Književne novine

/

| MALODUŠNOST

| Premijera Molijerovog „Tartila“ i Beneventeove

„Igre interesa“

U SENCI TRADICIJE

IJE BITNO da ]i su izvesne MoliJerove moralne dileme ili satirične

e: opservacije iz „Tartifa“ izgubile u našem irenutku svoj prvobitni smisao.

. Važnije je, svakako, u kojoj meri ele-

mentarne vrednosti njegovog dela uzbuđuju i dobijaju u nama svoje poetsko i ljudsko značenje. Kako upravo to izraziti na savremenoj sceni modđernim izražajnim sredstvima — pitanje je na koje se očekivao odgovor od reditelja Slavka Jana i ansambla Jušoslovenskog dramskog pozorišta prilikom scenske postavke tog značajnog dela.

Prethodno valja naglasiti da istrajavanje na iluziji koju budi delo ima pre karakter otkrovenja nego reprodukcije utiska koji je postojao i u generacijama što su nam prethodile, To omogućava da, bez straha i sentimentalnosti, novim vizijama odredimo puni umetnički „Smisao, a sama tradicija u ovom slučaju nužno dobija novi kvalitet i još više podstiče stvaralačku imaginaciju. Sa takvim raspoloženjem i nadama dočekali smo ovo rediteljsko gostovanje. Na žalost, izvesna ohrabrenja mogla su se nazreti samo iz nekih fragmenata bredstave. Ali, anemičnost tih i drugih brizora nije mogla da obezbedi punu afirmaciju ubedljivosti, pa je centar pozornice prepušten dominaciji forma-– lizma, znatno urbanizovanijeg nego što smo navikli da susrećemo u domaćim tumačenjima Molijera, ali ipak još uvek opterećenog predrasudama.

Za Slavka Jana bilo je, po svemu sudeći, najvažnije da se postigne spoljna prikladnost zbivanja — da sve bude čisto, precizno u gestu, lako u glasu, proračunato u situaciji i nadasve dopadljivo u celini, ne bi li se gledalac naveo da poveruje kako je ovaj album adekvatan izraz sušiinskih vrednosti samog dela i tradicije koja ga iz generacije u generaciju predaje. Može li se, uopšte, polazeći od forme, naročito kada ona ni po čemu nije inspirisana vremenom, ići Ka izražavanju onog unutarnjeg što nas ispunjava pri susretu sa „Tartifom”? ·

Neprijatno je i to što gledalac stiče utisak da se reditelj nijednog trenutka, i pored sve upornosti, ne oseća dovoljno slobodnim i ponesenim na sceni. Verovatno u tome valja tražiti razloge mnogobrojnim kompromisima, od kojih su, ipak, najneprijatniji oni između poezije i realizma. (Čemu, na primer, onaj Orgonov okasneli ručak i zveckanje tanjirima? Zar u takvim banalnim

"situacijama ovo delo treba da nađe svo-

je opravdanje?). Ekstremnost se nije očekivala, ali neki dah nas samih u svakom slučaju, jeste, a to je upravo ono od čega je Slavko Jan (reklo bi se) čak i bežao, pokušavajući da predstavu smesti u zavetrinu objektivizacija. Zato ona nema umetničkog dometa niti sebi obezbeđuje dulje trajanje u našoj realnosti.

Da li je glumac u takvoj atmosferi u stanju da svojim doživljajem izmeri vreme koje nas razdvaja od Molijera i dočara prostor gde bi se u nekoj sasvim movoj viziji s njim sjedinili? Mislimo, pre svega, na Miju Aleksića kome je zbog izuzetne popularnosti, šarma i talenta i poverena složena uloga Tartifa. Pri tome smo spremni da apriori odbijemo svako poređenje sa svim onim njegovim slavnim prethodnicima koji su se okušali u ovoj ulozi — jer, interesuje nas isključivo šta ona znači u Aleksićevom duhu i organizmu. Već od prve pojave moglo se zapaziti da se iza njegove blage mirnoće i jedva prime{ne zbunjenosti ne krije sjedinjenje sa emocijama i inteligencijom koje tako plastično i superiorno izobličavaju Tartifa. Uzaludno je bilo čekati trenufak u kome “će ta, za ovo doba sasvini naivna prevejanost, dobiti jači i orlginalniji izraz i kroz igru se učiniti itekako prirodnom pojavom i izvesnim simbolom savremene ljudske komunikafivnosti i egzistencije. Drugačije i nije moglo da bude jer je Aleksić do kraja bio kolebljiv i nikako mu nije Uuspevalo da se odluči između mrtve maske i žive i neobuzdane strasti. }

Posle ovakvog saznanja ponestaje sirpljenja veoma potrebnog ukoliko se insistira na utvrđivanju da li zaista ima nešto novo u rediteliskoj koncepciji ostalih ličnosti. Ljubiša Jovanović je prosto bio primoran da oživljava onu dobro poznatu našu staru varijantu Orgoha koja je odavno postala smešna po svojim mehaničkim i neđovoljno logičnim reakcijama. Tako đa su scene između njega i Tartila, svakako najdragocenije u čitavom spletu događaja, delovale neozbiljno | neduhovito. Nasuprot tome, u ostalim scenama, Ljubiša Jovanović je uspevao da se otrgne od ovakvih tumačenja i pokaže iakoću, ubedljivost i preciznost, pa je za žaljenje što mu nije dozvoljena puna samostalnost u kreiranju ove lično8. Još gore su prošli ostali učesnici u predstavi, jer ih osećamo samo” kao eoznate figure u jednoj disharmoničnoj celini, svesni da moramo prećutati njihov poznati šarm i sposobnost (Olga Spiridonović u ulozi Tilmira, Rahela Ferari kao gđa Parnel, primera radi).

Nasuprot rediteljevom konzervatizmu Duško Ristić je svojom izvanrer(d-

6

no „nadahnutom scenografijom i Yrešenjem za maske nastojao da gledaocima ipak dočara tu željenu iluziju o glumcu kao čoveku, bez obzira na Kostim i epohu. On je ansambl oslobodio perika kako. bi se što prijatnije i neposrednije osećali u dekoru pomalo nestvarnom, ali neverovatno impresivnom u slikanju porodične atmosfere; sve je ostvareno pomoću. neutralnih površina i ukusno stilizovanih detalja, tako da je to ujedno i najveći domet ove bredstave. ·

~

Hasinta Benevente, io veliko ime španske i evropske dramske literature, kome mnogo duguju pisci koji u našoj sređini izazivaju beskrajno divljenje nije naišao na razumevanje na sceni Narodnog pozorišta, a dobrim delom ni u gledalištu kome je. predstavljena njegova komedija „Igra interesa”, Zašto se to dogodilo?

Možda objašnjenja ipak treba tražiti iza zavese: scenograf i kostimograf Vlada Marenić potpuno je vazgoli-

tio scenu, ostavljajući na šturoj i glomaznoj pozornici svega nekoliko kocki, jednu bledunjavu zavesu i kostime neprijatnih boja koje sužavaju dimenzije ovog komada na jedno nedopadljivo po zorje. I zapravo fu počinju nespora= zumi za čije se nagomilavanje posebno zauzeo reditelj Milenko Misšailović, ne shvatajući da je pred njim jedna veoma složena slvarnost koju fireba pretvoriti u poeziju da bi nam zaista izgledala kao moguća i prihvatljiva u. svim svojim složenim tokovima. Ima li šta uzbudljivije nego kada se ova dva životna fenomena udruže u želji da jedan drugog prevaziđu? Ne krije li se u tome sva tragika modernog teatra koji, ma kako se činio moćan, uzalud pokušava da alirmiše svoju realnost kao večnost postojanja, jer mu se upravo takva slika uvek i iznova suproistavlja kao ambis u koji podjednako tonu i čovek i vreme. Zato Beneventeov smeh nije nimalo bezbrižan i površam, nego itekako istinit; on vaskrsava stare forme španske komedije i ne samo

nje, kako bi u sukobljavanju raznorod~

Velimir LUKIĆ

SONET

p4N taj bog svih šuma Fan, taj gospoday sveg tog žbunja Možda bi seo, možda bi plakao, možda bodigao svoje Broničžno lice, i šedeo tako w vidike zagledam.

A votrovi su prelazili sa

brda wa nebo

Sa neba ma more. A ljudi su prolazili 4 imena su ostajala wu našem, sluhu A oči su mam, tomnmile od, nežnosti i uvreda.

O koliko neprimetnog ima to proticanje

Ta praskava maglina, to

Naše ruke su kao knjige.

kruženje disanja!

Sto na dodđiy se letnjeg mirisa otvaYaju. Pan je gospodar svih šuma, svih trava, svih duša

Naše dušc su Knjige što

nečujno se sklapaju.

SENKE

1 N EPOZNATA: prijateljice dođi u neku, kolibiu, „odi na obronke šume gde brda imaju plavičaštii

profil!

Okreni svoje lice prema tihom, vethom opsednutom mebw

HBeskrajwa, ćerko Drirode

meopisiva i mepoYeciva!

Ako se vratiš ma proplanke odakle traješ

I pračemoa, maglom, sutonskih brda

Neponovljiva možda će smrt lupati dupljaynna o okmo Kao zvuk još daleke jeseni što u korenju stabla jadicuje,

Nepoznata prijateljice, na ovim, poljima je mir zaspaie

harfe

I nebeske Yuke nečijeg spokoja

Sao zaboravljeni odlaze ljudi u večernju

ipimarlicu,

Đol: plavosivom senkom, druma kao matrozi pevuše koyaci.

O udahnimo mi večernjeg vetra Kao što se lampe bale svuda okolo i poneka zvezda.

PRELUDIJUM

V ECITI cvete i pesme što te Slave Ti cvete u šumi, ma proplanku

nekom Kakvu bi sudbinu, trebalo da stekne I kakav život, onaj što te ima?

Ako si nastao, živeo kroz bajke

Ili kroz sasvim, prozukli vid opsedmute žene

Nije li tvoje krYhko postojanje

Ta smrt što se kroz oblake penje.

Ti traješ negde nevin i ned”žan Očiju praznih, lišća, tako skromnog Ko tebe sazna možda će umreti

Pogleda tako čistog, tako goykog

Kao što biva.između svitanja + zore

Neki čas kada i ti kao da ne treperiš ' svojim, mirisom.

MOLITVA

D ALEKO ispod magle grada Gde traje okno moje sobe Dok vw razgolićeh sutom DĐadda Odsjaj demona i Niobe.

O rekao bih da misu tako Otišla davno slova cvetna

Pre nego što mir je lako

Pokrio pesme, ruke, usne.

Nekoga ima što sam, Tama U ove sate zžzlobno spava

I što mu se lik prelama' Između bila i dima plava. 'Na zidu senke što me gore I žar cigare što me gasne

U tami vidim, mrtvo more: Sve časove što gorko kasne,

Duhova zlih sad svuda ma

U srcu š na belom, listu Stvaynost ko vetar sve brožima Demone, daj mi dušu čistu!

STARINSKI PLAČ ZA OFELIJOM

K OD reke kad staneš što lokvanje nosi Što žbunje obaya i lišće upija Kao da se pruge božamske po kosi Vukw mesrećnice što haos ispija.

Nepoznata tuga mjene davne smrti! Ime pročitano hiljadama buta

Govori nam svima koliko smo krti I koliko krv mam u prostoru luta.

· Njena ljubav čelo, osmeh, zvuk i pakao

Ko senka putuje miz sve TYTeke sveta Bezbrojno me buta usred, sna dotakao

Svežinom, i stravom, madzemaljskog cveta.

O mesrećna ljubo, zlatokosa pemno Davljenice draga u ime svih duša Da te nema, kažu, da si mrtva, ženo Što svemir te kroz vremena sluša.

\ nih svetova i izraza još jednom bpotvrdio potrebu za njihovim iluzijama. Reč je o veoma inteligeninom piscu, a ne samo veštom parodisti, kako se, možda, iz izvesnih rediteljskih „sugestija moglo zaključiti,

Milenko: Misailović je uložio neospor= no veliki trud, to se oseća u svakom detalju, ali ta forsirana težnja za perTektnom korektnošću ubila je poeziju, a vesšelu igru razumnog izražavanja svela na pokrete koji su se ponekad graničili sa praznim gimnasticiranjem i oblicima iz kojih je odstranjena istina i snaga života.

Nekim čudom, glavna ličnost komedije — Krispin, uz pomoć Branislava Jerinića, nije sasušen u tako uske okvire: naprotiv blesnuo je dubokom strašću, koja je bila dovoljno duhovita i inteligentna da izrazi prava htenja „Igre in teresa”, čak mnogo ubedljivije nego što bi se na osnovu celokupne koncepcije moglo i pretpostaviti da je od njega zahtevano, To je posebno primetno u trećem činu gde je imao i tempa i lakoće u tolikoj meri da je celom raspletu davao život, ali tu je već bio kraj

predstave.

Od ostalih učesnika moguće je izdvojiti jedino Vuku Dunđerović (đobro poslavljena dona Sirena, Stanislavu Pešić (sveža, neposredna i tempe= ramentna Kolombina) i Milku Lukić (Silvija, u kojoj su se skladno dopunjavali komični i lirski elementi).

Petar VOLE

Bogovi i subotom

EDANPUT"T u nedelji dana, kađa se porođice okupe oko televizora u gostinskoj sobi, jedanput u nede~

lji dana, na ekranu lakirane kutije, umesto profesionalnih osmeha zvezda, umesto mačkastos hoda manekenki, lica TV igre postaju suseđi pretplatnika i porodice imaju tu sreću, da u toploj bezbednosti sobe prave vićeve na račun trapavosti svojih bližnjih, koji su nekim čudom uspeli da budu izvučeni među reflektore i kamere.

To se dešava nedeljom uveče, Sat vre mena na televiziji, zove se jednostavno: „Da ili ne?“

I evo, taj nepoznati gledalac iz malog grada koji ima samo jednu Glavnu ulicu, našao se u društvu sa polubogo vima svojih večeri, sa šarmantnim konferansjeom koji ima nenadmašne jamice na obrazima; čuvena pevačica pita ga kako se oseća, radnici' što postavljaju kablove muvaju ga tamo i amo, i na kraju ako bude imao malo sreće, može se dogoditi da dobije tranz'storski aparati, mašinu za pranje rublja ili automobil.

Jeaanput u životu njega će gledati milioni ljudi, u ušima će mu zujati motori kamera, sve će se dešavati kao u snu, a onda .... Onda će ga ponovo vratiti u njegov anonimni svet,

Najtužnija stvar koja se može videti na televiziji, jeste prizor u kome spretni zabavljač, koji je u stanju da celo veče ležermo i sigurno neumorno brblja besmislice sa najozbiljnijom intonacijom, izvede pred sočiva kamere nekog srećnog jizabranika i sa blagim pokroviteljstvom počne da mu postavlja pitanja o tome, da li se plaši, koga pevača najviše voli i zašto, koliko ima godina i u kome gradu živi. Čovek u sivom odelu, u švom najboljem i jedinom odelu, sa ureano zavezanom kra vatom, ne zna šta đa učini sa rukama. Odjedanput je i sam postao ona treperava slika koju svake večeri vidi u svojoj sobi. Odjedanput sasvim izbliza on može da vidi jamice na obrazima čuvenog N. N-a, gotovo da može rukom dodirnuti skupocenu haljinu vlasnice čuvenog bapšunastog glasa. Zbog toga, on pokušava da se održi na visini situacije, ali mu to ne polazi za rukom, tako odgovara kao osnovac, pa se posle čitavog života žđere zbog svoje nepromišljenosti i uludo potrošsne šanse.

U renesansi, predmet drama bili su

VOLITE LI ANTONIONIJA?

ZREKA „Niko nije prorok u svojoj

zemlji” koristila se na raznim

geografskim širinama i u raznim prilikama, kao objašnjenje neobjašnjivog fenomena da neki pisci, slikari ili filmski režiseri ne nailaze na razumevanje u sopstvenoj zemlji i sopstvenom ambijentu u kome žive. Neki vide u tome ostatke anahronističkog provincijalnog duha, u sredinama koje to više nisu, kao što su, na primer, Italija ili naša zemlja, gde neka umetnička dela, da bi bila priznata kao umetnička, moraju obavezno steći priznanje — Pariza, po hjima suverenog evropskog sudije umetničkih vrednosti. Tako se, kažu pojedini kompetentni intelektualci ovde, desilo i sa italijanskim režiserom Antonionijem. Međunarodno priznanje („Zlani lav“ na neđavnom filmskom festivalu u Veneciji) nije bilo dovoljno. Kada ga je prihvatila francuska filmska kritika i uvrstila među trojicu najvećih italijanskih režisera (Felini, Visconti, Antonioni), onda. ga i Italija počinje primati kao takvog. Poneki pak tvrde da je to priznanje samo snobistički strah nekih italijanskih kritičara, da ne budu sa podsmehom primljeni kao oni ko= ji ne shvataju prave vrednosti modernog „antikonformističkog duha, Da

hvale kođ Antonionija i ono što im je nerazumljivo, i što im se ne dopada.

Bilo kako bilo, otkako se u Rimu ot= počelo sa javnim prikazivahjem najnovijeg Antonionijevog filma „Crvena pustinja”, film ne ostavlja ravnodušnim gledaoce: protivnici kažu da su se dosađivali, drugi traže vrednost filma, treći smatraju da film vredi, ali da je dosađan, itd. Izgleda da je Amtonioni, nasuprot ogromnoj većini režisera koji prave filmove za čoveka — masu, za ispoljavanje kolektivnih egzaltacija, koncipirao film kao najčistije umetničko delo, kao dijalog sa svakim pojedinim gledaocem. Čini se, da je Antonioni u tome i uspeo: čak i oni koji film prihvataju samo kao „razbibrigu”, izlaze posle projekcije ovog filma pogođeni i uznemireni; film nastavlja da živi u gleđaocima u beskrajnim diskusijama o njemu. s ; ;

Kažu da je najnoviji film Antonionija

dosledno sprovođenje autorove koncep=cije o filmu kao umetnosti, pri čemu Antonioni ne pravi kompromise ni sa producentima ni sa publikom. Ako je tako, onda se u svetu gde su, i među umetnicima, posebno filmskim, česti kompromisi, ovakav stav može okarakterisati kao opravdana umetnička „tvrdoglavost” onoga koji je uveren u snagu svoga talenta.

Ako su, za neke, Antonionijevi filmovi samo dosadna inkarnacija svakodnevnog sivila i dosade urbanizovanog čoveka, pritisnutog histerijom tehničke civilizacije, koja dalje otuđuje čoveka, za pronicljivog gleđaoca njegovi filmo= vi nisu sam6 to. Izvesno je da je Antonioni lakše shvatljiv čoveku tehničke civilizacije, pošto poneki od njih u tim filmovima nalaze pomalo i delove svoje ličnosti ili svojih prijatelja. Za neke je Antonioni filozof i literata, uspeliji nego filmski umetnik. U Antonionijevim filmovima, kažu oni, prisutni su savremeni problemi alijenacije čoveka i odsu stva ljudskih ođnosa među ljudima, njihova nesposobnost da se razumeju u jednom svetu koji se razvija van njihove volje. #Teđutim, zameraju mu da umetnički izraz tih filozofskih koncepcija nije uvek na visini ovih đrugih. U Antonionijevim filmovima ne govori se takvim filozofskim rečnikom, niti Antonioni upotrebljava takav rečnik kada govori o svom stvaralaštvu. Štaviše, mlađa glumica, nekonvencionalne lepote, u svim Antonionijevim filmovima prisutna Monika Viti, ođbija da je ikada ranije čula za izraze „otuđenje“ i „nekomunikativnost“, dok filmski kritičari nisu počeli upotrebliavati te izraze, govoreći o njenoi glumi. Ona smatra da kreira odgovarajući lik na platnu, onako kako to rađi svaka glumica, ne razmišliajući o nekim velikim filozofskim femama. Ovde igra ulogu neurotične žene, mađa nije jasno da li je neuroza glavne ženske ličnosti samo. inđiviđualno stanje glavne ličnosti ili se više ili manie odnosi na celokupnu društvenu sredinu u kojoj živi. ..Svi smo mi pomalo poremećeni”, kaže jedna od ličnosti ovoga filma, sažimainfi u jednoj maloj rečenici osnovnu filozofsku okosnicu filmske radnje.

\

KNJIŽEVNE NOVINE