Književne novine

KRITIKA

TUMAČITI POT:ZIJU oduvek je bio sumnjiv po800, Danas, za to su jedino, naivno, spremni profesori i propedcevtičari. A oni mogu samo „red po red“ i, tako, do onoga što se znalo i pre: da je pesma celina i da ima svoje zakone. Mene, pak, zakoni ne zanimaju· Hoću da znam, kakvo je biće pesma, od kakve je materijalne. i duhovne strukture sastavljena, kako utiče, kakva iskustva nudi. I to određena pesma, pesma velikog Desnika. Uz to, konkretno usmerena. „Mladići su, piše Crnjanski, u XVIII veku ispilivali život, u XIN su ga kritikovali, a u XX su ga prezreli, i traže, mesto njega, nove i dublje prostore“. Mladićima su upućene ove poeme, njima posvećene. Mladićimn koji traže zamenm za život i koji su umorni. Biti umoran mlad čovek!? Znači da se u svetu dešava (ili desilo) nešto razorno, opasno i gadno, nešto antiživotno, i, istovremeno, da je to nešto, baš takvo, neodredljivo i nedokučivo. Ali mladog čoveka u sebi, uprkos stravi koja otrežnjuje, Crnjanski je najbolje aktivirao: nije ga zadržao u dubini onoga ŠLO traži, nego ga je pustio još dublje.

Vidim, „Stražilovo“ je napisano 1921. godine, „Serbia“ 1925, a „Lament nad Beogradom“ 1956. Napisani u nekom drugom vremenu, u nekim tuđim prostorima· Kao odgovor na nesređenosti i zverstva opštečovečanskog, univerzalnog značenja· (Zar je potrebno podsećati na sve, pakleno a stvarno, što se dešavalo u svetu i u ovoj zemlji od 1848. godine, preko 1871, 1914. i 1917, do 1941. i dalje, do danas, kad se, u ovom času, svirepošću noistrošivog mehanizma, dešava još jedna, milijardita, vojnička sahrana: „Napred muzika, zatim jedan poluvod pešadije, pa mrtvac, čiji je sanduk pokriven crno-žutom zastavom Habzburga, a za sandukom na lafetu, ja, kao predstavnik ošalošćenog veličanstva. (Bolnice su pune i mrtvaca je mnogo, a porodice često ne mogu na vreme da stignu, pa predstavljam, katkad, i ožalošćenu porođicu. Oca, ili majku, ili decu.) Na groblju moj narednik okreće poluvod paradno, a zatim, poluvod, plotunom, odaje poslednju počast, mrtvacu. Zatim primam raport, „salutiram, i vraćam se, za idućeg, u bolnicu. A pošto u bolnici, kad urnru, sve vojnike seciraju, često, dok za sandukom koračam, vidim kako iz sanduka polako krv i voda kaplju u prašinu“.)

Ove poeme su, eto, napisane juče, a danas, ovog trenutka, objavljene. I tako stalno: juče — za danas i za sutra. Ne radi se, međutim, ni o kakvoj aktuelnosti. Aktuelni su, na svoj način, i Ciceronovi govori i Robespjerovi dekreti i klauzule bukureštanskog mira. Aktuelno je sve što se desilo, a ostalo zabeleženo. I ove poeme su, dakle, aktuelne koliko, manje ili Više, i sve ostalo, ali su, za razliku, neophodne. Nude izvesna bogatstva bez kojih se, duhovno, ne može.

II

Život se ne da uloviti ni u kakve zamke, niti strpati u bilo kakve kalupe. Više no čudo,

on je tvorac čuda. Zato je sva muđrost — biti uz njega. I još: znati kako biti. Zbog toga, odnosi umetnost — stvarnost sasvim su neizdiferencirani. Onoliko koliko je podređena svakodnevnim težnjama, umetnost je toliko (i više) i odricanje od njih. Jer, svakodnevne težnje vode ostvarenju primitivnog sna, a umetnost; je — iđeal. Otud, pesništvo, kao poziv, predstavlja poseban oblik askeze. Otud, takođe, među pesnicima privilegovanih i degradiranih, pretpostavljenih i potčinjenih, blistavih i poniženih, „srećnih i ugnjetenih·. Ali koji su veći, koji su lepši? Hvala pesniku koji peva slobodu i blago pesniku koji se njome tvorački koristi! Oni su veliki. Sram pesniku koji se slobodom opsenarski služi za ništavnu igru sebičnog stihovanja. Njega treba kazniti: ne čitati ga!

Crnjanski zapisuje: „Život će biti uvek nešto više od literature“. Suština umetnosti je u tome, da pesnik mora nužno ovoga biti svestan — da bi mogao da stvara poeziju dubliu od života. Ja se ne plašim reči koje sam podvukao. Dokle gođ mu se ne pristupi, život je površan; ostaje plitak, dokle god ne stvori pesnika spremnog da siđe u njegove lavirinte. Mora, već jednom, biti jasno sledeće. Na

jednoj strani stoje — istorijsko-društvena kretanja. Na drugoj: duhovno-duševne „zreakcije (koje mogu biti i jesu — volja, želja, težnja,

stradanje, subjektivno stilizovana patnja, razočaranje ili (svetski) bol). A izvan i jednog i drugog dolazi ono najbitnije, nezamenljivo, najčudnije — princip stvaranja, samo stvaranje. Ono, čak, ide i protiv jednog i protiv drugog. Stvaranje nije odgovor na objektivna zbivanja, a nije ni produžetak subjektivnog pojima– nja tih zbivanja. Ono je korekcija i negacija svakog swubjektivnog spoznajno-senzualnog odnosa i, u još većoj meri, antiteza istorijskom trenutku, poboljšavanje njegovih zahteva. Ono ide protiv volje svega što se dešava u psihi i svesti kao i u izv. objektivnom svetu.

Otadžbinske poeme Miloša Crnjanskog

„TRI POEME“ „Prosveta“, Beograd 1965.

Protiv svakog kretanja i svake realnosti. Ono je, zbog toga, proces građnje takve realnosti koju bih, uslovno, nazvao trećom. Za tu realnost ne važe zakoni i odnosi prethodnih, relativno dobro poznatih, već definisanih. Ono što postoji, i što traje u toj, trećoj, realnosti jeste slika kao suština, zvuk. kao smisao, reč kao energija, misao kao sila. U njoj, trećoj po redu, sve se gubi; ostaje samo vrednost. I to vrednost kojom se interveniše.

Poezija je intervencija. Stvari i bića, oblikujući poje i sudelujući u događajima, kazuju i ispoljavaju sami sebe, stvaraju odnose i dejstva koji se reflektuju kao istine. Te istine, takve, stvorene u procesu nužnosti, zkonitosti i slučajnosti, stvorene objektivno, drukčije nemogućno, nisu, međutim, dovoljne, ne zadovoljavaju, ne hrane· Javlja se poezija da postoji protiv njih , da ih ne prizna, da ih negira. Ali, ne samo na taj način što će ih menjati i preinačavati ili što će im, kako se može misliti, suprotstaviti iluziju, san i laž, tj. što će objektivnoj istini suprotstaviti svoju, subjektivnu. Ne, već jedino tako što ih neće priznavati, niti uzimati u obzir. Valja priznati, da tvrdnja — smisao poezije je da postoji mimo i protiv istine — zvuči suJudo. Ali pogledajmo šta je istina. Istiće. je da sve ima svoj početak i svoj kraj, da je smrt hrana života, a život izobilnost smrti, istina je da čovek postoji kao nesreća i patnja, i neprijatelj samome sebi, da klase i kaste, ratovi i pobune, kazne i skrnavljenja prate istoriju svesti, istina je da je trećina čovečanstva željna hleba, a dve trećine mira, da jedni bludniče po palatama, a drugi da skapavaju pođ plotovima, istina je da voda uništava kamen, a kamen nadživljuje ženu, đa se oblak ne može pretvoriti u pticu, ni orah u oko itd., itd.... Ako, dakle, sve ovo imamo u vidu, nije zaista, teško zaključiti da je prirodno svojstvo poezije da bude protivnost istini, njena nepomirljiva negacija, nešto što joj je suprotno, a nije laž. To je us-

lov bez kojeg ne može. Inače, ne bi bila poezija, već traktatografija i traktatologija.

Zato treba verovati pesniku kad kaže: „Ispuniće se pesničke ludosti“. „Pesničke ludosti“ koje su smešno čudo sve dok ne nađu sebe'u tvorevini. A tada postaju izlaz i put. S pesmom, mi smo na nebesima, i java nas, pored sveg svojeg avetinjstva, ne plaši. Ostaje r '~Juk“ naših prolaženja kroz vreme, kao jedini znak da smo bili nepokorni i gordi zbog dosuđene nesreće, ? . III

Crnjanski se seća jedne svoje početničke dečačke pesmice: „U toj pesmi, u prvoj strofi polazi na pučinu jedna lađa. U drugoj strofi diže se bura. U trećoj plove na pučini samo olupine brođa“. Tu je, čini se, rečeno sve, sva suđbina čovečanstva, ličnosti, ideala i zanosa. Rečeno, doduše, simplifikovano i apstrahovano· Ali da je tu, zaista, sve, pesnik više nijednu pesmu ne bi napisao. Znači, nije sve u linija ma, nije sve u racionalnoj spoznaji, nije sve :ni

u umetničkoj intuitivnosti. Ostaje nešto neu-

hvatljivo, a bitno. e Šta stvara pesmu? Užas pred simplifikacijom i apstrakcijom kao posebnim oblikom otuđenja života? Ili izvestan spreg dionizijskog zahteva (koji obezbeđuje materijal i atmosferu) i apolinijskog principa (koji omogućava odbir i meru, viziju)? Ili mnoga i raznolika saznanja (koja, jednom, čoveka čine izgubljenim u fatumu, masakriranim u slučaju, a, drugiput,. ogorčuju pa time vitalizuju)? Ili raskomadano, lešinsko sećanje (kad u pameti, posle svega, ostaje samo linija strave i veza s ništavilom)? Ili, između onoga što jeste i onoga što nije, razboljenost i seta, melanholija i nihilizam, očaj i anarhizam? Ili, konačno, poza kao odbrana i normativi kao poziv na samoodržanje? Klara S druge strane, kako stvorena, izazvana pesma ulazi u život, kako živi? Da li ostaje izazvani eho ili postaje pozvana mera vrednosti na nov način? 1. Ova pitanja dobijaju poseban značaj kađ .je reč o velikom pesniku. A pred nama je veliki pesnik i jedno delo koje nije tvorevina duha koji slika, peva, izražava i odražava, već ivorevina duha koji stvara kulturu. JB Nesumnjivo, moraju postojati uslovi, i -to za obe dimenzije· Mora biti baš tako kako. jeste (ili kako je bilo) da bi pesnik stvorio Desmu, ne koju bilo, nego određenu, baš tu. Moraju, takođe, postojati uslovi da bi baš ta, određena, pesma važila i za nas koji dolazimo posle i čije iskustvo ili uopšte nema ili. ima vrlo malo, i to nebitnih, dodira 5 iskustvom ·pesnika. Ali, za pesmu, od uslova samih po. sebi, neupoređivo je bitniji kvalitet tih uslova. Bitno je da li su oni sudbinski, odlučujući ili nisu, da li su trajni ili efemerni, nužni ili slučajni. Nastavak na 12. strani >

Dragoljub S. Ignjatović

O ROMANU „Vreme čuda“ Borislava Pekića u književnim krugovima govorilo se kao o romanu koji će značiti otkrovenje novog. romansijerskog talenia i koji će predstavljati viđan doprinos srpskom romanu. Želeo bih odmah da kažem da su se ova predviđanja ispunila. Njegovom pojavom srpski roman dobija zaista jedno izuzetno romansijersko delo. Za mene ovaj roman predstavlja ne samo afirmaciju svog autora, već i još jednu potvrdu, potpuno uverljivu, da generacija pisaca, koji su rođeni tridesetih godina, posle prodora i osvajanja oblasti poezije, u ređim slučajevima i pripovetke, sa začuđujućim uspehom i u kratkom vremenu osvaja i oblast romana. Sada je već nesumnjivo da će se ova godina pamtiti kao godina romana, a Pekićeva generacija, i on lično, tome su najviše doprineli.

Prvi kritičari Pekićevog romana, sećajući se, valjda, apokrifne povesti „Jevanđelje mladenstva“, poznate kao „Tomino jevanđelje“ oka= rakterisali su „Vreme čuda“ kao „Judino jevanđelje“, ili „Jevanđelje po Judi“. Zajedničko i jednom i drugom jevanđelju je odstupanje od kanona i pređstavljanje Hrista i njego= vih čuda u novoj svetlosti. „Jevanđelje mladenstva“ je, iako je prevod, autentično delo naše prozne tradicije. U tom apokrifu Hristos

je čudotvorac čija je svaka reč delo, a njegova dela više donose zlo ljudima nego dobro. U mladosti, Hristos više kune nego blagosilja, više je demon nego Spasitelj, a njegova čuda više su izraz nastrane ćudi nego proviđenja. Svojim delima Hristos kod ljudi izaziva ose= ćanje straha, užasa, a i mržnje. U svakom po-

Roman o zavetu

Borislav Pekić „VREME ČUDA“ „Prosveta“, Beograd 1965.

gledu Hristos je natprirođno biće, a njegova čudotvorstva i misija ne stavljaju se pod sumnju. U svom romanu Pekić je Hristu dao smešno malu. ulogu i, dosledno tome, Hrist nije u centru pažnje i sporedna je ličnost. Kritika mita antičkih dramatičara sastojala se u svođenju bogova na ljudsku ravan i u pripisivanju bo>

govima svih ljudskih slabosti. Slično antičkim dramatičarima, Pekić očovećuje Hrista i, zadr-

žavajući spoljašnje. okvire hrišćanskog mita, ,

opisujući čuđesa kao da su se zaista zbila, razara mit. Čudđesa se primaju kao irelevanina, kao mistifikacija, kađa im se porekne unutrašnja suština i kada se Čudotvorac predstavi kao beznačajni. bojažljivi čovek, čijim postupcima upravljaju drugi i koji je zastrašen misijom koju predstavlja. Po hriščanskom kanonu Hrist jc sin čovečji, pored toga što je i sin božji, ali apokrifni karakter Pekićeve interpretacije je u igjednačavanju, u određenim okvirima, očovećenja i obezličenja. NU _ Moćni lik Juđe potisnuo je Hrista. U Pekićevoj umetničkoj interpretaciji Novoga . zaveta Juda je centralna ličnost. Može li se, ipak, ceo TPekićev roman nazvati Jevanđeljem po. Judi? wu. Pekićev roman uključeno je, kao njegov sastavni deo, Jevanđelje po Judi, ali izjednačavanje celog romana s tim delom značilo bi svođenje romana na jedan njegov plan. U Jevanđe> lju. po Judi (naziv te glave je „Smrt u. Hinomu“) kompleksno je postavljeno pitanje o odnosu Zaveta, đogme i Hrista, ispunitelja zaveNastavak na 4. strani ita

-auapaiyiassı Pb Aleksandar Petrov

__________ ____________________-–– ——6Z šĆ–đ– –—– KIKKJKNIIi. –– DıvpvI– Pe Ae—: n | ———

POSTOJE GRADOVI čije nam ime ništa ne kazuje đok se s njima ne sretnemo. Prema kojima stičemo određeni odnos tek onda kada ih upoznamo. I postoje oni drugi, o kojima znamo i onda kada ih nikađa nismo videli, koji nas privlače svojom lepotom, svojim istorijskim značenjem i svim onim šfo se tokom vremena isplelo oko njih kao legenđa ili pokazalo kao nepatvorena istina, „građovi sa kojima živimo i pre no što se sretnemo s njima. Novi Sad ide u red ovih drugih gradova. Pomen njegovog imena budi niz asocijacija iz bliže i dalje prošlosti, on se voli i pre no što se upozna da bi se zavoleo još više onđa kada se upozna. Draško Ređep imao je ideju da taj grad koji za sve nas mnogo znači prikaže u reči i slici, da o njemu progovori iskreno i neposredno i da sve njegove mane, damare, kretanja i mirovanja zabeleži fotografijom i prokomentariše pisanom reči. I doista u ovoj knjizi fotografija je progovorila jezikom poezije. To je poezija običnog trenutka sadašnjosti, koju je fotografska kamera uspela da ovekoveči i da sačuva za budućnost. 'To je poezija svakodnevnog života jednog. građa koji nije običan grad; grada u kome žive naporedo prošlost sa najlepšim tradicijama i sadašnjost okrenuta ka budućnosti.

Da bi se pružila jedna ovakva-knjiga bilo je potrebno mnogo. Trebalo je poznavati dugu istoriju Novog Sada što je već samo sobom dosta: Trebalo je osećati duh jednog grada što je mnogo više. Aji bez prave ljubavi za ' svaki kut, za svaku ulicu, za svaki trenutak prošlosti i sadažnjosti Novoga Sada, ovakva knjiga bi se nužno pretvorila ili u sivu hroniku ili u nezanimljivi bedeker. Ali Draško Ređep voli svoj grad i svaka njegova rečenica natopljena je tom ljubavlju. Svaki njegov urednički potez svedoči o toj ljubavi. Njegovi saradnici Slobodan Andrejević, Geza Barta, Đula Brežan, Ruža Ćirić,

KNJIŽEVNE NOVINE

Slavuj Hadžić, Vasilije Latinčić, Petar T,atinović, Ana Lazukić, Stevan Lazukić, Borivoj Mirosavljević (jer ni jedan od njih ne treba da ostane nepomenut), imali su, pored fotografske veštine kojom su raspolagali u zavidnoj meri, i isto osećanje ljubavi za grad koji su želeli slikom da prikažu kao što ga je imao i Draško Ređep. I jedan kolektivni napor dao je jedan rezultat, pružio nam je život jednog građa u svoj njegovoj potpunosti i lepoti.

Đa budem iskren, ja nisam mnogo oduševljen načinom na koji Draško Ređep piše kritike. Zbog toga sam sa izvesnom bojazni uzeo u ruke i ovu knjigu. Činilo mi se da će Draško Ređep. ponesen lepom konstrukcijom rečenice, đuhovitim „obrtom ili smelom metaforom, možda, izneveriti svoju prvobitnu nameru, kao što mu se često desi kada piše kritiku. Ali, ovde, taj način

Poezija fotografije

„NOVI SAD GRAD NA RECI“ „Matica srpska“, Novi Sad 1965.

pisanja Draška Ređepa pokazao se najpogodnijim da se o poetičnim stvarima progovori na poetičan način, a da se pri tom nijednog trenutka ne sklizne u banalnost ili +trivijalnost. Ređep razvija svoju misao, vodi računa o lepoti svoje rečenice, poštuje vrednost fakata ali želi da im da jedno poetsko i literarno rasvefiljenje koje neće oduzeti ništa njihovoj istorijskoj autentičnosti, ali će doprineti mnogo poetskoj lepoti onoga što se prikazuje. Njegova rečenica, nastala na ftradicijama vojvođanske stilističke škole, kada se stavila ı službu slavljenja jednog vojvođanskog grada, dobila je neodoljivu draž i privlačnost koju ranije nismo osećali i primećivali. Neki put Ređep oseti da uz foftografiju koju pruža na treba ništa da kaže i on je ostavlja bez ikakvog komentara. Drugi put nasluti da brzi, lepršav. potpis kao za neki ilu-

strovani list može najbolje đa otkrije ono. što želi đa kaže. Poneki put se upusti i u meditaciju, oslobodi se brana koje ga sputavaju i progovori nekonvencionalno tako da stvari znane i poznate u tom njegovom govoru dobiju novu draži učine nam se kao novina. ebo

Novi Sad, građ na rekama, dobio je u in= terpretaciji Draška Ređepa novu lepotu.i novu draž. Svi oni koji vole ovaj drevni grad, grad Miletića i Matice srpske, dugogodišnje kulturne tradicije i utočište progonjenih slobođara *u prošlosti, osetiće pri susretu sa ovom knjigom da im je pruženo nešto što im je blisko, što'su odavno očekivali i sa čim su se konačno suočili. Suočili na najbolji mogući način, na način koji najviše može da nas uzbudi i da nam najubedljivije progovori o onom što želimo da čujemo. Na rastanku sa ovom knjigom nailazi i nekoliko melanholičnih misli. Zašto je malo ovakvih knjiga? Kađa bi svaki naš grad imao svoga pesnika kao što ga je Novi Sad u Ređepu

našao, kada bi se o svakom našem građu govorilo na način na koji se u ovoj knjizi govori o Novom Sađu, čini mi se da bismo se mnogo bo= lje poznavali no što se poznajemo, da bismo uočili da ima mnogo manje razlika nego što po> neki put mislimo, i učinili da fe razlike buđu što manje i manje. Zato treba i pozdraviti ovu knjigu. Treba pohvaliti njenu doista izvrsnu tehničku opremu i poželeti joj što više čitalaca·

„srebrni“

Jer onaj koji se jedanput buđe sreo sa Ređepo-

vom knjigom prelistavače je bezbroj puta i setiće se uvek hje kada se o Novom Sadu bude povela reč. A jednoj ovakvoj knjizi to je najviše što se može poželeti. |

Predrag Protić

3

">