Književne novine

-

\

ya 78 M,

S pektakl, koji su priredile 33 zemlje učesnice XXXII-og bijenala likovnih umetnosti u Veneciji kreće se od neoklasičnih rešenja i dostiže u' jednom svom krilu izvestan stepen, osvetljen u ovom trenutku, kao poslednji domet vizuelne senzacije, Koliko god su, 5 jedne strane, lako „ustanovljive same pojave tih poslednjih dostignuća, u smislu uočljivog razmaka od klasičnog i tradicionalnog, toliko su, s druge, problematična razgraničenja i određi-

vanja estetičkog ekvivalenta u najeks-

tremnijima, koja izviru sad kao pojedinačni fenomeni intelektualnih spekulacija, nauke i tehnike, emotivnih poklika svedenih često na jedan jedini gest. U susretu sa njima uvek su neodoljivo iskrsavala ista pitanja: gde počinje umetnost, a naročito gde se ona završava, koliko se mogu proširiti granice likovne umetnosti i da li je to uopšte likovna umetnost — ili, pak, možđa u njima treba videti anticipaciju jednog novog umetničkog roda van svih

dosađašnjih? Naravno, složenost ovakvih pitanja ne proizilazi iz puritanskog stava prema svemu onome što ha ovaj ili onaj način izlazi iz tokova tradicionalne likovne umetnosti i njene estetike, već zbog stvarne aktuelnosti problema, zbog radikalnih promena izvr-

šenih čak od autora dela pa do stvaralačkog procesa i načina kako delo egzistira, — umetnika često PROIPOOVin visoki tehnički stručnjak, koji se? služi elektro-energijom, zakonima magnetskih talasa i sličnim. Otuda takva dela sigurno nameću jedan drugačiji odnos prema njima, zahtevaju drugačiju senzibilnost koja treba umnogome tek da se odneguje, ukoliko takvi efekti ne zgasnu pre nego što im uspe da našu osećajnost potpunije animiraju. 'U sveobuhvatnom kom pleksu bijenalskog vrtloga, preko čijih eksponata pratimo i otkrivamo različite vidove Žživota, koji traže svoju afirmaciju „kroz umetnost, oslanjajući se pri tom vrlo često na već potvrđene vrednosti, ali na drugoj strani nepomirljivo i strasno hitaju svežim izvorima, očekujući nove trijumfe, apstraktna umetnost, se

'pokazuje u SsVOj SVO-

joj „ekspanzivnosti, Njene d#dvarijante — geometrijska i lirska apstrakcija, slikarstvo akcije i znaka, ta-

šizam, enformel, strukturalizam i druge, verovatno još nekrštene pojave predstavljaju najbrojniju falangu venecijanskog sučeljavanja. Ali, ako apstraktna umetnost na Bijenalu ni za trenutak nije pokazala respekt prema ostalim pokretima, onda se znatna pojava i uloga novog realizma može označiti kao neposredna reakcija na nefigurativnost, dakle, kao antiteza apstrakciji sa geslom bezuslovnog vraćanja realnog u slikarstvu, tačnije u plastičnoj umetnosti. Ta nostalgija za »izgubljenim« objektivnim svetom dobija opsežan karakter, slavlje realnog se manifestuje na najraznovrsnije načine; klasičan pikturalni tretman je samo jedan od mogućih, dalje slede kolaži — isečci iz novina, fotografije — apliciranje običnih predmeta, stvari za svakodnevnu upotrebu. Tradicionalna podela likovne umetnosti na. slikarstvo i vajarstVo OVde gubi ponekad smisao, jer se obe ove discipline kombinuju.

Novi realizam ili tzv. »pop-art« (popularna umetnost) nije stil niti škola, to je pokret čiju osnovnu strukturu vezuje jedna zajednička nit ogledana u neumoljivom i gotovo fanatičnom vraćanju naturalističkim oblicima interpretiranim u izvanredno širokom registru tematskom, fehpičkom i emocionalno-sadržajnom. Mada je još rano donositi stabilnije zaključke o »popartu«, izvesni eksponati ove. tendencije, reklo bi se, vode u samu suštinu životnih problema, izražavaju snažna duhovna osećanja vremena, i imponuju ne samo slobođom formalnih ideja nego i njihovom maštovitošću.

Od zemalja. učesnica, Italija, organizator Bijenala, je zastupljena najvećim

'ulecOti 'BOa0aVR:U' AMAN): EKSPONAT SA, XXXIIL BIJENALA

6

" |

*

ROBERT RAUŠENBERG: STOPGAR 1968

_

u \

(PRVA NAGRADA NA XXXIII BIJENALU)

U znaku apstrakeije i novog: realizma

POVODOM XXXIII BIJENALA LIROVNE UMETNOSTI U VENECIJI

brojem radova, oiuda se pruža mogućnost za nešto širi 1 određeniji utisak O italijanskom likovnom stvaralaštvu. Dominantnu ulogu i u njih imaju nefigurativna rešenja. Bilo zbog zanimljivosti problema koje zahvataju, bilo zbog suverene i upečatljive realizacije likovne misli, ili po nečem drugom što prevazilazi granice prosečne korektnosti ističu se apstraktna rešenja Đuzepa Gregorija, Antonija Skordija, Đakoma Safintina, Đina Melonija, Ilarija Rosija i Đuzepa Perarija.

T,eonardo Kremonini i Bnriko Baj zanimljivi su predstavnici figurativnog8 smera. Prvi je slikar fine kulture, nadrealnih enterijera, drugi, vrlo originalnih ideja pacifističke sadržine.

Novi realizam, koji 'je ur»italiji već preživeo fazu zapanjujućih reakcija, predstavljen je duhovitim koncepcijama Đuzepa Gveršija, čija platna sadrže kosmopolitski karakter, Ticijana Mazelija,

ı koji na interesantan način vaskrsava

lik Grete Garbo dat u krupnom planu i Konceta Pozatija sa monumentalnom, naturalistički interpretiranom, mrtvom prirodom.

Ono što je upijeno kao obeležje i karakteristika italijanskog slikarstva, i u ovim frenucima vapaja za novim izražajnim sredstvima, to je strast prema koloritu, njegovom zvuku i pigmentu, koji ostaje moguće aktuelno sredstvo, bez obzira na savremene koncepcije i

' nove slikarske probleme. Najzad, do-

dajmo, da italijanskom mentalitetu ne odgovaraju racionalni principi. Prezir prema strogosti i uravnoteženosti opa-

ža se gotovo u svakom delu ove nacije. ·

Ako bi naš kriterijum bio usmeren na »e zemlje koje pružaju najodređenije i vrlo homogene stvaralačke celine, onda bi to u,prvom redu bila Belgija i Španija. Belgijski slikari Antoine Mortier. okrenut slikarstvu znaka i Pierre Vlerick zastupljen asocijativnim pejzažima, pružaju dokaze o vrlo istančanom senzibilitetu, o visokom tehničkom zna-

nju. Kada im se pridruže i izvanredni .

crteži poznatog majstora Pola Delvoa i radovi dva vrlo zanimljiva skulptora” (Vic .Gentils, Pol Bury) onda taj čitav

umetnički ansambl zrači punom svetlo- |

šću nesumnjivih vrednosti, . .

Grupa španskih slikata (M. Viola, J. Prances, A. Lorenco, J. Kabalero, e Therrats) predstavljena je dramatičnim,

snažnim nefigurativnim ostvarenjima,

'monumentalnih formata tamne game.

Po duhu i slikarskom osećanju, oni su ostali vermi svojim precima. Najsmelijim i na neki način bizarnim sksponaftima., ističu se Sjedinjene, Američke Države i Velika Britanija. Za prvu

su karakteristična plaina velikih povr- -

šina , sa . jednostavnim geometrijskim znacima i paralelnim linijama, slikara

'Keneta Nolanda i Morisa Luisa. Novi ·

realizam zastupljen je Robertom Raušenbergom, dobitnikom prve nagrade, Džim Dinom-·i vajarom Claes Oldenburgom, koji je izložio jednu slubljenu Dpi-

| skog veka Milenko to. šio, u bukvalnom smislu reči satirući

| se od rada, u ime jednog „valpeno VO-

saću mašinu sačinjenu od plastične mase. Od Britanaca naročito je drastičan po naturalističkom oblikovanju običnih stvari Joe Tilson.

Francuski umetnici bo mnogo čemu verni su klasičnim tumačenjima. Slikar Bernar Difur se nalazi između poetskog ekspresionizma i uzdržanog simbolizma, a Rene Bro, ponešto naivne vizije poput Carinika Rusoa, blistavog kolorita, sav je u štimungu sna i mašte. Rožer Bisier za svoja apstraktna rešenja koristi zakone o komplementarnosti boja.

T'iini ukus i smisao za dekorativne celine odlikuje japanske autore.

Vajar Zoltan Kemeni, naturalizovani Švajcarac, dobitnik II nagrade, je Osobena pojava. On je sav u znaku novih materijala, koje mnogostruko varira iznalazeći veoma duhovita plastična rešenja. U tom i takvom bogatom kontekstu likovnih zbivanja jugoslovenski umetnici Stojan Ćelić, Riko Debenjak i Branko Ružić uverili su nas u svoje kvalitete, u koje doduše ni ranije nismo sumnjali, ali u međunarodnoj konkurenciji oni se čine još vrednijim. Vladimiy, ROZIĆ

iznenadni odlazak

Milenka livkovića

ao što redovno u običajimć, navi-

kama i nužnostima jednog zahu-

ktalog i silmim , uhutarnjim protivrečnostima ispunjenog doba biva, O višestranoj plodaoj Wktivnosti profe6ora Muzičke akademije u Beogradu i dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti Milenka Živkovića govori se i piše — sa ozbiljnijim nastojanjem da se uhvati specifičnost ovog veoma zaslužnog čoveka i stvaraoca —d tek ovih dana, neposredao posle iznenadne i, naprase Živkovićeve”smrti, u vrelo podne, pretposlednjeg junskog dana, na putu od škole, kojoj je svoje neiscrpne energije neštedimice davao, do kuće u kojoj se pre 63 godine „rodio. NO više od polovine tog nepotpunog ljudŽivković je potro-

ljenog i žuđenog cilja, šireg i višeg i od

ugrožena hedovoljnom stručnom

\\BN| \ 0IO/{

mali ekran

ledalac: Da, tačno je rečeno u TV-

pošti: mi, gledaoci, tražimo da se otkupi nova serija „87. polioijske stahice“, zatim nove epizode „Dr Kildera“ i „Dik Pauel vam predstavlja“... Ali nije rečeno da mi takođe želimo 1 domaći televizijski serijski filml Kad ćemo ga najzad videti?

Pilmadžija: Svakako, važno ie kad će se pojaviti na našim televizorima domaći tv-film, i to u seriji, ali, “za mene, najvažnije pitanje glasi: kakav nam {iv-film treba?

Gledalac: Pa, ja mislim da nam pre svega treba dobar film, to jest, dobra serija... i

Pilmadžija: To se podrazumeva.

Gledalac: To se podrazumeva i kad je reč o filmovima za bioskop, pa ipak od tog Vašeg „podrazumevanja“ — dosta slabih dela.

” Filmadžija: Prešli ste na drugi teren... Sad raspravljamo o tv-filmu. Razumljivo, biće ih i boljih i gorih, kao što je to u kinematografiji uopšte. Nije o tome reč, već o temama i o sadržajima tv-filmova. ·

Gledalac: Ja bih voleo da gledam sve žanrove. Za mene, a pretpostavljam i za druge tv-pretplatnike, televizor je kao bioskop: repertoar se menja. Ako neko ne voli, recimo, vestern, onda ne ide u bioskop kad se vestern prikazuje. Ako mu jedne večeri vestern

dođe u kuću — isključiće televizor. Ma- .

da, treba to akcentovati, mi smo još u fazi televizijske opsesije: uključimo televizor kad počnu prve vesti i gledamo program do kraja. Grdimo, ljutimo se kad nam se nešto ne dopada, ali — gledamo. Ja, recimo, ne mogu oči da odvojim ni kad se pojavi famozna „kratka pauza”! Ali ima to „Skroz” gledanje i dobrih strana. Na primer, moj sedamdesetogodišnji fast je prezirao „pikanje” lopte i vrlo se ružn izražavao o svima koji „teraju“ loptu ili, što je za njega bilo potpuno neshvafljivo, gledaju utakmicu i uzbuđuju se. Ali kad je na televizoru hteo ne hteo prvi put u životu video fudbalski meč... postao je zagriženi „navijač! Tako će to biti i sa filmovima: svi će da gledaju sve! I, verujte, to će biti kornsno. Za film!

Filmadžija: Da, za film uopšte. U stvari, TV je propaganda filma. Dodđuše, tv smanjuje pošetu bioskopima, što će reči da ugrožava kino-dvorane, ali filmu koristi. Film se zapravo prese·lio na tv. Uzmimo naš primer: slaba kinofikacija, zastareli, nekomforni bio-

.- : MINI dTHHHIRRRWWWIUWUWWWWIWHWWIWUIMWWHIWWWWMIIIWWIMIUHRUWIVMUMHMI

Muzičke akademije, i od: rodnog doma, i od svega što se na tim simbolično polarnim „punktovima zbivalo, u ime davnašaje mladalačke želje — da duhovni i moralni život Srbije bude visoko visoko uzdignut, da ne zaostaje za životom najprosvećenijih naroda, i da on, Milenko Živković, svim svojim stručnim znanjima i zvanjima muzičara, na tom sektoru javne društvene delatnosti, kolikogodđ ume i može, posluži i doprinese.

Sa izvanredno istančanim #enzibilitetom za „govor“ fonovima o svemu ljudskom, sa širom otvorenim i vazda budnim sluhom za sve muzičke stilove i pravce, od niderlanđanske vokalne polifo nije do najsavremenijih izražajnih formula i obrazaca, Živković je još od rane mladosti, kao vredni i marljivi učenik „strogog stila“ i kod Hermana Grabnera u Lajpcigu i kod Vensan d'Endija aa „Skoli kantorum“ u Porizu, ali isto toliko i zadivljen izražajnom snagom „Posvećenje Proleća“ tada Još mladog Igora Stravinskog, jasno zapazio da kod kuće, u njegovoj zemlji nisu dovoljno obavljeni ni osnovni orgsnizacioni poslovi muzičkog života u savremenom značenju tog pojma, da ni u teorijskoj nastavi muzike potrebni evropski nivo nije ostvaren, da je i sama nega amaterskog horskog muzi-

ciranja, inače po tradiciji prilično az-

vijena i ma visini u Beogradu i Srbiji, spremom većine zborovođa, da je čitava muzička kultura Srbije na opasnoj prekretnici, bolje reći u opasnosti da se tanki sloj gradske inteligencije otkine od sopstveaih korena i prikloni ne-

_ DOMAĆI ;

eyiso. acid

- serijski Iv-film

skopi. Ima zabačenih planinskih sela u koje je stigla struja, ali s njom nije stigao i bioskop, ali pojavio se televizor., A & televizijom došao je i film! stoga je veoma važno: kakav je film došao u domove on;h koji se prvi put u svom životu 5 njim sreću!

Gledđalac: Domaći film je neophodan televiziji, me samo radi gledalaca o kojima sada govorite. Potrebne su domače teme, domaći sadržaji! Naravno,

to ne znači da ne treba da gledamo stra

ne filmove, ali to ne znači, naravno da ireba gledati isključivo strane! A sad je upravo tako, bar kad je Teč o serijskim igranim filmovima. Poiavi su katkad domaći (bioskopski) film, ali. to je nedovoljno. | Pilmadžija: Eto, složismo se: najvažnije je kakav nam film treba? Žanrovi su formalno pitanje, a osnovno je šta će nam jedna tv-serija reći! 'ireba da vidimo naše ljude, naše muke. i radosti. č \ Gledalac: Slažem se: rađo ću da gledam američke policajce, ali dajte da vidim i naše. Dr Kilder je „srceparaju- · ći“ za izvestan ženski deo publike, ali dajte nam našeg Kildera, koji. naravno, ne treba da bude imitacija, već naš čovek u našoj sredini. TPilmadžija: Dobro ste rekli: da ne bude imitacija! O tome se "upravo i radi: tv-film koji očekujemo, serijski, ne sme biti samo formalno naš, već suštagstveno. Ima jedna opasnost: tV nekako tera u kalupe, tipove, standarde, “Tv je masovna proizvodnja. To je industrijski rad, na pokretnoj traci, Program ne sme da se prekine, mora se svakodnevno puniti em'sijama. Otuda opasmost od klišea, od strip-filma.

Gledalac: Ali nemojte preterivati: –

alto je program isključivo strip, onda ne valja. No, treba nam i doba? strip, je 1 tako? jj

TFilmadžija: Svakako, ja sam samo ukazao na jednu opasnost.

Gledalac: Opasnost je kao i drugde: da preovlada kič.

Pilmadžija: E, upravo se toga najviše bojim. Jer, kiča ima u stranim, uvoznim emisijama. Ima i malograđanštine. Stoga, ako ne možemo uticati na inmoshbrane emisije, možemo · na naše.= Televizijski film, ima Svoju %Ueliku šansu, Tv-film mogao bi i u nas, što je slučaj baš sad u svetu, da postane predvodnik, da preporođi naš film! · i Ljubomir RADIČEVIĆ

kom srednjeevropskom zakasnelom ne~

oromantizmu a da se Široki krugovi prepuste lokalnim i rascepkanim muzičko-folklornim navikama i običajima jednog prevaziđenog doba. Uočivši O” štroumno sav golemi kvalitationi raž“ mak između onog što je sam u velikom svetu“ asimilovao i savladao s jedae strane i onog što se „kod kuće“ vuklo i razvlačilo, tapkalo na Jednom mestu na polju muzičke kulture, s duge stra” ne, Živković, kao kompozitor „Simio“ nijskog prologa“ (1980), kantate „Rođe“ nje Vesne“ (1934) i baletske svite „Ze“ lena godina“ (1935), pored niza horski kompozicija, nastavlja tradicije Steva” na Mokranjca i nadovezuje se na zna” čajne tekovine stvaralaštva Pelra Konjovića, nastojeći da specifični karak” ter našeg čoveka — kojeg je i lično, sopstvenim karakternim | osobinama, bujnim temperamentom, rođenom ve drinom i bistrinom, aajtipičnije oličava0 — transponuje u muzički jezik, onoliko savremen i složen koliko je potrebno da iz njega provire i ocrtaju se htenja i raspoloženja ovog vremena, kako ono odjekuje, nešto iskrivljeno

nepotpuno, na našem domaćem ognji“

* VU,

Ali, kako se ovde na muzičkom tlu tada hramalo i u pedagogiji, i u teo” rijskoj nastavi, i u znalačkom vođenju horova, i u čvrstoj organizaciji stručnog školstva, Milenko Živković postaje još 1931. godine profesor teorijski predmela a od 1937. godine i direkto Muzičke škole „Stanković“, uz dir gent nekolikih horova, posle O81l0bo %% nja zemlje profesor, kompozicije, rektol

KNJIŽBEBVNE NOVINE