Književne novine

ye COA— =

es —

Milić

Stanković

ULUS-ova galerija na Teragsijama

DUŽI BORAVAMR Milića Stankovića u FPrancuskoj i Italiji' nije uopšte uticao ma. njegov likovni Koncept, nije doneo nikakvu vidniju promenu u shvatanju slikarskog medija ovog autora. Ta konstatacija, međutim, još uvek ne znači da njegovi najnoviji radovi — slike i crteši — ostavljaju isti utisak kao oni iz pra= šlih gedina, da poseduju onaj za -Stankovića karakterističan ekspresivni intenzitet.

'Meć poznat po svojoj slikarskoj viziji protkanoj crnim slukinjama, komikom, kataklizmama, Stanković je znao da pronađe izvesne odnose između prošlosti, u kojoj se oslanjao na narodno pređanje, i sadašnjosti, koja je po nje= mu, ispunjena haotičnom psihozom. On je takođe umeo da ostvari i plastične vrednosti, tako je taj njegov, u stvari, fantastični prosede u svom klimaksu nagoveštavao jednog slikara nesputane mašte, slikara koji je sa podjednakom strašću bio zagledan u samu fabulu koju je interpretirao, kao i u crtež i sjaj kolorita koji su bili piboreskni likovni instrumemti Stankovićeve halucinanine vizije. Ma koliko da je Stankovićev izraz bio narativne prirode, po svome dejstyu mogao je on bibi varnmičav, dok je po svome toku kazivanja imao nečeg epskog. Naročito kada je uspevao da svede naraciju na jednu logičniju meru i da se izrazi sintetičnije, da sugerira neposrednijom likovnom strukturom, Stanković je stvarao zanimljiva rešenja ispunjena izvesnim štimungom koji nije bio bez unufarnjih napona. S druge strane, Stankovićevo predimenzionirano fabuliziranje, koje je česte dominirale slikom, predstavljalo je pofencijalnu opasnost da ovog, inače talemtova= nog, slikara odveđe u površnu ilustrativnost; osim toga, dešavalo se da se takav njegov sli» kapski verbalizam pretvori gotovo u galimatijaš, I u tom smislu strepnje su se nadvijale nad slikarstvom ovog našeg autlora brojgelovskih tradicija. Dakle, postejala je bojazan da jednog dana dazovili slikar ne preuzme Ppot= puno ulogu „literate“, ilustratora, a za takve pretpostavke bilo je objektivnih razloga.

· Ova poslednja izložba Stankovićeva uneko= liko je demantovala iznete preipostavike sumnji o eventualnom budućem karakteru njegovih skretanja, ali je ta izložba u isto vreme navukla nove oblake sivila daleko težih reper” kusija, Jer pored onih slabosti koje se odnose na Stankovićevo slikarstvo, o kojima je već bile reči i koje se i u ovom slučaju tu i tamo provlače, Stankoyić je sad zatajio u pogledu likovno-estetske realizacije i to u jednom slikarsko Rkoneeptu, kakav en neguje, koji upravo zahteva od autora izvanredno vladanje svim klasičnim elementima slikarske izražajne lMlavijature, Ma njegovim današnjim slikama nije teško uočiti pomanjkanje likovne koneenfiracije, odsustvo slikarskog doživljaja i tretmana; Stankovićeva materijalizacija nema potrebnu pikturalnu punoću, njegov GT” tež postaje neubedljiv.., pmaista Btankovićeva klavijatura ovog puta nije bila dobro naštimo» vana. Ma Wraju, međutim, ostaje još da se pre> tpostavi da je to samo trenutna kriza, Što gzaači da verujemo u Stankovićev slikarski preporod. Nadamo se da nas on u takvom iščekivanju neće izmeverniti, e

Vladislav Todorović | Galerija Gyafičkog kolektiva

POZNAT kao slikar nefigurativnog | smera Vladislav Todorović se na ovoj izložbi prvi put predstavio crtežima. Ono što odmah pada u oči to je da Todorovićevi crteži nose sva ona obeležja — mproblemska i stiska -— identična njegovisa poslednjim radovima u ulju koja smo imali prilike da vidimo na nekim skorašnjim kolektivnim: izložbama. Sve one ranije osobine tako jasno izražene u 'Tiodđorovićevom slikanstvu eksplozivan gest, akcija, dđekomponovanost forme, izrazita dramatika, — sada se i u crtežima preobražavaju dobijajući jednu drugačiju intona= ciju. Naime, Todorović kao da je izvukao neka iskustva iz enformela, koja mu očigledno dobro služe, i sad znatno smirenijim, ali složenijim postupkom nastavlja svoj stvaralački put njemu svojstvenog nađahnuća i spontanosti. Delikatno tkanje materije, osećajno oslobođeni prostor i forme koje se u.njemu mplođe, dovedeni su u takve harmonične odnose, sačinjavaju takve oYganske celine koje ispoljavaju jedno novo Todorovićevo uzbuđenje, predstavljaju nov doživljaj koij zadire u međitatiyne sfere, Svojim crtežima Todorović je pokazao ne samo da je dostojan tumač ove likovne discipline, već i da su se pred njim otvorili novi horizonti.

Vladimir Rozić.

ww |I NEKOLIKO IMPLICITNIH SUGESTIJA ZA UNAPREĐI

IZMEĐU različitih „kriza“ i krizica — koje

se u ovom našem vremenu posvuda lako dijag-

nosticiraju, sa izrazitom tendencijom. da se hi-

pertrofiraju — jedna od vrlo upornih i, reklo bi

se, općenitih je kriza izdavačke djelatnosti, ili,

kako se obično kaže kod nas „kriza knjie”. š -

Za to svakako ima razloga imaneh+tnih samoj izdayačkoj djelatnosti, koja je upravo ovih posljednjih decenija našeg vijeka, općenito uzev, počela naglo prevazilaziti okvire artizanata fi „industrijalizirati GgeM. olje sa sobom nosilo adaptacije i reforme koje su svakih nekoliko godina potieale izdavače da skreću pažnju javnosti na sudbinu kulture koja je dijelom u njihovim rukama.

Bacimo li pogled na bilo koju industrijski

razvijeniju zemlju Zapada ili Istoka Rkenstatis

ramo, začudo, neospornu analogiju: „male kuće“ više ne mogu biti rentabilne i njima je odzvonilo. Na Zapadu privatni kapital se da daleko bolje umnožiti u raznim drugim investicijama negoli u knjizi, no praksa pokazuje da velike izdavačke kuće prave ponekad zavidne poslove i istupaju kao snažni ekonomski činioci. U istočnim zemljama period „kulta li-

čnosti“ je, u želji da nametne efikasnu kon=

trolu svim javnim domenima, GJEONRB lako da se izdavačka djelatnost centralizirala i grupirala u nekoliko velikih koordiniranih jedinica odgo=

varajuće zemlje, a danas sve veće i veće VO=.

đernije računa o ekonomskim razlozima isključu= ju svaku pomisao o njihovu ponovnom cije= panju. = Što se. pak nas tiče, mi smo.na VrIje-

REVOLUCIJA DZEPNE KNJIGH

me onhemogućili staljinističke ekscese u ovom domenu, no do snažnije integracije došlo je samo izuzetno u nekoliko slučajeva. Ekonomska reforma stavlja veliki broj izdavača (u Hrvatskoj je to dosta izrazit slučaj, a i u drugim republikama, reklo bi se, ništa manje) pred krucijalne dileme te nije zgoreg zaviriti šta rade drugi; čak i ako nam tuđa iskustva ne moraju odgovarati, mogu nam poslužiti da izbjegnemo fuđe grečke. Ta i onako smo imali na pretek naših vlastitih. ; Francuska se. književnost često dičila činjenicom da je u izvjesnom smislu veoma značajan izvozni artikl svoje zemlje, te se čak može takmičiti, recimo, s renomiranim nacionalnim vinom, koloniskom vodom ili sirevima ... Izlozi knjižara pokazuju visoke stanđardđe opreme i izbora i kao da doista mogu zadovoljiti sve ukuse i džepove. Ako ni zbog čeg đrugo a eno bar iz

. uzroke i posljedice ovog fencwena,

snobizma (najčešće, avaj!), stotine hiljada f'ran= cuza svake godine kupuju roman koji je dobio „Goncaurta* (Gonku?), „Renaudota“ (Renodo), „Beminu“ ili jednu od bezbroj drugih nagrada, pa bi tu zaista izdavačima irebalo da „cvijeta“. ; L JM | . „Bžepna knjiga? je Besljednjih godina izvPšila nezapamćenu revoluciju, izmiješala ni voe publike (i sociološkom i intelektualnom smislu) i po svoj prilici, donijela neke navike koje se itekako osjete na iržištu. Njena pojava je daleko značajnija nego što se to ha prvi pogled čini. U prošloj sezoni renomirani časopisi poput Sartroyvih- „Mode»nih ili Piconovog (Pikon) „Mercure de France“ (Merkir de Prans) pratili su iz broja u broj osjećajući valjda na vlastiitoj koži da on podmuklo minira ustaljene relacije pisac — izdavač publika. ? .

Nakon što je u toku nekoliko posliednjih godina tinjala u unutagnjim i međusobnim {iryenjima, kriza izdavačke djelatnosti je brutalno

"izbila pred javnost i donijela takve eklatantne

promjene kakve je malo tko predviđao. Đa to odmah spemenemo, ne treba biti naivan i, povodeći se za bukom novinskih članaka koji sa

svom franeuskom sklonosti prema pretjeravanju

lake udaraju u posmrina zvona, misliti da se 'knjisi u Francuskoj doista „loše piše“! No, na pomolu je izvanredno radikalna restrukhturacija cjelokupne izdavačke djelatnosti iz koje i mi —

- kronični bolesnici u ovom domenu — možemo

iskoristiti kakvo terapeutsko iskustvo,

Neposredno nakon rata veći izdavači u Prancuskoj počeli su da, kaoiu drugim zemljama, „gu ftaju“ manje, jednako kao što to čine, recimo, proizvođači cipela ili stesnika, Bditor editori lupus — moglo bi se parafrazirati. Već odavna se zna koju kuću „kontrolira“ kako se to kaže — stara i lukava kuća (tačnije trust) „Hachette“ (Ašei), dokle seže utjecaj usprkos svemu inteligentnog „Gallimaf= da“ (Galimar), kakve su šanse „Julliarda“ (Žiliar) — koji je iza rata nametnuo svoj stil i dinamičnost mnogim uspavanim franeuskim ku= čćama i imao čak smjelosti da se sistematski bavi

otkrivanjem mladih romansijera (on „je otkrio

npr. Franqoise Sagan, između inih). Znale su še i mogućnosti i domeni pojedinih nakladnika samo je po koji put sreća u izboru besitBe= lera i laureata nacionalnih godišnjih nagrada mijenjala tu i tamo propopoije i. koordinate.

vremenafi..

JE NAŠIH ...

Prošle Sodine franeuska javnost bila je više negoli zatečena činjenigom da je dion ce lijeve orijentirane kuće „Julliard“ (koju je naken smr{i istoimenog franeuskog izdavača formalno vedila njegova supruga) otkupila jedna banka i sjedinila je s kučem „Plon“! A šta će biti 8 „Medernim vremenima“ i Sariro= vom kolekcijom koja izlazi pod okriljem „Julliarda“ (uzgred rečeno, u toj je kolekciji izašao i naš „Program Saveza komunista")? Bankarima sigurno ne idu u prilog Sartrovi ljevičarski afiniteti! Pa i Maurice Na= deau (Moris Nado) izdaje kod „Julliarda“ svoj inteligenino vođeni časopis „Les Lettres Nouvelles“ (Le Letr Nuvel) kao i progresivističku kolekciju „Litterature“ (Literatir). U prvi mah obećano je da će sve ostali po istom, da će se doduše insistirati na koordinaciji različitih kolekcija s obzirom da je kuća „Plon“ imala neke konkurentske edicije. No, stvari su se odigrale malo drukčije.., i pokazalo se da je ovaj slučaj samo jedan epifenomen u spletu nisa srodnih previranja.

U listu „Cembati“ (Komba), poznatom po svom anarhoidnom non=konformismu i oštroj kri

' tičnosti, publicist P. Kyria (Mirija) pod naslo-

vom „Kriza izdavačke djelatnosti — Literatura ili trgovima“ donosi nedavno niz veoma zanim= ljivih primjedbi: „Izdavačka djelatnost jeca, au= tori se žale, kritici su ogorčeni... Preokreti, iz= mjene redakcija, ukidanje kolekcija ili pak lan= siranje novih, finansijska pregrupiranja, napadi cenzure, procesi, opterećivanje poslovanja raznim dažbinama, odvajanje publike od romana, kriza autova — sve se to vrtoglavo miješa i pres tvara nekad brižno ograđeno izdavačko polje u sajmište... Ta uzbrkanost je u jednakoej mjeri kriga ugsrasta koliko i najobičnija kviza, Izda= vačke kuće u PFraneuskoj mogle bi se, prema spomenutom autoru, grubo razvrstati u tri ka= tegorije. U prvu bi došli izdavači koji pokuša= vaju da „igmire kult literature i khomeroijalne zahtjeve“. Takvu nelagoednu ravnotežu održava, reeimo, „Gallimard“; no, da bi u tom uspijevao, prisiljen jie ponekad da „khonkurira svojim vla= stitim optieajnim krugovima“ (ij. da izdaje ista djela najprije u skupljim izdanjima, pa da ih brzo nakon toga minira u jeftinijim i pristu= pačnijim MRolekcijama), „Gallimard“ tako stoji finansijski veoma zdravo, Isto bi se moglo reči i za kuću „Laffont“ (Lafon) koja je zahvaljujući nizu izv. „8svjedočanstava“ (historijskih, biografskih, memoarskih itd.) toliko OCRaŠlĆ đa se je drznula da pokrene dvije revije (najdeficitarniji literarni arfik1!), oca Wogu kategoriju došli bi „izdavači koji #0"

· instinktivno odabrali komercijalnu optiku ili pak

specijalizaciju“, To je npr, stara kuća „Machette“, koja na rječnicima poput „Malog Lauroussea“ (Larus) i drugih unosnih izdanja ostvaru= je bajoslovne prihode. Tu bi se još moglo 5pomenuti nekoliko značajnih izdavača („Presse de la cite“), specijalist za kriminalističiu Kknjiževnost, „J, J. Pauvert“ — ekspert „erotološke“ literature, „Maspero“ — koji izdajući opasna izdanja dolazi često u sukobe s vlašću, što mu zna donijeti dobru reklamu, itd.),

Treću, najnesretniju i najpogođeniju 'kategoriju sačinjavaju „izdavači s izrazito literarnini pozivom“. Njima se, očito, najgore piše. Upravo je najavila obustavak svoje djelatnosti tradieionalna kuća „Mercure de Fvance“ (i njen ukusno vođeni časopis potonuo je zajedno s ostalim izdanjima!). Veoma ocijenjena u intelektualnim krugovima već spomenuta kolekcija Mauricea Nadeaua „lLitterature“ je privremeno presahla (bar u okviru nekadašnjeg „Julliarda“, te će za> jedno s Nadeauovom revijom „Les Leltres Nou= velles“ potražiti utočišta kod kuće „Denočli“),

Većina književnih revija zadobiva novonastalom 8ituaeijom veoma težak udarac, Već prije &u ilpaži revije surovo reducirani, Tržišni indikatori

okaguju da čitalac radije kupuje knjigu nekog

asičnog ili modernog pisca u jeftinom džepnom izdanju sa svega dva, tri ili čeliri franka, negoli reviju za pet ili šest franaka: književne emisije na radiju ili televiziji, dnevni listovi ili pal WiiHgvni itjednici u najboljem slučaju, ionako će ga informirati o svemu što je VažhO», i tako, ete, nakon smrti irađicionalnog i renomi= ranog Meroure de Praneea" i nakon bankarskog otkaza časopisu „Les Lettres Nouvelles" i veoma eijenjeni i donedavno dosta čitani Bartov mjesečnik „Moderna vremena“ prisiljen je da, zbog nerentabilnosti, promijene dom,e se vraća „Galiimardu“, pod čijim se okriljem neposredno po= slije rata i začeo..

Tedavači imaju i suviše vlastilih briga da bi se mogli posvećivati meoanatu nad časopisima. Oni grozničavo traže mogućnosti da se održe i da budu šte rentabilniji, mogućnosti koje 86 a svemu sudeći, daju svesti pod dva zajedničl nasivnika: udruživanje (bilo u formi ko SPSrabija ili pak, još češće fuzije) i speeija= lisacija i 507

Snašne i sanirane kuće kadre su jedino da kontreliraju tržište, da istovremeno izbaeuju jeftina i popularna izdanja i da održavaju skupe i renomirane kolekcije, Rasutost sredstava i ljudi predstavlja jedan zastareli oblik izdavačkog artizanata koji svugdje prestaje da biva renta= bilan, Čitaocu je u stvari manje važno što je Veći progutao manjeg, negoli to da ima za manje

are knjigu hoju je želio. A, konačno, igdavači pak postoje zbog čitalaca i radi čitalaca.

"Pe ne smijemo smetnuti s uma ni u predstojećoj vestvukturaciji naših izdavačkih kuća, Objektivno ništa ne priječi naše izdavače da se integriraju ili pak u izvjesnim slučajevima Bpe= cijalizivaju, Štaviše, sve ih — izuzev ličnih pe zicija, dakle izrazito subjektivnih vasloga — UM pućuje na to, a posebno sam duh u hojem je za= eta naša ekonomska reforma.

. Predrag Matvejević

KNJIŽEVNE NOVINE