Književne novine

Nastavak sa š. strane

zamšsliv. bez utiska punoć3, mnogostrukošti, preWlitanja, dinam:ke i dramatike: -

Kako je teško pesnik biti, - glasove sveta u sluh sljti, .j nemoj stzni jezik dati, u švaku reč svim bićem stati. („Pesnik“)

Zbog toga i niie čudo što je, na primer, pesma „Svest“, iz ciklusa „Pesnik“, drama stvaralaštva u istoj onoj meri u kojoj je istina o životu i životni kredo čak, i što pžsmu3y „Traženja“, iz cikhlusa „San i uspomena“, govori o životnom iskustvu pesnikovom koliko i o delikatnosti stvaral18čkog čina, Pr-šavši jednu višestr"ku evoluciju, i duhovnu i stilskhu, ka usavršnvanju SVOg DOstupta, imajući mepreštano na um'i praVu. neidealiyovanu vrednost života i p-smičxog stvara– laštva, ovaj je pesnik dost'g-o visok nivo um“tničke žrelonti. Prateši niegov ra-t cd mlnd"lačke nađahnutosti, cd verbalnog obilja, od potvebe da se, alttivnim učešćem u njemu, svet popravi

..Onda uzlefiš, do oluje ako uzleće oko, do visokog sprata

gde dah gomi'e.zastavu je tako, ·gomil+ što te bez p'tania hvata

i #0hom vuče, Sorava čudmov*ta: Kočnica, žatim valiak, teško rm=lo što brdn zenieči, Dlanibe lomata; no, zašto čovek znači tko malo?

T oko već ti samo motri tako.

i premđa um ti r•či iedva shvata „živeo“vičeš, galamiš ovako,

u mo?žgu zanos prš'i kY wranata, Birinu neba syca ti zabvata,

u tebe sve bi vedro iutro štalo ruk• t' grle pobut a'tema“a:

no, zašto čovek znači tako malo?

Posveta:.

Svete, u tebi pesma čudnovata posštate dete šin se znmeledanlo i stalno pita. od sata do sstia: no, zašto čovek znači tako malo? („Modđerna balađa“) '

— do sticania svesti 0 niegovim b'tnim osobenostima, do asketske jednostavnosti, eliptičnog i višeznačnog izražavanja

Prekinuta kićm:i naprsle trstike

blag tupi ugao geometriin smrti. Četiri pršlisma naviše: jedno mora se

jedno što da n*

jedno za inat

jedno svejedno.

I toliko naniže:

jedno sveiedđno

jedno za inat

jedno što da ne

jedno mora se.

Četiri zelena, četiri žuta, jeđan cm. ~

HWOiS r — upoznali smo se ša išsponom jeđnog darovitog' pesnikn koti niie gubio vrem ? ti j= kre'nnt'e ka veoms sublimnim ist'mama o životu, obnvijenim pravim ppret-kim vrednostima, garantova– no već i on'm' što je dcsad stvor'o.

Mogu, naiznd, samo da požel'm da, u našim uslovima, rewionelmi kam" tae> imse'hkn na kom: Ovaj pesn'k p'še i niegova spnrei'ičma sibiacija man inskom misnen, ne bud -eomom j njegnvos regio”alnog značaja. Da se tako ne do-o i na svaki način će pomoć! i ovni ne-eodi'"č"i i izdavački poduhvat „P-osve*e“, uoninunjsn učešćem prepevima vičnog Ivana V. Lalića.

Bogdan A. Popović

eo00%50[0. e•0•0•••.. NEPREVEDENE KNJIGE Marcel Cachin:

Kerits et portenits

Preface de Jacques, Duclos, Paris 1964. :

ŽAK DIKLO, jedan od liđeca Komunističke partije. Francuske, pisao je u predgovoru ovoj Wnjizi da je Marsela Prcog-Kašen došla ma srećnu bomisao da saFupi i izđa članke svog oca Marsela Kašena, koga oni naš) čitaoci koji su bili savremenici oktobarske revolucije i svih zbivanja između dva svetska rata znaju kao jednog od osnivača KPPF, člana Kominteme, direktora poznatog lista „Imanite“. sa čijih je stranica va'reno branio borbu ruskog proletarijata protiv carizma i sarnodržavlja u mnajsudbonosnijim danima za rusku i noviju svetsku istoriju 1 neumorno i istrajno rađio ma širenju komunističkih ideja. To ne samo da je bila srećna pomisao, nego Je ona u pravo vreme i došla, jer je ime Marsela Ka» šena već počelo da iščezava iz sećanja onih kojima je posvetio coo svoj život. or

Članke sakupljene u ovoj njizi Marsel Kačen je pisao u Yaznim Yazdobljima svog života, od 1913. đo 1853. godine i bosvečeni su raznim događajima i ljudima. Najveći broj ovih članaka „objavljen „je wa stranicama „Imanile“-a, Njihovim izborom htelo se da se da prepled čitave istorije francuskog i međunarodnog radničkog# pokreta, od Pariske komune "o naših dana. Međutim, poređ ovog, svesno postavlje nog ći!ja, ava kn{iga postigla ıe još dva: današnjim čitaocima je pružena mopućnost, naroči'o onim mla đim kojima je Marsel Košen, u najboljem slučaju poznat samo po imenu, da me upoznaju 8 njegovim najbolilm radovima, a u Isto vreme i da življe osete vreme u kome su nastali, zahvaljujući tome Što u to bili neposredni i snažni ođjeci onopa što se tadh događalo Uz ove, uglavnom novinske članke, ovde se oblavljuju i dve stud'je: ledna je „Studija o Balzaku“, a druga „Nauka | religija“.

Weliki broj ličnosti o kojima Je pisao Marsel Ka. šen je lično pormavao — a lo su često bila imena poje čovečanstvo neće mikađa zaboravili (.enjin Anato! Frans, Žorca, Ži0. Ged, Anri Barbis i mnogi đrugb - i gotovo da mijeđan člamak koji o njima govor! nije bez nekog poda'ka koji je vezan «žza

4

e njegove projekcije na pesnikov

(„Geometrija uz jezero“ i

Miodrag: Mladenović: . Vedra Šuman „Mlado pokolenje“, Beograd 1965.

KNJIŽEVNI KVALITET ove zbirke pesama koji odmah: pađa u oči, koji bi se najmanje očekivao kad su teme o kojima se u njoj govori tako raznorodnc i kad je to prva knjiga jednoga pesnika, jes'e ujednačenost. Miodrag Mladenović je, i kad se tiče stila. i hompozicije efekata i, uopšte, građenja svake pesme, bilo da je u njoj reč o pejzažu, o godišnjim đobima ili o prirodnim pojavama, bilo da su u Dpltanju fiziološki, emotivni ili psihološki efekti. istorijski likovi ili slike istorijskih događaja, ostao Dpribran i nezavisan. I upravo kad je iskušenje bilo nmajveće, on se naimanje udaljio odđ svoga manira i, istovremeno, stvorio najkristalnije stihove opevajući Mišar. Taj mišarski istorijski momenat je svojom epskom heroikom prošto mamio visoke oktave i vođopađe reči. Mlađenović je ostao priseban:

„Sađ je pozno i miš pretrča Mišar,

ostaše rupe prazne, samo rđa sahranjuje nemir,“

| On, gotovo uvek, tako ekonomiše izražajnim sredstvima da svoju impresiju dovede do stepena stvar-

0 nosti ili, možda tačnije, da tu impresiju učini jeđie 6 sotovo impu'ši, smetnje i nedaće naše svakođnevi-

nom. stvarnošću. U osnovi njegove pesme je, svaka ko, realnost oblika i odnosa među njima, tu su svi

ce. Ali ako bi došao s nekog drugog sveta pa, ma osnovu Mlađenovičeve knjige, pokušao da rekon-

: e Struiše ovaj naš svet, čovek bi dobio jednu prilično

mračnu i tešku sliku Da bi sagradio svoj poetski

0 svet Mlađenović je najpre razgradio ovaj realni. U

stvari, njegova je poezija jedma svojevrsna komparaclija između tog objektivnog materijalnog sveta i duhovno-emotivni svet. I kad je narativan, i kad je ganut, i kad sebi postavlja praktična životna pitanja, čak i kađ na

e što opisuje, Mlađenović se koristi tehnikom odsjaja

jednih značenja na druga i tako dobija nov Kvalitet,

00 višu kinetiku i čire razmere mažerije koja ga in• trigira. :

Stoga, prilično je teško utvrđiti Gđokle reč svojom osnovnom masom čini stih bogatim i plođnim a kad kontekst stiha proširuje njeno „osnovno značenje. KSimptomatičan je u ftom' smislu, recimo, odnos naslova i teksta pesme. Ako je, na primer. u pitanju „Pesak“, tu su svi materijalni elementi od Wojih je i pomoću kojih je nas'ao taj oblik materije. No ni malo misu beznačajniji mi iraclonalni elementi čovekovog življenja vezani za pojam peska i, sjedinjeni u jednu s'varmosnu celinu, oni prvima daju izu» zelarr mmačaj i smisao. Počev ođ „snova mahovins“ i „okovanih Žena“, za pesak su vezane „gole devojked i „otac koji je otišao u prostor“ a sve je to obavijeno „vazduhom ljutavi“.

To je, izgleda, ona čarolija umetnosti koja u naj svakodnevnije običnim stvarima otkriva čitave Pprostore, znaženja-i značaje, nawprvi pogled (za običan

pogled)..skrivene. Tu POR:a VROOOMER

Stanojlo Bogdanović

Tzims rrepiska depčil-=Staljim „Epoha“, Zagreb 1965; preveo Branko Bucalo

TEŠKO JF, PRETPOSTAVITI da za isšoriju međuna–

. rodnih odnosa za vreme drugog svetskog rata postoji

knjiga~ koja je značajnija ođ ove. Prepiska između

• Staljina i Ruzvelta ili Ruzvelta i Čerčila može biti

l ee 00000000000P0 0

autorov lični Womtaki s ovim velikanima. "Zato ovi rađovi imaju. pored toga Što eu sveđočanstvo ijiedmog uzburkanog vremena, još i vrednost kao izvor DO neke Waftkada dragocene istorijske činjenice. Talkav je, na primer, članak „Anato!l Frans i revolucionarnm iđeja“, u kome je Kašen pomenuo i to da je, bo hjegovom povratku iz Rusije 192. godđime Anatol Vrans tražio od wjega da mu iznese svoje utiske o ljudima i događajima Revolucije ı da 6u on | slavni pisac u tazgovorima o tome proveli mnoge časove. A takvih članaka koji mogu da posluže boljem razumevaniu bo» MHiičkih i idejnih stavova i opređeljenja „pojedinih javnih i kulturnih radmika, književnika i umetnika ima više u ovoj knilzi: to su, između ostalih. oni G Anriju Barbisu, Romenu MRolamu i Pablu Pikasu.

Međutim, svakako da je za čitaoce „Književnih novina“ od svih mjegovih rađova koji se ovde objavljuju najinteresantniji „Studija o Balzaku“. Marsel Kašen se, istina, ni ovde. kao ni u ostalim člancima koji su posvećeni pojedinim biscima | umetnicima ne bavi književnim odnosno umetničkim značajem Balzakovih dela Balzak je za njega veliki Yealisto čija dela, baš zbog svog realizma, mogu i treba da posluže kao pouzđan i bogat izvor za proučavanje maravi i karaktera jednog tipičnog buržoaskog društva. On, naime, daje ovđe iscrpnu analizu Belzakovog: doba 1 ljudi isključivo na osnovu njegovih mnajpoznatijih romana i novela. Za ovo će možđa neko reći da predstavlja posao koji nije vređan fruđa. ali kad se on Ssavesno | sa razumevanjem izvede, kao što je to učinio Marsel! Kašen, onda se tek vidi vređ- nost i značaj jednog ovakvog pokušaja.

Marsel Kašen spađa među one pretke wubliciste koji su umeli da na svega jednoi do dve stranice iznesu sve što su hteli | što su smatrali da je DO-• trebno reći u jednom određenom trenutku. Ipak, članci koji se ovde objavljuju nisu, zbog toa. saro sveđočansitva jednog prošlog doba Čvrstinom sVojih uverenja i svojitn himanizmom, snapom 1 širinom popleđa kojom se nisu uvek odlikovali mnogi wmjeovi saborcei (dovolino je videti niegove članke o Žoresvu i onai o Žilu Geđu), Marsel Kašen će uvek biti blizak svima onima koji su angažovani na bPostizaniu istih onih ecilleva kojima je on sam posvetio čitav svoji život. Ova knjiga je svakako učinila da se dođe do ovog saznanja.

Žak Diklo, dugogodišnji saborac i prijatelj Kašenov, propratio je ovo'izđanje jednim informativnim i vrlo toplo napisanim pređgovorom. |

| Aleksandar A. Miljković

|O KNJUĆA

:MI: pesranigapiaka.

smislu. opšti pla

isto toliko značajna, ali nijedna od te tri prepiskc ne može biti značajnija od druge dve, Prepiska izme-

đu engleskog i sovjetskog premijera za vreme dru” · mog svetskog rata oikriva međunarodne odnose, sla-

ganja i neslaganja u toku čitavog rafa, ukazuje na korene nekih posleratnih problema Koji su i do đa: našnjeg dana os'ali otvoreni. Kurtoazne kombplimente smenjuju nekonvencionalne reči optužbe, sporazumi i saglasnosti smenjuju nesporazume, Interesantna su i Čerčilov& i Staljinova reagovanja u onim trenuci makada je jeđan od saveznika naštojao da izigra drugog. Nisu ništa manje zanimljivi ni pokušaji da se sklope sporazumi o onome U čemu se saveznici slažu, đa ne bi morali da razgovaraju o onome u čemu se ne slažu. Kada se pročita ova knjiga mnogo štošta od događaja iz drugog Svetskog rata dobija

· svoje novo rasvetljenje i objašnjenje: mnogo štošta

izgleda mnogo manje idilično no što je to čitaocima novina i slušaocima radija širom celog sveta za Vrčme drugšog# sve'skog rata izgleđalo. Kao što je i nešto što je liči na velike nesporazume bilo samo priviđan nesporazum. ~ i

Odnosi između Staljina i Čerčila 1941. bili su rmnogo. srdačniji od odnosa na dan kada je završen drugi svetski rat. Što se više rat bližio kraju i pobeđa nad Hitlerovom Nemačkom 'postajala izvesnija ma đusobni interesi su poštojali sve manje + manje, a suprotnosti sve veće i veće. Protivurečnos'i su rasle iz dana u dan i istoriju tih protivurečnos'i možemo izvanredno dobro da pratimo kroz prepisku dvojiče državnika koji su igra'i, najistaknu“iju ulogu u istoriji drugog svetskog rata.

Ako bi za jednu knjigu istortjskih izvora moglo da se kaže da je dobrodošla onda je to ova Knjiga. Tstovžemeno treba poželeti da čto pre doebijepo ns mašem jeziku i prepisku između Staljina i Ruzvelia i Ruzvelta i Čerčila jer ćemo tek onda moći použda-, no da mamo šta su saveznici hteli i šta nisu hteli tokom drugog sveiskog rata. +

Ovu prepisku breveo je Branko Bucalo. Činjenica da nam je doneo jednu ovakvu Knjigu sama sobom dovoljmo govori,

Predrag Protić be

Barbara Kenig:

i L_4“ 4. sSlinnank „i(ora“, Zagreb 1965. OD KIRKEGARDA NA OVAMO egzig'enelja je izvedena veličina. Objektivni korak u napred ima sub-

jektivnu perspektivu. Gde je onda realizam? U mo» dernom sensibilitetu, odgovara Barbara Kdonig. Mo»

đerni sensibilitet koji involuira „lanac događaja“ u '

atmosferi „tradicionalnog „Mofiv mora da pripada strani objekta No za Barbaru Kčnig objektivni svet ina nejasne obrise Motiv ne može đa nadvlada te» mu — „originalno držanje lica prema svetu... psiho» lošku konstantu“ — motiv se javlja kao zagone'ka. sopstvene moći iznalažemja kulta kome se podvrgava. Motiv egzistencije je ızveđen — objektivno je dato kao infinitizimala nejasmog sveta.

Na ovakvom odnosu teme i motiva počiva roman „Sılunak“ Barbare Konig. Posledica je više teorijska nego estetič ·

; oje ima n vezan ž acija. Sve je podređeno obliku zakasnele volje očeva! 1» među toga su upletene mnovalisovske intuicije koje govore da freba sebe sama razumeti. a to se ne može bez bo'esti. Ovai roman. kako bi rekao Rid. ima „apstrakinu formu“. Sadržina je prilagođena unapred određenoj strukturi, svemu onome što je sudđbinmsko u nameri. e

Ako je pomućenost čovekove egzistencije ispunjema BSvešču O uzaludnosti čekanja, omda samo čekanje opravdava iskustvo kao sumu senzacija „koje imaju dvostruki karak'er. Realno mora da bude u početku zarobljeno i zaveđeno ftrainošću „gledišta. Sudbina je jača od predviđanjs svesti. Ona se uvek izjedđnačava sa onim što je prethodilo iskustvu. Vera i moral su objektivno dve različite stvari. Iskustvo je talac vere. Talac će postati surovi gospođar onda kada Apolon bude pobeđem od ross. Građanski > kovi su suviše stegnuti oko ličnosti da bi ova mogla da uzleti put čistih oblika „nekvesmog & Pre toga i čulnog. Ovakav plan razvoja unapred „predviđene strukture Ščivoinih događanja. oslobodio je sbpjsate> ljicu obaveze stvaranja likova kao odraza društvenih kretanja. Likovi su dati u kretanju ali me u razvoju. Oni deluju kao da se „čunjaju“ po kWatakombama Mmo-> fala, koje sko u ruševimama. još uvek usmeravaju svoje ulice ka Let, — imaju šivotni karakter, tako

- da bodanici bivaju unapred upučeni ma zaboravlja-

nje ukusa vina i hleba Ne vidi se kako ličnosti žive a oseća se puna prisutnost njihova življenja.

U takvoj a”mosferi lirsko je samo egzaltacija Bay bara Konig stvara lirske špiceve onda kada treba i samu oluđenost utopiti u nestvarni svet kretanjs, kada čekanje postaje zakonito. Zakon čekanja Je stvoren da bi čovek mogao de zna da živi. Lirsko zato ne smeta proznoj strukturi, ono deluje kao senčenje. morfološko „rasipanje jedne određene boje rađi naglog bujanja druge. |

Iz tih razloča stil spisateljice deluje kao brihvatanje „Panta Rei“ — male vrednosti (u romanesknomni smislu) ne mogu biti stignute od velikih. Zakon reileksije još uvek ima bitnije značenje za spisateljivu od zakona tegobno i uredno tesanih oblika romansm odraza živoimih kretanja i uobličavanja istih u gromađne figure. Barbara je sklona kaikad da posmatranje podređi nekom poetskom zaključku — gubi

se Ww metaforama satkanim od reči snoviđenja, ili pokušajima aforističkih sinteza opažanja. Ovo s5a4mo, izdvojeno, ima neku vrednost, a u romanu samo šteti proznom obliku. Dok priča — kazuje — sve artificijelno ima udela u realnom, stvarnom svetu koji ona opisuje, kađa počinje da se okreće sebi kao piscu koji savladava tu materiju ona počinšže da sec

gubi kao umetnik. , mtBorivoje Marković

Dušan Milačić: fd SRapgmz ds» EKemibon „Veselin Masleša“, Sarajevo 1965.

NAŠ NAJVREDNIJI PISAC monografija, koji je za nekoliko godina objavio opsežne knjigć o Balzaku, viktoru Tgou, Stemdalu, Zoli- Dušan Milačić se sad požavljuje sa zbirkom ogleđa. Od Bkarona do Rembo8, Veran šebi, dosledan u svom stilu i metođu, autor je i ovom prilikom spojio svojstva književnog ištoričara i esejista. Njegov tekst je čist, jašan. pita, popularan u najboljem smislu, ali i veoma saveštan, potkrepljen proverenim činjenicama, oslonjen 8 pouzdane au'oritete. To su ogledi za širu obrazovanu publiku, kadri da. probude njene čitalačke apetite, ogledi tako reći školski zbog jednostavnosti, jasnoće i preglednosti. Kad bi se tako pisali udžbenici i priručnici iz literature za naše đake, oni bi bili njihova omiljeno štivo, ne samo njihovo! Život čini Svoje: Dučam Milačić nije imao katedru sa koje bi Propo« veđao svoju ljubav prema literaturi i pesnicima. Rađio je u tišini bibl'oteka, delovao je i deluje perom. U njegovim studijama lični doživljaj retko dolngi do punog izraza, mada žubori u podtekstu. Milačićev stil, skoro uvek smiren, nije zato hladan. a najmanje umrtvljen: iz reči zrači toplina, pod pasažim8

se naslućuje unutarnje treperenje, pa i napregnutost,

uzbuđenost Ali Milačić je preskroman čovek koji o svom doživljaju. nerado govori i švoje stavove ne ističe 1 ne nameće Oni nikađ nisu ećksplicitni, i brzopleti sudija bi rekao da autor nema stava, da spada u one što pišu objektivistički, prihvatajući s raznih strana autoritativna mišljenja i zapažanja.

U stvari, Milačić je pravi bibliofil: život je broveo Okrušem knjigama. Ali za njega knjiga nije mrtav predmet: knjiga je sabesednik, savetođavac. živi izvor. On se knjizi neprestano obraća, na nju se Oslanja. 1 đa njegovo drdgarstvo s njom nije tako brisno, životno i toplo, moglo bi se govoriji o kombpilianju. Ovako reč je o poštenoj i plemenitoj bĐopulariza» ciji literature o vulgarizaciji — obet u najplemeni• ·tijem smislu — duhovnih vrednosti zahvaćenih . iz živih knjiga, iz riznica „iskustava, znanja i lepo'8,

Našem čitaocu „Milačićev tekst čćke poslužiti kao izvanredna odskočma daska za đalje i dublje studije, Međutim, i oni koji se njime zadovolje biče oboga>ćeni: na svakoj stranici top teksta odjekuje Drobra> na literatura, te on često deluje reprezentativno, kao skladna, umešno organizovama revija dobrih miglii utisaka, skračćujući puteve I ušeđujući trud.

Ogledi u. ovoj. knjizi nejednake su vrednosti. Prvi, o Skaronu, u početku skoro briljanian, u stv. vije veoma sažet, čak malo oskuđan zbog strmog zaVršetka, ali sa udžbenički je"ygrovitim zakljiučcima o Ulo« zi i zaslugama pisca koji je krčio put Molijeru i Ta FYontenu. „osvežio i obogatio francuski jezik unose” ČI u svoja dela stare reči u znak protesta protiv osi" romašenja rečnika“. — Ogled o Luju đe Sen Simo• nu, „đubokom poznavacu ljudske prirođe“, autoru čuvenih memoara, deluje „zaokruženije i sklacdnije, od početka do kraja ujednačeno Ali ono Šo imponuje u oba ova ogleda, kao i u ostalim Mil\ačićevim delima, to Je saživljavanje sa čovekom, g#ređinom i epohom koji se opisuju, tako đa oni nisu samo opiBani nego i živo, plastično dočarzni.

Ogled o Mopasanu, razvijen na šezdeset četiri stra+ nice, nije 11, raožđa, skica buđuće knjige? To je epo» ha koju Milačić najbolje poznaje, pa se kreće slobodno. kao u svom svetu. Ali, ako nas utisak ne vara. autoru je baš zate već pomalo i monotono. u oblastima realizma u kojima je proveo najveći đec svojih duhovnih putovanja. Tako suveren — i valjda upravo stoga — Milačić je tu bez ushićenja, bez iznenađenja. on sebi ništa me otkriva. on še Ye» napre> še, i ta okolnost umanjuja treperenje njegova stila i daje mu malo turoban ton i tmastu boju. — Ali zato će se naći, kao toliki i zapanjen i ushićen pred bo "javom ukletog bešsmika Rembos, koga će verno pra» titi na njegovom strmom vrtoglavom i mučeničkom putu. zakrčenom protivrečjimas Pisca monografija o velikim realistima tu i tamo će izneveriti sluh za sasvim nove tonove i ritmove: ali u naporima pri lagođavanja posebna je draž. Milačić je suočen s no»

vim, zagone”nim. mutnim, ba je smirenost njepovog

stila. malo Uustalasana, a prelivi boja bogatiji. Ogled o Ttembou Je najveći: sto dvanaest uzbudljivih stra nlica čitaju se u jedmom dahu. piju se ma iskap. Au tor je tu pokušao da prevaziđe svoj uglavnom bio» grafski metod i da neposrednije uđe U analizu pe sničkog dela, Ali svoj osnovni ton nije izneverio: dao je putokaze. pomosao u prvim koracima. pro» budio ukus i apetit za dalje čitanje i dublje prou> čavanje.

Iz Milačićevih ogleda me bije vetar movine. Ali mjihova vrlina je uzorma skromnost i savesnosi pisca, solidnosi njegove erudicija i loplina mjegovog stila, jasnost, čestitost i podsticajna moć njegove ·misli.

Dragan Nedeljković

Hrana CRNČEVIĆ

JPIIŠ

ĆUTI

Lav se povukao, sada je čovek car svih životinja.

Od svih pogleda na svet najžalosniji je poslednji

pogled na svet.

Živeti danas za sutra nije isto što i živeti od danas

do sutra.

Galilej danas ne bi bio ubijen zato što se zemlja okreće, ali našlo bi se nešto.

'Ceo svet je napredan, svi čekamo bolji život.

KNJIŽEVNE NOVINB