Književne novine

i ra aaa arni ruz azra azmnae Godina XVI

Nova serija Broj 224 Beograd

29. V 1964.

Cena 30 d

alista bombastičan maslov za ovajo kratak i nestudiozan napis. Ali o ' problemu etike i umjetnosti, o njihovu odnosu zapravo, pisalo se u maš i govorilo vrlo malo. Ne zato što se o problemu ništa nije znalo, što nije bio naslućen, nego stoga “što, smo vrlo rano, odmah negdje poslije rata, pobrikali pojmove. Mnogi su mislili, a misle i da–nas, da rješavaju zagonebku time. što, će neko djelo, nekog pisca konkretno, proglasiti bukvalno angažiranim u određenom vrememm i prostoru. Ili, pak: zahtijevat će da te uvjete djelo dsmpumi. Ne osporavam #djelimičnu ispravnost ovoga stava, ali to je još uvijek vrlo daleko od srži pravoga problema, odviše je taj zahtjev na površini, ne može 'opravdati onaj fatalni ramWorak između savremenog čovječanstva i savremene umjelmosti. Omjesto razumskog amgažiranja u proumiljavamju wučtine OVOg raskoraka, ma sve su sbranme mpljuštali zaključci gotovo u smislu „zakomskih „odredaba, koje je možda najbolje zabo„raviti. Ili ih zapamtiti jedimo zbog toga da se za uvijek olumimo suditi o djelu i njegovoj svrsi prije negoli je slobodmo stvoremo, dakle prije ispunjenja nuMnih uvjeta da bi bilo istinski umjetničko. U supmotnom, to je isto kao pre„graditi rijeku, skremukti joj tok, a movo „Jeorito još mije diskopanmo. Poslije nera= :zumne stihije ostaju smmdljive bare, ı Ipak, nije sve to bilo činjeno ni na= pamet, ni bez svakog osje ćaja za problem koji se ustrajno mametao. Na brzinu se samo sudđilo, pa on= da i mapamet donosili zaključci. Još nam u ušima bruije apeli o novom eticiziranju umjetnosti u smislu mjene službe Svako dnevnim i lako promenijivim ciljevima. Patetično se uzvikivalo ako umjetnost nužno mora služiti čovjeku i pritom se mislilo da je otkrivena „Amerika. To je isto kao kad bi botaničar u proljeće zapovjedio stablu da lista, Stablo će listati, i um/jetnost, jer ju je stvorio čovjek, može slu žiti jedimo čovjeku, Da li ipak uvijek, da li damas, da li je to bilo i juče, predmetom je ovih redaka,

Svj i smo, osobito u nas, jedne nadasve zabrinjavajuće pojave: kmjige prolaze mimo čitaoca, slike i skulpture mimo gledaoca. Traži se samo»=ono što će zabaviti, zapravo pomoći bijeg od stvarnosti življenja i iskomskih problema egzistencije. Mjerodavni počinju kulkati, tražiti razloge. Kaže se: nekultumi smo, knjiga je skupa, još uvijek nemamo duhovnih potreba. Svaki od ovih razloga donekle je tačan. Ali ne odgovara na pitanje potpuno. Jer nekada smo bili neuporedivo neikultumiji i s daleko manje duhovnih potreba, a situacija kao da je bila znatno povoljnija. Ako m'smo bili brojni, bili smo više emtuzijasti: vjerovali smo djelu. Ne mislim ovdje isključivo na vrijeme koje mi još pamitimo, usuđujem se prebaciti nekoliko stoljeća, čak i tisućljeća, unazad. Bilo bi nezgodno kad bi nas ta ekskurzija učinila romantičarima, Stoga se držimo činjenica.

Homerove je spjevove razumio svaki Grk bez estetskih analiza, fusnota i komentara. „Od njihova postanika đo dana kad su bili prvi put zapisani pro šlo je mekoliko stoljeća: mošeni su U pamćenju. Isti je slučaj & grčkim. kiparstvom. PFidija je bio jasan svakom Grku. Mi se danas, u cjelini, ne možemo pohvaliti da su nam. tako bliski jedan Marineti ili jedan Mur, premda su obojica isto toliko ljudi mašeg vremena koliko je i Fidija bio svoga. Ne uspoređujem-ih po vrijednosti, riječi je samo o esemciji vremena kojim je djelo fundirano. „ = sa

Poznata je anegdota o Damteu i Dpiljaricama. Kad bi ga vidjele kako prolazi, te proste žene su jedna drugoj gOvorile: pogledaj ga, lice mu je opaljeno, on je zaista bio u paklu. Tačno, Dan= te je bio u paklu vlastitog iskustva i vlastitog djela. Građanke su ·mislile doslovno. I opet, nisu pogrešno mišslile, Proč'tale su one „Božansku komediju“ i cdatle sudile. Njima se pesničko djelo poistovjetilo sa zbiljnošću. Ovaj podatak veličanstveno potvrđuje ispravnost umjetničke tvorevine, njenu valjanost. Pitamo se: je li Dante svoje djelo uspio ispjevati samo zahvaljujući svom grandioznom geniju ili je još mešto drugo po srijedi? Mislim da je zaista i još nešto drugo po srijedi: etička istovjetnost vremena, jedinstvo etičke usm)erenosti pjesnika i onih kojima .je djelo

ETIKA = I UMJETNOST

namenjeno. U osnovi, s obzirom na duhovnu upućenost, nije bilo razlike između Dantea i njegovih sugrađama, Dantea i kršćamske, katoličke „Evdope uopće.

Neka mi se ovdje, a i unaprijed, ne imputita “tbobožnje fteologiziranje., Ne zagovaram. stavove, baziram se na činjemicama. Zato: kad je srednjevješkovni majstor slikao svoju sliku i modelirao svoju skulptuia, gotovo je po pravilu nije potpisivao. ,Aly me stoga što bi bio lažno skroman, mego zato što nije imao potrebe. On je svoje

i Boga. Tim mostom prelazio je najprije om, a onda i ostali poslije njega. Može li taj most u istu svrhu poslužiti i nama danas? Logično, odgovor je niječan: I još nešto: on' je prvi i SVOjevoljno ušao čvrstinu građevine, određivao se pomoću nje prema drugoj obali a da mu to nitko nije propisivao, Njime je samo „mukovodilo vrijeme, etički principi epohe. Pođimo dalje: tko bi mogao nabrojiti veličajna djela evropske arhitekture kojima se ne zna ni projektant ni graditelji. Nelkoljiko generacija zidalo je jednu katedralu, unuci nastavljali na očeve i djedove. I kako to da time nije poremećena osnovna zamisao dijela, što je to što ih je držalo u duhu tako wsložne i ogrezle u Kkmajmji ishod i smisao gra-

djelo · svjesno stavljao kao most između sebe '

ı summja početkom našeg vijeka toliko ·

· 7 ~

— , BROJ ILUSTROVAN JE CRTETRAGIČNO PREMINULOG SLIKARA IGORA VASILJBVA

đevine? Isto omo što je omogućilo da pijanice šapuću za Danteom koliko je on zaista i tijelom. prisusbtvovao groznom događaju svoga djela. 7

Već sam jednom manpisao, &oxlp, parafraziram: umjetnost, mora biti molitvena. To je njem osnovni zahtjev. Imamo i danas za fo na pretek dokaza. Svi smo čitali poeziju primitivnih ·mamoda, I svi smo se lako mogli uvjeriti alo su to zapravo molitve da se moliteljupjesniku nešto ostvari, u” svakom slučaju riječ upućena od čovjeka prema Nekome. Opet onaj srednjevjekovni most. Asociram: srednjevjekovni :sli kar nije slikao svoja'platna:da u ovom građu priređi.udizložbu, nego. je. slikao ·'iz iste one mužde iz koje je ređovnik provodđio svoje vrijeme u samostanu da se dokaže pred bogom, da ie očisti, steče milost, zasluži raj. I vrijednost djela mjerila se upravo tim aršinom. Tu je dakle estetika bila mešto više nego sekundarna, etika tek primama, Na istim temeljima bila je zasnivama i amtičia umjetnost, ma tim ftemeljima ostvarivala se čitava wvjetska Mkeultura sve do naših dama, do nedavno.

Naše je vrijeme poreklo tu i takvu etiku, Moderni čovjek davmo je posummijao, još u doba Renesamse, Ta biva Nastavak na 9. strani

Jozo LAUŠIĆ

aktuelnos+}i

? NASTAVLJA SE NA 2. STRANI

'

DANA

Pred VIII kongres SKJ

· RASPRAVLJAJUĆI U tekstu „Sadašnja etapa zahteva odlučniji preokret u delovanju komunista“ (Komu-– nist, 21. maj 1964) o nekim bitnim problemima koji treba da dođu do izražaja na predstojećem kongresu SKJ, Vida Tomšič je između ostalog rekla:

„U konfliktima našeg društvenog raz voja, među kojima su mprimarni oni koji izviru iz danas mužne raspodele prema radu a me prema potrebama, u borbi za dalji razvoj mi kao marksisti mozamo biti nosioci stvaralačke društvene kritike. Ne možemo se boriti za budući razvoj, ako ne kritikujemo sadašnje odnose,-i to sa marksističkih polaznih tačaka. Kritikovati. ih moyr&mo Tako da čoveka, građanina samog,

rabrimo, učvršćujemo, a ne da kritikujemo tako da stvaramo mwprivid da pojedinac ništa ne može i da u stvari treba čekati odluku ili zakome koji bi stvari rešili.

Mislim da je osnovna slabost kritike naših komunista u tome što se nr.jome u stvari oduzima čoveku odgovcenost, ne mobiliše se u otklanjanju grežaka, jer se prenosi odgovornost čas na d'zektora čas na opštinu, čas na republiku, čas na federaciju, a nikad ne čujemo dovoljno enaliza koje bi pokazale gde je danas delokrug pojedinra: . Po mišljenju Vide Tomšič komunisti nisu propovednici morala, oni svoje stavove iskazuju na delu:

· Mislim da u tom pravcu nismo učjnili dovoljno u' našim organizacijama. U metodu rada, od našeg rukovodstva madole, nismo dovoljno energično stali na stanovište da smo mi u stvari zato tu da se radni čovek što pre osvesti i u celini bude svestan i svojih prava i svojih dužnosti. Nastaje pitanje da li ćemo mi komunisti sada biti samo prosvetni radnici među ljudima koji će vaspitaveti i propovedati ljudima o moralu, Mislim da je to druga krajnost koja Se pokazala na našim savetovanjima — da mi sada mnogo držimo pridike čoveku kakav bi trebalo :da bude, A naši komunisti koji se nalaze na rukovodećim mestima su malo. svesni svoje uloge i odgovornosti koju imaju me samo kao članovi Saveza komunista, nego kao predsednici opštinskih skupština, kao mpredsednici radničkih saveta, kao direktori itd. Oni misle da je njihova dužnost kao Rhomumista da i na tim mestima vrše samo idejno-vaspitnu ulogu, oni su ma tim mestima Ddgovorni građaninu, proizvođaču, društvu me Samo Savezu komumista, bez obzira ma to što ih refko kad pozivamo na odgovornost upravo zato što se oni na tim. mestima ne osećaju dovoljno

Wiwwwww ( POETSKOJ AUTENTIČNOST

etafora-reč i metafora-rečenica sto-

je kod Homera kao i kod Rene

Šara: jednake u duhu, iscrpljene om, da kada imaju povratno dejstvo. „Ružoprsta zora“ slepog pevača koji hoda zemljom i druguje sa bogovima mije li to mnogo kasnije Šarov „le reveur em=baumć“? Istorija poetskog jezika ukazuje ma to da je njem Yazvoj samo prividam i da se tiče jedino predmeta obrade. Zelena pećima i mirismi paš-

njak, ma kome su stada ·koza i pastir

sa košuljom od belog platna do same

zemlje, zamenjeni su reometrijom, ho-

telskih soba, fabričkim „slavolukom, i tramvajskim zvoncem, koje treperi duž jarkih šima meke osvetljene ulice,

Nije na mama da se mosimo sa kulturom, govora koji biva drukčiji u svojoj svrsi i zmačenju svakih desetak godina, mo koji ostavlja, zgrušavajući se, svoja zlatna zrma putem, da bi potekao dalje do novih, mesta gde će biti osbojen ma drugi način. Verovatna snaga pesme sažima ga dok me bude mogao stati u njenu orahovu ljusku i zračiti određenu poetsku moć, prkoseći prolazmosti, ljudskoj psihologiji i, sistemu,

“života tokom čitavog Doba. Homerovi

nazori shvatanja, najzad i sama misao ·

KEpa pali su vw travu, i sa njom iščezli, a evo kako se mjegov „Šštitonoša-sumce“ ponavlja w, narodmoj poeziji, i opet nakon više vekova u Seferisovoom „Kralju Asine“.

Autentičnost izyaza uključuje i se·be i pojam trajnosti, jer. dok se misao

gradske ;

menja sa predstavom, koja je izaziva, emotivan, odnos čoveka prema svetu koji ga okružuje ostaje · isti. ·ı Lorkini „mesečevi zraci“ koji „biju o makovanj večeri“ su sbetlost pravog biđenja i pre nego što ih je pesnik načinio tako blistavim, u vreme Mita, kao i danas kada se projektili zarivaju. u nepoznato tle drugih planeta. Tako je, jer iza toga stoji čovek koji stvara po svojoj volji. "Tvorac u svojoj laboratoriji gde opasne veze „srca” traže u mjemvw, alhemičarYa, a me veštaka; boga, a me njegove sluge

i sveštenike, razjarem, je u prvoj vatri, milosrdan i nagao w isti mah.

Šta je to što čini da stvarnost jedne

slike u mama mamovo oživljava, trepti i reprodukuje se, a da smo za druge gluvi i dopuštamo im, da prođu me dotakmuvši mas? Koji je to život koji im, je dat, određen i postojanm, ova tajna sma-

ga leka koji dejstvuje ma. organizam

duše, reč koja se vezuje za naša čula, hladi mas i zagreva, čini nerazumnim, i mudrim? Šta je autentično, šta proma– šemo, koje su to kategorije kojima utvr-

dujemo izvesnu, Wrednost pre mego što''

jedmo delo prihvatamo ili odbacimo? Matić je dao prioritet iskustvi, i Volji jednog časa koji, uspostavljajući nama i oko mas, naravno, atmosfeYu,. o-

mogućava da upravo tada budemo bYO-.

žeti poetskim, govorom, za koji mismo zali da je tu. Neki stih, koji smo čifali, saznali i bili više puta upućeni ma mj, ostaje prazna ljuska govor, za dugi niz dana, sve do onog trenutka kada savršeni sklad vyemena, mesta i na-

Mi

· san, tragika.i svrha života? ·

-očekujemo. Prepustimo

še izazvane emocije me donese do mas natrag, ali sada vw potpunom &čđ!Dpljesku mjegove vredmosti. s ; „To je jedini doživljaj] i zarad njega je katkad, vređelo strpljibo podmeti ča-

. motinju koja se Yađala iz maših masto-

janja da se približimo delu i da ga primimo kao sam život. Ali, šta je sa onim, ako je tako, što mas mikada u pravoj meri meće dotaći, jer je možda odveć slučajam, spoj prostora, trenmutka i uzbuđenja izostao? Kakva matprirodna Yevmost: čoveka koji traga za svojom prirodom, je potrebna da se, i ne paleći svetlo, okrene ka onom što je Ostaje nam, da ne mastojimo već da drugojačijem, iskustvu, maklonostima i mesvesnom, izboru drugih ono što mam, je od jedmog umetničkog dela uteklo; potajno se ma-– dajmo da ćemo kraj tolikih nevinih, biti opet srećno izabrami, tražemi i nehotice otkripemi medijumi. } Autentičnost ima vreme kada je 2

čan izvor mjegove sugestivomosti tako prodoram, toliko otvoren, saopštljio i siguran. „Njena suknja od, muarea“ što „drhti među, butinama od, olova”, ili oni „dragi dragi'jelenovi” iz SpendeYrove pesme ispituju maše snage čiste osetljiposti danima, čak mesecima, i evo ih jedmog jutya vw mama sa svojim

značajnim, plamenom, sa svojim, vidlji-

vim skripanjem„

Ali, šum veštačkih. krila ne penje se naviše i jedva ako ima toliko daha da nam pokrije stopala. · j -

" Mleksandar RISTOVIĆ

odgovornim prema građanima. Ako bi se borili pre svega za odgovornost prema građanima. sa tih vidika, onda bi bili dosledni u tretiranju „zravncpravnosti čoveka. Svaki drukčiji postupak možemo okarakterisati samo kao birokratizam“, - e

Domaća drama na licitaciji

NA ZVANIČNA SAOPSTENJA onog novosadSškog wterinog Pozorja (dijagnoza iz ranijih godina samo ponovo potvrđena) ne bi vredelo još jednom imodsećati da u međuvremenu u javnost nisu prod»le informacije o tehnici rada žirija nadglasavanjima i svakojakim licitacijama.

U tom mešetarenju najviše je nastradala domaća drama, a tačnije naš vodeći mlađi dramski pisac Velimir Lukić, jedini živi auto» koji se u tri uzastopne godine pojavio na Pozorju sa iri nove drame. U prilog njegovog dela „Sibila ili Bertove kočije“ glasalo je pet, dok je šest članova žirija bilo protiv. Taj jedan famozni glas i ranijih godina odlučivao je često o sudbinama domaćih dramskih tekstova. Zar pre dve godine u neglasavanju nije doneta odluka da se mikom mne dodeli nagrada, a prošle sezone zaključak je bio pozitivan zahvaljujući cpet samo jednom. glasu više.

Nije li ponižavajuće iznositi na licitacije i ove maše oskudne umetničke vrednost kada ih svi priželjkujemo, pa makar one bile samo u jednom ili dva dela koja se pojave tokom godine. Ali, čemu se čuditi kad žiri nije imao stvar nih kriterijuma i kada su se u njemu po nekoj konformističkoj inerciji našli ljudi potpuno različitih shvatanja od kojih baš neki i ne znaju mnogo o pozorišnoj umetnosti ili nemaju dovoljno elastična i šavremena merila. uostalom, stara je praksa da sve ono što pojedini puritanci ne razumeju odmah spremno proglašavaju za sumnjivo, mistično, idejno problematično i estetski neegzistentno. S druge strane ide preterana darežljivost prema nekim rediteljima i predstavama, pa i

glumcima, iz ko zna kakvih sentimen-

talnih. razloga.

Ali, ovo Pozorje je već zaboravljeno. Međutim, doći će sledeće ili neko odmeravanje vrednosti za druge mnagrade i opet će se domaća drama kao i druge umetničke vrednosti licitirati, jer ljudi koji sede godinama u raznim žirijama već su navikli ma ovakav komoditet koji pomalo liči i na partiju karata.

U ovom slučaju nisu toliko važna formalna priznanja. Mnogo je tragičnjje što se gubi poverenje u arbitre umetnosti i unakazuje njen „pgrazvitak. Zbog toga treba preporučiti falentova–nim piscima da ne dozvole pozorištima da njihove drame šalju na Sterijino Pozorje, bar dok je ovakvo i dok ne iživi svoje komplekse. (P. VV.)

ij Babeljeva pisma

U BROJU OD 14. MAJA ove godine „Literaturnaja gazeta“ objavljuje prvi put nekoliko pisama Isaka Babelja, upućenih Lavu Nikuljinu, Naročito su zanimljiva tri pisma iz Pariza, 1927, 1928. i 1933. godine. Ona govore dosta o ovom osetljivom čoveku i izuzetnom umetniku.

U prvom pismu Babelj kaže:

„Dragi Lave Venijaminoviču. Ja sam se sasvim razboleo. Ne spavam noću, teško dišem, strašan mazeb, oči otiču, gnoje se — uopšte raspadam se daleko manje estetski no pariska buržoazija. Bio bih veoma zad da vas vidim. Sad sam ja, zbilja, rđav, kompa– njon:. Cim ozdravim — javiću vam se. Prethodno ·— = F" obavestiću pismom. SO O vaš 1. Babelj“, /

rugo pismo datirano je 30. avgus-

ta 1928. godine, i u njemu Babelj bje: šnjava Nikoljinu zbog čega mu ne može poslati tekst za moskovske movine:

„Do dana današnjeg nisam uspeo svojoj literaturi da dam oblik pogodan za štampanje i još dugo to neće biti. Teško ja izlazim, ma: kraj s tom literaturom, Za takav tempo, za takve metode rada neophodno je, kako ste vi tačno izvoleli primetiti, Jasna Poljana, 3 nje nema, i uopšte šipak brajko, Meni uostalom, ti šipkovi nisu potrebni i sa-

vršenho svesno osudio sam sebe ma „od- ·

rezak vremena“ u toku nekoliko godina, na siromaško i veselo trajanje, U Smislu svih tih uzvišenih okolnosti —

ja sam vam s istinskim ogorčenjem .

(zaista, meni je to bilo veoma tužno) poslao telegram da me mogu dati materijal za novine, U Rusiju ću doputovati u oktobru, gde ću živeti ne znam, izabraću meko gluvo i jeftino „mesto, Znam samo toliko da u Moskvi neću živeti, Tamo (u Moskvi) nemam šta da radim... Sad ovde doživljavam poslednje dane i ceo dan bazam po PaTizu — tek sad sam u ovom gradu nešto malo skrckao...“

U pismu poslatom iz Pariza nekoliko godina kasnije, jula 1933, Babelj je očigledno duševmo nespokojan:

„••. Kad'bi mi prijatelji „poslali

| novac za put ili bar voznu kartu. Pre

bet meseci pisao sam. o tome, niko nije