i umrivljenih čula. Pre svega, to je ona tanana spoma između realnog i fahtastičmog, između jave i sna, između racionalnog i inacionmmlnog tako majstorski održavana na istom naponu — koja zadovoljava i čitaočev interes za konkretnim saznanjima i mjegovu želju da se kreće u neobavezujućim Kkonturama sveta bajke. Strniša se, za razliku od velike većine naših savremenih pesnika, ne ustručava da pređe bukvalno shvačene granice realnog, đa zakorači u prividno nestvarne predele „svestan da oni, kad nisu sami sebi gilj, mogu na razne načine da pruže dokaze pesnikove snage. I odista, oni nas suočavaju sa umetnikom koji na Hretko osoben i sugestivan način inspiraciju rođenu u iskustvenom svetu, među egziistencijalnim i opštim problemima života, izražava unutar jednog maštovitog, iz čisto pesničkog „nadahnuća proizašlog medijuma. Primer može da bude ciklus po kome knjiga nosi ime. Već sam naslov (jednorog — fantastična životinja koja je postojala samo u mašti antičkog čoveka) podstiče čitaoca ma pomisao da je fu reč o objektivno nepostojećim događajima, ali događajima koje je proizvela pesnikova imaginacija, formirala predstavu o njima i ugradila je u mozaik dubovmog iskustva, . vezujući za mju čitav : niz „misli i osećanja. Pet pesama ovog ciklusa, · kada se uz izvestan napor odgonetnu i povežu njihove slike, pričaju u stvari Jednu veoma obič- · nu i ni po čemu značajnu starinsku ljubavnu istoriju, čiji usput pomenuti detalji, uspostavljaju, {OT- | miraju jednu misao O mogućnoj punoći prolaznih i zaboravljenih događaja, o relatwnoj, dakle, vrednosti momenata koji su na mneki način dospeli u „iskustvo današnjeg čoveka. Ovaj ciklus predstavlja pesnika koji se koristi fantastičnim ekstrerijerom da bi iz njega izronila misao; služi mu, prema tome, kao cilj — a u pesmi „Lađa duhova”, na primer, slični elementi čine sredstvo, stvaraju „slike koje putem poređenia nameću intenzitet traženog osećanja:

“Pvoje su oči kliznule kraj mene, ko bleđa i visoka lađa mrtvih, šummih, bokova i svetlosti zastrtih što teška jedra uz vetar okreće.

Na palubi visoke, tamne semke podigle ruke, jedra zašumela, visoku, Kkrmu ovila je pema,

i opet su u moć kliznule crte mjeme.

Pa ipak, ko da ih još čujem, teške udarce jedra — ko da je iz mojih grudi meko izišao i na, mrtvoj škun, senka, međ, senkama, beži od, meme.

GREGOR

Poentu, meklo bi se na prvi pogled, treba tražiti u slici stravične lađe, u izvanredno izraženoj almosfeni. Ultisak, međutim, koji ta simbolična slika samoće, jezovitosti, izgubljenosti u brostoru i vremenu proizvodi, samo je efekat potreban da bi se izrazio intenzitet osećanja koje proizlazi iz smisla prvog i poslednjih „nekoliko stihova, osećanja tuge za bićem koga više nema.

Vrlo je karakteristično da se ovaj pesnik, kad želi da iznese neka svoja uopštena saznanja o životu i misli o položaju čovekovom mu svetu, služi uglavnom ciklusima. „Infemo“, „na primer, koncipiran je u dva dela („Pustinja” i „Planina”) i na simbolički način izražava neminovnost čovekovog alttivističkog odnosa prema životu, uprkos svekolikoj konačnosti i tragičnom svršetku svih mregnuća. „Ovuda je prošao tigar“ govori O smrti koja kao sudbonosni mač nad glavom prati čovekovu šetnju kroz život. „Odisej” i „Poprišta” izražavaju sliku neprekidnog čekanja i lutanja, sliku rata kao večnog i tragičnog pratioca života. Više ili manje zanimliivi i sugestivni, ovi ciklusi, u svakom slučaju, iako ispod nivoa najimspirativnijih stranica ove knjige, „predstavljaju primer ekonomije izraza, dosledno sprovedene ideje koja dopire do čitaoca i poređ distanciramog, disciplinovanog i hladnog načina saopštavanja, bez patetičnih ili pseudosentimentalnih uzvika, uprkos odsustvu tragova bilo čega privatnog. Sve je u ovim stihovima, iako izrečemno prvim licem i obeležena kao istorijska, mitska čak, prošlost, podređeno opštoj jj. vanvremenoj ideji.

Svoj pesnički i misaono najkondenzovaniji utisak o životu Gregor Strniša saopštio je (ili se to meni samo čini?), u #uqiklusu „Lutka“. Ova refleksivna poezija, građena najsloženijom modernom đfakturom, sintetičnom i aluzivnom istovremeno, zađovoljava i zahteve koherentnosti forme i zaokruženosti ideje koje je nametala tradicionalna poetika i kriterijume moderne poezije koji visoko cene „kompleksnost ideja, višesmislenost. Stoga, u ovom “eiklusu treba obratiti pažnju na svaku sliku, na intonaciju, na. metaforu, na svaki detalj, jer svi ovi elementi pesničke organizacije mogu da pomognu upotpunjenju predstave o njoj a i o duhovnoj poziciji autorovoj.

. Uopšte nije slučajno što „priča” o ličnosti koju je ubila lutka, njen dvojnik, počinje stihovima:

STRNIŠA

Svi tvoji dani stajahu, oko tebe ko veliki, izmureni muškarci,

i što peta, zaključna „pesma nešto izmenjenom situacijom:

počinje

Ko nepomične maYionete leže svud oko lutke dami njeni.

Nije teško zaključiti da pesnik otvara pozorište jednog, svejedno kog, života i da će gledalac imati priliku da prisustvuje njegovom

izlasku na scenu,

Konfereneija o reviziji međunarodnog autorskog prava

Na poziv indijske vlađe u Nju Delhiju je održana konferencija između predstavnika Uneska „i stalnog komiteta za zaštitu autorskih prava, člji Je zadatak proučavanje problema koji se odnose na delovanje univerzalne konvencije o autorskom pravu, priprema periođične revizije konvenciie itđ. Stalni komitet Bernmske unije upravo se bavi pripremama za reviziju Bernske konvencije, do čega treba da dođe na konferenciji u Stokholmu koja će se održati 1967. godine. Na konferenciji u Nju Delhiju raspravljalo se o više aspekata autorskog prava 1 preporuke ove Kkonferen-

clje imaće velikog uticaja na buđuću reviziju konvencije.

Jedna od glavnih tema ticala se kažnjavanja u slučaju povređe automkog prava,

naime da li je povređa autorskog prava priznata zakonski kao kriminal, da li se pređ Zakonom jednako tretira povređa do« maćeg kao i povreda inostranog autorskog prava itd. Govorilo se, takođe, o tome da li inostrani državljanin, koji se smatra oštećenim, mora da buđe fizički prisutan. Velika pažnja Je bila posvećena razvoju međunarodne konvencije za zaštitu izvođača, proizvođača gramofomskih ploča i radio stanica, i tom prilikom je posebno bilo govora o evropskim aranžmanima za zaštitu televizijskih emisija. Naročito burna bila je diskusija o naknađi za muzička dela. Iz izveštaja koji su spremili autorske centrale, izđavači, gramofonske kompanije, impresariji i orkestri viđi se da su u nekim slučajevima izđavači primali 100 procenata za izvođenja muzičkih izdanja.

koji je, vidi se, bez slavoluka i dobrodošlice, i njegovom konačnom nestanku. Središnji deo predstave (treća pesma) prenosi nas u

Vašar široki. Zabavište, šatYe j Visoke okretalike dana i moći | vrte se tiho kao vetrenjača... ;

sa svim njegovim obaveznim rekvizitima za kratku zabavu. „Obračun“ lutke-dvojnika sa svojom ličnošću pra= ti zlokobni glas ironičnog komentatora: Sunce sija, sumce sija. Lutka tvojim, sobama hodi. Sumce sija, sunce sija. Truplo ti na rukama mosi

Iz rupe je uzletela osa,

igra u, malim, šarenim kolima. Kroz meoprana brašna okna sunce sija, sumce sija.

Svoj, delovanjem toka vremena pro=menjemi, groteskni monolog, koji će' umanjiti i olakšati idejnu tragičnost, on će ponoviti i posle težišne slike vašara. Počevši sa rođenjem, sa pogubnom dvojnošću ličnosti „koja prati čitk&v život, do smrti, uključujući mnoge ideje o životu čovekovom koje se mogu naslutiti, „domisliti i spoznati, ovaj ciklus daje jednu zaokruženu sliku prividno imaginarne tragikomične igrarije iz koje izvlačimo nadasve OZbiljne zaključke.

'T'alenat ovog pesnika veoma je bogat i raznovrstan; on obiluje mnogim sasvim „nesvakidašnjim idejama (veoma uverljiva poetska interpretacija procesa ludila!). No, da bih ostao u okvirima, pomenutog „nekompletnog utiska, pomenuću još antologijsku pesmu „Devojka s pticom“, ispevanu u čast umetnosti i procesa koji je često prati: vreme briše ime autora umetničkog dela a delo, ako je vredno, briše granica vremena:

Na mrkom, drou mraka mjemo lice kao da maslika majstora laka Yuka, čije ime ko jabuku vreme otkide, pa je ostala samo ikona uska.

Sad, preda mnom gori bojom prigušenom, rub kose mad čelom, obrazi odami, i mimo joj sedi ma vremenu krYhkom, ptica lepota, ko nakit tammi.

Ko da je ma mrak sobe trepetom' sveće neznani majstor maslikao to lice —

kad je završio sliku, tiho su Yuke njene ko jabuku otkinule vreme.

Mnoge „pesme Gregora Slimiše nisam razumeo, u mnogima sam samo zahvaljujući izvežbanosti u domišljanju uspeo da „pronađem“ izvestan misaoni kontinuitet, a za sasvim mali broj bio bih spreman da ustvrdim da sam se u potpunosti sa njima saživeo. Pa ipak, i poređ sasvim nekompletne predstave o ovom pesniku, i pored utiska koji ni po koju cenu nc bih smeo iz okvira privatnog da proširim i uzdignem do objektivnog, posredničkog saopštavanja — mogu da kažem đa knjiga „Jednorog“, kao retko koja može da podstakne na intelektu alnu aktivnost, da uzburka čitav niz asocijacija i podseti na mnoga saznanja sticana, više ili manje slučajno, tokom godina. Posle pojavljivanja izbora pesama Daneta Zaj-

ca „Visoki crveni mesec“, koji je predstavljao pesnički doživljaj · najvišeg ranga, „Jednorog“ Gregora

Strniše još jednom je potvrdio osnova– nost ovakvih izdavačkih poduhvata koji su dosad, sem određenih vrlo važnih oportuniteta zadovoljavali i one najviše — umetničke. Upotpunili su našu predstavu o jugoslovenskom savremenom pesništvu koje nam se, posle upoznavanja ove dvojice pesnika, čini raznovrsnijim i znafno bogatijim.

Bogdan A. POPOVIĆ

Brana CRNČEPVIĆ:

Nikada ne bih živeo u Teksasu, Hoću da znam ko me je ubio,

Lako je biti velik. Lako je imati svoj čir u tuđem stomaku.

(Cutanje nije je zlato.

Kakvu Kritiku volite, odozdo ili odozgo. Po tabanima ili po glavi?

'Humora nema. Nije lako stvarnost pretvoriti u šalu.

Srednji vek je bio mračan i faman. Danas je čovek osvetljen sa svih strana. |

Kad čoveku stavite veliki teret odozgo, na glavu, svaka će se kičma Ssaviti.

ništa. Ođobravanje

wU svakom džaku žita ima nekoliko zrna dekađencije.

Do sađa su se uvek pesnici bavili samoubistvom. Ako jednoga dana peSnici počnu da ubijaju ko će preuzeti njihov posao?

Besmrtan čovek nije svestan d će uskoro tumrefi. . '

I prozoru je teško kađ je zatvorem, )

Majmun je sišao sa drveta i po= stao čovek. Čovek se može vratiti na drvo, ali samo obešen.

Reakcionar miševe. crvene.

pijanac sanja bele Napredan „pijanac sanja

Kad krenete u preduzeće ostavite svoje stvari kod kuće. Kad se vraćate ne nosite preduzeće kuči.

Mačka ne živi od ioga što prede.

Ljudi su jednaki, a plate su različite. |

Nemojte govoriti da ima mnogo

poštenih ljudi. To je takođe uopštavanje. Čovek je vrlo zamršeno biće. · Lakše. sa je zatvoriti nego otvoriti.

3