Književne novine

'moću raznih

ya

„10 PONTE

Politika i roman

POVODOM KNJIGE „Politika i Yoman" Mirvina Haua koja je nedavno prevedena na italijanski, Frančesko Bini piše o strujama u savremenoj američkoj tici. On smatra da je prošlo vreme „čiste“ kritike {bez istorije), koju je propovedao New criticism i da se mlađi kritičari sada odlučno i silovito vraćaju na put „stare“, „istovijake“ Kritike koja od Mritičara traži „građansku odgovornost“ i zahteva od njega da umetničko delo postavi u istoriju, da njegove estetske vrednosti ocenjuje zajedno sa istorijskim i socijalnim. Bez obzira ma to kojoj generaciji i kome vremenu pripađaju iza ovog shvatanja stoje gotovo svi najznačajniji amecrički književni kritičari kao što su: Van Vik Bruks, H. L. Menken, L. V. Perington, TF. O. Matisen, E. Wilsom, A. Kazin, TL. 'Triling, I. Hau i Hari Levin.

Posle uvoda Bini prelazi na samu knjigu Ervina Haua koja posmatra meke čuvene | pisce devetnaestog i dvađesetog veka u odnosu između političkih ideja koje su u mjihovo đoba vlađale i dela koja su oni stvorili. Autor razbija monografsku izolaciju posmatranja pojedinih pisaca, stvarajući zajednički supstrat ideja i omogućujući efektivnu rekomstrukciju jedne književne istorije na bazi zajedničkog motiva dinamične egzistencije i napora za postizanjem izražajnih vrednosti; jedne istorije koja ide ođ dezintegracije tradicionalnog društva, prikazane u Stendalovom delu, preko gorkih i dramatičnih vizija Konrada, Džemsa i Dostojevskog, do „more istorije“ u „1984.“ Džorđža Orvela.

Hau sebi postavlja za cilj da ispita „do čega može doći roman kada oseti jake uticaje političke i ideološke" a za predmete svoga ispitivanja ne uzima kakve bilo „političke Yomane“ nego „Parmski kartuzijanski manastir“, „Princezu Kazamasima“ i „Bostonce“, „Demone“ Dostojevskog, Malroovu „Ljudsku sudbinu“ i druga dela istog ranga. Om pokazuje kako politički roman postaje jedno delo puno unutrašnjih MNontrasta, poprište sukoba ili susreta ideologija i osećanja, hako se njegov pisac

·Dialog

Da li je Meterlink revolucionisao dramu?

POLJSKI MESHĆNIM „Dialog“ posvećen savremenoj dramaturgiji pozorišta, filma i radija u drugom broju, u rubrici „hronika“, između ostalog donosi članak o Meterlinku i savremenoji drami. U članku sc ističe da nisu samo roman i poezija na. prelomu XIX i XX veka doživeli strukturalnu revoluciju već i drama. Pisdl kao Ibzen, Hofmanstal, Hauptman i Čehov zadržali su tradicionalnu konstrukciju drame, dok su Pirandelo, Strindberg i Meterlink: pokušali da istovrememo Trevolucio= nišu i sadržaj i strukturu drame. Na njihova formalna otkrića upravo se poziva današnja avangarda. Među pomenutim piscima posebno mesto zauzima Meterlink. Mada se danas vrlo retko izvođi na pozornici, pored 'Strinberga i Pirandela on je jedan od „mwajradikalnijih novatora drame, .

Meterlink je bio svestan da lov sadržaji njegovih drama povlači za sobom novu dramaturgiju i proklamovao je paradoksalnu {ormulu sVOgE „Sstatičnog teatra“, Meterlink je postavio sebi u zadatak da pokaže to što se krije iza spoljne površine, a zatim ono što klasična drama ne može da prenese na pozormicu. To „unutrašnje viđenje“ kao u teorijama Malarmea imalo je da budc „Og“ ledalo svemira", a zalim odraz Ob jektivne stvarnosti. Tako su scenoni zavladali cpski iI poetski elementi. Sam tok radnje stvorio je odvojenost od spoljašnjeg sveta, skoncentrisavši se u sferi maštanja, sferi potpuno „unutrašnjoj“. Sto se fabule liče ona je' kao u bajkama jednostavna ili shematična. Posebnu ulogu kod Meterlinka ima dijalog. Meterlink. je pronalazač potpune dvoznačnosti dijalog, dijaloga „drugog stepena“, sako gu je nazivao. Pod tim je poa vrazumevao dijalog koji se tajanstveno približava „suštini stvari“. "Ti dijalozi ne vazvijaju se u normalnom značehju te reči, prenosno kruže oko događaja sudbinć, koji se odigravaju u drugom planu. Meterlinkove

ličnosti su u stanju stalnog očeki- ,

vanja. Taj način postupanja sa ličnostima preuzeo je Beket, Monotoniju scene Meterlink oživljuje” po» znakova, kao Šlo su buta, ćutanje ptica, pojava čudnih ličnosti, ukazuje na događaje Koji se odigravaju u drugom planu. OVvO podseća na Poa.

Izvesni simptomi i inovacije u ranim „Mueterlinkovim | dramama već

i0

književnoj Kri-

nalazi u težem položaju od Wvakog drugog jer se služi velikim količinama „nečiste“ materije, jer mora biti Sposoban da vlada sa više ideja istovremeno sagleđajući ih u njihovim odnosima wmeprijateljskim a istovremeno, uzajamno zavisnim, jer mora umeti da shvati kako se ideje u jednom romanu transformiraju u nešto drugo i različito ođ ideja u jednom političkom programu. Da shvati kako nije posao romansijera da uvodi iđeje u roman, nego da načini poetiku, fuziju ekspresivnih i moralnih Yezultata, ogledalo one moralne napetošti bez koje ne može ni nastati jedmo veliko I značajno umetničko delo. |

“ š

O NSO #0.

Kritičar Bini naročito podvlači piš čevu napomenu da, đok je Kknjiževnik devetnaestog: veka imao jednu mejasnu intuiciju o iđeologiji (T. S. Eliot rekao je za Henri Džemsa kako mu je duh bio tako čist da ga nijedna ideja ili ideologija nije mog la zaneti), savremeni pisac poseđuje potpuno razvijenu ideološku svest, kao i sposobnost da se pita zašto, za koga se bori. Dok su Konrađ i Džems pripisivali ideje {fiktivnim 1ličnmostima svojih romana, posmatrali ih dakle kao elemente koji se tiču romansijerske tehnike, Malro predstavlja „ispit“ ideologije a junak nje govih romana je sam autor, njego“ ve vlastite iđeje, Otuda ogroman značaj romana kakvi su „Ljudska sudbina“, „Fontamara“, jli „1984“, uz svestan rizik mjihovih autora da će dela, poređ „čistih romana“ Henri Džemsa izgledati kao politički. pamfleti. Umesto te „čistote“ izolovanja od vlastitih epoha, konstatuje Hau, oni mam donose čistotu svojih slabodnih iđeja. (T. 9.)

nagoveštavaju radikalni prevrat drame, koji će kasnije dovesti do suštinskih promena pozorišta, "Tim istim putem, kojim je MeterInik došao do metafore, došli su dJenesko, Adamov, Beket i Breht. To je drama sa karakterom muođela. Mada je model kod raznih pisaca Yiazličito interpretiran on ima uvek karakter neke veće gceline, epski karakter, To što je u ramim „Meterlinkovim dramama bila „moć sudbine“, savremena sociologija karakteriše kao potpuno stapanje čoveka sa društvom, usamljenost, otuđivanje i predavanje čoveka žrtveniku društvene stvarmosti. Ta pojava je izazvala u literaturi, a isto tako i kod Meterlinka, reakciju u vidu bežanja od spoljašnjeg sveta. Savremena drama svesna svih tih stvari, izabrala je put kojim pokušava da nadoknađi gubitke spoljašnjeg sveta preko DSsiho> 1oških i moralnih problema. (B. FH.)

The “4ilantie

_ Savremena meksička književnost

MARTOVSKI BROJ ovog američkog časopisa posvećuje specijalni dodatak Meksiku. U sklopu te široke panorame savremenog meksičkog kul turnog, ekonomskog i političkog Taž voja kritičar Ramon 'Kısirau (Ramon Xirau) u članku „Raznovrsnost i kon trast“ piše o najistaknutijim predstav nicima savremene književnosti Meksi ka i o osnovnim obeležjima njenog savremenog razvitka.

"Tri su pisca posebno zpačajna u književnosti Meksika danas: romansijer Agustin Janjes (Agustin Yanez), dramski pisac Rodolfo Usilji (Rodđol– fo Usigli) i pesnik i esejista Oktavio Pas (Octavio Paz), Meksički roman pre Janjeza (1924. rođem) bio je isRključivo realistički, čak i socrealistič ki. Ovaj pisac je uveo u literaturu svoje zemlje raznovrsne inovacije ev ropskog i americwxog romana i u sVOjim delima, iz perspektive svojih ličnosti, uspeo je da opiše život u au tentičnim gradovima pre revolucije ili u selima kojima daje simbolička imena i koja su isto tako realna. Janmjezovi romani inaugurišu raspoloženje neumoljive sudbine,

Rodolf{o Usilji (rođem 1905) razvio se pod snažnim uticajem Šoa i Piran dela. Dve njegove najzrelije drame su „Kruna senki“, u kojoj slika tragičan kraj carice Karlote, i „Prevarant“ u kojoj je dat Mritički portret jednog oportunističkog demagoga i karijeriste koji revoluciju koristi za

svoje ciljeve; ova drama je „skeptič“. „na i gorka parabola ljudskog ponašanja“, Oktavio Pas (rođen 1914), jeđan je od najviših vrhunaca poezije pisane na španskom jeziku u XX veku. Paš posmatra čoveka kao «biće koje je nekađ bilo potpuno i koje je, na ovoj žemlji, rasejano i nepotpuno. Polubi će, Čovek traži izgubljenu polovinu, ali do svoje nove punoće može da dođe samo kroz poetsku sliku, ljubav i osećanje svetlosti. Njegova osnovna poruka glasi da naš život ima smisla ukoliko možemo da iziđemo iz sebe 1 da svoju snagu crpemo iz dru gih.

Pristupajući ličnostima pisaca koji se nastavljaju na ovu trojicu velikana Ksirao daje kratak presek ekoOnomskog, društvenog i duhovnog života u kojem se meksički pisac damas reče. On ističe đa savremeni meksički pisac još nije dostigao onaj ekonomski nivo Kkoji· bi mu omogučavao da živi isključivo od svojih književnih napora, ali đa su otvorene mogućnosti koje će mu to uskoro pružiti. Osnovan 1951. godine, Centar meksičkih pisaca mladim piscima da je godišnje stipendije koje im omogućuju da rade na svojim delima oslobođeni neprijatnog ekonomskog pritiska; s druge strane izdavačka dec latnost je naglo oživela, a knjige se štampaju u mnogo Većim tiražima nego ranije. MKgzistencijalizam, mark sizam iraznce liberalne ideologije izvršili su snažan uticaj na posleratnu meksičku Književnost. Savremeni Dplsci apsorbovani su problemima ašep vremena, ali u prvom redu manifestacijama povezanim sa Meksikom i Latinskom Amerikom. „Književnost je prestala da bude igra i postala je živa manifestacija strepnji i nađa pisca“.

'Ksirau iz niza značajnih imena ko ja savremenoj meksičkoj prozi daju njen osnovni ton izdvaja četiri stvaraoca koji su već dostigli zrelost: Hu an Rulfo (Juan Rulfo), rođen 1918. go đine, najoriginalniji je novator. Nje gov roman „Pedro Paramo“ i zbirku priča „Ravnica u plamenu“ karakteriše mešavina popularnog, svakodnev nog govora i duboke poetske intuicije. U ovim delima prožimaju se fantastično i realno, snevano i doživljeno, i sjeđinjuju se pod senkom ušam

ljenosti i smrti. Jasno prisutne niti ,

stvarnosti, ispovedni ton, nastojanje ličnosti koje pričaju svoje istorije da se oslobode samoče koja ih pritiska, daju osnovno obeležje delu svoga stvaraoca, prožetom takođe dubokom tugom i fatalizmiom.

Huan MHošec AYTeola (Juan Josć A?YTeola), rođen 1918. majstor je fantastične, imaginativne priče, izvanređmo precizne, Sličan Kafki i Horhe T.,uisu Borhesu, ovaj pisac neguje spe cifičnu vrstu humora i,veoma rado pribegava simbolima i metaforama. To njihovoj preciznoj primeni postao je naročito poznat. TRozario Kastelamos (Rosario Castellano), rođena 1925, izvanredan je pesnik i romansi jer. Njeno delo je oštar protest protiv surovih životnih uslova u kojima žive meksički Indijanci. Karlos Fuel. tes (Carlos PFuentes), nešto mlađi od ovih (rođen 1920), počeo je KMnjiževnu karijeru zbirkom. madrealističkih priča „Maskirani dani“, Slavu je stekao kao poznavalac urbane sredine koju je obradio slično Dos Pasosšu; snažni elementi socijamog rotiesta kojl prožimaju aıjegovo delo zasenjuju visoko kreativnu imaginaciju ovog stvaraoca.

završavajući svoj pregled savrememe meksičke književnosti Ksiraa pod vlači đa drama još nije dostigla nivo ostalih Wnjiževnih oblika, mada ima pisaca koji su gsavlađali dramsku dic ciplinu i tehniku. U poeziji se traži disciplina, ravnoteža i Tarmonija, što predstavlja reakciju na nadrealizam i druge „izme“ XX veka, U generaciji koja se Javila u četrdesetim go” dimama ovoga veka ima nekoliko izvrsmih pesnika. I oni pišu duboko svesni činjemice da žive u jednom me hanizovanom svetu. svetu između Yata i mira, u vremenu magle urbanizacije zemlje. Sve ovo ih vodi uvere mju da pesnik mora da bude deo života, umetnik, a nc tvorac simbola. Mada raznoliki po svojim individualnim svojstvima, oni najistaknutiji su pravi umetnici: Ruben Bonifas Nu njo, Haimce Sabines, Tomas Segovia, Manuel Duran. Meksička literatura je „dinamična i na putu ka progresu, ako pod progresom razumemo Trazvoj ka unutarnjim duhovnim suštinama, a ne besmisleni napređak“, zZavršava Ksirau, (D.)

VIONAI

Karakteristika eseja

DITER VELERSHOPF #(WDieter Wel=lershoff) je pod naslovom „Ravnodušan“ (Der Gleichgiltige) napisao OogMleđe o Hemingveju, Kamiju, Benu i Beketu, Prikazujući ovaj svezak ogle da u martovskom broju nemačkog ča sopisa „Der Monat“, Jirgen P, Valman (Jirgen P. Wallmann) kaže đa se literarna forma eseja — pored tri ja: epika, dramatika i lirika — još nije ođomačila u Nemačkoj. Ovakvom stanju treba jamačno da nađe leka niz knjiHda koje će izaći u izdanju „Kipenhauer i Vič“ pod naslovom „HEsej“ i koji će, između osta lih, sađržati i radove Andrea Malroa, Herberta Litija, Žana Polana, Bidgara Morena, Riharda Hogarta, Alberta Memija i Karla Linferta. Šta iz davač ovog niza, Manos Sperber, ra zume pod reči „esej“, to on u predgovoru uz prva dva sveska ovako kaže: „Esejisti ne izgrađuju sisteme, oni se čuvaju od toga da konačno Uutvrde stanje stvari. Čovek može da piše studiju zato što veruje da je do stigao meku izvesnost, to jest: da je

„”»eeeeoeceeoo.o.•.•....

tačke.

piše polazeći od jedne krajnje esejista je ono BtaAli polazna tačka bcemtA 288 U tom smislu se rađovi sakup-

ljeni u ovom - e saopi lesacst KOM analiziraju ono, što se razume samo po Sebi, čine ga sumnjivim i iznova primetnim“. walman kaže da se odmah na DpOčetku nameče pitanje: da li se tu ima posla s interesantnim, dobro napisanim literarnokritičkim odnosno litevaknohaučnim“/ radovima il s esejima? .TIh: da 1} nije ovo pitanje mo„žšda uopšte pogrešno postavljeno? Šta je, zapravo, esej? Na ovo pitanje — od ima najmanje onoliko odgovora koli ko i escjista. Odlučujuće suštinsko O” ·beležje ešeja je, u svakom. slučaju mjegov stilistički vvalitet: pripadnost jednog proznog teksta rođu eseja za\isna je od njegovog vrhunskog foTmalnog savršenstva. TL.oš roman oštaje romam, bedan pozorišni komad ostaje pozorišni komaci, neuspela pe sma ostaje pesma — ali loš esej nije egzistentan kao esej. Neuspeli “šej može biti još mnogo drugo šta: studi ja, rasprava, feljton, napis ili čak — u najgorem slučaju — nauka, ali samo ne esej, Njegov osnovni uslov je perfekcija. „Lirika mora biti egzor bitantna ili uopšte ne biti. "Tio spada u njenu osobenost“ +— pisao je Ben. Primenjena ma esejistiku, ova rečenica je na pravom mestu.

Pored zahteva za perfekcijom i stilističkim savršenstvom ima još neko liko opšteobaveznih karakterištika ko je se· mogu postaviti. Značajan je visoki registar esejistike („eseja u sred

govara on -~

tre). Ć&

njem ili niskom registru nema“); da. lje osnovna zategnutost između aktiv ne i receptivno-kontemplativne zateg nutosti („esej je duh u akciji"; a nije na poslednjem mestu ni „subjektivni, pa i subjektivistički karakter sve esejistike“. ,

Ako se ovi kriteriji primene na đelo Velershofovo — Završava Valman — onda se ono ukazuje na egzemplaran način kao delo esejistike., U nje mu se podjednako može naći 1 struč no znanje, i stilističko majstorstvo i živost. Ono omogućuje uviđe, ali pri tome ostajc otvoreno i pokreće stva ralačko sopstveno pokretanje čitaoče vo. Ono je — kao što svaki esej treba da bude — istovremeno i umetnič ko delo Neči i umetničko delo sadr-

žaja, (A. P.)

eeo00000000000000000000000000P0

Džord STEJNER

'(Nastavšk iz prošlog broja)

„OČIMA BLIŠTAVIM I DREVNIM“ „Ilijade“ Ulis suprotstavlja skiinički i ironičan pogled. Ratna epopeja, je vajana iz velikih i čvrstih granitnih blokova, istorija dugog povratničkog putovanja jeste vešto tkanje. Kao more koje sec bori protiv pesnika na svakoj stranici knjige, pesnikova vizija je pokretna i promenljiva; ona istražuje, ona se česio nasuče ma čudne barovite plićake, a. zatim nalazi iznenadnu du binu. „Kakav roman!“ — rekao je T. EK. Lorens. To je divota konstrukcije i raznolikosti, ali je vrlo teško raspoznati njihov centar. Ne otkrivaju se više drevni plamenovi herojskog stila, a snažna jednostavnost živofa oko Troje zamenjena je mnogom ironijom i komplikovanošću. Drevni čitaoci ovog dela cenili su ga, ali ono ih je lišavalo pravog zadovoljstva. Papirusni fragmenti „Ilijađe“ mnogobrojniji su ođ fragmenata „Odiseje“.

Geografija speva ađDredstavlja „enigmu, On kao da obuhvata Grčku i Joniju, Krit, Luciju, Zapadnu Siciliju, Egipat i čar. nešto malo Mesopoftamije. Ko,jiput se radi o.imaginarnoj geo“ grafiji, nerazjašnjivoj kao na srednjovekovnim mapama, o izmišljenim zverima, o bogovima, vetra, koji duvaju odasvud. Neki elementi „Odiseje“ odnose se na periođ, kraja „mikenskog feudaliteta (na šta ukazuju nepismena, društvena mnoštva, nejasni zakoni Itačkog kraljevstva, bizarni ekonomski sistem, sadržan u uslovima Penelopine udaje). Ali ostali aspekti speva kao da odražavaju vrednosti novih gradova-država, onih koje su se pojavile u toku poslednjih godina, VIKI veka. U „Odiseji“, uz to, sve što pripada „mikenskoj kulturi kao da proizilazi iz onih mikenskih predstraža i kolonija koje su fako dugo postojale u Maloji Aziji. Ono što je u „Odiseji“ očigledno jeste duh i osećanje Orijenta.

Verovatno da je pesnik poznavao vavilonski spev o Giigamešu. Takođe je izvesno da. se u sagi homerskog lutanja mogu naći odjeci drevnih afričkih i azijskih mitova, Uzmimo kao primer jedan ođ najprivlačnijih delova „Odiseje“. Govoreći o smrfi, Tiresija prorokuje Ulisu da ga s one strane Itake očekuje jedno drugo lutanje:

„Onda sma zgodnim veslom wu ruci ma put . zaputi, Dokle ne dođeš tamo, gdje ne mnaju za more ljuđi,

Koji ne sole jela i slano ne jeđu mišta, Kojima poznate još rumengruđe lađe nijesu, A ni za zgodna vesla ne znađu, za Krila , lađena. Očit ću reći ti mak, i njega zaboravit nećeš: Kađa, ti drugi dođe u susret puinik i rekne Tebi, na svojemu bijelom da ramenu vijaču nosiš...“

Gde je, dakle, ta zemlja, koja ne zna za 50 i koju označava ta zbrka vesla i vijače? Mi o njoj me znamo ništa. Ali, u svojoj značajnoj studiji „Postanak Odiseje“ francuski antropolog Gabrijel Žermen „dokazao je da osnov mifa apsolutno nije grčki. Da bismo otkrili poreklo predela okruženog zemljama gde ljudi ne znaju ni za so ni za brodove — pofrebno ·je da se vratimo legendarnom svetu preislamske Severne Afrike.

Dante je od Seneke saznao za Tiresijina, proročanstva, jer nije imao nikakvog neposrednog znanja o homerskoj „Odiseji“. On je tu dao sirogo hrišćansku interpretaciju. Načinivši od Mlisa, čoveka 4 la Faust, čoveka koji je duboko pronikao u život i tajne nauke, on ga je bacio u poslednje i kobno putovanje s druge strane Gibraltara („Pakao“, SXXVI). Sen „moreplovca nije htela da ostane mirma ni tamo, i beži iz Pakla da bi se ponovo pojavila, nizom mnogih formi, u zapadnoj umetnosti i književnosti. Većina tih formi — čak i one koje su stvorili Džojs i Kazaneakis — sadržane su implicitno u prvom i prvobitnom Ulisu, 7

Ličnosti „Ilijade“ su jednostavnost puna saglasja; one se kreću u ·čirtoj i slobodnoj Svetlosti, dok je junak „Odđiseje“ varljiv kao plamen. Njegov posmrini život različitiji je i fascinantniji od posmrinog života Ahila ili Hekfora, upravo Stoga Štio'se prvi rafni đoživliaji ove dvojice odnose ma oblast misli i ljudskog iskustva o kojoi nisu sanjali čak ni bronzani ratnici pred 'rrojom.

PREVEDENI

HOMER i

Bar dva pula vetrovi koji gone Wwlisa, đuvaju iz Arabije. Kađ sreće Nausikaju kao da je došao pravo iz „Hiljađu i jedne noći“. Cela ta epizođa jeste orijentalna bajka o vilama, Jađnog prosjaka more je izabaćilo na obalu. Neviđijiva sila vođi ga do kraljevskog dvorca

i om fu otkriva svoju pravi veličinu. On ms vraća bogato odeven i pada u čaroban san. U

femi susreta prosjaka i kalifa mi nalazimo upletenu i temu probuđene ljubavi mlađe devojke prema čoveku mnogo WđStarijem

od nje. Ovđe je prisutan element vrlo nekarakterističan za klasični grčki senzibilitet, element koji nagoveštava lefende aleksandrijskog Pelenizma. Wwzsimamo još. primer samih odnosa između dva bića, odnosa koji su detaljno izloženi u celoj „Odiseji“: prijateljstvo Atine i Ulisa. Boginja i skitnica su vešti majstori umetnosti varanja, i uživaju: u *tome;' Oni varaju“ jedno drugo, vesele--se" takmičeći ur laganju. Oni 56 cenjakaju kao damaski ulični prodavci, pokuša· vajućči, uz nepoštenu ljubaznost, da izigraju iedno drugo. Više od dve hiljiađe godina pre Šekspirove Beatrise i Benedikta Homer je znao da inirige duha između žene i čoveka mogu biti zamršene isto onoliko koliko i intrige srća. U jednom trenutku boginja je vrlo blizu da prizna kako je pobeđena, Njena podrugljiva ljubaznost kao da je data rukom Bernarda Šoa:

„Lukav bio bi faj i prijevaran, koji bi tvoja Lukavstva mogo nadmudđrit, pa i bog koji da dođe! nenasitni lukavće, wzlic0,

Ni u zemlji u svojoj prijevare, lažnih riječi, Nećeš da prođeš, što tebi ođ mladosti milo . je tvoje? Ali o tome već ne govorimo, fa oboje mi smo Lukavi, muđri, jer ti si odvojio besjeđom, svjetom

00 svijeh ljudi, a ja sam na glasu međ bozima, svima

Zar sec, svaštoznance i,

Pameću i hitrinom“.,

Još jednom, mi smo ovđe veoma daleko od tona i koncepcije „Mlijađe“. Kavge i putenec strasti stanovnika, Olimpa, katkad bivaju ismejanč u „JIlijađi“, Ali najčešće božanstva se javljaju s osobinama razbludne snage i razorme Opa kosti ili pomažu čoveku kad im to, ćudljivo, padne na pamet. Mi nigde ne možemo ništa naći što bi nas podsetilo na, zabavno, podmuklo, i duboko žensko prijateljstvo koje vezuje Atinu za Ulisa. Ovaj parfem dolazi s Orijenta. ]

Misao đa je „Odiseja“ na izvestan način ukorenjena, u svet orijentalnog Sređozemlja nije nova. 1658. oksfordski nastavnik Zaharij Bogan štampao je delo „Homerus MHebraison“, a nešto kasnije jedan drugi specijalista za grčki izja” vio je da su oba speva, delo cara Solomona. Moderna erudicija je veoma oprezna; pa ipak je Viktor Berar izneo đa je „Odiseja“ fenićan" ska, a Džojs je, u momentu svoje karakteristićne intuicije, mačinio ođ svog Ulisa Jevrejina.

Ali ako se „Ilijađa“ i „Odiseja“ toliko razlikuju tonom i koncepcijom ijudske sudbine, šta ih onda spaja?

Po Uilmenu, „ogromna i očigledna iransfor“ macija“ koja obeležava razliku u kompoziciji između” dva speva odgovarala bi sličnoj trans” formaciji u silu grčke keramike. Za razliku od geometrijskog stila staro-atički stil je „ŽžiV» otvoren i nešto orijenializovan“. Staro-atički keramičar obrađuje svoje subjekte kao seriju fluidnih epizoda, na mačin, dakle, koji je ot kriven u „Odiseji“. Mi nismo više u koncen" tričnom i Kkristalnom svetu „Ilijade“,

Mnogi specijalisti odbacili su wu potpunosti Uitmenove teze, dokazujući da se poezija i kć" ramika mne mogu upoređivali. Ali jedna Uilmenova opaska ostaje frapanina: fizička pojavš ličnosti „Ilijade“ stilizovana je; opisni „epiteli uzefi su Od iste zalihe sasvim gotovih formula: žene, fako, gotovo Dez izuzetka imaju „belč ruke“. U „Odiseji“ se pojavljuju i opisi boje lica. Ulis ima vrlo tamnu boju lica a Ponelopina koža je kao od obrađene slonovače. Iste trans” formacije nalaze se i u keramici.

KNJIŽEVNMEM NOVINE