Književne novine

Nastavak sa 4, štrane ORO

\

'ezija crne nonšalanse, lake podatnosti rasplinutom.. svetu asocijacija, rezignirane svesti o košmaru psihe, a s druge strane — poezija prezira'za sve što je malo: ljudsko ili lišeno ljudskog, poczija mržnje prema zatečenom „redu i poretku“ gde trulež uzima masku zdžav lja, a strava oblik i miris smirenosti, poezija ljubavi za nepregledno i neizvesno, za opasnu mogućnost direkinog suočavanja smrti i života u jednom jedinstvenom trenutku razrešenja s KOo· načnim, nesumnjivim rezultatom. Glavurtić polazi od rastkovske simultanisti čke pesme, od stihovanog Marka Ristića-:i od Crnjanskovog sumatraizma. Tem pirani, vokativni nered prvog, sterilizatorsku misaonost drugog i neuhvatljivu, bolećivu čežnju trećeg — on koristi naučeno. Kojiput previše naučeno; ra spoloženje mnoge pesme Rastka Petrovića preneto je i ponovljeno bez odstupanja („Parabelum“), a mnogi stihovi kao da su direktno citirani iz Crnjanskog („Anđela“). Ali Glavurtić, pre svega, piše svoiu pesmu. I to svuda gde simultanistički verbalizam i sumatraističko „prepuštanje preciozno povezivanju nespojivih celina zamenjuje —d slikom i. poentom. U stvaranju svoje pesme on je, najčešće, uspešniji no kao pripoveđač. To preimućstvo je sadržano u samoj prirodi njegove pesme. Za razliku od pripovetke, pesma hoće da vidi perspektivu, hoće da otkrije pozicije koje upućuju na dalje (uspešno) nastavljanje života. Ona ostavlja istorijski već ispoljenog i završenog čoveka ı trudi se da bude nagoveštaj onoga što predstoji. Valja se poslužiti izvesnom paralelom. Likovi Glavurtićevih crteža i kolaža izražavaju zabezeknutost, omu potpunu zabezeknutost koja je na ivici debilnosti usled sušenja mozga, Likovi proze korak su dalje u v:đenju čoveka kao žrtve pred svojim sopstvenim gadostima i užasima; utopljeni su u metalni fluid zamrznutog košmara, ·.okamenjene more, Likovi pesama, međutim, razbijaju okvire robovanja strahu, pomeraju svoju nesigurnost, ali ne u pravcu mogućnog ludila, već u pravcu emocionalne uznemirenosti. Oni postaju nemir i radoznalost, počinju da razlikuju sebe kao mogućnost drukčijeg odnosa prema životu i drukčijeg, strukturalno izmenjenog, života. Oni počinju da sudđeluju.

U tom smislu, svojom pojavom, u navali i:zvikanih vrednosti niza naših pesnika (mlađe i najmlađe generacije), Glavurtić otkriva jedan izgleda zaboravljen umetnički imperativ: nije dovoljma samo emocija (omogućena Dposredstvom talenta), mora da postoji me» što što će emocija pratiti; to nešto mora bit: misao. Glavurtić jc pesnik koji „misli, pesnik koji ume da misli, Zbog "boga je on, između ostalog, i poučna negacija opšteg esnafskog i genijalskog stihovanja, „amater“ nadmoćniji wd „profesionalaca“,

; Dragoljub S. IGNJATOVIĆ

wuuwuvwwwıW|[Dve predstavničke grupe muzičke kulture Amerike

BE predstavljaju današnji zenit O američke muzičke kulture, no je= dna je okrenuta muzičkoj tradiciji one prošlosti koju le. američkog kontinenta nije imalo, dok druga da> je vermu sliku muzičkih dostignuća one Amerike koja u savremenom muzičkom životu sveta ničim me oduđara od VvTI:hunskih stremljenja: Evrope, na njenim najvišim pozicijama, Pogledaćemo 'ih ređom kojim su nas pohodile,

MUZICKA BVROPA U AMERICI

Jednog ođ pošlednjih dana septem'bra kulturni ataše ambasade Sjedinje·nih Američkih Država u Beograđu obavestio je onaj.broj Beograđana koje može primiti mala kamerna dvorana Radničkog univerziteta „Đuro Salaj“ 'da mogu prisustvovati — ako se. prija ve za ulaznice — koncerbu vokalno»>in=strumentalnog ansambla iz Njujorka, 'koji neguje i izvodi isključivo muzička "dela poznog srednjeg veka i Yrenesanse, na instrumentima tog doba ili 'konstruisanim po muzealnim i arhivskim primercima muzičkih sprava iz tog vremena. ·Tako· je puna dvorana Radničkog univerziteta jedne “večeri prisustvovala evokaciji muzičke kulture XV i XVI veka u pokrajinama damašnje severne Francuske, Belgije, Holanđije i Duksemburga. Na programu su bili zastupljeni najslavniji polifoničari, kompozitori m'sa i moteta te epohe, najviše Guillaume Difay (1400—1474) i Jo squin des Pres (1450–1521). Grupa od jed wa dvadesetak članova, specijalno školovanih pevača i svirača, kultiviranih za stil i karakter epohe, otkrila je mogućnost živog umetničkog đeistva i cstetskog značaja jedne marljive i višegođišnje istorijske stuđije, zasnovane + razviiene ma nnučnim prineipima mluzikologije. Izvanredna ozbiljnost i istraživačka solidnost rađa čitave grupe, sa hjenim dirigentom Noa Grinbergom na čelu, prikazala je ne samo autentični zvuk instrumenmtalhog ansambla e pohe, i ne samo smerni, duhom hrišćanstva prožeti !đejno=emocionalni karakter zastupanog vremena, mo i onu bezvremenu i· svečovečamsku duhovnu atmosferu humanosti koja zrači iz ton-

4

| _POLIFONICNA

Radoslav Vojvodić: „REVOLUCIJA“;

POSTOJE STIHOVI i postoji poezi.ja koju treba slušati. Drugom i trećem EKliotovom glasu poezije neosporno je da najviše odgovara ozvučena reč, Ali postoji glas poezije čija se lepota gotovo uopšte ne može dočarafi i ne može doživeti nezavisno od! muzičke reči, od reči koju ispunjuje melodija glasa. To je glas horske poezije, poezije horova, Više od svih rasprava i svih dokaza o opravđanosti i čak neophodnosti horova za antičku tragediju na mene je delovalo horsko recitovahje horskih delova MEshilovog „Okovanog Prometeja“, čije smo dramsko izvođenje tek nedavno prvi put čuli na našem jez:ku. Ako je Prometej i dosad živeo u nama sa svojom: moćnom i raskošnom reči, velika lepota poezije hora Okeanida tek se nedavno, s prvim slušanjem, nastanila trajno u nama.

Toga še prisećam i o fome pišem zbog toga što je to prisećanje direktno uticalo na doživljaj Vojvod:ćeve poeme „Revolucija“. Prva reč ove poeme je glas, a to je za ovu poemu vrlo karakteristična reč. Ona je sva sastavljena od glasova, ođ mnogih i različitih glasova. A mnogi od njih su glasovi hora. Eliot je dovoljno pisao o osobenostima tog glasa poezije i mislim da njegova zapažanja treba imati na umu pri doživljaju i pri ocenjivanju poezije tog glasa. Ritam i melođija poezije horova. čak i izvesna simboličnost i figurativnost koje su svojstvene +oj poeziji, u drugom kontekstu, u kontekstu prvog glasa, glasa pesnikove ličnosti, ili poetskog subjekta, izgledale bi kao neađekvatne i štaviše, i kao nepoetske, kao poebski neautentične. A ritam i melodiju, a samim tim i simlboličnost i figurativnosft, koje su ritmom i melodijom blisko povezame i uslovljene, nemoguće je osetiti bez auditivnog doživljaja.

Auditivni i dramski doživljaj 'Voj-"

vodićeve poeme nije mi se nametnuo pri prvom čitanju ove poeme, tako da o doživljaju i stvarnim vrednostima poeme mogu da govorim. tek kada sam je video u sebi dramski predstavljemu, kada su mjene reči zazvonile svojim glasovima, Ono što je izgledalo kao patetično, retoričko, propovedno, emfatičko, bez dubljeg unutrašnjeg opravdanja, predstavilo se u drukčijoj svetlosti kada su reči pesme ranjenika, pesme poginulih, pesme tifusara, kontuzova-, nih, · zahutalihy pesme očeva, „staraca, mlađića, devojaka, počele u svesti da, se čuju i da se predstavljaju kao određeni, čak i stvarni. glasovi. Nedđostafak iunutrašnjeg imaginativnog toka, dublje, kompleksnije simbolike, individualnijeg doživljaja, preciznijih senzacija, a što je sve sputavalo neposred-

Pavle STEFANOVIĆ

PF j

POEMA

„Obod“, Cetinje, 1964.

niji i prisniji, imaginativniji odnos s tekstom, prestalo je da se saznaje kao nedostatak i da sc oseća kao prepreka,

Povišen ton i Yetorička intonacija pri dramskoj i auditivnoj predstavi osetili su se kao unutrašnje svojstveni tekstu. U skupnom glasu ustaljeni i opšti simboli prisnije se usklađuju s opštom vizijom. A Vojvodićeva vizija revolucije nije jednostrana niti je izražena jednim glasom. Refreni ove poeme: crveno uvek crvemo i crveno nije crbemo ne primaju se kao pesnikove ekslakamacije i iskazivanje ličnog stava, ne sukobljavaju se kao pesnikove dileme, ne sudaraju se u okvirima sveta poetskog subjekta, već u okviru Rkonkretizovane vizije, kao izraz određenih glasova vizije.

Vojvodićeva vizija revolucije mitskog je karaktera. Ceo objektivni svet uključen je u viziju. Prirođa je uključena u viziju i u vidu znamenja, simbola, i kao određena sila koja posredno ili neposredno uslovljava ljudske postupke. Sukobi večnih sila u prirodi predstavljen: su bojama: crnom, crvenom, zelenom. Crveno je izraz ljudskog zanosa i ljudskih težnji za slobodom, izraz je buntovničke, prometejske vattre u ljudima, a crno je izraz smrti i nesreće, sveg onog što je drugo lice vatre, njeno naličje, a što je takođe istinski vid ljudskog vida i ljudske sudbine. Vojvodić prihvata opšte simbole, konkretizuje ih povodeći se za simbolima narodne epike, u likovima ga-> vranova, munje, snova, ali ih ne suprotstavlja kao kontrastne. Kontrast nije zasnovan na sukobu crvenog i crnog, gavranova i vatre, već na sukobu crvenog (a samim tim i crnog) i zelenog. Zeleno je izraz sila prirode, i to ne negativnih sila, ne sila uništenja, već plodonosnih sila, sila života. Ali u Rhontekstu vizije, zeleno je negativni simbol jer sile i zakonitosti prirode sputavaju ljudsku vatru koja teži ostvaremju nemogućeg, koja bukti u čoveku podsticana snom. Prirođa kao da čoveku pruža mogućnost života i bez ostvarenja sna,·i bez ljudske slobode. Zato se u kontekstu vizije, a ona je doista karakteristična za revoluciju, na= čela. duhovnog i mačela fizičkog, načelo stava i načelo fizičkog Života, razilaze # dolaze u sukob.

Ali Vojvođićeva vizija revolucije ni-

je predstavljena samo na opštem planu, kao sukob večitih sila, već je i

konkretizovana i određenim istorijskim:

konfekstom, Samo što je i ta konkretizacija simboličkog karaktera. Voivodić je u svoju viziju uveo i indiviđualne glasove preko kojih se izražavaju određena ljudska stremljenja. U viziji je

prisutan i glas pesnika, kao panegirilc revoluciji, ali i kao i zebnja o ostvarenju snova revolucije posle njene oružane pobede. Vizija revolucije predstavljena je i kao vizija večitih sila, predstavljena je jezikom zmamenja, s neprestanim asocijacijama na narodnu epiku, ali je predstavljena i kao vizija rata, simbolikom karakterističnom za rat: lobanje, njihova pesma, odvojeni delovi ljudskog tela, mačevi, bombe, juriši. Ali vizija. se ne iscrpljuje tim slikama, jer san, čiji je glas centralni u Ovoj poemi, nastavlja da živi i posle juriša, kao što i mrtvi nastavljaju da žive: u tom snu. ?

S jedne. strane, pesnik oseća da san produžuje đa živi kao MWrilata vizija i da se prenosi na one koji dolaze:

O, iz tog krša, iz tog vrha, iz tog soka, izrasta poklič mita, izrasta bura movd, za one koji će doći, ili su već ovde žedni,

već čujemo ih: o, daj mam, tvoje ime, o, daj nam

taj 5am, jer ga munje nisu progutale a oluje

krvowile;

o iz tog sveta, iz tog visa, iz tog mirisa, za mas buja bunt, za mas krilati borba.

a, s druge strane, pesnik oseća ugroženost sna, njegovog opstanka u Životima onih koji dolaze, koji su već tu:

O vi koji ćete biti, pustili ste da vam u žilamo umo?Yeč kolanja,

zar moj zov mije vaš sam? qde vam je: crvemo uvek crveno! Crveno što volim crbDemo,

Ako se može govoriti o neubedljivosti i površnosti stihova poeme „Revolucija“, nepotrebnoj patetičnosti, retoričnosti ·u negativnom smislu te reči, ničim obogaćenoj emfatičnosti, onda se sigurno može govoriti povodom O-

vakvih stihova. Svuda gde prvi glas

poezije izbija u prvi plan, kao glas pesnikove ličnosti, poema gubi čar vizije i pretvara se u preglasnu propo= veđ. Ta se crta uopšte može opaziti u Vojvodićevoj poeziji, U svojim boljim stihovima on zna da se oslobodi patetišne: melibedljivosti, a u „ovoj poemi, preko polifonične transpozicije, povišenom tomu i retoričkoj intonaciji našao je pravi izraz.

'Aleksanđar PETROV.

Dragutin

skih slika starih majstora, iz strogih polifonih siruktuma kao simbola opštih i trajnih ljudskih vrednosti.

Nije li onda više no zanimljivo zapaziti da u današnjoj Americi postoji i deluje jeđam profesiomalni mjzički

ansambl koji se pređano iruđi da oču- ·

va kulturne spomenike iz oblasti muzičke umetnosti &a jedmog tla, razdvo= jenog od muzičkog studija grupe „Pro | Musica“ u Njujorku debelim i mutnim vođenim masivom Atlantskog okeana? Amerikanci su dakle svesmi sVoOg eVropsSkog porekla i ma planu kulturne trađicije privrženiji vrement no prostoru. Svaka čast!

MUZIČKA AMERIKA U EVROPI

Simfonijski orkestar iz Pitsburga (savezna država Pensilvanija USA), sa svojim muzičkim direktorom, diirigentom Vilijemom Stainbergom na čelu, na svojoj turneji po Evropi, priredio je u Beograđu dva koncerta. .

Ođabrab sam prvo veče, na čijem jc programu Veberova uvertira za operu

„Eurijanta“, drugi. Koncert za klavir.

i orkestar savremenog američkog kompozitora Semjuela Barbera i prva Simfonija Gustava Mahlera, Već prvi taktov: standardne kompozicije romantičarskog pretka simfonijske ftembrizacije kao ekspresivnog čin“oca orkestarskog jezika otkrili su jednu zvučnu gustinu, punoću i tananu diferenciramost tonskih fraza, koja ne samo da objašnjava no i opravđava dugi put, prekookeanski let i napor čete :nstrumen= talista, uložen. u furneju po dalekim zemljama, Sve iz partiture postaje odjednom sočno, žaobljeno, plastično, rTeljofno, skoro vidljivo: slušamo, dakle, jeđan simfonijski amsambl čija reputacija počiva na znanju, veštini, tehničkom savršehstvu i veoma visokoj umet ničkoj izrazitosti, Rezultat prisne sarad „nje. dirigenta. (koji zna đa je branilac autorove misli i osećanja ı delu) i kolektiva čiji je svaki pojedinačni. sarad

nik dorastao zadatku kotcertnog soliste, ako bi zaveštanje partiture to baš lično od njega zahtevalo.

U Barberovom Koncertu pojavljuje se, kao solisšt, mlađi pijanist Dženom Levental, jedna tiha i smerna, skromna i kwotka ljudska figura, koja nekoliko trenutaka posle :zlaska na podijum uspeva da se preobrazi u tumača grče= vitih nemira, Ssinkopiranih grimasa i svakovrsnih ribmičkih nestašluka Šekspirovog Puka, rođenog u Ovom. našem veku i tonski portretiranog u partituri Semjuela Barbera. Drug:, sredmji stav Koncerta (sa temom u flauti pa zatim u oboi) otkriva nam stilsku hibridnost dela: u njemu Mklijaju i rastu prizvuci muzičkog impresionizma. U finalnom, irećem pršte i tresu se plesni ritmovi koji su tamo daleko, preko Atlantskog okeana, verovatno zamišljeni veoma egzotično, levantinski, razbarušeni od

snage i primarne silovitosti, no koje.

mi, ljudi sa Balkana, sa lakom glatkoćom auditivno as'milujemo, jer nam je makedonska pulzacija igre bliska, jasna i intimno pristupača. Aplauz dvorane je,golem i gust, pa svirač ponova seda pređ klavijaturu i stance sneno i setno, a zatim strastveno i burno plesti Preludijum i Noktumo za levu ruku Aleksandra Skrjabina, opus 9, jedam klavirski dragulj još iz 1894. godine, iz Slriabinovog perioda šopenovskih i

·listovskih, dakle prevashodno romanti-

čarskih harmonija.

No ja sam se za ovaj koncert opredelio (ne mogući prisustvovati svima) zbog Mahlerove prve Simfonije, jednog simfonijski iskazanog gleđanja, na život i svet koje je, i dan»danas, više nego pedeset godina posle Mahlerove smrti, mnogima neprihvatljivo, tuđe i nemilo, baš onoliko koliko je i ceo Mahler, sa svih svojih devet simfonija (i mezavršenom desetom), ostao Spora, problematičan, isprazno glomazan i kako često kažu — bum prepun banaliteta, trivijalnosti, valcerskog i lenđler= skog, malograđanskog i marševškog for

siranja te site TĐučke građe u okvire i uspone žšimfomijskog dramatizma, Ne spor:m specifično mah}erovske anti-skupocene teme, njegove tonske materijale u melođijskim formulama „prostog“ sveta, mjegovu fragičnu i vazda žudnu prikopčanost za muzičke iskaze folklora i uopšte svih onih miliona jednostavnih ljudi sa čijom se svakidašnjom srećom i bezbr:gom, OB, griblerski mislilac, tražilać tajne sveta, duboko razočarani romamjtik i đemonijački gnjevni ekstatičar, nikađa nije mogao mi umeo sjediniti, izjednačiti, Ali se ne mogu čudđu načuđiti da ni toliki umni poznavaoci faustovskog čvora u čoveku, ili bajronovskog produženog odjekivanja „svetskog bola“ sve do po» slednje vremenske ivice romantizma u ind'viđualističkoj psihologiji dojučerašnjeg čoveka, a ni toliki učeni muzičari

našeg đoba i podneblja, još uvek nisu uočili onu posebnu simfoničarsku upotrebu „jevtinih“ tema kod Mahlera, o-

Nastavak na 10. strani

Brana CRNČEVIĆ Jiši | |I

(ališ

nazad.

VUJANOVIĆ

| Večiti pustinjak

F ečiti pustinjak, pesnik nema. doma; pesma mu je utočište a nju mađe ko amajliju ma dnu bpotonmule lađe,

ko neku stvar mičiju nakon, brodoloma,

I nosi je, sa njom stekne i izfubi svet, Zvezde uči drhtanju a srce samoći.

Vreme mu se Tuga kao buljima u moći, dok uz stabla bršljan vije tuge splet,

On je dodir drugog meba, zalutali dah, cvet uzalud preobražem i bez odbrame, naseobina zvukova, lepota i strah,

sve što svet samja dok zora me svame.,

Kad on hoće život snu da prilagodi, zaljuljaju se samo malo senke u vođi, i kad reč ljubav, izgubljenu, brozbori, samo granje pocrmi i setno zašumori. | Večiti pustinjak, pesnik mema doma. Samo sebe izdaje, samo sebe vara. U srcu mu bljesak made — odsjaj groma, u svome sjaju ko sunce izgaYa.

Tvoja | nežnost, majko

M ajko, ti se nad, rekom kao vrba pobi u svetloj vodi da ispereš rublje. 'Čaršavi su kao raširemi golubovi. Od tvoje suze me 2mam ništa dublje. . i U šumi, sa dlanovima prečistih Tuku, ti izvuče korenje gorko i mrke klade, · a onda mam, pomilova lica u jastuku. po kome san sa zvezdom iz gore pade.

Tvoje lice pod zadimljenim, kYovom bilo je svetije od svakog oltara. Koračali smo s tvojim, pisnim, 2ooom,

obalama jezera, iznad, jama, kraj oma?a.

% Tvoja nežnost osta ma živici gloga kao odbegli leptir iznad, vode.

Ja pevam, sađa miris skuta tvoga, jedino mesto milosti i slobođe. .

Majko, teče voda niza steme slapom kao potok i Yadost yam presuši:

fi oslonac sada, tražiš štapom,

a kao vitraž je' sećanje u, duši.

· Tvoja senka, lomma, žuri preko dola: s njom, mi je i šufna rodna bliža. . Moje srče je celom svetu, metropola a sunce mu je tvoga oka žiža.

II

Izdade me pesma, majko, što ću, sada?, Reč poslednju će preduhitrit smrt. Ćutim: tvoj glas je ko lepa opsada, kao vedri i pn, slavuja vrt. · Daj mi još jednu, reč milošću da cveta, dašak. bar, da, raspiri sjaj ı sYcu mom: možđa bih, stvorio majlepšu pesmu ·

. sveta, mažda bi ljubav tad ispunila svaki

dom.

Daj mi tu reč, majko, Što me me nauči i nju da prozborim, kao veči dryuge. Moja molba ko okeam izgubljeno huči i stišava, se u medđrima tvoje tuge,

A Šta, ja to tražim? Ti si mi sve dala? gde sam; tuđinac pravi da istrajem. ' I greh, je điratiu, tvoj mir, humko mald. Mogu, samo da ljubim, Toju travu,

i da se kajem.

Govorimo tiho i pošteno, što poštenije to tiše. · Lako je psu, on ne zna ha koga laje.

Kad vidiš mnogo automobilista kakoda pogodiš ko ide napred a ko se vraća

Šta vam vredi što ste teoretski ispravni kad ste praktično krivi.

Čovek je u gužvi uvek sam.

KNJIŽBVNB NOVINE |