Književne novine

POO

Milivoj Nikolajević

Salon Moderne galerije

GRAPIČAR, i slikar iz Novog Sada Milivoj Nikolajević predstavio se svojim najnovijim radovima — bpastelima, sačinjenim na temu „Granje u vodi“, Ova tema, kojom je Nikolajević zaokupljen već više godina, doživela je prva otelotvorenja u grafičkoj tehnici kroz mnogobrojne varijacije. Ali, ovaj motiv se u Nikolajevića, međutim, javlja reduciran, on je prisutan samo kao vid sećanja u kome aktivno posreduje autorovo htenje ka likovnom sumblimisanju vizije. Tako je u Nikolajevićevim grafikama izraz sveđen na nekolike linearnih zapisa, odsjaja — senzibilnost i ukus koji zrači sa ovakvih, krhko zaparanih listova otkrivali su i lirsku prirodu aufora. Uprošćen postupak, i ako nije imao širok vizuelni raspon, posedovao je osobenu draž i dejstvo.

Današnji pasteli NikoJajevića zadržavaju u osnovi istu koncepciju, ali je stvaralački proces postao složeniji, likovna skala je bogatija. Vegetabilni svet Begeja i Tise, preobražen u dinamične razgranate arabeske, pulsira sad preliven novim refleksima, razvijen bojeni spektar kupa ga svojim. prozračnim, izvanredno iznijansiranim plavičastim, svetlo=sivim, zelenkastim i okerastim tonovima. U toj i takvoj, vrlo rafinovanoj, likovnoj senzciji sećanje na predmetni svet jedva da se formalno opaža. Jer, sve je do te mere transponovano da podleže gotovo samo autorovom intimnom doživljaju, osećanju koje je izraženo maštovitom i efekinom igrom bplastičnih odnosa, igrom u osnovi VvVrIo smišljenom i mepogrešivom.

Nikolajević u svojim pastelima, za razli·'ku od grafika, oslobađa izvestan prostor koji, međutim, nema bukvalno značenje, on je shvaćen pre kao likovna dimenzija koja u krajnjoj konsekvenciji stvara atmosferu slike, a time još više doprinosi da ove lirske asocijacije dobiju intimistički prizvuk.

Božidar Džmerković

Galerija Kolarčevog narodnog univerziteta

SVAKIM DANOM postaje sve određenija činjenica da se jedan smer savremene grafike u mnogome približio slikarstvu. Srodnost sa slikarstvom ne ogleda se samo u upotrebi kolorita, kako se to često misli, već tu srodnost sačinjava slikarski Rretman koji podrazumeva i jedan čitav fond izražajnih elemenata svojstvenih slikarstvu — koloristička modelacija forme, potezi slišni slikarstvu, potenciranje fakture, pomanjkanje crteža i svetlo- tamnih kontrasta — a naročito način upotrebe ovih elemenata približio je grafiku slikarskoj strukturi, maniru slikanja... Ovim, naravno, nemam nameru da nmegiram izvesna nova iskustva i mogućnosti savremene graličke umetnosti, niti pak da njeno izražajno obogaćenje stavljam pod sumnju, kao što ne smatram da je svaka upotreba kolorita, bliska slika»stvu, pa čak, iako bi bila, to me znači da takav grafički list gubi u kvalitetu. U stvari, ovde se samo naglašava da postoji i takva tendencija u ovoj disciplini koja gubi od svoje autonomnosti, izlazi iz konteksta svoje izražajnc strukture korespondirajući jezikom. slikarskog medija, : | i gd Suočeni sa grafičkim listovima Božidara Džmerkovića opažamo dve komponente karakteristične za stil i izraz Ovog beogradskog grafižara. Džmerković se, s jedne strane, nazočito u fliguralnim predstavama koje šu otlisnute na najvećem broju njegovih listova služi savremenim izražajnim sredstvima, potencirajući grafičku materiju odnosno fakturu i u izvesnom smislu upotrebljava kolorit, dok, s druge slane, način kako on primenjuje ove elemente ostaje u domenu grafičke discipline. Džme»ković permanentno

oseća i smišljeno sprovodi svetlo-tamne sukobe i odnose, fo neodoljivo oličenje grafičke umetnosti. Bilo da je u pi-

tanju kolorisana ili sasvim tamna površina ~

on joj uvek suprotstavlja jednu novu, drugakćiju formalnu i svetlosnu vrednost, a sve to u kontekstu zajedno poprima snažam zvuk poput kontrapunkta. Prodormna i zadebljala linija, iz čijeg se granjanja rađaju razni oblici — ljudske glave, ptice i izvesni motivi iz prirode — pojačava opšte dejstvo, poetsko i grafičko, kompletira utisak o grafičkom osećanju ovog autora, O zrelosti njegovih rešenja.

Tako nije ostao ravnodušan prema aktuelnim plastičnim „problemima i izražajnim mogućnostima Džmerković je, koristeći ih, ostao dosledan grafičkom mediju. Ne narušivši elementarne grafičke principe on je uspeo da ostvari koliko Mist toliko i savremen grafički koncept.

Vladimir Rozić

r

6.

DOK SE DRAMSKA GRANA Hrnvat= skog marodnog kazališta malazi u očitoj stagnaciji, jer je ove sezone

. izvela. svega tri premijere, i to stra-

nih autora, dotle se Zagrebačko dramsko kazalište nalazi u movom zamahu, iako još uvijek zapostavlja domaću dramu, Ono je dosad izvelo sedam premijera, a s nekoliko poslednjih upozorilo je na zaboravljene ali značajne autore svjetske dramaturgije. Tako se konačno i jedan od glavnih stupova i putokaza svjetske drame August Strindberg, koji je napisao 59 drama, našao tek sada na pozornici jednog zagrebačkog kazališta, što je upravo nepojmljivo, ali ujedno i poučno za repertoarnu politiku maših kazališta. Bez Strindberga ne može se zamisliti raz vitak mođemog teatra, jer je u njegovim dramama Još prije pedesetak godina već sadržano sve ono što je bitno i za današnji teatar analize razlomljene ljudske psihe i otuđena čovjeka. Dok je Ibsen u svojim dramama. razgolitio hipokriziju građanskog društva i razradio nemoćni otpor čovjeka sukobljenog s lažnim moralom, Strindberg ide korak dalje zapravo dublje, ulazeći amalitičkom sondom u najmračnije dubine čovjekove psihe, razjeđane unutrašnjim suprotnostima ljudskih odnosa i bor bom prrotivnih bolova. U svojim dramama Strindberg je spojio naturalistički izraz s ponekad više ili manje razrađenim „ekspresionističkim postupkom i sa simboližkim smislom fabule ili likova. A to su upravo neki od bimih elemenata i modernog teatra, .

Te značajke Strindbergove dramaturgije dobro prezentira premiJera njegove velike drame „Mrtvački ples“, koju ZDK izvodi u dva dijela, malo neuobičajeno — s nastavkom. Ali je svaki dio zatvorena cjelina, pa se može i posebno gledati. Međutim, čitava problematika teme i dramske obrade weć je sadržana u prvom dijelu, u čvrstoj kompoziciji psiholoških sukoba svega tri dobro zacrtana lika. Drugi je dio samo nadopuna ili produženje dileme o vječnom sukobu muškarca i žene, koji se u ljubavnoj mržnji izjedaju do smrti, u mrsižnom krugu društvene izolacije jedne tvrđave — zatvora na osamljenom otoku. U drugi dio tog mrtvačkog plesa brutalne muške oholosti i samoljubive ženske taštine uveo je Strindberg, donekle na štetu kompaktnosti,

wWejeline; i ftri- nova, mlada lika, tox

dva nova elementa — dimenziju vremena, kao faktor produbljenja zapleta do konačnog tragičnog finala, i odnos djece i roditelja, kao faktor trajnosti psihološkog sukoba. Međutim, ti novi elementi donekle razbijaju koheziju djela i razvodnjuju problem, odvodeći radnju na drugačiji, vedriji kolosjek, s novom vrstom dramske napetosti mladenačke igre, To je dosta pridonijelo da premijera drugog dijela drame nije dostigla onaj scenski intenzitet i unutrašnju punoću kao premijera prvog dijela. Režiser Dino Ra-

IRL

S

=

paiooaniE Me

1

dojević ostvario je s prvim dijelom drame zatvorenu i sugestivnu scensku cjelinu, jednu od najboljih pred stava pošljednjih sezona u Zagrebu. Strindbergov mnaturalizam u ovom je scenskom tumačenju pročišćen do suptilnog, ekspresivno mijansiranog pSihološkog realizma, koji svoju najjažu scensku izražajnost

dostiže u izvanredno snažnom tre- ·

ćem činu.

Na premijeri drugog dijela drame postignuta je punoća i scenska povezanost igre također tek u stravičnoj sugestivnosti trećeg čina, dok su prva dva čina donekle rascjepkana i bez potrebne unutrašnje kohezije. Svega tri lica prvog dijela drame ostvarila su tri kontrastna, vanredno životna scenska lika, ali na premijeri drugog dijela s nešto manjim scenskim intenzitetom. Fabijan Sovagović dao je jednu od svojih najboljih uloga, izgradivši monumentalno, s pravom mjerom, lik neurotično nasilnog i ambicioznog kapetana Bdgara, koji u službi nije uspio i kojeg je život izudaao do srčanog udara. Tek je na predstavi drugog dijela „ponekad previše vanjski eksponirao jačinu glasa i artikulaciju uzbuđenih uzvika. Nađa Subotić je njegovu taštu i impulzivno zlobnu ženu Alice prikazala s impresivnim držanjem i razrađenom intonacijom glasa, ali nešto previše kruta u drugom dijelu, ostvanivši također jednu od svojih najboljih uloga, Zvonimir PFerenčić prikazao je kontrastni lik njihova prijatelja, rezignirana rezonera Kur ta, s pogođenom maskom i smireno izražajnom glumom. Od mladih likova u drugom dijelu najsugestivniju ulogu dala je Ljubica Jović, koja je na živahan i izražajan nalžin „razotkrivala slojevitu prirodu i kontradiktorna osjećanja „senzibilno· prkosne kapetanove kćerke Judite. Prikladna inscenacija sumorno nadsvođenje prostorije kule u prvom dijelu drame od Miše Račića sugestivno je isticala mučnu atmosferu OVOE potresnog myivačkog plesa jedne gotovo patološke ljubavne mržnje.

Posljednja premijera u ZDK upoznala je kazališnu publiku s jednim zanimljivim djelom ekspresionističkog teatra, Njemački ekspresionizam kod nas je od starije generacije zaboravljen i zapostavljen, a mlađi ga naraštaji uopće ne poznaju ili imaju krivu predodžbu o tom

|) PI

0

| - — · h

značajnom umjetničkom pokretu, iz

kojeg je zapravo proizašla mođerna. umjetnost i književnost u

svima svojim raznolikim pravcima i oblicima. Osobito u drami dao je interesantna ostvarenja, koja i danas još imaju pbunu scensku svježinu i dublju životnu sadržinu, unatoč ekstatićkih ekspresija ljudskih emocija i rastrganih rečenica konvulzivnog duhovnog nemira.

Izuzevši Berta Brechta, našoj su publici sasvim nepoznati takvi značajni dramatičari kao' Georg Kaizer, koji je sam napisao preko 70 drama, i rano umrli Brnst Toller, koji je ipak uspio napisati 13 drama, pa je zato posebna zasluga ZDK što smo konačno upoznali jednu Tollerovu dramu. Njegova drama „Hihkemann“, jako je zbog nekih kratkih slika kompozicijski neujednačena, ima izrazite književne vrijednosti, a scenski je veoma zahvalna i zanimljiva. Ova tragedija impotentnog čovjeka, kojemu je ratna rana uništila muškost, nije samo snažan antiratni protest te sadržajna slika i vidovito predviđanje njemačke društvene štvarnosti poslije prvoga svjetskog rata, koja ima toliko analogija i s današnjom almosferom u zapadnim zemljama. Ona je i duboko humana opčeljudska psihološka drama osamljenog čovjeka lišenog prirodne ljudske sreće.

Mladi režiser Joško Juvaničić nastojao je da za ovu izrazito ekspresionističku dramu nađe odgovarajući ekspresionistički izraz, to jest vanjski ekspresivno izraženu unutrašnju konvulzivnost i rastrganost emocija, 1 da je ujedno moderno scćenski protumači. On je u stilu ekspresionizma dobro koristio svjetlo reflektora, izvlačeći pojedina lica iz tame scene, ali je čitava pozornica bila često previše u mraku pa je gluma likova zato gotovo prikrivena. Igra na sceni razvijala se više kao mračna psihološka drama s ponekad naturalističkim proživlja vanjima ili drastižno eksponiranom kanikaturom, a nije sasvim nađena ona specifično brehtovska stilizacija ekspresije u otuđenju od lika.i situa cije, koja bi predstavi takvog djela dala jedinstvo stila i ritma igre. Ipak je ostvarena zrela izvedba, ali neujednačene kvalitete. I meke su uloge nerazrađene ili krivo shvaćene, osobito radnik Max Knatsch u fumačenju Ante Dulčića, koji je postavljen kao pijani anarhist, s ne-

razgov „cuo Mrapavom dikcijom, iako su zapravo njegove lapidarme replike, kao lijevog socijaliste, odnosno komuniste, u idealističkom revolucionarnom žaru očiti antipod pragmatičkom socijaldemokrati Unbeschwertu, kojeg je racionalistički staloženo tumalio Ljubo Kapor. Najsnažnije je ostvaren glavni lik 'Hinkemann, kojemu je Ivan Šubič dao unutrašnju suptilnost i vanjsku oporost suzdržanih ireakcija čovjeka razdiranog dubokim očajem živoine osamljenosti. Scenografija Kamila Tombpe najviše se približila ekspresionističkom stilu, osobito u upotrebi boja i svjetla, ali nije bila dovolj no funkcionalna, pa je malu pozornicu previše zatrpala paravanima i dekorom, onemogućivši širu igru i kretanje glumaca, osobito u masov-

nim prizorima.

Malo ima savremenih kazališnih komada za omladinu i o omladini starijeg uzrasta. Zato je za osobitu pohvalu što je Omladinska PpOozornica Zagrebačkog pionirskog MRhažališta pronašla i izvela jednu takvu rijetku ali veoma aktuelnu dramu,

- u kojoj su snažno prikazane moralne

dileme američke omladine, pod stalnim pritiskom reakcionarnih snaga što beskrupulozno uništavaju duh i otpor svake napredne misli. Prancuski pisci Paul Quentin i Gocrges Bellac napisali su svoju dramu „Rugby“ 1957 god. poslije borav« ka u New Yorku i na osnovu tadđaš·njeg istinitog događaja, kada je grupa studentskih huligana, zatrovana mržnjom iz korejskog rata, ubila svog kolegu zato što se usudio da u razgovoru i u člancima za studentske novine izrazi drugačije, slobo= doumnije mišljenje. Dignuvši glas protiv gušenja slobode i oslobodilal. kih pokreta u svijetu, takav pojedinac pada kao žrtva rulje huligana, koji na njega bjesomučno navaljuju kao na loptu u rugbyju, a ubice ostaju zaštićeni zbog interesa moć“ nih snaga zakulisne politike, Danas, kada se ponavlja slična situacija s vijetnamskim ratom i s agresijom na Dominikansku republiku, ova drama dobiva novu ak-= tuelnost, ne samo kao plastična slika ·američkog „načina Života“ i mračnih snaga koje deformiraju psihu američke omladine, nego je i dublja psihološka analiza omladinskih problema i dilema uopće u današnjem razjedinjenom i toliko kontradiktornom svijetu. Iako hosi snažnu dramsku ideju i nekoliko scenski dobro komponiranih sukoba, komad dramaturški nije baš ujed-

načen, a radnja je dosta razvulena..Tu je režija Zvjezdane Ladike mogla ·

jače da intervenira, da ukidanjem zastora čvršće poveže kratke slike s bržim izmjenama na otvorenoj i zatamnjenoj pozornici, što bi razbilo,

monotonost, skratilo predstavu i da-, . lo joj veću. dinamičnost. Inače je re-

žija uspjelo razradila skupnu igru i psihološke profile pojedinih likcva, tako da je ova predstava u glumačkom pogledu, osim osjetno slabijih ženskih likova, na visini prosečnih predstava profesionalnih kazališta. Rad ove zagrebačke omladinske pozornice, koji se sve uspješnije i pravilnije razvija, ali nekako bo strani od cjeline našeg kazališnog života, trebalo bi pratiti s više paŽnje i pomoći, osobito od strane stručne kwitike.

Vlado Mađarević

OUIILILIII III IIIIUJIIIIJIIIJ III UJUJIJJ III UIUIII JU || U JU UI JU LILU ||| IIHHHHHIWIHIMMWUIIMWWIIMWUI II UIWIUUIIUIIUWIIUUIUWWIIHUWUIWIUMUIMUWUHU III UUIUWUU U iUUIMU UMU UM U0UEUWUMUJi

MALO

NAD OMAŠNIM izborom pjesama B. Miljkovića — biblioteka Brazde — i sa takođe neštedljivim predgovorom P. Džadžića može se lamen tirati o koječemu, i ne samo o Miljkoviću, hego i o sudbini, bolje reći: situaciji naše poslijeratne · poezije čiji su nosioci pjesnici koji su se javili poslije oslobođenja i koji, nekako sa Miljkovićevom smrću, svi odjednom „pređoše u fazu zrelosti koja se obično označava kao prelazak iz mlade u srednju generaciju. Mladost je definitivno minula, Više na nju nema njko prava, pa čak i pjesnici koji nemaju za sobom čilav dvodecenij staža u poeziji ne mogu se više poštapati muladalaštvom i neiskustvom. I dok još uvijek u maglu sutrašnjice isplovljavaju lirske korablje početnika (u znaku tanjušnih plaketa) i dok doživljavaju prve brodolome, ali uprkos svemu niko ne odustaje, dotle pjesnici srednje generacije zaokružavaju, zaobljavaju svoj opus, izvlače iz njega jezgrišta i, zamišljeni, odlučuju se: na koju sutra · stranu? Bivši nepomirljivi eksperimentatori, kako zriju, povlače se u mišje rupe klasicizma, naravno onog povampirenog kome je predvodnik Eliot, poneki se kaju i odriču tobože mračne i mutne lirske prošlosti, poneki su tvrdoglavi, neporočni i dosljedni, askete, nepomirljivi, nedodirljivi, ne haju što ih niko ne zarezuje, poneki jednostavno ćute, zamoreni. Dakle, čitava jedna mješavina i mutljavina u kojoj se teško snaći. Više je nezvanih nego zva-

KOMENTAR

ZMNOG0O ili

nih, malo odabranih, još manje ve> likih. Neki se tek žilavo otimaju i probijaju. Nepriznati. Čekaju svojih pet minuta. Lirska situacija je, dakle, dobrim dijelom i dalje neizvjesna, nemirna, zamršena. Pjesnici srednje generacije, osjećajući ka-

' ko ih pritiska teret godina, i lipskih i godina života, prave već naveliko.

pjesnička zavještanja, testamente u obliku izbora, autoizbora, koje nude kritici na uvid kao posljednje krike pjesničke mode: izbori se množe bez reda, glomazni, pretrpani, ponekad suvišni, preuranjeni, ali po pravilu nikad nesamoljubivi, nikako ne narcisoidni, opterećeni svim i svačim, a najmanje čisti u namjeri i namjeni da budu efektni vodiči u svijetu poezije jednog pjesnika! To najmanje. Zasukavši rukave, bpjesnici se pretrgoše lomeći se šta da odbace, i, na kraju, ostave gotovo sve, sve im se čini genijalno, istorijski značajno, sve faze i Sve promjene, i tako dobijamo ne Kkritičke izbore nego pjesmarice u kojima se slavi autor kao vitez bez mane i

straha, kao čelnik jedne lirske ideje koju, bože moj, u ovoj našoj posve-

mašnjoj literarnoj magluštini nikako da otkrijemo. A sve su to, dobrim dijelom, varke i iluzije, slatke čarolije, tašta snoviđenja, „lagana

, nekad,

. da opetujemo,

kao mjehuri od sapunice, istina je daleko van korica tih samozaljubljeničkih kupusara i spomenara. Poima i izuzetaka. Časnih. Kao bijelih vrana. Pogrešna orijentacija, zbrka, svakako. Te umjesto da se naginjemo nad probrane, izrafinovane, vertikalom | „nanizane pjesničke doživljaje i emocije, mi u stvari čitamo masovne trebnike i brevijare Roi zatrpavaju profil, liniju, pjesničkog lika. e, dakle, umjesto revalorizatorskih i kritičkih ođabira, što smo očekivali, eto s nepravom, čitamo jednu hronološku kanfilenu pjesničkog teškog naukovanja i druženja sa stihom, čitamo jednu privatnu istoriju koja nas malo zanima i koja odvlači pažnju od glavnog, od okosnice: od pjesnika kakav i najbolji uistinu jeste, od njegove bDpjesničke objave. Šarene su te pjesničke knjige u kojima se guši tu i tamo poneka dobra pjesma, usamljena, vitka, zelena, čedna, a oko nje čitav košmar, čitava šuma stihova prosječne, osrednje, tek pismene vrijednosti ili bezvyrijednosti. I kako izaći iz te šikare, kako se snaći, pitanje je sad. I vrijedi li to sve truda? Ponekađ: da. Ovako je, praktično, upuštena zgodna šansa da pjesnici sami načine antologije vlastitog pjesništva da se u njima lakše snađemo, da što bezbolnije i bez-

PO OGO PaMRA te

bjednije pristupimo, zajedničke koristi radi. Interesuju nas plodovi, jezgro, rezultati, ne čitava gomila pjesama koje je već vrijeme odavno stavilo na pravo mjesto: u zapećak, negdje u zaborav. Ovako mi moramo, svaki za sebe, u tim izborima da ponovo pravimo sopstvene izbore, izbore koji oduzimaju vremena i koji su pre subjektivni, pre lični možda više nego što bi valjalo, ali i pored svih, i ne malih i slučajnih, zamjerki i prigovora, i ovakvi kakvi jesu, oni mogu da posluže kao građa za sutrašnje antologije, i kao povod za jednu letimičnu impresiju, za sliku frenutka u kome se nalazi naše bpjesničko stvaralaštvo, danas. Srednje generacije, Ove poslijeratne. Jednu uopštenu, ovlašnu skicu, makar. Praveći ovakve zbornike pje snici se, mislimo, nalaze na raskrsnici: svode dosadašnje stvaralačke poslove na određenu mjeru, u zbir, da bi, otriježnjeni, naoružani Kritičkom svijješću. o proteklom iskustvu i o samom sebi, krenuli dalje, u nove pustolovine stvaranja sa mnogo više srčanosti, samopouzda-– nja, neposrednosti.

Prije svega: dva suprotna, sukob=ljena, gledanja na pojavu današnjeg pjesništva — onaj iz udaljene vremenske perspektive, nazovimo ga Uslovno: istorijskim, koji ne brenuje današnje naše razloge, i onaj praktični, skraćeni, savremeni, ovotrenu– tačni. Vrijednost narečene poezije

KNJIŽBVNE NOVINE