Književne novine

x gtahvv

< ~O~

Nastavak sa 1. strane nja — mjuzik-hol koji je Dadđov iz Beograda pokušao da napravi od Šekspirove komedije „Mnogo buke ni Oko čega“, kabaretski program „Čekanje na Agatu“ studenata iz Ostrave — a neke su proizlazile iz častih eksperimentalnih traženja: jednočinke PF, Paliara i M. de Gelderodđa u izvođenju univerzitetske grupe iz Bristola koja prihvata kon

cepcije pozorišta surovosti Antone- ·

na Artoa. Kvalitet mnogih predstava bio je na najvišem profesionalnom nivou i po tome bi se ovaj festival mogao. označiti veoma u-

spelim.. a te S. VI,

MAJEROV STAN

NMAVRŠILO se šezdeset i pet gođina od rođenja zagrebačkog. pjesnika Vjekoslava Majera. U povođu te godišnjice priredio sam u Narodnom sveučilištu grada Zagreba (sa Tomičićem) skromnu akademiju, a poslije toga osvanuli su napisi u „Večernjem listu“, „Književnim novinama“, pa u „Telegramu“, a bilo je nešto i na radiju. Televizija je preuzela „Fulira“ koji je izvanredno uspio, a otkuplien je već i Majerov. „Očenašekć“. Na pomenutoj akađemiji Majer. je, dobio cvijeće od Narodnog sveučilišta, vijenac od prijatelja kazališta (!), cvijeće i dvije boce votke (l) od Društva književnika Hrvatske. Ta akademija data je fragmentamo i u emisiji na "TV „Jučer, danas, sutra“, Prividno, Majerova godišnjica dostojno je proslavljena i Zagreb se — kao — odužio svoni najautentičnijem pjesniku, pjesniku "Plinske laterne“, pjesme „Moj otac i ja“ i dr. te autoru mnogobrojnih zagrebačkih feljtona. Prividno, velim, jer Majerova situacija njje nimalo ružičasta. Podsječam zato preko „Književnih novina“ zagrebačku javnost (i ne samo zagrebačku) i Društvo Književnika „Hrvatske na dopis koji smo mu (Zlatko Tomičić i ja) uputili 21. travnja ove godine i u kojemu stoje slijedđeći prijedlozi:

— da se upravni odbor DKH an= ·

gažira oko izdavanja „Izabranih pjesama“. Vjekoslava Majera jer on do danag:takve knjige: nema(!) =a ono

jesizdanje „Zore“ jedna--površna ·

knjižica-brošuza::i nije-knjiga kakvu predlažemo. ':U „Pet stoljeća“ je samo nekoliko pjesama uz prozu. Pri tome je naročito važno da Majer u što kraćem roku potpiše ugovor za takvu knjigu i dobije oveću akontaciju; e i

·—. da upravni odbor DKH uputi prijedlog svim zagrebačkim izdava-

čima da zajedničkim snagama (i ·

sredstvima) izdaju „Sabrana djela Vjekoslava Majera“. Pri tome je·također osobito važno da Majer što prije dobije ugovor i oveću akonta-– ciju jer je potrebno da za života

ima od ioga određene materijalne ·

koristi; . ji

-— da. upravni odbor DKH oformi komisiju. koja će pogledati. Majerov vlažni sobičak i zatim da delegacija DKH ode ·'u Gradsku skupštinu i — ako je potrebno — dalje:

Nisam upućen u. to u kojoj. je fazi „briga za Majera“, ali znam da je Majer u sve težoj situaciji u pogledu stana. U podstanarskoj sobi na Tiirskom trgu sa svojom suprugom Zorkom on je toliko stiješnjen i ugrožen od vlasnika stana da — doslovno — ne. smije ni glasnije govoriti. Uvjeta za rad nema nikakvih a, mogao bi još mnogo svome Zagrebu — kao i do sada — dati.

Ne znam, nadalje, što službeni forumi misle o. Majeru, ali poznajem njegovu stvarnu pjesničku vrijednosti znam da on ostaje u kulturnoj istoriji ovoga grada kao njen integralni dio. Čudio sam se stoga što .nikakvo priznanje ni otkud sa službenog mjesta ovom pjesniku nije :iskazano. A dotle: jedan MRobić bio je odasvud obasut svim pažnjama uz svoju 20-godišnjicu pjevanja, (!y}

"Treba samo kratko vrijeme biti u njegovu društvu i vidjeti koliko ga Zagrepčani poznaju, poštuju i vole a, istovremeno, praktički, nitko za nj ne mari; Majer je prisiljen da živi onako kako ne bi htio, i kako ne bi živio da nije toliko, skroman i pošten. On ponekad ruča od prodane knjižice, u vlastitoj nakladi štampane zbirke zagrebačkih feljtona. n |

Građe, grade, izdao si svoga pjesnika. Koga ćeš onda voljeti?

Mnogo je, premnogo brige o mladima. O onima o kojima još ne znamo što su i što će biti.

A Majer je pjesnik. Pravi.

Ali to nikoga ne uzbuđuje.

ae aha Berislav NIKPAL,J

JAO =O }| __ ZORA OSC Cel Pa || vAVAV, a } 5 OV O O O O OVO VV VO OVO VF A E:T VN AT CAD Par ORO ODO O O OG a ga O

— SAMO KOD NAS U VAVILONU SVAKI PESNIK KOJI ŠKRABA PO CIGLAMA MOŽE POTOM DA

PODIGNE SEBI KUĆU.

7 aparaız ŠTAMPE

PISEM. PIŠEŠ. PIŠE...

Radio-reporter i „Ekonomska politika“

POSTOJI jeđan reporter Radđio-Beograda koji već više godina vodi takozvanu društvenu hroniku. U toku petnaest ili dvadeset minuta, koliko obično iraje njegova emisija, on u obliku reportaže, dakle u svima pristupačnom obliku, ispriča ovakiu ili onakvu zgođicu iz našeg svakodnevnog života. Istini za volju, treba reći đa on ređe piše i priča o „zgodicama“, a češće o „nezgodicama“, odnosno o ozbiljnim „nezgodama i nevoljama našim društvenim „koje nam žŽivot naš zagorčava= ju, i to sasvim ozbiljno ponekad. Mali čovek takozvani — jer, izvinite, postoje i takozvani mali ljudi u ovoj zemlji! — predmet su najčešće njegove pažnje i ljubavi. Od malih i običnih ljudi on zato dobija izraze nepodeljenih simpatija. I 5 pravom, jer društvo na njima, tim malim ljudima, i počiva, sve ono što njih, te male ljude, tišti i muči — društveno je zlo. To je, međutim, jedna strana međdaije. Druga strana medalje je da taj reporter, taj društveni radnik — jer on časno i pošteno, S proverenim činjenicama i argumentima, obavlja jedan itekako koristan društveno-politički posao svaki čas trčka u sud, jer ga „nepravedno“ žigosani u njegovoj društvenoj kritici, dosađ srećom bezuspešno, pokušavaju da oklevetaju kao — klevetnika. \

Nedavno je taj reporter (uostalom, recimo nje-

| govo puno i pravo ime: Živorađ Mihajlović) pisao

o takozvanoj vlasništvomaniji koja je, kao kakva, pošasig, zahvatila mnoge naše ljude i sugrađane. U reporkaži „Sve se to zna“ Mihajiović je, ne bez gorčihe i ironije, navođeći sasvim konkretne primere iz svog iskustva s letovanja, pisao o raznim novopečenim vlasnicima vila i fakozvanih vikend-kućica (u stvari često vrlo unosnih kuća za izdavanje, dakle za rentu, dakle za rentijersko „gazdovanje“) koji su, na obali Jadrana, pored placeva priobalnih, ogradili i samo more, zabranjujući pristup svima svakome na njihove „privatne“ plaže! |. S pravom se Mihajlović, u svojoj reportaži, zapitao: „Pa dobro, ljudi, ako su kuće privatne, zar je i mofe nečije privatno vlasništvo?“

S pravom se Mihajlović, još, zapitao hoće li neko

” i nekad stati na put ovoj epidemiji vlasništvoma–

nije 'koja razjeda i razara moral, očigledno, ne samo: pojedinaca, nego i čitavog društva.

Reakcija „soćijalističkih“ rentijera na upozorenja Mihajlovićeva javno još nije poznata. Može sc samo pretfpostavljati kakva je bila, ili kakva bi mogla biti. Ali su se zato javili njihovi samozvani advokati, i to ša strane sa koje bi se, prema logici sociialističkog morala, naimanje mogli očekivati.

Pojavio se jedan od nepotpisanih komentatora u broju od 4. septembra „Ekonomske politike“. Pojavio se i — bedno demagoški podmetnuo Živoradu Mihajloviču memoguće simplifikacije umesto stvarnih i razložnih primedbi i argumenata. 'Tobože Mihajlovičeva Kritika podseća na „vreme kada se s podozrenjem gledalo na svakog ko ima još koje odelo sem jedinog“; da ne daje nikakvo rešenje: kako da se osujeti ta zla stvar, vlasništvomanija, da verovatno „treba srušiti vikend-kućice

da he narušavaju lepotu naše divljine i skrštenih

ruku tražiti investicije i čekati paviljon=hotele s menzama da bismo u njima podjednako uživali blagodeti mora“; da su Dpobornici ovakve kritike —: poklonici fjake. Itd.

Očigledno, fjaka je za vreme leta dobro zahvatila ekonomski razum komentatora „Ekonomske bpolitike“, kad ovako divno „ekonomski“ rasuđuje, jer on, na kraju svog rezonovanja, pobedonosno zaključuje da je nevolja u tome što takvih „pređuzetnih“ ljudi (odnosno „socijalističkih“ rentijera)' u našoj sredini nema više. Kao da je neko protivu zakonitog privređivanja, i kao da je reč u kritici Živorađa Mihajlovića bila o poštenim truđbenicima ove zemlje, a ne o špekulantima najcrnje vrste koji, bez rađa, žive — od tuđeg rada!

Jednom ozbiljnom listu kao što je „Ekonomska

' politika“ ovakva blamaža zaista nije bila potrebna.

TT.

Casovničar. — ignorant

U NAJNOVIJEM broju „Telegrama“ (od 10. septembra) izvesni Aleksandar B. Kostić, dopisnik iz Beograda i autor stalne „Telegramove“ rubrike „Beogradski časovnik“, objavio je svoj ređovni dopis i u njemu jednu ignoranfsku dezinformaciju, koja utoliko više začuđuje što je, i pored uredniks i, redaktiora „Telegrama“, našla mesta na strani-

cama lista koji s „Književnim novinama“ već ne

koliko godina održava prisne drugarske kontakte i učestvuje u zajedničkom. razmatranju mnogjh aktuelnih i važnih pitanja našeg kulturnog i društvenog života... MIS

Lamentirajući o tome čega u Beogradu danas ima premalo, ili nema uopšte, „beogradski časovničar* A. B. K. ovako obaveštava čitaoce „Telegrama“: „Puni su nam kiosci štampe, mnogo je izdanja sa skromnim tiražima. Međutim, u Beogradu nema lista kakvi su Odjek, Polja, T'T, Telegram, Umesto „ugašene“ revije Danas, čiji se kompleti čuvaju i danas rađo prelistavaju, bez obzira na neke promašaje, danas je velika neprijatna i vapeća pra= znina.“

Ne ulazeći u to đa je „Telegram“ kao dopisnika iz Beograda mogao da angažuje nekog malčice dobronamernijeg i objektivnijeE čoveka, čudno je (najblaže rečeno) da ređaktori „Telegrama“, dopu= štaju da se u njihovome listu kao tobož, obšžektivne informacije objavljuju ignorantski napisi koji, primenjujući dobro poznati i više puta isprobani metođ prećutkivanja „Književnih novina“ i njihovih pojedinih akcija, ne doprinose ni upoznavanju magrebačke čitalačke publike sa stvarnim stanjem u kulturnom životu Beograda, niti pak učvršćivanju međusobnih veza dvaju listova, koji se u istoj zemlji već godinama nalaze na istome poslu i suočavaju sa istim problemima dezinformisanja kulturne javnosti i korišćenja različiih sredstva i tribina u spletkarenju i zametanju zle krvi.

Psovači

U „BORBI“ od 19. septembra ove godine, Aleksandar Vučo je objavio članak pod naslovom „Psovke“, koji zaslužuje da bude preštampan u gotovo svim našim listovima. Ukazujući na jednu pojavu koja .sve više uzima maha ne samo među omlađinom, o čijem leksičkom bogatstvu u međusobnim Kontaktima na. Beogradskoj „štrafti“ nego i među jintelektualcin tom, Vučo postavlja i”jedn svakako trebalo potražiti odgovor.

„Sudeći po odlomcima razgovora, koji u glasnira buljucima paraju uši prolaznika, teško je ne konstatovati da su mnogi od tih svakovečerniih korzoaških mladića i devojaka. konačno u sebi razorili mozaik ljudskog govora zamenjujući ga psovkom u suvom svetu samo jednog jedinog glagola. Nataložio se tako u njima jedan jadni nadomestak za sve ono što se govorom „može izraziti iz orbita ljudske radosti. i tuge, ljubavi i mržnje, želje, čežnje i nade, snova i jave, jadan „erzac“ i značajnog i beznačajnog što čovek čoveku može i treba da kaže. Psovkom se dočeka prijatelj ili poznanik posle dugog neviđanja, psovkom se izražava ushićenje ili razočaranje posle filma ili utakmice, pošle putovanja ili letovanja, posle položenog ili nepoloženog ispita, psovkom u svim glagolskim oblicima i varijantama tog jednog jedinog glagola prepričavaju se ljubavni uspesi ili porazi, opisuje se devojka koja se voli, želi ili prezire, soba u Božo se stanuje ili ne stanuje, žeđ i glad, i umor, i%ol.:s .

Nema sumnje da ovakve uškopljene, gotovo onomatopejske govorne komunikacije, predstavljaju anomaliju u našem društvenom životu i ozbiljnu kočnicu naporima naučne lingvistike đa sa svojim srodnim disciplinama, od psihologije do akustike, obo= gate naš jezik. S druge strane, ni od naših Kknjiževnika, ma koliko pojedini bili širokogrudi i oslo= bođeni normativizma, komformizma i lingvističkih predrasuda, ne može se očekivati da će iz psovki sa beogradske „štrafte“ iščupati makar i neki od zalutalih dragulja govora.“

Brigo moja, pređi na drugoga

U SARAJEVU se ovih dana održava kongres jugoslovenskih slavista koji je svoju prvu sednicu posvetio istoriji jugoslovenskih Književnosti, Prema pisanju dnevnih listova, a na osnovu podnetih referata i koreferata, kao i diskusije, konstatovano je da za ovako obiman posao nedostaju „samo“ sledeće stvari: kritička izdanja pojedinih pisaca, pouzdane bibliografije, monografije ili pojedinačne

. studije o važnim pojavama u našim književnostima

(bilo da se radi o čitavim „periodima ili samo o pojeđinim piscima). Univerzitetski centri, kaže se dalje, ne raspolažu dobro opremljenim bibliotekama za ovakvu vrstu posla, a kontakti među fakultetima vrlo su slabi. Uza sve to, pored različitih shvatanja i koncepcija o tome kako ireba da izgleda buđuća istorija književnosti, Koncepcija koje su normalne i razumljive dok se kreću u naučnim okvirima, kod pojedinaca se pojavljuju kaže izveštač „Politike “— čak i „strasti koje nemaju veze s naukom“.

I sve to, i još mnogo što-šta drugo, iznose pred našu javnost niko drugi nego oni ljuđi koji, u većini, evo, već punih dvadeset godina sede na našim univerzitetima i fakultetima, baveći se profesionalno naučnim proučavanjem Hknjiževnosti! i

Ako ovako nastave, nađajmo se da će, u ioku sledećih dvadeset godina, ipak uspeti da razbistre pojmove i shvatanja o tome kakva nam je istorija književnosti potrebna. A dotle ćemo kao i dosad, po onoj narodnoj: „Brigo moja, pređi na drugoga!“ piše”

o iz. AMSATII i ZLO SM OR CO

ŽIVOT OKO NAS

(040, ure

Ljubiša MANOJLOVIĆ

Suviše o suvišnima

IZ NAPISA u „Borbi“ ođ B. septembra (PFahrija Jovanović: „Prekobrojni radnici“) saznajemo da se samo u jednom vojvođanskom preduzeću o tako zvanim „kriterijumima za utvrđivanje viškova radne snage raspravljalo na 28 sastanaka radnih jedinica.

Iznoseći napolje one radnike koji na fšolikim konferencijama padaju u nesvest izgleda da bi se ovakva preduzeća najlakše mogla osloboditi viška. Samo, razume se, stvar nije tako jednostavna. Veoma je očigledno da smo se mi već na Dprvim koracima privredne reforme, bar što se tiče broja uposlenih, uplašili njenog doslednog sprovođenia. Ne znam koliko smo i pa košim „mivojma“ spremni da priznamo, ali u svakom slučaju dobro je što se to dogodilo. Uvek hvalimo hrabrost; ponekad ispadne prihvatljiv i Kkukavičluk.

Nisam za Alaj-begovu slamu; svakako sam i ja Iza računicu u privredi. Ali, čim su živi ljudi jedan ođ brojeva, hladna ekonomika začas može da prevari, pa da tačna računica ipak ispadne pogrešna.

Da li smo bilo koji od svojih velikih društvenih interesa dosad ostvarili bez narodnog ođuševljenja (da li promenu odmosa kroz oružanu revoluciju, da li obnovu, da li izgradniu)?

Samo uz narodno oduševljenje možemo, znači, ostvariti i reformu.

Međutim, ne bi imalo smisla da „narodno oduševljenje za reformu zasad uzimamo kao ,gotovu činjenicu. Tu činjenicu tek „treba stvoriti. Kako to, to nije lako ni reči, a kamoli urađiti.

Šta mi u ovom trenutku činimo? Razgovaramo nimalo vedro; vođimo čak vrlo mučne razgovore. Najviše razgovora o višku radne snage. Javi se čak izraz — 3suvišni. Ta reč — suvišni (suvišni ljudi?) — uleti čak i u naslov novina. „Umesto neophodnog nam ođuševljenja, u duše „prodire zebnja. Ne u sve. Ali kako i ti da buđeš odđušev-

ljen, kad drugu kraj tebe reforma izgleda „kao kakav mač iznad glave. U citiranom članku u „Borbi“ pročitao sam:

„Molitički barometri pokazuju da su se javna istupanja i Kritike utišali otkako su viškovi postali tema dana.“

Dakle, jedno ćutanje.

Ćutimo i rađimo?

Ne radimo.

Ne radimo kako nam treba, čak ni toliko koliko bi nam bilo neophodno. .

A možda bi (kažem: možda) samo nekoliko reči rečenih, i sa dobrog mesta, bile dovoljne da izađemo iz neke vrste „mamurluka, da postanemo orni„: . Koje reči?

Ž i ničku reč — suvišni. . .. Ako smo reformu, zamislili onda smo': joj — ti ovde, ja tamo — svi potrebni. Inače će nam se fući o glavu logika: Kome ja nisam potreban, nije potreban ni on meni.

Zec pod farovima

KAKO JE UTVRDIO dopisnik „Večernjih novosti“ B. Pejčić, zadružni savet Zemljoradničke zadruge „Slobođa“ u Zelenikovu kod Skoplja sačinjavaju upravnikov najstariji Ujak Radoslav Georgijevski, pa srednji ujak Serafim Georgijevski, pa najmlađi ujak Blagoje Georgijevski, zatim braća od tetke, od ujaka, od strica...

Česta je pojava da, kao ni direktori radničke, upravnici zadruga ne slušaju svoje zadružne savete. U slučaju „Slobode“ nađen je, izgleda, odličan način da upravnik sve sluša ne može bolje biti. Ujaci i braća odluče da se krasna zadružna vila za male pare proda upravniku, i upravnik Marko Bocevski posluša zadružni savet, kupi je budzašto. za fakultet, koji neće: pohađati, on sluša, prima stipendiju. I sve tako. Čak i ovako :

Član zadružnog saveta ujka-Blagoje, koji je svom sestriću i neka vrsta ličnog šofera, s upaljenim farovima Kkrstari preko zadružnih oranica i goni zečeve. Sestriću naloži da se s puškom sakrije iza žbuna. Poslušni sestrić čuči i puca.

U borbi za idealnije samoupravljanje, kako bi bilo da se ugledamo na primer iz Zelenikova? Tamo se. bar lepo vidi u kome grmu leži zec.

Lepo zlo u „Estradi“

UPRAVNIK beogradske „Estrade“ Miladin Stojadinović je onomad izjavio:

— Naši ugostitelji traže obično pevačice sa lepim KWukovima i smatraju da je to vrlo značajan detalj u uspehu jednog orkestra u zabavljanju go-

stiju. I šta mi možemo? Ne slušamo glasove, nego cenimo kukove, Tako i biramo. To je doista zlo. ; Svako zlo treba presresti. Recimo, jednom španskom poslovicom: „Dobro došlo, zlo, u koliko do-

laziš samo!“ /

VINJETE TOMISLAVA HRUSKOVECA

KNJIŽEVNE NOVINE

Pre svega, jednu reč odmah da izbrišemo. Očaš-..

Oni reše da upravnik prima stipendiju .

/

kao veliko delo, ..